Poštovani gosti,
Assalamu Alaikum wa Rahmatullah- Allahov mir i blagoslovi neka su na vama!
Danas ponovo imam priliku da se obratim svojim njemačkim prijateljima koji iako nisu članovi Džemata, održavaju bliske veze sa članovima. (Hazreti Khalifatul Massih V pita: Da li mi možete reći koliko je Nijemaca među prisutnim gostima danas ovdje? Predsjedavajući zajednice u Njemačkoj mu odgovara: Oko 80% prisutnih su Nijemci.) Uvjeren sam da vam je Bog darovao dobroćudnu prirodu, pa se iz tog razloga trudite da upoznate islamsko učenje koje Ahmadija zajednica predstavlja.
Bez sumnje je religija stvar ličnog izbora. Taj temelj mora biti u korijenu religije jer niko ne želi prihvatiti jednu vjeru na silu. Isto tako ne može se jedna osoba natjerati da vjeruje u Boga. Iz tog razloga, Časni Kur'an jasno objašnjava: “Nema prisile u vjeri.” (2:257)
U prvom redu zahvalan sam vam jer su za vas interesi čovjeka i čovječanstva na prvom mjestu i da vas je neovisno od toga što se u zadnje vrijeme vodi žestoka hajka protiv muslimana, put doveo ovdje.
Islam je žrtva
Neke muslimane nazivaju ekstremistima; neki ih nazivaju teroristima; drugi pak tvrde da muslimani ne poštuju tuđa prava. Već dugo se tvrdi da islamsko učenje ne osigurava ženama njihova prava. Još jedna tvrdnja je da su muslimani nelojalni prema svojoj domovini i da se bune protiv vlastitog političkog sistema i vladavine.
Na osnovu tih tvrdnji u nekim krugovima se ustalilo mišljenje da kad bi muslimani dobili moć, svijet bi se pretvorio u mjesto zlobe i okrutnosti. Činjenica da ste se uprkos ovim tvrdnjama koje nisu ništa drugo do pokušaj blaćenja islama, ovdje pojavili, pokazuje da ste u potrazi za istinom.
Neću moći za kratko vrijeme opisati cijelo islamsko učenje. Ali ću se dohvatiti nekih tačaka koje će vam pokazati da je islamsko učenje potpuno drugačije nego kako ga većina zlonamjernika predstavlja. Pritom ću još spomenuti kako se jedan pravi musliman treba ponašati shodno učenju Ahmadija zajednice.
Upravo sam rekao: Glavna zamjerka islamu jeste tvrdnja da on uči ljude ekstremizmu i prisilnom prihvatanju vjere. Kada je neko ponižen i prisiljen da prihvati islam, ne treba zaboraviti sljedeće: Sila može savladati tijelo, ali ne i srce.
Kada je Časni poslanik Muhammad s.a.v.s. tvrdio da je Božiji poslanik, bio je progonjen zajedno sa svojim sljedbenicima u Mekki od strane nevjernika isto kao što je to bio slučaj i sa prethodnim poslanicima i njihovim sljedbenicima. Sljedbenici Časnog Poslanika s.a.v.s. u Mekki bili su slabi i siromašni do nekih medu njima koji su vodili porijeklo iz bogatih i poštovanih porodica grada. Oni ipak nisu bili prihvaćeni kao vođe svojih plemena.Nakon prihvatanja islama podnosili su mržnje i spletke članova svog vlastitog plemena.
Abu Bakra čija je porodica bila od najbogatijih i najrespektabilnijih Kurejšije su toliko progonili nakon njegovog prihvatanja islama da se morao iseliti. Kada je jedan od voda Kurejšija to čuo , pokušao je sve da odvrati Abu Bakra od iseljenja. Smatrao je da jednu ličnost poput Abu Bakra krase izvanredne vrline i da zbog toga treba ostati u Mekki. Osim toga ponudio je Abu Bakru svoju zaštitu. Iz tog razloga je Abu Bakr odlučio da ostane u Mekki. Ipak je nastavio da bude meta okrutnih namjera jer se opredijelio da živi po islamskim principima.
Među onima koji su prihvatili islam bili su i robovi. Oni su mučeni. Uprkos tome nisu prestali da se klanjaju jednom Bogu i da nastave biti sljedbenici Časnog poslanika Muhammada s.a.v.s. Tjerali su ih da leže na vrućem pijesku ili uglju. Muškarce i žene su okrutno ubijali.
Na dvije i po godine protiv Časnog Poslanika s.a.v.s. i njegovih sljedbenika je izrečena presuda zbog koje su se morali povuću u jednu dolinu. Tokom tog perioda morali su često i nekoliko dana gladovati.
Poslije su se iselili u Medinu, jedan grad koji se nalazio sjeverno od Mekke. Ali ni ovdje ih nevjernici nisu puštali na miru. Vodili su rat protiv njih kako bi ih uništili. U toj situaciji je Allah muslimanima dozvolio da se brane jer su nevjernici prešli sve granice okrutnosti. Ta dozvola je izrečena jer da se tada nisu branili ne samo da bi uništili sve od islama nego nijedna religija ne bi mogla ostati sigurna pred njima.
Ti zlobni ljudi bi se odvažili da napadnu bogomolje neovisno od toga da li su u pitanju one kršćanske, jevrejske ili one sljedbenika neke druge religije. Prema tome muslimanima se nije ponudilo da brane samo svoju vjeru, prije svega morali su odgovoriti na napad da bi zaštitili i sve druge religije. Sve se to spominje u 22. suri, 40 i 41. ajetu Časnog Kur'ana:
“Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja- zaista je Allah kadar da ih pomogne- one koji su bili nepravedno istjerani iz svojih domova samo zato što su govorili: ‘Naš Gospodar je Allah’- a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahove ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njemu pomaže. Allah je, zaista, silan, moćan…”
U kakvoj su situaciji bili muslimani kada su pozvani da se odbrane? Historijska je činjenica, potvrdena i od strane nemuslimana, da su se muslimani mogli pokazati sa malobrojnom vojskom koja je brojala svega 300 vojnika. Pored toga, oni su bili veoma loše opremljeni. Imali su tek nekoliko kamila i konja i nekoliko mačeva od drveta. Iako su protivnici bili dobro opremljeni, muslimani su se u toj teškoj situaciji mogli osloniti na Allahovu pomoć; i iz tog razloga su uspijeli da pobijede nevjernike.
Ova dešavanja naglašavam kako bismo ustanovili: Da su ljude tada tjerali da prihvate islam, muslimani ne bi uspijeli ni da izdrže okrutnosti u Mekki tada niti bi bili voljni da se brane protiv dobro opremljene vojske koja je tada napala Medinu. Njihova jaka vjera im je dala snagu da izdrže sve zlobe i da se istovremeno i odbrane.
To pokazuje jasno: Ko god je primio islam tada, učinio je to sa cijelim srcem, a ne iz razloga što je bio na to prisiljen.
Kada je i institucija hilafeta prema našem mišljenju izgubila prvobitnu funkciju, islamske vlasti su poštovale prava nemuslimana. Kada su muslimani zbog svojih loših djela i slabosti izgubili moć u Španiji, kakve su sve grozote počinili kršćanski vladari prema njima? Ubijali su muslimane, krali od njih i tjerali ih da promjene svoju vjeru. Te stvari nisu nikakva tajna, već su historijski poznate činjenice.
Uprkos tome, nikad ne bismo tvrdili da kršćanstvo podučava okrutnom ponašanju. To što se tada zbilo krivnja je tadašnjih kršćanskih vladara koji su ubijali u ime Boga. Prema kršćanskom učenju, Isus je rekao: “A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Evandelje po Mateju 5:39)
Pokušajmo sada razmotriti šta nas islam uči kako se njegova poruka treba širiti, silom ili ljubaznošću. U 2. suri, 257. ajetu Časnog Kur'ana piše:
“Nema prisile u vjeri. Sigurno se Pravi put razlikuje od zablude; zato, ko god odbija šejtana, i vjeruje u Allaha, zaista se uhvatio za tako jaku dršku, čije je slamanje nemoguće. A Allah je Onaj koji sve čuje (i) ima trajno znanje.”
Ajet koji sam upravo citirao bez ikakve dileme dokazuje da u vjeri ne bi trebalo biti prisile. To znači da imamo zadatak obznanjivanja da je u skladu sa objavom Časni Poslanik s.a.v.s. došao sa potpunim i savršenim učenjem. Položaj onih osoba koje se klone šejtana i postupaju prema zakonima Božijim biće kao da se čvrsto drže za jedno uže koje ne može pući. Oni su se spasili toga da propadnu u duboke tmine. U 25. suri, 58. ajetu Časnog Kur'ana piše:
“Ti reci: ‘Ja od vas ne tražim nagradu za ovo, osim da, ko hoće, prihvati put prema Gospodaru svome.'”
Dakle čovjek je slobodan da se okrene svome Gospodaru. Onda Časni Kur'an u 18. suri, 30. ajetu kaže:
“I reci: ‘Istina je to što je od Gospodara vašega; zato, ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.’ Uistinu smo Mi za silnike pripremili Vatru čiji će ih zidovi obuhvatiti. I ako budu tražili vodu, njima će biti data voda nalik na istopljeni bakar, koja će pržiti lica njihova. Vrlo je to ružno piće, i vrlo je ružno boravište!”
Pri objavi istine, ljudi su slobodni da li da je prihvate ili ne. I odluka je Božija, a ne ljudska kažnjavanje nevjernika za nevjerovanje. Časnom Poslaniku s.a.v.s. je toliko stalo da ljudi spoznaju svoga Stvoritelja da je često bio uznemiren zbog toga. Iz tog razloga Svemogući Bog u 28. suri, 57. ajetu Časnog Kur'ana kaže:
“Zaista ti ne možeš uputiti koga hoćeš- Allah upućuje koga On hoće; a On najbolje zna one koji su prikladni da prime Uputu.”
Iako je muslimanima povjeren zadatak da prenose poruku islama, uputa je u Božijim rukama. Kako se onda može jedna vjera koja podučava ovo što sam opisao optužiti da primjenjuje silu kako bi ljude ponizila?
Milost Časnog Poslanika s.a.v.s. prema svojim neprijateljima
Sada bih volio spomenuti izvrstan primjer Časnog Poslanika s.a.v.s. i njegovih sljedbenika: Nakon doseljenja u Medinu i pored činjenice da je već bila uspostavljena islamska vlast, sklapani su ugovori sa Jevrejima i ostalim nemuslimanima tako da su mogli živjeti prema zakonima i običajima svojih religija.
Nije se objavljivalo da samo oni koji su muslimani trebaju biti zaštićeni od patnji i zlobe. Historija je dokaz da Časni Poslanik s.a.v.s. nakon osvajanja Mekke nije uslovljavao ljude ničim. Časni Poslanik s.a.v.s. je svakome ostavio izbor. Nije rečeno da će samo musliman biti zaštićen, nego da svako treba uživati poštovanje i sigurnost.
On je čak oprostio svome najljućem neprijatelju, sinu svoga protivnika, Ikramahu, iako je ovaj na početku odbijao da prihvati islam. Kada se osvjedočio u ljubaznost Časnog Poslanika s.a.v.s. Ikramah je i sam primio islam i potom mnogo darovao od svoga imetka na putu svoje vjere. Poslije svoga prihvatanja islama , on ga je lično branio, borio se bez straha protiv neprijatelja i poginuo kao šehid. Da li su ti ljudi koji su postigli tako visoke deredže mogli prihvatiti vjeru silom ili su prije slijedili zov svoga srca?
Što se tiče tvrdnje da islam ne poštuje tuđa prava, mora se reći da je to u potpunosti u sukobu sa istinom. Upravo sam govorio o pravu na slobodu izbora vjeroispovijesti. Dozvola za borbu izdata je jer su nevjernici htjeli uništiti slobodu na izbor vjeroispovijesti.
Niko ljudska prava nije štitio u tolikoj mjeri kao što to islam čini: U svome oproštajnom govoru Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao da Arap nema prednost nad ne-Arapom niti da jedan ne-Arap ima prednost nad Arapom. Jedan bijelac nema prednost nad crncem niti jedan crnac ima prednost nad bijelcem. Svi su ljudi jednaki. Časni Kur'an u 49. suri, 14. ajetu kaže:
“O ljudi, Mi smo vas stvorili od muška i ženska; i Mi smo vas podijelili u narode i plemena da biste se upoznavali (jedni druge). Uistinu, kod Allaha je najplemenitiji onaj medu vama ko je najbogobojazniji. Sigurno, Allah sve zna (i) uvijek je obaviješten.”
Ako islam jednoj stvari daje prednost onda je to bogobojaznost. A šta je to bogobojaznost? Ona se sastoji u pravovjernosti, u obavljanju dužnosti prema Bogu, Svemogućem i klanjanju Bogu; i ona se sastoji u tome da čovjek poštuje prava Božijih stvorenja (dakle i drugih ljudi). Ako se krši jedno od tih prava onda su sve druge vrline pred Bogom beznačajne. Koliko god se neko trudio da obavlja namaz ukoliko ne uvažava tuda prava, ne može biti od bogobojaznih.
Islam u službi čovječanstva
Ahmadija muslimanski džemat naglašava bitnost izgradnje džamija za obožavanje Boga, ali istovremeno otvara i škole i bolnice kako bi bio na usluzi ljudima. Mi pokušavamo u siromašnim zemljama pobrinuti se za struju i vodu i pomoći svakome neovisno o njegovoj boji kože, vjerskoj i rasnoj pripadnosti. Nadarenim studentima obezbjedujemo stipendije kako bi mogli studirati. To znači biti na usluzi ljudima.
Ukoliko osmotrimo vrijeme prije 1500 godina, možemo zaključiti da je islam ukinuo ropstvo, jer je prije pojave islama ropstvo svugdje postojalo.Časni Kur'an nas u 90. suri, 14-17. ajetu uči: “Osloboditi roba, ili nahraniti u vrijeme gladi siroče bližeg roda, ili siromašnog palog u prašini.”
Prema tome muslimanima je dužnost oslobadanje robova, hranjenje gladnih i briga o siročadi. Zato se na mnogo mjesta u predajama navodi kao iskup za neko loše dijelo ili počinjeni grijeh oslobadanje roba. S druge strane u svome oproštajnom govoru je Časni Poslanik s.a.v.s. spomenuo da se treba brinuti o robovima; njihovi im vlasnici trebaju dati istu hranu koju i sami jedu, i obezbijediti im istu odjeću koju i sami nose.
Iz perspektive tadašnjih Arapa na robove su gledali gore nego na životinje. Zbog toga je to bila inovacija i izvrsno učenje koje je Časni Poslanik s.a.v.s. prenio svojim sljedbenicima. Opšte poznato je kako su završili Afrikanci koje su prisilili da dodu u Evropu i Ameriku. Kako onda protivnici mogu tvrditi da islam ne poštuje tuda prava? Tvrdave na zapadnoafričkoj obali pričaju priču tog tamnog perioda, užasnog vremena kada su prema ljudima postupali kao prema životinjama. Zar za to da optužimo kršćanstvo? Ne! To su bila djela koristoljubivih materijalistički nastrojenih ljudi.
Danas se Ahmadija muslimanski džemat trudi u skladu sa islamskim učenjem da bude na usluzi ljudima u područjima zahvaćenim prirodnim katastrofama. Mi vodimo sirotišta i osiguravamo hranu gladnima. Za razliku od svjetskih vladavina ne koristimo većinu primanja za uposlene nego poklanjamo svaki fening za one koji se nalaze u potrebi. Naši dobrovoljci ponekad sami snose troškove putovanja. Naša humanitarna organizacija Humanity First nudi i humanitarnu pomoć, pri čijoj podjeli učestvuju njemački Ahmadi muslimani u Africi. Na taj način se vrednuju ljudske osobine i moguće je svakog pojedinačnog čovjeka poštovati.
Prava žena u islamu
Što se tiče prava žena, trebamo se osvrnuti na vrijeme Časnog Poslanika s.a.v.s. Tada žene nisu imale nikakva prava. Cijenjene su uistinu manje od robova. Kad bi muž preselio, djeca bi poput imetka naslijedila njegovu suprugu. U nekim plemenima su muškarci bili u tolikoj mjeri ožalošćeni kad bi dobili kćerku, da bi je živu zakopavali.
U takvom vremenu, islam je vratio dostojanstvo i čast poniženim ženama. Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao da će onaj muškarac koji dobije tri kćerke, koje lijepo odgoji i obrazuje, ući u Džennet.
Islam je ženi osigurao pravo na nasljedstvo. I podučava da djeca mogu ući u Džennet ukoliko je njihova majka njima zadovoljna. S jedne strane je Džennet na onom svijetu, a s druge strane Džennet koji je stvoren još i na ovom svijetu kroz svjetsku i duhovnu naobrazbu.
Časni Kur'an nas usmjerava da mlade ljude odgajamo i obrazujemo na blag i lijep način. Upozorava nas da pazimo na osjećanja žene.
Pored toga u skladu sa emancipacijom žene se često prebacuje da pokrivanje žene uskraćuje njene slobode. Pokrivanje žene je jedan vid njene zaštite i čuvanja časti. Ono štiti njenu svetost, krhkost i neranjivost. Ukoliko jedna muslimanka hidžab nosi iz vjerskih razloga i ukoliko je za nju bitan, onda bi prisiljavanje da ga skine označavalo povredu njene slobode ispovijedanja vjere. Kad god se na Zapadu ispoljavaju stavovi o hidžabu ili poduzimaju koraci ka njegovom spriječavanju, izazivaju se reakcije muslimanki.
U jednom razvijenom društvu prava sloboda vjeroispovijesti bi se trebala sastojati u tome da ne postoji ograničavanje ili miješanje, niti donošenje zakona protiv osnovnih učenja jedne religije. Ta sloboda i tolerancija je neophodna kako bi se uspostavio mir u današnjem društvu.
U pitanju nedostatka lojalnosti muslimana prema državi u kojoj žive, može se samo reći da musliman ne smije ni pomisliti da bude nelojalan prema svojoj zemlji. Ljubav i lojalnost prema svojoj zemlji je neodvojivi dio islamskog vjerovanja, pa time ni ta zamjerka nema osnove.
Ropstvo i islam
Jednu bih stavku volio šire objasniti. Govorio sam o oslobadanju robova. Iako ne postoje danas robovi u pravom smislu te riječi, drugi oblik ropstva zasigurno je prisutan i danas. To se odnosi na porobljavanje običnih ljudi danas na Zapadu, ali pogotovo na porobljavanje siromašnih zemalja. Radi se o ropstvu koji nameće sadašnji finansijski sistem, sistem u kojem čovjek podigne kredit iz odredenih razloga i potom cijeli svoj život otplaćuje kamatu na iznos kredita. To može čak dovesti i do toga da njegova djeca budu u dugovima.
Taj oblik ropstva se ljudima na razne načine predstavlja kao nešto pozitivno, pa to rado i prihvataju. Iz potrebe neko posudi novac od nekoga, ali se sve više zadužuje, jer je sistem kamate takav da se teško iz njegovih ralja može ko izvući. Iz tog razloga je islam kamatu zabranio, koristeći pri njenom opisu šejtana koji osobu dovodi do ludila. Istina je da osoba koja posuduje novac od nekoga bez da napravi razliku izmedu dobra i zla isto tako sve dublje tone u živo blato. Ona ostaje rob finansijskih centara i gubi sav svoj imetak. Tokom aktuelne ekonomske krize bili smo svjedoci mnogih takvih slučajeva.
Na među državnom nivou,bogate zemlje nude kredite siromašnim zemljama i to u ime pomoći u razvoju. I oni su postali robovi jer kredite ne mogu otplatiti pa su prinudeni da budu zaduženi. Pa i da ih se oslobode kredita, postavljaju se mnogi uvjeti. Principi pravde se ne poštuju na način kako bi to uistinu trebalo biti.
Donekle siromašne zemlje skaču same sebi za vrat kada prihvataju takve kredite i kada novac ne ulažu u poštene poslove. Posljedica toga je porobljavanje cijelokupne nacije. Zemlje koje nude kredit nastoje izvući za sebe finansijske, političke i socijalne koristi umjesto da obrate pažnju na napredak i razvoj. Takve situacije vode porobljavanju cijelih zemalja.
Najzad želim reći da islamsko učenje nema nikakve veze sa uzrocima nemira u svijetu, iako neki takozvani muslimani koji gledaju svoje sebične interese, igraju itekako ulogu u tome. Njihovo djelovanje nema apsolutno nikakve veze sa islamom.
Ako bogate zemlje i svjetske sile uistinu žele uspostaviti mir na osnovu sveobuhvatne pravde, onda ne bi trebale formirati unije i blokove, nego se ujediniti i usmjeravati i pomagati siromašnim zemljama da stanu na noge. To je jedini način na koji se mir u svijetu može uspostaviti.
Na kraju bih iskoristio priliku da se zahvalim svim prisutnim gostima koji su me slušali. Hvala!
Slika:Unsplash