Život Poslanika II Pregled na Hudejbiji
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tashahhuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti spominjati detalje Hudejbija ugovora.
Da li su muslimanke trebale biti vraćene u Mekku? Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Uobičajeno je da nedostaci ostaju neotkriveni u sporazumima, koji kasnije postaju rezultat značajnih ishoda. Isto tako, čak i u Ugovoru Hudejbija, nedostatak je ostao neotkriven, jer iako je povratak muslimanskih muškaraca bio jasno predviđen, nije bilo spominjanja takvih žena iz naroda Mekke, koje bi prihvatile islam i pridružile se muslimanima.
Međutim, ubrzo nakon toga, takve okolnosti su počele da se otkrivaju zbog kojih je ova greška postala očigledna ljudima Mekke. Prošlo je samo kratko vrijeme u rješavanju ovog sporazuma, kada su neke muslimanke uspjele pobjeći iz ruku nevjernika i doći do Medine.
Među njima, prva je bila kćerka mrtvog idolopoklonika, poglavice ‘Ukba bin Abi Muit po imenu Ummi Kulsum. Sa majčine strane, ona je također bila sestra hazreti Osmana bin Affana.
Pokazujući hvalevrijednu hrabrost, Ummi Kulsum je pješice stigla do Medine, i predstavila se pred Časnim Poslanikom (savs) i izrazila prihvatanje islama. Međutim, dvojica njenih bliskih rođaka su takođe krenula iza da je zarobe i tražili su njen povratak. Ovi ljudi su tvrdili da iako je riječ ‘muškarac’ korištena u ugovoru, u stvari, sporazum je bio opći i podjednako je djelovao i na muškarce i na žene.
Međutim, pored riječi ugovora, Ummi Kulsum se zalagala za izuzetak u slučaju žena jer žena pripada slabijem rodu. Štaviše, u odnosu na muškarce, ona je u podređenom položaju u odnosu na muškarce, pa bi iz tog razloga njeno vraćanje bilo jednako baciti je u usta duhovne smrti i na taj način je lišiti islama.
Dakle, smatrati da su žene izuzete iz ovog predviđenog sporazuma ne samo da je bilo potpuno u skladu sa ovim sporazumom, već je logično gledano bilo bliže pravdi i neophodno. Iz tog razloga, prirodno i pravedno, Časni Poslanik (savs) je izrekao presudu u korist Ummi Kulsum i vratio njene rođake.
Štaviše, Uzvišeni Bog je također podržao ovu odluku.
Zbog toga je ovih dana objavljen Kur'anski ajet: „Kada vam vjernice dođu kao izbjeglice, ispitajte ih, i ako se pokažu da su čestite i iskrene, ne vraćajte ih nevjernicima, već ako su udate žene, vratite svojim muževima nevjernicima miraz.” Nakon toga, kad god bi žena napustila Mekku i stigla u Medinu, ona bi bila temeljno ispitana i njena namjera i iskrenost bi bili temeljno procijenjeni.
Zatim, što se tiče onih žena koje su se pokazale dobronamjernim i iskrenim i nije bilo materijalne ili lične svrhe iza njihove migracije, one bi bile zadržane u Medini. Međutim, za one žene koje su bile udate, njihov miraz je isplaćivan njihovim muževima i nakon toga su se mogle slobodno udati među muslimanima.” (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 147-149)
Povratak Abu Basira u Mekku
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) u vezi sa drugim događajem on piše:
”Među uvjetima sporazuma Hudejbija, jedan od uvjeta je bio da ako pojedinac iz reda Kurejšija postane musliman i dođe u Medinu, stanovnici Medine ne trebaju mu dati zaštitu, umjesto toga, trebaju ga vratiti. Međutim, ako musliman napusti islam i krene prema Mekki, onda ga stanovnici Mekke neće vratiti. U početku je ovo stanje izgledalo kao sredstvo sramote za muslimane.
Iz tog razloga su mnogi muslimani bili toliko odbojni, da je čak i časni saputnik sa izuzetnim razumijevanjem poput hazreti Omera (ra), u emocionalnoj situaciji tog vremena, bio veoma nezadovoljan i nemiran u vezi sa ovim stanjem.
Međutim, ubrzo nakon toga, dokazano je da je u stvarnosti ovo stanje predstavljalo sredstvo slabosti za Kurejšije i snagu za muslimane. Baš kao što je Časni Poslanik (savs) rekao na početku, da ako musliman postane otpadnik i napusti Medinu, onda je on pokvaren ud, čija je amputacija zapravo bolja.
Međutim, u poređenju sa ovim, ako bi pojedinac postao musliman čista srca i napustio Mekku, bez obzira da li je našao mjesto u Medini ili ne, on bi postao sredstvo za jačanje islama, bez obzira na to gdje je živio, i na kraju, Allah će očistiti put za njegovo izbavljenje.
Ova perspektiva se brzo pokazala istinitom, jer nije prošlo mnogo od dolaska Časnog Poslanika (savs) u Medinu, kada je čovjek po imenu Abu Basir Utbah bin Usaid Thakafi, koji je bio stanovnik Mekke, i bio saveznik Benu Zuhrah je postao musliman, pobjegao je od Kurejšija i pobjegao u Medinu.
Kurejšije iz Mekke su poslali dvojicu muškaraca u njegovu potjeru i zamolili Časnog Poslanika (savs) da preda Abu Basira, prema uvjetima sporazuma. Časni Poslanik (savs) je pozvao Abu Basira i naredio mu da se vrati. Abu Basir se žalio: “Ja sam musliman, ovi ljudi će mi zadati tugu u Mekki i natjerat će me da odbacim islam.”
Časni Poslanik (savs) je rekao: “Mi smo vezani sporazumom i ne možemo vas zadržati ovdje. Ako budete strpljivi za Boga, On će vam otvoriti put. Mi smo ograničeni ugovorom i ne možemo djelovati u suprotnosti sa sporazumom.” Bespomoćan, Abu Basir je otišao da se vrati sa ovim ljudima, ali je bio izuzetno uplašen da će mu, kada stigne u Mekku, biti nanesene mnoge okrutnosti i da će biti primoran da sakrije blagoslov poput islama, radije, zbog tlačenja i progona, možda opere svoj ruke sve zajedno.
Stoga, kada je ova grupa stigla do Zul-Halife, koja se nalazi na nekoliko milja od Medine na putu za Mekku, pronašavši pravu priliku, uspio je ubiti jednog od svojih pratilaca, koji je također bio vođa te grupe. Htio se naciljati na sljedećeg, ali je pobjegao spasivši život na takav način da je stigao u Medinu čak i prije Abu Basira. Iza njega je Abu Basir također stigao do Medine.
Kada je ova osoba stigla u Medinu, Časni Poslanik (savs) je bio u džamiji. Vidjevši njegovo strašno stanje, Časni Poslanik (savs) je rekao: “Izgleda kao da ga je pogodio neki strah ili užas.” Dahćući i drhteći, rekao je Časnom Poslaniku (savs): “Moj drug je ubijen, a ja sam također kao u ustima smrti.” Kada je Časni Poslanik (savs) čuo za ovu pojavu, utješio ga je.
U međuvremenu, držeći mač u ruci, Abu Basir je također stigao tamo i čim je stigao, počeo je govoriti Časnom Poslaniku (savs): “O Allahov Poslaniče! Predali ste me Kurejšijima i sada je vaša dužnost ispunjena.
Međutim, Bog mi je dao izbavljenje od okrutnog naroda i sada nemaš nikakvu odgovornost nada mnom.” Časni Poslanik (savs) je spontano rekao: “Teško tvojoj majci (u arapskom idiomu, ove riječi se koriste da se nekoga ukori ili izrazi čuđenje), ovaj čovjek pali vatru rata. Kad bi barem imao ko da ga kontroliše.”
Kada je Abu Basir čuo ove riječi, shvatio je da će mu u svakom slučaju Časni Poslanik (savs) narediti da se vrati zbog sporazuma. U vezi s tim, Buharijeve riječi su:”Kada je čuo da je znao da će im biti vraćen”.
Nakon toga je tiho otišao odatle, i umjesto da ode u Mekku, gdje je predvidio svoju fizičku i duhovnu smrt, stigao je do Siful-Bahra prema obali Crvenog mora.
Kada su drugi slabiji i skriveni muslimani Mekke saznali da je Abu Basir postavio zasebno prebivalište, polako su počeli napuštati Mekku i stigli do Siful-Bahra. Među njima je bio i Ebu Džendal, koji je bio sin poglavara Mekke, Suheila bin Amra, o kome smo već čitali da ga je Časni Poslanik (savs) vratio sa Hudejbije. Postepeno su ti ljudi dostigli broj od oko 70, a prema nekim pričama i 300.
Na ovaj način, kao da je, pored Medine, nastao i drugi islamski suverenitet, koji je u vjerskom smislu bio pod Časnim Poslanikom (savs), ali je bio odvojen i nezavisan u pogledu vlasti. S jedne strane, postojanje nezavisnog političkog sistema u regionu Hidžaza bilo je opasno za Kurejšije, a s druge strane, Muhadžiri iz Siful-Bahra su bili duboko ranjeni od strane Kurejšija iz Mekke.
Iz tog razloga su, nakon kratkog vremena, odnosi između ovih muhadžira iz Siful-Bahra i Kurejšija iz Mekke poprimili oblik skoro identičan onom, koji je u početku postojao kod muhadžira iz Medine. Nadalje, budući da se Siful-Bahr nalazio vrlo blizu puta koji je vodio od Medine do Sirije, iz tog razloga su se počeli sukobi između karavana Kurejšija i ovih muhadžira.
Ovaj novi rat je poprimio veoma opasno stanje za Kurejšije. Prvo, zato što su Kurejšije nakon posljednjeg rata postale jako oslabljene, a drugo, njihov broj se drastično smanjio. Nadalje, u poređenju s njima, Islamska država Siful-Bahr, koju su vodili revni ashabi kao što su Abu Basir i Abu Džendal, bila je puna svježeg žara vjere i snage koja izvire iz gorkih sjećanja na okrutnosti počinjene nad njima, koja nisu poznavala otpor.
Ishod je bio da su se nakon kratkog vremenskog perioda Kurejšije bacili u naručje i uznemireni napadima Abu Basirove stranke, uz pomoć delegacije, došli su kod Časnog Poslanika (savs) i zamolili se za njihov odnos prema njemu, da pozove muhadžirine iz Siful-Bahra u Medinu i učini ih dijelom svog političkog sistema.
Štaviše, zajedno sa ovim, oni su sretno odbacili uslov iz Ḥudejbija ugovora koji je propisivao da, ‘Novi muslimani Mekke neće dobiti zaštitu u Medini’ Časnom Poslaniku (savs) svojom voljom. Časni Poslanik (savs) je prihvatio ovaj zahtjev i poslao korespondenciju Abu Basiru i Abu Džendalu, da pošto su Kurejšije izmijenili ugovor svojom voljom, sada mogu doći u Medinu.
Kada je ambasador Časnog Poslanika (savs) stigao do Saiful-Bahra, Abu Basir je bio bolestan i prikovan za krevet i postajao je slab. Abu Basir je vrlo nježno držao blagoslovljeno pismo Časnog Poslanika (savs), i nedugo nakon toga, preminuo je u tom stanju. Nakon toga, Ebu Džendal i njegovi drugovi sahranili su svog hrabrog i galantnog vođu u Saiful-Bahru i stigli do Časnog Poslanika (savs) sa gorko-slatkim osjećajima oduševljenja i tuge.
Tuga jer je njihov hrabri vođa, Abu Basir, koji je bio heroj ovog izvještaja, ostao uskraćen da oda počast Časnom Poslaniku (savs), a oduševljen zbog činjenice da su i sami stigli u društvo Časnog Poslanika (savs) tako su dobili oslobođenje od krvoločnih napada Kurejšija.
Zanimljivo djelo Abu Basira i njegovih pratilaca protezalo se kroz epohu odmah nakon Hudejbija sporazuma tokom mnogo mjeseci. Tokom ove ere, dogodile su se i mnoge druge pojave, ali u namjeri da zajedno predstavimo izvještaje relevantne za Hudejbija sporazum, mi smo to spomenuli zajedno sa Ugovorom isa Hudejbije,”(Život i karakter Pečata Poslanika, (savs), tom 3, str. 150-154)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da nemuslimanski historičari često pogrešno tumače historijske događaje i kao rezultat toga iznose optužbe. Oni su učinili isto kada je u pitanju Hudejbija sporazum. S tim u vezi, Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Možda ne postoji niti jedan značajan izvještaj u životu Časnog Poslanika (savs) koji su kršćanski istoričari ostavili bez prigovora, a Hudejbija sporazum također potpada pod ovaj princip. Ostavljajući po strani razne sporedne i beznačajne optužbe, kršćanski pisci su iznijeli dva prigovora u vezi sa Ugovorom sa Hudejbije:
Činjenica da je Časni Poslanik (savs) isključio žene iz uslova Hudejbija ugovora nije bila dozvoljena u svjetlu uslova sporazuma jer su njegove riječi bile opšte, u kojima su bili uključeni i muškarci i žene.
Što se tiče izvještaja o Abu Basiru, Časni Poslanik (savs) je slomio duh sporazuma, naprotiv, ukazujući Abu Basiru da umjesto povratka u Mekku može osnovati zasebnu stranku i samostalno voditi svoje poslove. Dakle, Časni Poslanik (savs) je djelovao protiv ovog sporazuma.
Kao odgovor na ove tvrdnje, prije svega, treba imati na umu da je ovaj sporazum bio sa Kurejšijima Mekke i da su Kurejšije Mekke bili takav narod koji je od samog početka bio u ratu sa Časnim Poslanikom (savs). Nadalje, navikli su da kritikuju i stavljaju prigovore i na najsitnije stvari. Čak i tako, oni nisu bili daleki strani narod, već su bili ljudi Časnog Poslanika (savs), koji su bili dobro obaviješteni o svim okolnostima.
Štaviše, pred očima su im bili i potpuni detalji uslova sporazuma i njihova kompletna pozadina. Dakle, ako Kurejšije iz Mekke koji su bili uključena strana u ovom sporazumu, nisu prigovorili ovoj akciji Časnog Poslanika (savs), i nisu smatrali da je to protivno sporazumu, kako onda oni ljudi koji su došli 1300 godina kasnije, kome su bili skriveni mnogi finiji detalji, a nisu bili u potpunosti upoznati sa pozadinom ovog sporazuma, imaju pravo na optužbe?
To je potpuno nelogično da su oni kojima se cijela ova priča dogodila, tada smatrali da je to bilo ispravno i šutjeli, dok su oni koji su došli 1300 godina kasnije digli veliku pometnju. Uostalom, koji je razlog da su Kur'an, hadisi i historija Arabije prepuni navoda koje bi nevjernici Mekke i drugi nevjernici Arabije iznijeli protiv Časnog Poslanika (savs) i islama, ali nema čak i najmanji nagovještaj navoda da su muslimani djelovali protiv Hudejbija ugovora.
Osim toga, dokazano je najautentičnijim svjedočanstvom da se nakon Hudaibija sporazuma, kada je Časni Poslanik (savs) poslao pismo rimskom cezaru pozivajući ga na islam, dogodilo da se Abu Sufyan bin Harb, poglavar Mekke , također je bio u Siriji. Iraklije, kralj Rima, pozvao ga je na svoj kraljevski dvor i postavio mu određena pitanja o Časnom Poslaniku (savs).
Među njima je bilo i pitanje: “Da li je ovaj koji polaže pravo na poslanstvo iz vašeg naroda ikada prekršio sporazum?” Kao odgovor na ovo pitanje, riječi koje je izgovorio Ebu Sufjan, koji je u to vrijeme bio poglavar nevjernika i bio je najžešći neprijatelj islama, su:
“Ne, Muhammed (savs) nikada se nije pokazao izdajničkim po pitanju svojih zavjeta. Međutim, ovih dana smo s njim u primirju, ali ne znam kako će se ponašati do zaključenja ovog sporazuma. Ebu Sufjan je rekao da tokom čitavog toka ovog dijaloga, osim ove fraze, nije mogao reći ništa više što bi izazvalo moguću sumnju u Heraklijevom srcu protiv Časnog Poslanika (savs).
Ovaj dijalog Ebu Sufjana i Iraklija nije se dogodio odmah nakon Hudejbija sporazuma. Naprotiv, mora da je trebalo neko vrijeme da se Časni Poslanik (savs) pripremi i zatim pošalje pismo Irakliju pozivajući ga na islam, a zatim da to pismo stigne do Iraklija, a zatim i za skupštinu kraljevskog dvora Heraklija, i pronaći Ebu Sufjana i pozvati ga na taj sud, itd.
Moguće je da je do tada Abu Basirov bijeg u Medinu i incidenti sa Ummi Kulsum i drugih muslimanki koje su napuštale Mekku i stigle u Medinu već se dogodile. Iz tog razloga svi historičari prvo pominju izvještaj o Abu Basiru i Ummi Kulsum, a zatim i izvještaj o pismu rimskom cezaru kasnije.
Međutim, uprkos tome, Ebu Sufjan nije mogao pokrenuti navod o kršenju ugovora protiv Časnog Poslanika (savs), iako su njegove riječi ukazivale da je njegova želja da podnese prigovor ako je moguće. Uprkos tome, kritičari rođeni 1300 godina kasnije ne boje se Boga dok iznose optužbe za kršenje ugovora protiv Časnog Poslanika (savs). Jao! Kako je to nesrećno!
Zatim, ako dublje uđemo u detalje ovih navoda, njihova slabost postaje još očiglednija. Na primjer, prva tvrdnja je da su i muškarci i žene bili uključeni u ovaj sporazum. Međutim, Časni Poslanik (savs) je djelovao tiranski i proglasio žene izuzetima.
Kao što smo već spomenuli, ova tvrdnja je lažna i neosnovana, jer riječi sporazuma koje su zabilježene u najautentičnijoj naraciji jasno navode da su samo muškarci bili predmet ovog sporazuma, a ne i muškarci i žene. Kao što smo već vidjeli riječi sporazuma zapisane u Sahih Buhariju, one su sljedeće:
“Svaki čovjek od nas koji dođe vama, bit će nam vraćen, čak i ako je musliman.”
U prisustvu ovih jasnih i neospornih riječi, prigovoriti da su u ovom sporazumu zapravo bili namijenjeni i muškarci i žene, nije samo nepravedno, već je krajnje nepoštenje.
Zatim, ako se tvrdi da se u različitim historijskim naracijama riječ Rajul ili „čovjek“ ne koristi u riječima sporazuma, već da se koriste opšte riječi koje se odnose i na muškarce i na žene, onda je odgovor na to da prvo , treba dati prednost autentičnijem pripovijedanju i kada je riječ Rajul ili “čovjek” upotrijebljena u najautentičnijoj naraciji, onda se definitivno mora smatrati ispravnom riječi.
Osim toga, ako se prouče riječi spomenute u historijskim naracijama, one također podržavaju objašnjenje koje smo dali. Na primjer, u najpoznatijoj knjizi historije, Sirat Ibni Hisham, spominju se sljedeće riječi: “Svaki pojedinac iz Kurejšija koji dođe Mhammedu (savs) bez dozvole svog staratelja, biće vraćen Kurejšijama.”
Nesumnjivo, u ovim arapskim riječima riječ „čovjek“ nije jasno spomenuta, ali pojedinac koji posjeduje i najelementarnije znanje arapskog jezika svjestan je da se u arapskom jeziku, za razliku od raznih drugih jezika, koriste posebna vremena i zamjenice za muškarce i žene. U gore navedenom odlomku korištena su muška vremena i muške zamjenice, od početka do kraja.
Stoga, prema principu razrade jezika ugovora, u ovoj frazi treba da se smatraju samo muškarci, a ne muškarci i žene zajedno. Bez sumnje, u uobičajenom idiomu, muško vrijeme se ponekad koristi i za muškarce i za žene, ali očigledno je da fraza o kojoj je riječ nije ovakva fraza.
Naprotiv, to je fraza sporazuma, koja ima rang zakona, prije, još viši rang. Jer svaka riječ se zapisuje nakon striktne kontemplacije, a odabir riječi se vrši nakon unakrsnog ispitivanja i odobrenja obje strane. Stoga, u slučaju takve fraze, treba prihvatiti značenje koje je najograničenije i najspecifičnije. Stoga bi zaključak koji bi proizašao iz ove perspektive bio da su u ovom sporazumu implicirani samo muškarci, a ne uključujući muškarce i žene.
Osim toga, kao što je već spomenuto, vratiti ženu slabijeg spola, koja je uglavnom u milosti svog muža ili muške rodbine, značilo bi vlastitim rukama baciti je nazad na nevjeru i mnogoboštvo, što nije samo daleko od emocija milosrđa i suosjećanja, ali i jednakosti i pravde.
Nema sumnje, da je vraćanjem čovjeka postojao rizik da ga nevjernici iz Mekke izlože različitim vrstama mučenja i žalosti, ali ipak, čovjek je čovjek. Ne samo da može podnijeti više patnje, već, ako je potrebno skrivanjem ili bijegom, ili stvaranjem partnerstva, itd., može otvoriti mnoge puteve za vlastito oslobođenje; ali šta može bespomoćna žena? U takvim okolnostima, postojao je slučaj nasilnog lišenja islama ili smrti.
U ovim okolnostima, bilo je potpuno nemoguće za milostivu i plemenitu osobu poput Časnog Poslanika (savs) da vrati bespomoćne i ranjive muslimanke okrutnostima tiranskih nevjernika. Dakle, sve što je učinjeno, ne samo da je bilo ispravno i u potpunosti u skladu sa sporazumom, već je bilo i potpuno primjereno i ispravno po zdravom principu jednakosti i pravde, milosrđa i suosjećanja.
Ništa više od žalosne sramote zadesila je sudbina onih koji su prigovarali, jer nisu suzdržavali jezike kritike, čak ni u pogledu aranžmana za zaštitu potlačenih i bespomoćnih žena.
Drugi navod se odnosi na Abu Basirovu priču. Međutim, kada se razmisli, i ovaj se navod pokazuje kao potpuno slab i nejasan. Nesumnjivo je Časni Poslanik (savs) zaključio sporazum koji kaže da će svaki pojedinac, tj. svaki čovjek koji pobjegne u Medinu od nevjernika Mekke, biti vraćen čak i ako je musliman. Međutim, pitanje je da li je Časni Poslanik (savs) djelovao u suprotnosti sa ovim sporazumom?
Nikako! Nikako! Umjesto toga, Časni Poslanik (savs) je pokazao tako potpuno i veličanstveno ispunjenje ovog sporazuma da svijet nije u stanju da predstavi njegovu sličnost. Samo razmišljaj – uvjerivši se u istinitost islama, bježi iz Mekke, a da bi se spasio od progona Kurejšija i spasio svoju vjeru, tajno stiže u Medinu. Međutim, njegovi okrutni rođaci ga također progone i snagom mača žele ga nasilno odvratiti od istine islama. Nakon toga, obje strane se pojavljuju pred Časnim Poslanikom (savs).
U emotivnom tonu i prestravljenom on kaže Časnom Poslaniku (savs): “O Allahov Poslaniče! Bog mi je zaključio blagoslov islama. Poznat vam je život tuge i opasnosti koji je preda mnom ako se vratim u Mekku. Za ime Boga, nemojte me vraćati!” Međutim, suprotno ovome, Abu Basirovi rođaci zahtijevaju od Časnog Poslanika (savs) da se s njima slaže da će svaki čovjek koji dođe u Medinu biti vraćen.
Abu Basirova tuga i ogorčenje njegovih drugova je pred očima Časnog Poslanika (savs), a njegova vlastita osjećanja izazivaju udaranje u njegovom srcu; ali ovo oličenje poštenja i istinoljubivosti, koji ostaje čvrst na svom zavjetu nalik na stjenu, zaista kaže tako lijepim riječima:
“O Abu Basire, ti zaista znaš da smo mi sklopili sporazum sa ovim ljudima i da je nepoštenje prema svom savezu nedopustivo u našoj vjeri. Trebao bi ići s ovim ljudima i ako ostaneš čvrst na islamu sa strpljenjem i postojanošću, onda će Bog sam otvoriti put oslobođenja za tebe i druge bespomoćne muslimane poput tebe.”
U svjetlu ovog uputstva Časnog Poslanika (savs), Abu Basir je otišao sa Mekanlijama. Na povratku, kada je fizički savladao one koji su ga zatvorili i ponovo se vratio u Medinu, Časni Poslanik (savs), je ljutito rekao: “Teško njegovoj majci. Ovaj čovjek pali ratnu vatru. Joj! Kad bi imao ko da ga kontroliše!”
Nakon što je čuo ove riječi, Abu Basir postaje siguran da bi ga Časni Poslanik (savs) poslao nazad na bilo koji način i tako tajno napustio Medinu, i uspostavio sebi prebivalište u udaljenom mjestu. Sada, ako se cijeli ovaj izvještaj pravilno analizira, kako je Časni Poslanik (savs) bio odgovoran za ovo i koje optužbe bi se mogle podići protiv njega?
Umjesto toga, istina je da je Časni Poslanik (savs) potisnuo svoje emocije i ispunio zavjet i to ne samo jednom, već je dva puta vratio Abu Basira. Štaviše, Časni Poslanik (savs) ga je vratio sa tako veličanstvenim riječima da historija svijeta ne može predstaviti njegovu sličnost. Časni Poslanik (savs) je potisnuo svoje vlastite emocije, potisnuo je emocije svojih ashaba, potisnuo je emocije Abu Basira, i ispunio je zavjet po svaku cijenu.
Ako se tada Abu Basir oslobodio naroda Mekke i otišao negdje drugdje, koja se optužba može iznijeti protiv Časnog Poslanika (savs) i koji uslov ugovora predviđa obavezu Časnog Poslanika (savs) da vrati nekoga ko im je pobjegao iz Mekke, bez obzira gdje se nalazio? Joj! Kako je to nesrećno! Neprijatelji islama nisu se pravedno odnosili prema islamu ni po čemu.
Štaviše, ako se tvrdi da je Časni Poslanik (savs) mogao poslati naređenje Abu Basiru u njegovom uspostavljenom logoru da se vrati u Medinu, a pošto on to nije učinio, stoga, iako Časni Poslanik (savs) nije prekršio prema riječima sporazuma, on je djelovao protivno njegovom duhu. Kao takva, ova tvrdnja je također jedna od pukih neznanja i riječi sporazuma i duh tih riječi je odbacuju.
Uslov sporazuma da, ako muslimanski stanovnik Mekke pobjegne u Medinu, Časni Poslanik (savs), će ga vratiti, jasno dokazuje da je svrha ovog uvjeta bila osigurati da takva osoba, uprkos tome što je musliman, neće biti primljen u krug Islamske vlade Medine. Drugim riječima, iako bi on trebao biti musliman u smislu vjerovanja, Časni Poslanik (savs) ga ne bi uključio u vladu Medine.
Ako je tada takav pojedinac bio izbačen iz islamske vlade prema uslovima sporazuma, kako se u odnosu na njega može postaviti zahtjev da mu Časni Poslanik (savs) naredi da se vrati bez obzira gdje se nalazio. Prema tome, koliko je ozbiljna nepravda da, ako Časni Poslanik (savs), zadrži takvu osobu u Medini, navodno je Časni Poslanik (savs) imao dogovor da ga neće uključiti u svoju Vladu, čak i ako da bude musliman.
Zatim, ako ga je Časni Poslanik (savs) trebao predati stanovnicima Mekke, izbacivši ga iz vlasti u Medini i poslavši ga iz Medine, navodi se da zašto ga Časni Poslanik (savs) nije uključio u svoju vladu i poslati mu naređenje?
Dakle, politički gledano, ova tvrdnja je toliko slaba i tako slabašna i toliko besmislena, da nijedan razuman pojedinac ne može da obrati pažnju na nju. Nadalje, istina je da je ovaj nerazumni uvjet koji su nevjernici uključili u ovaj sporazum, a to je da nijedan muslimanski muhadžir neće dobiti zaštitu u Medini, pretvoren u Božiju kaznu.
Štaviše, rečeno im je da je njihov Poslanik u svakom slučaju bio vjeran svom savezu, ali da su oni zasadili trnje na svom vlastitom putu i sjekli svoje ruke oružjem koje su sami proizveli. Nadalje, kada su sami rekli da nijedan muslimanski mladić iz Mekke koji dođe u Medinu neće biti zadržan u Medini i da će se smatrati izbačenim iz vlade Medine, kako onda mogu zahtijevati iz istih usta da će Časni Poslanik (savs) nametnuti vladavinu svoje vlade takvim ljudima i narediti im da se vrate u Mekku, gdje god da su živjeli?
Oni su sami predstavili uslov da Časni Poslanik (savs) može vladati dušama ovih ljudi i njihovim stvarima na ahiretu, ali ne bi trebao postati vladar njihove vlade i ovosvjetskih poslova. Zatim, kada su ih sami isključili iz vlasti Časnog Poslanika (savs), šta onda može biti protiv Časnog Poslanika (savs)? U svakom slučaju, ovo je bila zavjera Kurejšija iz Mekke koja je preokrenuta na njih same, a u svakom slučaju, osoba Časnog Poslanika (savs) je bila čista i ostala je čista.
Časni Poslanik (savs) je ispunio riječi saveza i otpustio Abu Basira iz Medine, predavši ga stanovnicima Mekke. Štaviše, Časni Poslanik (savs) je također ispunio duh ovog sporazuma kao što je bila stvarna svrha ovog uvjeta.
Časni Poslanik (savs) isključio je Abu Basira i njegove drugove iz vlastite vlade. Dakle, Časni Poslanik (savs) je ostao istinoljubiv u svakom pogledu, a nevjernici su postali žrtve sopstvene zamke. Na kraju, oni su došli kod Časnog Poslanika (savs) poniženi u tome što su sami željeli da ovu klauzulu izbace iz sporazuma.
Zatim, da to ustvrdi govoreći: ‘Teško njegovoj majci, ovaj čovjek pali vatru rata. Kad bi samo imao ko da ga kontroliše’, Časni Poslanik (savs), je ukazao Abu Basiru da treba da napravi sopstvenu stranku i da vodi rat protiv Kurejšija, da li je takva nepravda i tako korumpiran mentalitet, i u svjetlu situacije, je takvo neznanje!
Ove riječi su jasan dokaz istinitosti Časnog Poslanika (savs) i njegovog gnušanja nepotrebnog rata. Nadalje, ove riječi su dokazale da je Časni Poslanik (savs) izražavao svoj imunitet i gađenje prema ovom Abu Basirovom postupku, a ne da ga je nekom skrivenom porukom želio navesti na rat.
Zatim, može se pomisliti, kao što je Sir William Muir zaključio, da bi posljednje riječi Časnog Poslanika (savs) također mogle značiti: „Kad bi samo sa sobom imao tijelo sljedbenika!“ Neki bi mogli pomisliti da ovo pokazuje da je želja Časnog Poslanika (savs) bila da, ako Abu Basir nađe druga, on može zapaliti ratnu vatru, a čini se da u ovoj frazi postoji indikacija podsticanja rata.
Odgovor na ovo je da je prijevod koji smo uradili u potpunosti u skladu sa arapskim idiomom, čiji se primjeri nalaze u obilju u hadisima. Pored ovoga, ako se hipotetički prihvati drugo značenje, čak i tada, u kontekstu izraza, značenje ove fraze ne bi bilo ništa drugo do: „Ako bi Abu Basir našao saputnika istomišljenika, on bi raspalio vatru rata.
Srećom, međutim, on nema takvih drugova u Medini.” Stoga, koje god značenje da se uzme, kontekst ovog izraza i njegovi početni dijelovi su dovoljan dokaz činjenice da je namjera Časnog Poslanika (savs) bila da ukori Abu Basira, a ne da ga potakne na rat.
Može li pojedinac koji započne svoju rečenicu riječima negodovanja i prijekora kao što su: „Teško njegovoj majci, on će zapaliti vatru rata“, a onda odmah izgovoriti takve riječi: „Da! zaista, zapaliti daleko od rata,”? Na kraju krajeva, u želji da se iznese optužba, ne treba gubiti zdrav razum!
Nadalje, najveća stvar koju treba zapaziti je kakav su efekat ove riječi Časnog Poslanika (savs) imale na Abu Basira i šta je on shvatio od Časnog Poslanika (savs)? S tim u vezi, u samoj ovoj naraciji pominju se sljedeće riječi “Kada je Abu Basir čuo ove riječi Časnog Poslanika (savs), shvatio je da će ga Časni Poslanik (savs) u svakom slučaju vratiti stanovnicima Mekke”, nakon čega je tajno pobjegao i otišao negdje drugdje.
Joj! Kako je žalosno da je pojedinac kome se direktno obraćaju ove riječi shvatio da je Časni Poslanik, (savs), bio nezadovoljan ovim njegovim postupkom i da bi ga Časni Poslanik (savs) u svakom slučaju vratio u Mekku; ipak oni milostivi koji su došli 1300 godina nakon toga, tvrde da je u stvarnosti, Časni Poslanik (savs) namamio Abu Basira da napravi svoju stranku i vodi rat. Neka predrasude budu uništene! Trebala bi postojati granica nepravdi.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 154-162)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da su to uvijek bili dvostruki aršini onih koji tvrde da su zagovornici pravde, nego šire nered u svijetu i to je isti nered kojem svjedočimo i danas. Hazreti Halifa (aba) je molio da Bog podari razum svijetu, posebno muslimanima i zaštiti ih od Dežžala.