Savjetujem ljudima iz Kadijana da se nauče ići u posjetu bolesnicima i da im pomažu. Ovdje se tome ne pridaje veliki značaj, ali u Evropi to ima visoku vrijednost pa postoje i škole u kojima se uče pravila lijepog ponašanja. Posljedice tog nevrednovanja su te da mnoge koristi koje se iz toga mogu izvući budu izgubljene.
Jednom mi je došao čovjek pitajući me za savjet da li da se školuje za krojača. Rekao sam mu da je to dobra ideja. Otišao je od mene,ali se vratio nakon nekoliko dana. Kada sam ga upitao zbog čega se tako brzo vratio nazad, odgovorio mi je: ” Već sam naučio kako da šijem.” Najzad se ispostavilo da je po odlasku znao onoliko koliko je znao i po dolasku.
Sličan sam primjer već spomenuo kako je neko radio kod jednog ljekara. Ljekar je jednom prilikom svoga učenika poveo u kućnu posjetu. Bolesnik je imao problema sa želucem. Ljekar ga je pitao da li je jeo grašak. Bolesnik je potvrdno odgovorio. Učenik je tada primjetio grašak koji je bio odložen u blizini. Pomislio je da je ljekar iz tog razloga naveo grašak kao uzrok želučanih tegoba bolesnika. On je to shvatio tako da tajna postavljanja dijagnoze bolesniku leži u tome da se promatra šta se nalazi u neposrednoj blizini bolesnika, i to bi onda kao bio uzrok bolesti.
Poslije toga se vratio u svoju domovinu i predstavio se kao ljekar. Jednog dana se razbolio jedan bogat čovjek i poslao je po njega. Nakon što je stigao čovjeku u posjetu, izmjerio mu je pritisak i počeo da razgleda po sobi. Ispod kreveta se nalazilo sedlo za konja, pa je rekao: ” E i vi ste pretjerali! Ne možete jesti sedlo! Kako Vam je samo to moglo pasti na um?” Bogati čovjek je pomislio da je to neki luđak te ga je kaznio i izbacio iz svoje kuće.
Iz ovoga se da zaključiti da je njega bolesnika umjetnost koje se može naučiti samo vrijednim radom. Isti slučaj je i sa svim drugim zanimanjima, koja ako se ne savladaju dobro ne mogu biti obavljana najbolje.
Izvor: Hutbate Mahmood 6 strana 433, Alfazal 24.maj, 1920. godina.