Sjećam se jednog vica. U Kadijanu sam, gdje se trenutno nalaze uredi Sadar Andžuman Ahmadija i gdje jedna ulica prolazi pored naših kuća šetao u našem dvorištu i sastavljao jedan manuskript. Tada sam s ulice čuo glasove dvojice ljudi. Jedan od njih je jahao, a drugi je išao pješice.
Onaj koji je išao pješice govorio je ovom drugom: ” Sundar Singha, hoćeš li jesti Pakore (pecivo)?” Pomislio sam da razgovaraju jedan s drugim i da ovaj drugoga pita da li želi da jede Pakore (pecivo). Ali i nakon nekog vremena sam čuo kako ovaj uzastopno pita isto, a jahač je već došao do kraja ulice izmičući prema Mubarak džamiji dok je ovaj ponavljao svoje pitanje. Najzad se više jahač nije čuo, ali ovaj drugi je s kratkim pauzama ponavljao istu rečenicu iako je Sundar Singha već vjerovatno bio kod kuće i jeo.
Taj čovjek je previše popio i mislio je da još uvijek hoda pored tog drugog čovjeka. Ustvari nije mogao više ni da hoda od alkohola, pa se naslonio na neki zid i ponovljeno pozivao Sundar Singhu na ručak. Zbog alkohola i noge otkazuju poslušnost, ne može se jasno razmišljati te se više ne priča smisleno.
Izvor: Sejre Ruhani, tom 1, strana 247.