Život Poslanika II Pravda i odmazda u islamu

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti spominjati pohode iz života Časnog Poslanika (savs).

Pohod Kurz bin Džabira (ra)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će prvo spomenuti pohod Kurz bin Džabira (ra) koji se dogodio u Ševalu 6. hidžretske godine. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:

”Ovo su bili vrlo prijeteći dani za muslimane, jer je cijela zemlja bila u plamenu neprijateljstva, rasplamsanog od strane Kurejšija i Jevreja. Štaviše, prema njihovoj novoj politici, odlučili su da umjesto sistematskog napada na Medinu, treba joj nanijeti štetu tajnim metodama. Nadalje, budući da su prijevara i izdaja bili svojstveni neciviliziranim plemenima Arabije, oni su bili nepokolebljivi u povrijeđivanju muslimana na svaki mogući način.

Kao takav, incident koji ćemo spomenuti samo je karika u ovom veoma podlom lancu događaja koji se završio na užasan način. Detalji su da je u ševalu 6. po Hidžri nekoliko muškaraca kojih je bilo osam, iz plemena Ukl i Urainah, došlo u Medinu, i nakon što su izrazili svoju ljubav i naklonost prema islamu, postali muslimani. Nakon dužeg boravka, klima Medine uticala je na njihove slezine i oboljeli su od stomačnog virusa.

Koristeći ovo kao izgovor, oni su se predstavili pred Časnim Poslanikom (savs). Predstavili su svoju bolest i rekli: “O Allahov Poslaniče! Mi smo ljudi beduini i provodili smo svoje vrijeme živeći sa životinjama. Nismo navikli na gradski život i zato smo se razboljeli.” Časni Poslanik (savs), je odgovorio: “Ako se osjećate bolesno u Medini, onda idite iz Medine i ostanite u nastambi naše stoke i pijte mlijeko kamila, itd., ozdravićete.”

U drugoj predaji bilježi se da su oni sami tražili: “O Allahov Poslaniče! Ako nam dozvolite, željeli bismo izaći izvan Medine gdje se nalazi vaša stoka”, a Časni Poslanik (savs) im je to dozvolio. U svakom slučaju, tražili su dozvolu od Časnog Poslanika (savs) i otišli da žive na pašnjaku, koji je bio naseljen muslimanskim kamilama.

 Islamsko učenje o odmazdi

Kada su ovi bijednici postavili logor i potpuno se uvjerili u stanje stvari, i oporavili svoje zdravlje nakon što su živjeli na otvorenom prostoru i pili mlijeko kamila, jednog dana su iznenada napali pastire ovih kamila i ubili ih. Štaviše, pritom su bili toliko okrutni da su ih prvo klali kao životinje, a kada je još malo života ostalo u njima, proboli su im jezik oštrim pustinjskim trnjem tako da kada bi ispustili zvuk ili se bacali i okretali u agonija žeđi, ovo trnje bi dodatno povećalo njihovu patnju. Tada ovim varvarima nije bili dovoljno ovo, već su uzimali vruće šibice i utrljali ih u oči polumrtvih muslimana.

Na taj način su nevini muslimani umirali prevrćući se na otvorenom polju. Među njima je bio i lični sluga Časnog Poslanika (savs) po imenu Jassar, koji je bio određen da napasa kamile Časnog Poslanika (savs).

Kada su ovi divljaci pobili muslimane na ovaj varvarski način, skupili su sve deve i odveli ih. Ove događaje je Časnom Poslaniku (savs) izvijestio pastir koji je slučajno pobjegao na sigurno. Časni Poslanik, (savs), je odmah pripremio grupu od dvadeset ashaba i poslao ih u potjeru. Iako su ovi ljudi već bili prešli nešto, Božjom milošću, muslimani su ih brzo stigli i uspjeli zarobiti. Muslimani su ih vezali u užad i vratili nazad.

Do tog vremena, Časnom Poslaniku (savs) nisu otkrivene nikakve naredbe o tome šta treba učiniti sa osobom koja čini takve radnje. Stoga, prema svojoj staroj praksi da se sve dok se u islamu nije otkrila nova zapovijed, put ljudi iz knjige slijedio prema Mojsijevom zakonu, Časni Poslanik, (savs), je naredio da kao što su ovi okrutni ljudi postupali prema muslimanskim pastirima, i njih treba tretirati kao odmazdu i jednaku odmazdu.

Ovo bi poslužilo kao lekcija drugima. Tako su, skoro na isti način, ovi ljudi spušteni u jamu smrti na otvorenom polju izvan Medine. Međutim, Bog je odredio drugačiji zakon za islam, pa je od tada, čak i u stanju odmazde i jednake odmazde, kažnjavanje sakaćenja bilo zabranjeno. Drugim riječima, bilo je zabranjeno da se tijelo zločinca na bilo koji način unakaže, ili da se dijelovi tijela u znak odmazde sjeku na komade itd.

Ne trebamo opširno pisati o ovome, jer su okrutnost podstaknuta od strane nevjernika prema muslimanima na ovaj divljački i varvarski način bez ikakvog opravdanog razloga, čisto iz neprijateljstva prema islamu. Štaviše, sve što im je učinjeno kao kazna, bilo je samo odmazda i pravedna odmazda. Štaviše, to je učinjeno u takvom stanju kada je cijela zemlja bila u plamenu neprijateljstva prema islamu.

Tada je i ova odluka bila u skladu sa Mojsijevim zakonom, ali ni tada islam nije podržao ovaj zakon, i zabranio je takvo postupanje u budućnosti. U takvim okolnostima, nijedan razuman pojedinac ne može uložiti prigovor. Ovom prilikom treba također imati na umu da su ovi ljudi došli u Medinu prije svega sa zlim namjerama. Nadalje, najvjerovatnije ih je njihovo pleme obučavalo da žive među muslimanima i da ih ranjavaju.

Osim toga, vrlo je vjerovatno da su gajili zlu namjeru protiv samog Časnog Poslanika (savs), ali kada nisu mogli naći priliku u Medini, predložili su poduhvat izvan grada. Njihova zla namjera može se ocijeniti i činjenicom da način na koji su postupali s muslimanskim pastirima nije bio samo lopovski i razbojnički, već je to bio čin potpune osvete.
Ako su u početku čistog srca postali muslimani, a kasnije, nakon što su vidjeli deve, njihove namjere su se promijenile na gore, onda je u takvom slučaju trebalo da se desi da su uzeli ove deve i pobjegli. Da je pastir slučajno postao smetnja, u najboljem slučaju, trebali su ga ubiti i otići.

Međutim, način na koji su ubili muslimanskog pastira i doveli sebe u opasnost odugovlačenjem ovog čina klanja i mučenja muslimana, evidentno pokazuje da ovaj postupak nije bio rezultat slučajne pohlepe.
Naprotiv, očito je posjedovao karakter animoziteta i bio je rezultat iskrene zlobe i dugotrajne ogorčenosti. U zamjenu za ovu nemilosrdnu akciju, sve što je Časni Poslanik (savs) učinio bila je samo odmazda i pravedna odmazda, prema Mojsijevom zakonu, koji je postojao prije objave islamskih učenja.

Međutim, ubrzo nakon toga, otkrivene su islamske naredbe i takva kazna je proglašena nezakonitom, čak i kao čin odmazde. Kao takve, Buharijeve riječi su sljedeće: “Nakon ovog slučaja, Časni Poslanik (savs) je naglasio velikodušnost i plemenitost, i zabranio sakaćenje tijela neprijatelja u svim okolnostima.”

Različiti zapadni istraživači, uključujući Muira, prigovorili su (prema njihovoj navici) da je način na koji su ovi pljačkaši ubojice ubijeni bio okrutan i varvarski. Međutim, ako se analiziraju sve činjenice u ovom slučaju, plašt islama ostaje apsolutno neokaljan.
Zapravo, ovo nije bila odluka islama, već Musaa (as), čiji zakon kršćanski Mesija nije ukinuo nego ga je podržao. Možda naši protivnici imaju na umu izreku hrišćanskog Mesije:

“Ako te neko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi. A ako neko želi da uzme tvoju tuniku, neka uzme i tvoj ogrtač. A ako te neko natera da ideš jednu milju, idi sa njim dve milje.”

Ako je tako, onda zaista, naša opozicija ima pravo iznijeti ovu tvrdnju, ali je pitanje da li iko razuman pojedinac smatra ovo učenje uopće praktičnim. Nadalje, da li je u posljednjih 1950 godina bilo koji kršćanin, kršćanska zajednica ili vlada djelovali po ovom učenju? Nesumnjivo, ovo učenje je divno za ustajanje na propovjedaonici i poticanje u propovijedima.

Međutim, u praktičnom životu, ovo učenje nema nikakvu težinu, niti racionalan pojedinac može biti spreman da postupa po njemu. Stoga, u takvom slučaju, staviti ove vrste emocionalnih modela ispred sebe i učiniti muslimane metom optužbe, samo je pružiti dokaz vlastitog neznanja. Naravno, pogledajte Mojsijev (as) zakon, koji je za razliku od Isusa (as) bio zakonodavac i koji je razumio suštinu zakona.

Alternativno, ispitajte praktično ponašanje kršćana, a ne samo njihove tvrdnje. Istina će postati evidentna da se pragmatično, nijedna religija ne može porediti sa islamom jer radi kako tvrdi. Ona nema dvostruke standarde i njene tvrdnje i postupci su toliko uzdignuti da joj nijedan razuman i bez predrasuda ne može prigovoriti.

Naprotiv, čovjek je sklon hvaljenju islama. Jer poput Mojsijevog zakona, on ne nalaže osvetu u svim okolnostima i neselektivno vođenje sjekire odmazde. Niti uči da se kazna nikada ne smije primjenjivati, niti da kada zločinac počini zločin, treba ga podržati i ojačati u njegovoj svrsi u skladu s kršćanskim zakonom. Umjesto toga, islam napušta ove dvije krajnosti i predstavlja umjereno učenje koje je osnova istinskog mira u svijetu, a to je:

“Kazna za povredu treba da bude slična onoj i treba da bude jednakog intenziteta. Međutim, ako su okolnosti takve da vjerovatnoća reformacije postoji putem oprosta ili popustljivosti, onda je oprost i popustljivost bolji način djelovanja. Takav pojedinac zaslužuje lijepu nagradu od Allaha.”

Ovo je učenje koje je islam predstavio u tom pogledu i nijedan razuman pojedinac ne može poreći da je ovo učenje bez premca, koje je uzelo u obzir sve aspekte ljudskih potreba.

Nadalje, čak i u slučaju kazne, postavila je ograničenje da se odgovarajuće granice ne smiju prekoračiti i otvoreno je osudila varvarska djela sakaćenja, itd. U poređenju s tim, uprkos ‘uzornom učenju’ Isusa Krista, stvarno ponašanje koje su kršćani pokazali prema svojim neprijateljima i zvjerstva koja su počinili tokom ratova, otvorena su stranica povijesti čije ponavljanje nije potrebno ovdje.”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Tom 3, str. 108 – 113)

Bitka kod Dhi Karada

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će sada spomenuti bitku kod Dhi Karada. Među historičarima postoje različita mišljenja o tome kada se to tačno dogodilo. Prema Buhariju i Muslimu, to se dogodilo nakon Hudeibija sporazuma i prije bitke kod Haibera, tačnije tri dana prije Haibera. Neki historičari smatraju da se to dogodilo prije Hudeibija ugovora.

Hazreti Mirza Bashir Ahmad (ra) smatra da je ovo bilo u Muharremu 7. po Hidžri. Ovo je također poznato kao bitka kod Ghabaha jer su ovdje pasle kamile Časnog Poslanika (savs), područje 4 milje od Medine iza planine Uhud. Poznata je kao Bitka kod Dhi Kard-a, jer kada je Ujainah bin Hisn, koji je ukrao kamile Časnog Poslanika (savs), bio praćen do Dhi Karda koji je bunar.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je Ujainah predvodio napad na pašnjaku i ubio jednog od pastira dok je zatvarao njegovu ženu. Ujainah je bio poglavica Banu Fazarah. Bio je vođa jednog od plemena koja su se pridružila Benu Kurejzu tokom bitke kod Ahzaba i planirala napad na muslimane u Medini. Ujainah će prihvatiti islam otprilike u vrijeme osvajanja Mekke.

Međutim, kasnije, za vrijeme hazreti Ebu Bekra (ra) postao je otpadnik i prihvatio jednog od lažnih tražitelja vjerovjesništva. Na kraju je doveden kod hazreti Ebu Bekra (ra) kao zarobljenika i oprošteno mu je. On bi tada još jednom prihvatio islam.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je hazreti Ebu Dharr (ra) tražio od Časnog Poslanika (savs) da ode na pašnjak. Časni Poslanik (savs) je rekao da se boji za njega, međutim, hazreti Ebu Dharr (ra) je insistirao da ode. Časni Poslanik (savs) je rekao da se boji da će mu sin biti ubijen i da će se hazreti Ebu Zerr (ra) vratiti samo uz podršku štapa.

Hazreti Ebu Dharr (ra) je izrazio svoje čuđenje zbog njegovog insistiranja, čak i kada je Časni Poslanik (savs) rekao da se boji za njega. I dogodilo se tačno kako je Časni Poslanik (savs) rekao. Ujainah je napao noću sa 40 muškaraca, a kada je Abu Dharrov (ra) sin izašao da vidi šta se dešava, on je ubijen.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je hazreti Salamah bin Akva’ (ra) saznao da su kamile Časnog Poslanika (savs) ukradene. Zatim je jurio za počiniocima, a nakon što ih je locirao, počeo je ispaljivati ​​strijele u njih. I dalje ih je pratio sam, i nastavio ih je pratiti sve dok nije pronašao kamile. S druge strane, kada je Časni Poslanik (savs) saznao šta se dogodilo, Časni Poslanik (savs) je uputio apel i jahači su se počeli okupljati oko njega.

Časni Poslanik, (savs), je imenovao hazreti Sada bin Zeida (ra) i rekao mu da krene sa odredom, rekavši da će ga on slijediti. Zatim je Časni Poslanik (savs) krenuo sa 500, dok su neki prenijeli 700 muslimana. U međuvremenu, hazreti Salamah (ra) je naišao na Ujainah, koji je pobjegao od straha. U to vrijeme, hazreti Selamah (ra) je vidio jahače koje je poslao Časni Poslanik (savs) kako se približavaju.

Kada su jahači stigli, hazreti Ebu Katada (ra) se potukao sa sinom Uyaine Masade Fazarija i ubio ga. Zatim se također suočio sa drugovima Masade koji su također prišli, na kraju oslobodivši kamile Časnog Poslanika (savs) koje su imali u svom posjedu.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće pričati o ovim događajima.