Život Poslanika II Pohod Abdullah bin Ravaha

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti spominjati pohode iz života Časnog Poslanika (savs).

Pohod Abdullaha bin Ravahaha (ra)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je postojao pohod Abdullaha bin Ravahaha (ra) koji se dogodio u Ševalu 6. po Hidžri. Kada je Abu Rafi’ ubijen, Jevreji su za svog vođu postavili Usair bin Rizama.
On je najavio da će se razlikovati od prethodnih jevrejskih vođa i da Časni Poslanik (savs) neće biti pobjednik nad Jevrejima na njegovoj straži. Počeo je posjećivati ​​različita jevrejska plemena kako bi ih potaknuo na borbu protiv Časnog Poslanika (savs).

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:

”Kada je Časni Poslanik (savs) bio obaviješten o ovim okolnostima, odmah je poslao ansarijanskog ashaba po imenu Abdullah bin Ravahah (ra) zajedno sa još trojicom ashaba u Haiber, i uputio ih da putuju potajno, da utvrde obavještajne podatke o stanju stvari i vrati se brzo. Stoga su Abdullah bin Ravahah (ra) i njegovi drugovi tajno prikupili obavještajne podatke o svim okolnostima i detaljima i nakon što su potvrdili da su izvještaji tačni, vratili su se kući.

U stvari, Abdullah bin Ravahah (ra) i njegovi drugovi radili su tako budno da su kružili oko obližnjih tvrđava Haiber, i blizu mjesta susreta Usair bin Rizama, i lično čuli od Usair-a i njegovih drugova o njihovim raznim planovima protiv Časnog Poslanika (savs).

Tih dana, nemusliman po imenu Harijah bin Husail slučajno je došao u Medinu iz Haibera i potvrđujući Abdullah bin Ravahah (ra), rekao je: “Ostavio sam Usair u takvom stanju da on okuplja svoju vojsku da napadne Medinu.”

Nakon ove provjere, Časni Poslanik (savs) je poslao trideset ashaba pod vodstvom Abdullaha bin Ravahaha (ra) u Haiber. Ne može se utvrditi tačna uputa Časnog Poslanika (savs) koju je dao ovoj stranci dok ih je ispraćao.

Ipak, iz govora koji se održao između Abdullaha bin Ravahaha (ra) i Usair bin Rizama u Haiberu, postaje očigledno da je želja Časnog Poslanika (savs) bila da pozove Usairja u Medinu i da se dogovori o međusobnom dogovoru, kojim ovaj tok nereda bi se mogao zaustaviti i stanje mira i sigurnosti bi moglo zavladati u zemlji.

U toj želji, Časni Poslanik (savs), je bio toliko oduševljen, da čak i ako je to značilo prihvatanje Usair-a kao vođe regije Haiber, on je bio voljan to učiniti, pod uslovom da se suzdrži od daljeg činjenja napada protiv Islama.

Kada je grupa Abdullaha bin Ravahaha (ra) stigla do Haibera, prije svega, uzeli su jamstvo mira i sigurnosti od Usair bin Rizama za vrijeme trajanja svog govora. Ovo ilustruje da je u to vrijeme prijetnja porasla do te mjere da su muslimani vjerovali da će se možda od strane Usair-a razviti stanje izdaje, tokom samih diskusija.

Usair je izjavio da se neće izdajnički ponašati, ali da bi sačuvao vlastito dostojanstvo, tražio je slično uvjeravanje i od Abdullaha bin Ravahaha (ra). Međutim, činjenica da je Abdullah bin Ravahah (ra) bio prvi u tom pogledu, jasno otkriva ko je bio stvarna prijetnja. U svakom slučaju, nakon ovog sporazuma, Abdullah bin Ravahah (ra) je započeo svoju raspravu sa Usairom.

Suština ove rasprave je bila da Časni Poslanik (savs) želi da s njima postigne sporazum o miru i sigurnosti, kako bi međusobni rat bio zaustavljen, a najbolji način za to bi bio da on dođe u Medinu i lično razgovara sa Časnim Poslanikom (savs). Ako bi sporazum ove vrste mogao biti postignut, vjerovao je da će se Allahov Poslanik ponijeti s njima dobrotom, i možda bi ga čak prihvatio kao zvaničnog poglavara Haibera.

Usair, koji je očajnički žudio za pozicijom ili je možda imao skrivene motive, bio je zadovoljan ovim prijedlogom, ili se barem tako izrazio. Međutim, u isto vrijeme je okupio jevrejske ministre i zatražio njihov savjet u vezi s tim; izražavajući da su muslimani iznijeli sljedeći prijedlog i pitajući šta treba učiniti. Jevreji, koji su bili slijepi u svom neukom animozitetu, općenito su se protivili ovom prijedlogu.

Nadalje, kako bi uskratili Usair od ovog kursa, rekli su: “Ne vjerujemo da će vas Muhammed (savs) prihvatiti kao vođu Haibera.” Usair, koji je bio više upućen u stanje stvari, ostao je čvrst u svojoj namjeri i rekao: „Nemate pojma. Muhammedu (savs) je dojadio ovaj rat, i u svom srcu želi da okonča ovaj tok sukoba po svaku cijenu.

Stoga se Usair bin Rizam pripremio za putovanje u Medinu sa grupom Abdullaha bin Ravahaha (ra), i baš kao Abdullah bin Ravahah (ra), i on je poveo trideset Jevreja da ga prate. Kada su ove dvije strane napustile Haiber i stigle do mjesta zvanog Karkarah, koje se nalazilo na udaljenosti od 6 milja od Haibera, Usairova namjera se promijenila. Ili je moguće, da je gajio zle namjere, došlo je vrijeme za njihovo izražavanje.

Tako je, tokom razgovora, vrlo pametno posegnuo za mačem vrlo časnog pojedinca muslimanske stranke po imenu Abdullah bin Anis Ansari (ra). Abdulah je odmah shvatio da su namjere ovog bijednika bile drugačije.

Stoga je odmah potaknuo svoju kamilu za petu i doveo je naprijed, a zatim se okrenuo Usairu i rekao: „O neprijatelje Božji! Želiš li da nas izdaš?” Abdullah bin Anis (ra) je dva puta ponovio ove riječi, ali Usair nije odgovorio, niti je oslobodio. Umjesto toga, pripremao se za rat.

Ovo je možda bila unaprijed određena indikacija među Jevrejima da, ako se takvo stanje pojavi, svi bi trebali pohrliti na muslimane. Stoga su na toj lokaciji na samom putu izbile borbe između Jevreja i muslimana.

Iako su obje strane bile jednake po broju i Jevreji su već bili psihički pripremljeni, dok su muslimani bili potpuno bez namjere, Allahova milost je bila takva da iako su neki muslimani bili povrijeđeni, nije bilo gubitka života. Nasuprot tome, svaki Jevrejin je osetio ukus njegove gorke izdaje i bio je uništen.

Kada se ova grupa vratila u Medinu i Časni Poslanik (savs) je bio upoznat sa stanjem stvari, on je zahvalio Bogu na sigurnom i mirnom povratku muslimana i rekao: “Hvala Bogu što vas je spasio od ove okrutne nacije.”

U vezi sa ovom pojavom, različiti kršćanski historičari su tvrdili da je stranka Abdullaha bin Ravahaha (ra) dovela Usair, itd. iz Haibera s namjerom da ih ubiju kad god im se pruži prilika.

Međutim, ova tvrdnja nije ništa drugo do neugodna ekspozicija zapadnjačke tvrdoglavosti. Kao što je gore spomenuto, u historiji se ne mogu naći dokazi da su muslimani tamo otišli s tom namjerom.

Zapravo, ako razmislimo, stavljajući druge dokaze na stranu, riječi Abdullaha bin Anisa, ‘O neprijatelje Božiji, namjeravaš li nas izdati?’ a onda su riječi Časnog Poslanika (savs), ‘Hvala Bogu što vas je spasio od okrutnog naroda’, same po sebi dovoljne da pokažu da je namjera muslimana bila potpuno čista i mirna.

Sve što se dogodilo bilo je samo rezultat izdaje koju je jevrejski narod želio izvršiti protiv muslimana, u skladu sa svojom navikom. Božjom milošću, to im se suprotstavilo. (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 101-105)

Pohod Amra bin Umajjah Damrija (ra)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je tada postojao pohod Amra bin Umajjah Damrija koja je poslana prema Abu Sufjanu. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bašir Ahmada (aba) koji piše:

„Postoji neslaganje među historičarima u vezi sa datumom ovog pohoda. Ibni Hišam i Tabari su ga zabilježili 4. hidžretske godine, ali je Ibni Sa'd napisao da je to 6. hidžretske godine. Allamah Kustalani i Zurkani su dali prednost predaji Ibni Sada, stoga sam je također spomenuo među izvještajima. od 6. AH Zaista, Allah najbolje zna.

Beiheki je također podržao detalje izvještaja koji spominje Ibni Sad, ali se iz ovog izvještaja ne može utvrditi period u kojem se to dogodilo.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 108)

Hazreti Halifa (aba) je zatim citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji opisuje ovaj pohod na sljedeći način: ”Sjećanje na njihov sramotni neuspjeh u Gazvi Ahzab, raspalilo je Kurejšije iz Mekke. Naravno, ovaj srdačni bijes je uglavnom došao do Ebu Sufjana, koji je bio poglavica Mekke i koji je bio posebno ponižen tokom Ahzabovog pohoda.

Neko vrijeme je Ebu Sufjan nastavio da gori u ovoj vatri bijesa, ali je na kraju stvar postala nepodnošljiva i skriveni plamen ove vatre počeo je da se rasplamsava.

Naravno, njihovo najveće neprijateljstvo, odnosno njihovo stvarno neprijateljstvo, bilo je prema ličnosti Časnog Poslanika (savs). Iz tog razloga, Ebu Sufjan je sada mislio da ako nije došlo do rezultata kroz vanjske strategije i šeme, zašto onda ne stati na kraj Muhammedu (savs) nekom skrivenom šemom? Znao je da oko Časnog Poslanika (savs) nema službenog obezbjeđenja.

Naprotiv, s vremena na vrijeme, Časni Poslanik (savs) bi dolazio i odlazio, i hodao ulicama i uličicama grada potpuno nezaštićen. Dolazio je u džamiju najmanje pet puta dnevno na namaz i ostajao slobodan i dostupan dok je putovao. Koja je bolja prilika mogla postojati za atentatora? Čim mu je ova misao pala na pamet, Ebu Sufjan je počeo tajno konsolidirati svoj plan za ubistvo Časnog Poslanika (savs).

Kada je bio potpuno odlučan da izvrši svoj plan, jednog dana, iskoristivši priliku, obratio se nekolicini mladića Kurejšija sa sličnim interesovanjima, govoreći: „Znate li da Muhammed [savs] slobodno luta ulicama i uličicama Medine?” Ovi mladići su čuli ovu vijest i brzo su odletjeli. Nije prošlo mnogo dana kada je jedan mladi beduin došao Abu Sufjanu i počeo da govori:

“Čuo sam vaš prijedlog i voljan sam to učiniti. Ja sam jakog srca i zrela osoba, čiji je stisak jak i čiji je udarac iznenadan. Ako me odredite za ovaj zadatak i pomognete mi, spreman sam krenuti da ubijem Muhammeda (savs). Imam bodež, koji će ostati kao skrivena krila divljeg lešinara. Napast ću Muhammeda (savs) i onda potrčati da se pridružim karavanu i muslimani me neće moći uhvatiti. Osim toga, veoma sam vješt na ulicama Medine.”

Ebu Sufjan je rekao: “Dosta, dosta. Ti si čovjek kojeg tražimo.” Zatim mu je Ebu Sufjan dao brzu devu i oprostio se sa nekim namirnicama, naglašeno ga podsjećujući da nikome ne odaje ovu tajnu.

Nakon što je otišao iz Mekke, ovaj čovjek je krenuo prema Medini skrivajući se danju i putujući noću. On je stigao u Medinu šeste noći. Utvrdivši gdje se nalazi Časni Poslanik (savs), otišao je pravo u džamiju Bani Abdul-Ashhal, gdje je bio prisutan Časni Poslanik (savs). Tih dana su novi ljudi stalno posjećivali Medinu, tako da nijedan musliman nije postao sumnjičav prema njemu.

Ali čim je Časni Poslanik (savs) primijetio čovjeka koji mu se približava, rekao je: “Ovaj čovjek je došao sa zlom namjerom.” Čuvši ove riječi, počeo je da se kreće prema Časnom Poslaniku (savs) čak i brže nego prije.

Međutim, Usaid bin Hudair (ra), poglavica među Ensarijama, odmah je iskočio naprijed i uhvatio se za njega i tokom ove borbe njegova je ruka pala na čovjekov skriveni bodež, nakon čega je čovjek vrisnuo od straha: “Moja smrt! Moja smrt!” Kada je bio pokoren, Časni Poslanik (savs) ga je upitao: “Reci mi iskreno, ko si ti i s kojom namjerom si došao?”

Rekao je: “Ako mi život bude pošteđen, reći ću vam.” Časni Poslanik (savs) je rekao: “Da, ispričaj cijeli izvještaj istinito i bit će ti oprošteno.” Nakon toga je ispričao cijelu priču Časnom Poslaniku (savs) od početka do kraja. On je također rekao Časnom Poslaniku (savs) o nagradi koju mu je obećao Ebu Sufjan. Nakon toga, ovaj pojedinac je ostao u Medini nekoliko dana, a onda je svojom voljom postao musliman, i tako je ušao u službu Časnog Poslanika (savs).

Ova krvava zavjera Ebu Sufjana učinila je da ostane obaviješten o zavjerama i namjerama stanovnika Mekke još više nego prije. Kao takav, Časni Poslanik (savs) je poslao dvojicu svojih drugova, Amra bin Umajjah Damrija (ra) i Salmaha bin Aslama (ra), u Mekku. Uzimajući u obzir pokušaj atentata Abu Sufjana i njegove prošle krvoločne planove, Časni Poslanik (savs) je dozvolio svojim ashabima da stave tačku na ovog ratnog neprijatelja islama, ako se za to ukaže prilika.

Međutim, kada su Umajjah (ra) i njegov drug stigli u Mekku, Kurejšije su bili upozoreni, nakon čega su se ova dva ashaba vratila u Medinu boreći se za svoje živote. Na povratku su pronašli dva špijuna Kurejšija, koje su poglavari Kurejšija poslali da utvrde obavještajne podatke o kretanju muslimana i da pribave informacije o Časnom Poslaniku (savs).

Ne bi bilo iznenađujuće da je ova šema bila i osnova za neku drugu krvoločnu zavjeru Kurejšija. Međutim, Božjom milošću, Umajjah (ra) i Salmah (ra) su saznali za njihovu špijunažu, nakon čega su željeli da ih napadnu i zarobe, ali su uzvratili. Shodno tome, u ovoj bitci, jedan špijun je ubijen, dok je drugi zarobljen i vraćen u Medinu.” (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 106-108)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće spominjati ove događaje.

Apel za molitve u svjetlu okrutnosti u Pakistanu i obmanjujućih svjetskih sila

Hazreti Halifa (aba) je rekao da stalno skreće pažnju na dovu za Pakistan, gdje uslovi s vremena na vrijeme postaju veoma ekstremni. Čini se da je vlast u rukama ekstremista. Prije je bilo da su se minareti ili kupole naših džamija rušili.
Ali jučer je, pod krinkom želje da se izgradi put, pod uticajem hodža, buldožerom srušena i uništena čitava džamija Ahmadija zajednice, koja je izgrađena i prije podjele Indije i Pakistana. Takvi su uvjeti danas i samo je Uzvišeni Allah taj koji može brzo uzeti takve ljude na polaganje računa i vratiti njihova djela na njih. Stoga se Ahmedi muslimani moraju mnogo usredotočiti na dove.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se u vezi sa Palestinom kaže da je dogovor na snazi, ali i dalje ima incidenata. Neki ljudi se raduju sporazumu; međutim, antihristovim silama se uopšte ne može verovati. Jedno govore, a drugo rade.
Dakle, nema potrebe da postanete tako srećni; umjesto toga, fokus bi trebao biti na povećanju dova. Muslimani treba da koriste mudrost u ostvarivanju svojih prava; neka im Uzvišeni Allah omogući da to učine.

Dženaze

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će spomenuti nekoliko članova iz Zajednice koji su preselili čiju će dženazu namaz predvoditi u odsustvu.

Sheikh Mubarak Ahmad

Šeik Mubarak Ahmad koji je bio Nazir Divan u Rabvi. Radio je kao nastavnik u srednjoj školi Talimul Islam oko 15 godina, a zatim je predavao u raznim drugim državnim školama. Služio je zajednici 40 godina. Svoj život je posvetio služenju vjere za vrijeme Četvrtog halife (rh). Nakon toga je služio na različitim funkcijama.

Takođe je služio na različitim funkcijama u pomoćnim organizacijama Zajednice. Naložio bi imamima da razviju vezu s Bogom. Bio je redovan u klanjanju namaza. Na svim okupljanjima savjetovao je svima da održavaju vezu sa Halifatom i molio bi njihovu djecu da učine isto. On je ispunio svoj zavjet odanosti i Hazreti Halifa (aba) je potvrdio ovu činjenicu, jer je također provodio vrijeme radeći sa njim. On je bio primjer davanja prednosti vjeri nad svijetom.

Uvijek bi nastojao da nastavi da služi. Čak i kada je bio bolestan i kada bi ga djeca zamolila da se odmori, govorio je da će u penziju otići u trenutku njegove smrti. Imao je strast prema učenju i uvijek se mogao naći da čita. Bio je prilično stručan u pravilima i propisima Zajednice. Iza njega su ostala supruga, šest kćeri i sin. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost.

Muhammad Munir Adelvi

Muhamed Munir Adelvi iz Katara. Iza njega su ostala tri sina i ćerka. Bio je aktivan u propagiranju i bio je dobar govornik. Učestvovao je u nekim emisijama Četvrtog halife (rh) sa Arapima na muslimanskoj televiziji Ahmadija (MTA). Napisao je i 10 knjiga. Iako je prihvatio Ahmadijat relativno nedavno, obavio je mnogo posla.

Zbog svojih propagacijskih napora suočio se sa velikim protivljenjem. Takođe je neko vrijeme bio zatvoren u Siriji. Mnogi ljudi su prihvatili Ahmadijat kroz njegove napore. Bio je odan Halifatu i posvetio se Ahmadijatu. Prevodio je i razne knjige sa engleskog na arapski. Bio je veoma skroman i uvek je gledao sve programe koji se odnose na Hazreti Halifu (aba) na MTA.

Osigurao je da ponudi svoje finansijske priloge prije njegove smrti. Pojavljivao bi se u televizijskim programima gdje bi predstavljao perspektivu Ahmadija muslimana, zbog čega bi čak dobijao prijetnje smrću. On bi iskoristio svaku priliku da govori o Obećanom Mesiji (as) i Ahmadijatu. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i omogući njegovoj djeci da nastave naslijeđe njegovih vrlina. Neka Allah uzdigne njegov položaj.

Abdul Bari Tarik

Abdul Bari Tarik iz Rabve, koji je bio zadužen za kompjutersku sekciju, Vakfe Džedid u Rabvi. Imao je rak, i kada je pisao Četvrtom halifi (rh) prepisao mu je neke lijekove i na kraju je uspio pobijediti rak. U isto vrijeme je Abdul Bari Tarik pisao da svoj život posveti služenju vjere. Pružio je veliku uslugu u kompjuterizaciji svih ureda Zajednice.

Također je kompjuterizirao bolničke sisteme Ahmadija u Nigeriji i Beninu. Iza njega su ostali majka, supruga, sin i petoro braće i sestara. Služio je Zajednici 21 godinu potpuno nesebično, postavljajući primjer za sve druge poklonike života džematu. Zakleo se da će služiti do posljednjeg daha, što je i učinio. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost.