U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Related Contents from Topics

Život Poslanika II Pohod na Banu Fazaru i ubistvo Abu Rafija

Peti Halifa i poglavar Ahmadija muslimanskog džemata

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti spominjati pohode za vrijeme života Časnog Poslanika (savs).

Da li su muslimani zaista ubili Umm Kirfah?

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se u vezi sa pohodom Banu Fazare pominje ubistvo Umm Kirfah. Analizirajući historijske izvještaje, postaje evidentno da je riječ o lažnom incidentu. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bašira Ahmada (ra) koji piše:

”Umjesto gore spomenute sarije hazreti Ebu Bekra (ra), Ibni Sad je spomenuo sariju u kojoj je Zeid bin Haris (ra) bio zapovjednik. Drugim riječima, Ibni Sad spominje Zeida bin Harisa kao zapovjednika ovog sarije umjesto hazreti Ebu Bekra (ra). Štaviše, razlikujući se iu pojedinostima, on piše da je ovaj pohod trebao disciplinirati Banu Fazara, koji je stanovao u blizini Vadiul-Kuraa i koji je napao trgovački karavan muslimana, ukravši svo njegovo bogatstvo i dobra.

Pokretačka snaga iza ove nestašne grupe bila je starica, po imenu Ummi Kirfah, koja je bila nepokolebljivi neprijatelj islama. Kada je ova dama zarobljena, čovjek po imenu Kais iz Zeidove stranke ju je ubio. Štaviše, Ibni Sad opisuje priču o ovom ubistvu na način da su joj obje noge bile vezane za dvije različite deve, a zatim su ove dvije deve tjerane u suprotnim smjerovima, zbog čega je ova dama bila bukvalno rastrgana na dva dijela.

Nakon toga, njena kćerka je povjerena Salmahu bin Akva (ra). Upravo je ovu priču u određenoj mjeri spomenuo i Ibni Ishak sa sažetošću, skraćenošću i varijacijama.

Na osnovu ove naracije, Sir William Muir, koji je navikao iznositi više detalja od većine evropskih historičara, s velikim entuzijazmom stavlja ovu pojavu u vrhunac svoje knjige kao primjer ‘varvarskog duha’ muslimana.

U stvari, Sir William je napisao da je razlog zašto je ovo uključio u svoju knjigu taj što su muslimani počinili okrutno djelo u ovom sariju. Kao takav, g. Muir je napisao:

“Bilo je nekoliko nevažnih racija ove godine koje jedva da treba spominjati, ali ne smijem izostaviti jednu zbog okrutnog djela koje je završilo.”

Historičar koji daje prednost jednoj pojavi u odnosu na drugu samo na osnovu toga što ona pruža dokaz brutalnosti i nemilosrdnosti jednog naroda i čini je vrhuncem svoje knjige, zapravo nije dostojan da se naziva nepristranim istraživačem.
To je zato što se nikada ne može očekivati ​​da će takav pojedinac obratiti pažnju na istragu da li je ova pojava brutalnosti i nemilosrdnosti uopće bila istinita ili ne, jer se time gubi dokaz u njegovu korist.

U svakom slučaju, g. Muir je ovaj izvještaj napisao u svojoj knjizi s posebnim entuzijazmom. Međutim, kako će se sada pokazati, ova pojava je bila potpuno pogrešna i kategorički neosnovana. Nadalje, iu smislu zapisa i racionalnosti, ova naracija je potvrđena kao izmišljena.

Što se tiče racionalnosti, treba znati da je damu koja nije osuđena za ubistvo zatvoriti, a zatim mirno ubiti, a zatim ubiti na način koji je opisan u ovoj priči, nešto sasvim neodrživo. Islam strogo zabranjuje čak i ubijanje žena na samom bojnom polju, a već smo spomenuli instrukcije Časnog Poslanika (savs), koje je dao u zabrani ubijanja žena u temeljnoj raspravi o džihadu.

Kao takva, u hadisu se spominje da je jednom prilikom jedna žena iz neprijateljskog plemena pronađena mrtva na polju bitke i iako se nije znalo pod kojim okolnostima i od čije ruke je ubijena, vidjevši ovo, Časni Poslanik (savs) je bio veoma nezadovoljan.

Časni Poslanik (savs), je odlučno rekao svojim ashabima da se to nikada više ne smije ponoviti. Slično, također je spomenuto da kad god bi Časni Poslanik (savs) poslao vojsku, pored svih drugih savjeta, jedna instrukcija koju bi dao svojim drugovima bila je da ne ubijaju žene i djecu.

U postojanju ovih osnovnih uputstava, misliti da su ashabi, a među njima, Zeid bin Haris (ra), koji je bio poput porodice Časnog Poslanika (savs), ubio ili dao ubiti damu na način koji je opisao Ibni Sad, nikako se ne može prihvatiti.
Nesumnjivo, u ovoj predaji, iako djelo ubistva nije pripisano Zeidu (ra), već je pripisano drugom muslimanu, ali pošto se ovaj slučaj dogodio pod komandom Zeida (ra), u svakom slučaju, krajnja odgovornost bi pala na njega.

Štaviše, što se tiče Zeida (ra), misliti da je on dozvolio da se nešto ovakvog dogodi pod njegovim nadzorom, znajući potpuno dobro učenje Časnog Poslanika (savs) ne može se prihvatiti ni najmanje. Uvijek, ako žena počini zločin, ona će dobiti kaznu za taj zločin, a šerijat nijedne vjere, niti zakon bilo koje zemlje, isključuje ženu od kazne za zločin. Štaviše, svakodnevno se štampaju pojave kažnjavanja žena, odnosno čak i izvršenja za kaznu ubistva.

Međutim, ubijanje žene samo zbog vjerskog neprijateljstva i još više, da se ona ubije na način opisan u ovoj predaji, je radnja koja je jasno odbačena temeljnim uputama Časnog Poslanika (savs) i cijele islamske historije.
Nadalje, ako se kaže da je ova žena bila kriminalac i da je, kako se spominje u raznim predajama, urotila u atentat na Časnog Poslanika (savs) i zbog toga bi joj se mogla zakonito izreći kazna za ubistvo, onda je to tačno.

Ali pitanje je: ako ashabi Časnog Poslanika (savs) nisu ubijali teže i opakije zločince od Ummi Kirfe – i to muške neprijatelje – na ovaj način, onda pomisliti da se prema starijoj dami tako postupalo pod gledanje dobro obaviještenog ashaba kao što je Zeid bin Haris (ra), potpuno je neprihvatljivo. Stoga je, iz racionalne perspektive, laž i izmišljotina ove priče očigledna i jasna i nijedan nepristrasan pojedinac ne može naći prostora da u to sumnja.

Sada ostaje aspekt naracije. Dakle, prvo, Ibni Sad ili Ibni Ishak nisu dali potvrdu autentičnosti za ovu predaju i bez pouzdanog izvora, predaja ove vrste koja je u suprotnosti sa jasnim uputama Časnog Poslanika (savs) i uobičajenim i poznatim praksama ashaba, nikako se ne može prihvatiti.

Drugo, upravo ovaj izvještaj se spominje u Sahihu Muslim i Sunanu Ebu Davuda, koji su dvije vrlo autentične knjige hadisa, ali se uopće ne spominje da je Ummi Kirfa ubijena. Nadalje, u raznim drugim detaljima, ovaj izvještaj se razlikuje od izvještaja Ibni Sada i drugih. Štaviše, sahih hadisi su definitivno i univerzalno prihvaćeni kao daleko pouzdaniji i vrijedni preferencije.

Iz tog razloga, predaja Ibni Sada i drugih nema nikakvu težinu u poređenju sa predajom Sahiha Muslima i Sunena Ebu Davuda. Ova razlika postaje još očiglednija kada imamo na umu da tamo gdje su Ibni Sad i Ibni Ishak spomenuli svoje predaje bez ikakve provjere autentičnosti, s druge strane, imam Muslim i Ebu Davud dali su potpunu autentičnost svojih predaja.

Bilo kako bilo, u poređenju sa oprezom koji su praktikovali muhadisi koji su radili vrlo razborito, opšte priče historičara nemaju nikakvu vrijednost.

Način na koji je ovaj izvještaj zabilježen u Sahihu Muslim i Sunenu Ebu Davuda je već spomenut gore. U njemu se čak ni ne pominje ubistvo Ummi Kirfah. U predaji Muslima i Ebu Davuda, ime Ummi Kirfe se ne spominje, a ime komandanta je također zabilježeno kao Ebu Bekr (ra) umjesto Zejda (ra).
Bez obzira na to, ne možemo zamisliti da je ovaj pohod bio sasvim drugi, budući da su ostali značajni detalji isti u svojoj cijelosti na primjer:

  1. U obje ove predaje je opisano da je ovaj pohod bio protiv Banu Fazare.
  2. U oba ova kazivanja spominje se da je poglavica Banu Fazare bila starija dama.
  3. U oba kazivanja spominje se zatvaranje ove dame.
  4. U oba ova kazivanja spominje se da je ova dama imala kćer, koja je takođe bila zatvorena sa njom.
  5. U oba kazivanja se spominje da je ova djevojka data na ždrijeb Salmah bin Akva (ra).

Osim toga, sličnosti postoje i u drugim činjenicama. Sada razmislite, u prisustvu ovih značajnih i fundamentalnih zajedničkih stvari, da li je moguće da pojedinac zamisli da su to bila dva različita izvještaja?

Međutim, ne počivamo samo na ovoj racionalnoj argumentaciji, već su istraživači prošlosti jasno napisali da je izvještaj Sahiha Muslima i Sunena Ebu Davuda isti onaj koji je Ibni Sad zabilježio na drugi način. Kao takvi, Allamah Zurkani, Imam Suhaili i Allamah Halabi su jasno napisali da je ovo isti izvještaj koji su Ibni Sad i Ibni Ishak pogrešno spomenuli u priči o Ummi Kirfah.

Međutim, više od toga, dokaz činjenice da se radi o istom izvještaju je to što je Tabari spomenuo obje ove naracije jednu pored druge i jasno napisao da su oba ova izvještaja samo jedna te ista stvar.

Stoga je potpuno neosporno da je u predaji od Salmaha bin Akva (ra), koju su zabilježili Muslim i Ebu Davud, spomenut isti izvještaj, koji su Ibni Sad i Ibni Hišam pogrešno zabilježili pod imenom ‘Sarija od Ummi Kirfah’. Štaviše, predaja o Sihahu koja je spomenuta s vjerodostojnošću, a koju prenosi onaj ko je učestvovao u događaju, u svakom slučaju zaslužuje prednost u odnosu na neovjerenu predaju Ibni Sada i Ibni Hišama.

Iz tog razloga, nema mjesta sumnji u činjenicu da je izvještaj o ‘varvarskom ubistvu’ Ummi Kirfah potpuno lažan izvještaj bez osnova, koji zbog ‘naklonosti’ skrivenog neprijatelja islama ili licemjera, našao svoj put u nekim historijskim naracijama. Istina je da istinitost ovog sarije nije ništa drugo do ono što su spomenuli Muslim i Ebu Davud.

Nije iznenađujuće da se u historiji upiše pogrešan izveštaj, jer se takvi primeri nalaze u historiji svake zemlje i naroda. Iznenađujuće je, međutim, da čovjek poput Sir Williama da ovom pogrešnom izvještaju mjesto u svojoj knjizi bez ikakve istrage i da otvoreno prizna da je svrha njegovog snimanja bila samo da se pronađe primjer okrutnog djela muslimana u njemu.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 74-79)

Pohod Abdullaha bin Atika (ra)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je tada postojao pohod Abdullaha bin Atika koja je bio poslan prema Abu Rafiu. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bašira Ahamda (ra) koji piše:

”Postoji neslaganje među pričama u vezi s ubistvom Abu Rafija. U nastavku Zuhrija, Buhari je jednostavno spomenuo da se to dogodilo nakon ubistva Kab bin Ašrafa, ne navodeći datum, što je tačno u svakom slučaju. Možda su oba ova izvještaja spomenuta zajedno jer je njihova priroda identična.

Tabari je to stavio u 3. hidžretsku godinu, nakon pojave Kab bin Ašrafa. Vakidi je to spomenuo 4. hidžretske godine. Pozivajući se na Ibni Ishaka, Ibni Hišam je jednostavno zabilježio da je to bilo nakon Gazve Benu Kurejze, koja se dogodila krajem 5. hidžretske godine i na taj način se može smatrati da se dogodila u početak 6. hidžretske godine.

Međutim, Ibni Sad je to posebno zabilježio 6. hidžretske godine i većina historičara je zauzela Ibnijev stav sad Allah najbolje zna.”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 83-84)

Kako se odvijalo ubistvo Abu Rafia

Hazreti Halifa (aba) je dalje citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:

Pravljenje nestašluka i podstrekavanje jevrejskih poglavara rezultiralo je opasnim sukobom bitke kod Ahzaba protiv muslimana 5. hidžretske godine. Među njima, Hujaij bin Ahtab je već dočekao svoj kraj zajedno s Banu Kurejz.

Međutim, Sallam bin Abil-Hukaik, čije je ime bilo Abu Rafi, i dalje se slobodno bavio svojim nestašlucima kao i prije, u regiji Haiber. Umjesto toga, ponižavajući Ahzabov neuspjeh i užasan kraj Banu Kurejze samo su dodatno povećali njegovo neprijateljstvo.

Budući da se naselje plemena Ghatafan nalazilo u blizini Haibera i da su Jevreji iz Haibera bili kao da su susjedi plemena Nedžd, iz tog razloga je Abu Rafi, koji je bio veoma bogat i utjecajan trgovac, uveo običaj da podstiče varvarska i ratnohuškačka plemena Nedžd protiv muslimana.

U svom neprijateljstvu prema Časnom Poslaniku (savs), on je bio sličan Kab bin Ašrafu. Kao takav, tokom te ere koju sada spominjemo, dao je narodu Ghatafani veoma značajnu finansijsku pomoć kako bi pokrenuli napad na Časnog Poslanika (savs).

Nadalje, historija je dokazala da su Jevreji iz Haibera koji su pravili nered u straži Abu Rafia, također stajali iza prijetnje koju su muslimanima izneli Banu Sad u mjesecu šabana za odbranu od kojih je vojska poslana iz Medine pod vođstvom hazreti Alija (ra).

Međutim, Ebu Rafi nije bio zadovoljan sa ovim, a njegovo neprijateljstvo je bilo žedno muslimanske krvi, a ličnost Časnog Poslanika (savs) je bila trn u njegovom oku. Stoga je u konačnici plan koji je on upotrijebio bio da, poput bitke kod Ahzaba, ponovo počne obilaziti plemena Ghatafan i druga plemena, i počeo da okuplja veliku vojsku da uništi muslimane.

Kada je stanje dostiglo ovoliki stepen i scene Ahzaba ponovo su se počele pojavljivati ​​pred očima muslimana, nekoliko ensarija iz Hazredža se pojavilo pred Časnim Poslanikom (savs) i rekli: „Sada rješenje za ova previranja nisu ništa drugo nego da se stane na kraj organizatoru ovih nemira.”

Uzimajući u obzir činjenicu da je eliminacija jednog nestašnog i pobunjenika bila poželjnija od masovnog krvoprolića širom zemlje, Časni Poslanik (savs) je dao dozvolu ovim ashabima. Poslao je četvoricu ashaba iz Hazradža pod vodstvom Abdullaha bin Atik Ensarija (ra) prema Abu Rafiju.

Međutim, dok ih je slao, naglasio je: „Pogledajte, nemojte nikako ubiti nijednu ženu ili dijete“. Stoga je u mjesecu ramazanu 6. po Hidžri ova grupa krenula, i vratila se nakon što je vrlo vješto izvršila svoju misiju.
Na ovaj način su se ovi oblaci nesreće raspršili sa neba Medine. Detalji ovog izvještaja koji je spomenut u Buhariju, koji je u tom pogledu najautentičniji, zabilježeni su kao takvi:

“Hazreti Bara bin Azib prenosi da je Časni Poslanik (savs) poslao grupu svojih ashaba da ubiju Ebu Rafi Jevreja, i imenovao Abdullaha bin Atika za njihovog vođu. Priča o Ebu Rafiu je da bi on nanio veliku žalost Časnom Poslaniku (savs) i da bi podsticao i pomagao ljude protiv Časnog Poslanika (savs).

Kada su Abdullah bin Atik i njegovi drugovi stigli blizu dvorca Abu Rafi i sunce je zašlo, Abdullah bin Atik je ostavio svoje drugove i nastavio do kapije zamka. Pokrio se svojom mantijom i sjeo kao da odgovara na zov prirode.

Kada je vratar prišao ulazu u dvorac, pozvao je Abdullaha bin Atika i rekao: ‘O Allahov slugo, uđi ako želiš, jer ću zatvoriti kapiju.’ Još uvijek prekriven plaštom, Abdullah bin Atik je brzo ušao na kapiju i sakrio se s jedne strane zamka. Vratar je zatvorio kapiju, okačio ključ na obližnji klin i otišao.

Nakon toga počinje predaja samog Abdullaha bin Atika. Kaže: ‘Prvo i najvažnije, ustao sam i otvorio bravu na kapiji, tako da je bio moguć brz i lak izlaz ako je potrebno. U to vrijeme, Abu Rafi je bio u svojoj prostoriji, a oko njega su sjedili mnogi ljudi u noćnom skupu i razgovarali jedni s drugima. Kada su se ovi ljudi razišli i kada je utihnulo, popeo sam se stepenicama do kuće Abu Rafia. Pazio sam da kad god dođem do vrata, uđem i zatvorim ih s leđa.

Kada sam stigao u sobu Abu Rafia, on je ugasio fenjer i spremao se da zaspi. U sobi je bio mrkli mrak. Zazvao sam ime Abu Rafia na što je on odgovorio: ‘Ko je tamo?’ Tako sam skočio prema izvoru glasa i napravio jedan i snažan udarac mačem. Međutim, bilo je veoma mračno, i zbog moje zbunjenosti, promašio sam ga. Ebu Rafi je povikao, nakon čega sam izašao iz sobe.

Nakon nekog vremena, ponovo sam ušao u sobu, i promijenivši glas upitao: ‘O Abu Rafi kakva je ovo buka?’ Nije mogao prepoznati moj promijenjen glas i rekao: ‘Neka te majka ostavi, neko me je upravo napao mačem.’ Čuvši ovaj glas, ponovo sam skočio prema njemu i udario ga mačem.

Ovaj put, moj udarac je bio tačan, ali on još uvijek nije bio mrtav, nakon čega sam ga napao treći put i ubio. Nakon toga, brzo sam otvario vrata jedna po jedna sve dok nisam izašao van kuće. Međutim, kada sam se spuštao niz stepenice, ostalo je još nekoliko stepenica, i mislio sam da sam stigao do tla zbog čega sam pao i slomio nogu (a u drugom kazivanju se spominje da je noga iščašena).

Međutim, zavezao sam je svojim turbanom i izvukao se, ali sam rekao sebi da neću otići dok se potpuno ne uvjerim da je Abu Rafi mrtav. Stoga sam se sakrio na mjesto u blizini dvorca. Sljedećeg jutra čuo sam nečiji glas iz dvorca koji je govorio: ‘Abu Rafi, trgovac iz Hidžaza, je umro. Tada sam ustao i polako ali postepeno se susreo sa svojim pratiocima.

Po dolasku u Medinu, obavijestili smo Časnog Poslanika (savs) o smrti Ebu Rafia. Nakon što je saslušao cijeli izvještaj, Časni Poslanik (savs) je rekao: ‘Ispruži svoju slomljenu nogu.’ Ispružio sam nogu i Časni Poslanik (savs) trljao je svoju blagoslovljenu ruku po njoj dok sam se molio, i osjećao sam se kao da nikada nisam imao nikakvu bolest.'”

U drugoj predaji se spominje da kada je Abdullah bin Atik (ra) napao Ebu Rafija, njegova žena je počela glasno vrištati, nakon čega se on zabrinuo da bi drugi mogli biti upozoreni njenom bukom i galamom.

Nakon toga, on je podigao svoj mač da je ubije, ali se tada sjetio da je Časni Poslanik (savs), zabranio ubijanje žena i stoga se suzdržao od toga.

U ovom trenutku ne moramo ulaziti u raspravu o opravdanosti ubistva Abu Rafia… U osnovi, treba imati na umu sljedeće: Tokom tog doba, muslimani su bili u veoma slabom stanju, okruženi nedaćama sa svih strana, a vatra neprijateljstva rasplamsala se po cijeloj zemlji. Kao da se cijela zemlja ujedinila da uništi muslimane.

U ovim delikatnim vremenima, Ebu Rafi je potpirivao vatru koja je bila raspaljena protiv muslimana. Nadalje, svojom moći, utjecajem i bogatstvom, on je huškao razna plemena Arabije protiv islama. Također, poput Gazve iz Ahzaba, on se pripremao da ujedini barbarska plemena Arabije kako bi ponovo pokrenuo napad na Medinu.

Tokom tog doba, u Arabiji nije postojala vlada u kojoj bi se mogla dijeliti pravda. Umjesto toga, svako pleme je bilo slobodno i nezavisno. Dakle, nije postojala druga opcija osim da se primjeni strategija samozaštite.

Jevrejski narod je već bio u ratu sa islamom i tada je postojalo ratno stanje između muslimana i Jevreja.

U to vrijeme stanje je bilo takvo da bi, da su snage bile otvoreno mobilisane protiv Jevreja, došlo do značajnog gubitka života i bogatstva. Bilo je moguće da će ratna vatra poprimiti oblik masovnog uništenja širom zemlje.

U ovim okolnostima, sve što su ashabi uradili bilo je apsolutno ispravno i razborito. Štaviše, u ratnom stanju, kada nacija prolazi kroz život ili smrt, strategije ove vrste su potpuno dozvoljene. Nadalje, prema potrebi, svaka nacija i svaka zajednica su koristile takvu taktiku u svim epohama.

Međutim, žalosno je da su u ovoj eri moralnog propadanja emocije simpatije prema kriminalcima porasle do te nezakonite mjere da čak i tiranin postaje heroj. Kazna koju dobije, izaziva simpatije običnih ljudi i njegovi zločini su zaboravljeni. Međutim, što se islama tiče, priznajemo da je on čist od takvih lažnih emocija.

O zločincu se govori kao o zločincu, a njegovu kaznu smatra milošću prema zemlji i društvu. Uči da truli dio tijela treba amputirati i ne čekati da truli dio tijela uništi zdrave. Sada ostaje način na koji je kazna izvršena.

S tim u vezi, kao što je spomenuto, s obzirom na tadašnje prilike u Arabiji i uzimajući u obzir ratno stanje koje je postojalo između muslimana i Jevreja, metod koji je primijenjen bio je najbolji i najprikladniji za mir u društvu. Stoga smo već napisali temeljnu bilješku o ovoj temi u izdanju Kab bin Ašraf u tomu 2, čije ponavljanje ovdje nije potrebno.

Što se tiče iscjeljivanja noge Abdullaha bin Atika, u predaji od Buharija nije pojašnjeno da li se ovo liječenje dogodilo odmah na natprirodan način ili je polako i postepeno slijedilo svoj prirodni tok liječenja.

U drugom slučaju, ovo bi se smatralo normalnom pojavom. Utjecaj dove Časnog Poslanika (savs) bi se shvatio utoliko što zahvaljujući blagoslovima njegove dove, ova povreda nije poprimila trajni učinak i nije došlo do negativnog rezultata. Umjesto toga, Abdullahova noga je na kraju vraćena u prvobitnu i punu snagu i posljedice ozljede su potpuno nestale.

Međutim, ako bi se ovo izlječenje dogodilo odmah na natprirodan način, onda bi ova pojava sasvim sigurno bila čudo posebno određeno od strane Uzvišenog Boga, a koje je On manifestirao kao rezultat dove svog Poslanika (savs).”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 79-83)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće spominjati ove događaje.