Život Poslanika II Pohod na Dhi Karad
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tašahhuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masrur Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti da prenosi izvještaje o pohodima iz života Časnog Poslanika (savs).
Događaj Hazreti Ebu Katade (ra) tokom pohoda na Dhi Karad
U prethodnoj hutbi spominjao se pohod Dhi Karada. Časni Poslanik (savs), je prije polaska na ovaj pohod poslao nekoliko ashaba prema vojsci, a zatim ih slijedio. Priča se da je, kada su stigli, neprijateljska vojska pobjegla kada ih je ugledala.
Kada su muslimani stigli do neprijateljskog logora, muslimani su bili svjedoci da je konj Ebu Katade bio onesposobljen. Časni Poslanik (savs) je stao pored njega i rekao: ‘Neka si dobro. Imate mnogo neprijatelja u ratu.’
Časni Poslanik (savs) je krenuo naprijed odatle i mislilo se da je Ebu Katada (ra) bio šehid. Međutim, to nije bio slučaj. Drugi čovjek je bio umotan u ogrtač Ebu Katade (ra). Nedugo kasnije, Ebu Katada (ra) se ponovo pridružio muslimanima dok je vodio svoje kamile. Po povratku, Časni Poslanik (savs) je učio mnoge dove za njega.
Ebu Katada (ra) je spomenuo da je bio pogođen strijelom i mislio je da ju je uklonio. Časni Poslanik (savs) ga je pozvao, nježno izvadio strijelu i stavio svoju blagoslovljenu pljuvačku na ranu. Kao rezultat toga, Ebu Katada (ra) je rekao da kao da uopće nisam bio ranjen.
Događaji Hazreti Salama (ra) tokom ovog pohoda
Tokom ovog pohoda, spominje se i kako se Hazreti Salama (ra) borio protiv neprijatelja kod Dhi Karada. Hazreti Selama (ra) je progonio neprijatelja i nije mogao vidjeti nijednog od njegovih drugova. Kada je stigao do Dhi Karada, neprijatelji su ga uočili kako pokušava da pije vodu, pa se povukao. Ispalio je strijele i pogodio osobu na koju je ranije pucao. On je također uhapsio dvije osobe i doveo ih do Časnog Poslanika (savs), koji je upravo stigao.
Časni Poslanik (savs) je stigao u Dhi Karad u vrijeme iša-namaza i postavio muslimanski logor pored izvora vode gdje su dvije osobe bile zarobljene. Oduzete su neprijateljske stvari, među kojima su bile i dvije kamile.
Za to vrijeme, hazreti Selama (ra) je predložio da bude poslan sa 100 ljudi da progone neprijatelja. Časni Poslanik (savs) se nasmiješio i rekao: ‘Salama, misliš li da možeš to učiniti?’ Hazreti Salama (ra) je odgovorio potvrdno. Časni Poslanik (savs) je odgovorio: ‘Ako bi uspjeli da ih zarobite, pokažite im milost i nježnost.’ Drugim riječima, ako su pobjegli, ostavite ih na miru. Nema potrebe dalje pokazivati grubost.
Hazreti Salama (ra) prenosi još jedan događaj koji se dogodio tokom ovog pohoda. Časni Poslanik (savs) je rekao da je tokom ovog pohoda najbolji među konjanicima bio Ebu Katada (ra), a najbolji među pješadijom Salama bin Akbah (ra). Hazreti Salama (ra) je imao čast da bude i među konjanicima i među pješadijom.
Kada su se vraćali u Medinu, dok su se približavali, jedan ensarijanski ashab je najavio da bi želio da se pješke vrati u Medinu. Hazreti Salama (ra) je upitao Časnog Poslanika (savs) da li se može utrkivati s tim čovjekom. Časni Poslanik (savs) mu je dao dozvolu i tako su počeli trčati. Hazreti Salama (ra) se suzdržavao neko vrijeme, sve dok nije ubrzao i prošao pored čovjeka Ensarije, i na kraju pobijedio u trci.
Časni Poslanik (savs) je ostao van Medine pet dana za ovaj pohod.
Supruga hazreti Ebu Zerr Ghaffarija (ra)
Hazreti Halifa (aba) je također ranije spomenuo da je žena hazreti Ebu Zerra Ghaffarija (ra) bila zarobljena. Spominje se da je bila vezana i da je sama uspjela pobjeći. Ona je uzjahala kamilu Časnog Poslanika (savs), Asbaha, koja je također bila zarobljena i pobjegla iz neprijateljskog logora. Neprijatelji su pokušali da je progone, ali nisu mogli da je uhvate. Zaklela se Bogu da će je zaklati radi njega, ako kamila postane sredstvo za njeno spasenje.
Međutim, kada je stigla u Medinu, Časni Poslanik (savs) je savjetovao da takav zavjet ne daje devi odgovarajuću nagradu za njeno spašavanje. Štaviše, kamila nije pripadala njoj. Stoga ju je zamolio da se vrati svojoj kući bez brige o ispunjenju zavjeta.
Pohod hazreti Abana bin Saida (ra)
Ovaj pohod se dogodio u Muharremu 7. po Hidžri, dok druge predaje govore da se dogodio u Jamadi al-Thani. Hazreti Mirza Bashir Ahmad (ra) također smatra da se ovaj pohod dogodio u Muharemu jer je u skladu sa drugim historijskim događajima. Hazreti Abanov otac bio je među istaknutim ljudima Kurejšija. Njegova braća su prije njega prihvatila islam i također su migrirala u Abesiniju.
Hazreti Aban (ra) je bio među neprijateljima tokom bitke na Bedru i dao je zaštitu hazreti Osmanu (ra) tokom događaja Hudaibija sporazuma. Tokom bitke kod Hajbera, hazreti Aban (ra) je prihvatio islam, ili prema drugoj predaji, prihvatio je islam negdje između Hudaibija sporazuma i bitke kod Hajbera.
Prije nego što je krenuo prema Hajberu, Časni Poslanik (savs) je poslao trupe sa hazreti Abanom (ra) prema Nedždu. Nedžd je peščano, ali bujno zeleno područje sa mnogo dolina i planina. To je uzvišeno zemljište koje se zove Nedžd.
Ove trupe pod hazreti Abanom (ra) su imale zadatak da čuvaju Medinu dok Časni Poslanik (savs) nije bio prisutan. Neka plemena su željela da napadnu Medinu u vremenima kada je Časni Poslanik (savs) putovao. Časni Poslanik (savs) je imao običaj da šalje neke ashabe prema takvim plemenima kada bi krenuo na putovanje.
Hazreti Aban (ra) pridružio se Časnom Poslaniku (savs) u Hajberu nakon što su muslimani već postigli pobjedu.
Bitka kod Hajbera
Bitka kod Hajbera je značajan događaj u islamskoj historiji. Hajber je bujno zeleno područje sa mnogo potoka i izvora vode. Također se nalazi u području najvećih usjeva datulja na Arapskom poluotoku. Hajber je bio otprilike 96 milja sjeverno od Medine. Mnogi Jevreji su tamo živeli dugo vremena. Neki kažu da su tamo živjeli od vremena Poslanika Musa (as), a ovaj region je imao veliki značaj za jevrejski narod.
Jevreji u Hajberu su posebno bili hrabriji i ujedinjeniji od drugih. Časni Poslanik (savs) je bio svjestan zavjera koje su mnogi tamošnji Jevreji spremali protiv islama. Tražili su svaku priliku da nekako naškode islamu. Časni Poslanik (savs) je pokazao ogromnu ljubaznost i nježnost prema Jevrejima u Medini, međutim oni bi uvijek iznova kršili svoje saveze.
Ako su ikad bili kažnjeni za to, to je bilo u skladu sa zavjetima koje su sklopili i pod ediktima pravde. Časni Poslanik (savs) je želio mir, stabilnost i pravdu, i nikada nije želio imati koristi od jevrejskog naroda na bilo koji način.
Nakon što su mnogi Jevreji bili prognani iz Medine zbog njihove izdaje i pokušaja da ubiju Časnog Poslanika (savs), nastanili su se u Hajberu. Tamo su huškali druge na islam. Okupili su veliki broj protiv islama i pokrenuli napad na Medinu zajedno s mušricima poznat kao Bitka kod Jarka. Ovo je bila zaista neizvjesna situacija za muslimane, a ljudi iza toga su nesumnjivo bili Jevreji iz Hajbera, između ostalih.
Poznati orijentalista, Montgomery Watt, koji nikada nije bježao od klevetanja islama i njegovog svetog osnivača (savs), piše: ”Napad Hajbera je bio iz jednog jasnog razloga: oni su ulili svoje bogatstvo u huškanje svojih arapskih susjeda na islam.” Iz tog razloga je Časni Poslanik (savs) odlučio da se bori i zaštiti islam.
Hazreti Musleh Maud (ra) navodi da je samo pet mjeseci nakon što se Časni Poslanik (savs) vratio iz Hudeibije, odlučio da Jevreje koji zavjere i huškaju druge na islam treba da budu protjerani iz Hajbera. Tako je krenuo prema Hajberu sa 1600 ashaba.
Neki historičari, uključujući hazreti Musleh Mauda (as), smatraju da se ova bitka odigrala pet mjeseci nakon Hudeibije. Međutim, drugi historičari također tvrde da se to dogodilo samo nekoliko dana nakon Hudeibije u mjesecu muharemu. Hazreti Mirza Bashir Ahmad se slaže sa ovim. Allah najbolje zna.
U osnovi, Hudeibianski sporazum je bio velika pobjeda, koju Časni Kur'an spominje sljedećim riječima: “Zaista, Mi smo ti dali jasnu pobjedu.” (Časni Kur'an 48:2)
Upravo je ova velika pobjeda otvorila vrata još većim pobjedama kao što su Hajber i osvajanje Mekke. U istom poglavlju Časnog Kur'ana, Uzvišeni Allah spominje pobjedu Hajbera sljedećim riječima:
“ Zaista, Allah je bio zadovoljan vjernicima kad su se oni zakleli na vjernost (dali Bai’at) tebi pod drvetom, i On je znao šta je u njihovim srcima, i spustio je smiraj na njih, i podario im blisku pobjedu; i veliki plijen koji oni uzimaju. A Allah je moćan (i) mudar. Allah vam je obećao bogat plijen koji ćete dobiti, i On je požurio s ovim i zadržao je ruke ljudi od vas, da to bude veliki znak za vjernike, i da vas uputi na Pravi put. ” (Kur'an Časni, 48:19-21)
Priprema za Hajber
Najavljujući pripreme za Hajber, u nekim predajama, Časni Poslanik (savs) je najavio da treba da dođu samo oni koji su učestvovali u Hudejbiji. U drugoj predaji, Časni Poslanik (savs) je rekao da oni koji žele doći samo zbog ratnog plijena ne treba da dolaze. Samo oni koji žele da učestvuju u džihadu treba da se pripreme.
Navodi se da je upravo za vrijeme Hajbera pripremljen veliki transparent ili zastava za muslimansku vojsku. Ranije su koristili manje zastavice. Prema nekim predanjima, u ovoj bitci je učestvovalo šest ashabijki, a u drugim predanjima i do 20 ashabijka. Vrlo hrabro su istupile i ponudile svoju uslugu.
Jevreji koji su tada živjeli u Medini nisu bili sretni nakon što su ovo otkrili. Neki muslimani su uzimali kredite od ovih Jevreja. Kako bi spriječili muslimane da odu, Jevreji su počeli tražiti od muslimana da im vrate zajmove koje su dugovali.
Jedan ashab je dugovao četiri do pet dirhama Jevreju. Kada su ga zamolili, tražio je još malo vremena. Jevrej je takođe rekao da borbe kod Hajbara nisu mala stvar. Ipak, stvar je predstavljena Časnom Poslaniku (savs), koji je vrlo opravdano uputio muslimana da Jevreju da svoja prava.
Osim što su ometali muslimane, Jevreji Medine su također obavijestili Jevreje u Hajberu o pripremama muslimana. Povrh toga, licemjeri u Medini su također napisali pismo Hajberu, upozoravajući ih da se utvrde i sakriju svoje bogatstvo. Jevreji iz Hajbera održali su sastanak o tom pitanju. Neki su bili mišljenja da bi se Jevreji trebali boriti unutar svojih utvrda. Drugi su rekli da treba izaći na bojno polje, jer Jevreji ranije nisu bili uspješni u opsadama.
Treći prijedlog je bio napad na Medinu i uništenje svih muslimana. Većina ljudi se složila sa ovim prijedlogom, međutim, vođa Hajbera, Kinanah bin Abi Hukaik, sumnjao je da će muslimani doći u Hajber. U stvari, rekao je da se Muhammed (savs) ne bi usudio doći u Hajber.
Ipak, odred je poslan u obližnja plemena da traže pomoć u Hajberu. Neka plemena su odbila, dok su druga poslala vojsku u pomoć Hajberu.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće spominjati ove izvještaje.
Dženaze
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će spomenuti nekoliko preminulih članova Zajednice čije će dženaze namaz predvoditi u odsustvu.
Muhammad Ashraf
Muhammad Ashraf, sin poštovanog Muhammada Bakhša od Mandi Bahauddina. Iza njega su ostale tri kćerke i šest sinova. Jedan od njegovih sinova, Kashif Javed, je vršilac dužnosti glavnog imama u Senegalu, a također i Amir Jama'at, zbog čega nije mogao prisustvovati dženazi svog oca.
Njegov sin piše da je bio izuzetno čista srca, pravedan i bogobojazan pojedinac. On je duboko volio Halifata. Bio je jedini Ahmadi u svojoj porodici i često bi rekao da je sve što je postigao bilo zbog toga što je postao Ahmadi. Uvijek je savjetovao svoju djecu da se vežu za Ahmadijat i Halifat.
Naučio je Časni Kur'an u veoma starijoj dobi, ali bi ga potom učio sa puno strasti. Jedan od njegovih sinova, koji je bio sekretar za finansije u svom kraju, kaže da je njegov otac bio izuzetno redovan u ponudi svojih novčanih priloga, a često je pokušavao da ponudi sve svoje priloge početkom godine. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Uzvišeni Allah podari milost.
Habib Muhammad Šakrj
Sljedeća dženaza bila je Habibu Muhammadu Šakrju, Naib Amiru iz Kenije. Preselio je u 56. godini života. Preselio je Musi. Iza njega su ostala supruga i troje djece. Amir kenijskog džemata piše da su mu preci bili iz Jemena, a njegov otac se zakleo na vjernost 1982. godine. Obrazovao se u Mombasi i bio je inteligentan student. Svoje audijencije kod Hulafe uvijek je smatrao vrhuncem svog života.
U vrijeme njegove smrti, bio je državni sekretar Ta'lim, a Naib Amir. Veoma je poštovao sve one koji su posvetili život služenju džemata, bio je izuzetno redovan u svojim namazima i novčanim prilozima, brinuo se o siromašnima i potrebitima, bio poslušan svojim roditeljima dok je ispunjavao njihova prava, bio je mudar, pobožan i veoma iskrena osoba. Bio je na visokim pozicijama u velikim kompanijama, te imao jake veze s političarima, stručnjacima i vjerskim ličnostima.
Nikada nije skrivao svoje vjerovanje u Ahmadijat. Na njegovu dženazu došli su mnogi ugledni pojedinci. Hazreti Halifa (aba) je molio za njegov oprost i porodicu.
Anubi Madingo
Treća dženaza je Anubi Madingo. Bio je lokalni predsjednik Zajednice u Zimbabveu. Njegov sin piše da je njegov otac u početku bio sunit koji se protivio Ahmadijatu. Imao je veliku ljubav prema islamu i na kraju je prihvatio Ahmadijat. Bio je prvi Ahmadi u svojoj oblasti. Bio je proganjan jer je vjerovao u Ahmadijat i bio je prisiljen klanjati namaz u svom domu.
Bio je postojan i nastavio je širiti poruku, zbog čega su mnogi ljudi ušli u krilo Zajednice. Kupio je nešto zemlje i gradio prvu Ahmadi džamiju u Zimbabveu. Bio je pouzdan, uslužan, gostoljubiv i odan član Zajednice. Iza njega je ostalo osmoro djece, a jedan od njegovih sinova je predsjednik Zajednice u Zimbabveu. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Uzvišeni Allah podari oprost, i da njegova djeca nastave njegove vrline u svojim životima.