U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Related Contents from Topics

Život Poslanika II Četri pohodi

Peti Halifa i poglavar Ahmadija muslimanskog džemata

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tašahhuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmed (aba) je rekao da će nastaviti spominjati pohode iz života Časnog Poslanika (savs).

Pohod Zeida bin Harisa (ra) na Benu Džuzam

Hazreti Halifa (aba) je rekao da postoji pohod koji spominjemo u historiji pod nazivom pohod Zeida bin Harisa. To se dogodilo u Džumadil-Ahir 6. po Hidžri prema Benu Juzamu u Hismi, koji je bio na putu od Medine od osam noći.

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmeda (ra) koji piše:

”Što se tiče datuma ovog pohoda, postoji jedna nejasnoća, čije je pominjanje neophodno. Ibni Sad i u njegovom nastavku, drugi učenjaci Sirata zabilježili su datum ovog pohoda u Džumadil-Ahir 6. po Hidžri, i proglasili su to vjerodostojnim. Međutim, Allamah Ibni Kajim je u Zadul-Maadu elaborirao da se ovaj pohod dogodio 7. hidžretske godine nakon Hudejbija sporazuma.

Možda je osnova Ibni Kajimove tvrdnje zato što izvještaj navodi da je razlog za ovaj pohod bio taj što se Dihjah Kalbi vraćao u Medinu nakon sastanka sa Cezarom, a Benu Juzam ga je opljačkao na putu. Potvrđeno je da je Časni Poslanik (savs) poslao Dihjah (ra) Cezaru s pismom nakon Hudejbija sporazuma. Zbog toga se ovaj incident ni u kom slučaju nije mogao dogoditi prije Hudejbija sporazuma.

Ovaj dokaz je sam po sebi potpuno jasan i očigledan, i u svjetlu ovoga, Ibni Sadova predaja je vrijedna odbacivanja. Međutim, po mišljenju ovog skromnog, postoji jedno objašnjenje koje Allamah Ibni Kajim nije primijetio, a to je – možda je Dihjah (ra) putovao u Siriju da se sretne sa Cezarom više puta. Drugim riječima, prvi put, odnosno prije Hudejbija sporazuma, on je otišao na svoju ruku u svrhu trgovine i također se susreo sa Cezarom.

Drugi put, nakon Hudejbija sporazuma, otputovao je tamo sa pismom Časnog Poslanika (savs), a Časni Poslanik (savs) ga je poslao za ambasadora, odabravši ga na osnovu toga što je već sreo Cezara. Ovo objašnjenje potkrepljuje i činjenica da je Ibni Ishak napisao da je tokom prvog putovanja Dihjah (ra) bio u posjedu trgovačke robe, ali na putovanju nakon Hudejbija ugovora, izgleda da nije bilo nikakve očigledne veze sa trgovinskom robom.

Također je moguće da je ovo Dihjahovo putovanje (ra) bilo samo u svrhu trgovine i da je pripovjedač Ibni Sada pomiješao drugo putovanje sa prvim i spojio spominjanje susreta sa Cezarom i njegovih darova u ovu predaju po pretpostavci. Allah najbolje zna.” (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 30)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se Dihjah Kalbi vraćao sa sastanka sa Cezarom Rima koji mu je također dao neke darove. Usput su ga Hunaid bin Arid i njegov sin napali i uzeli sve što je Dihjah (ra) imao osim stare odjeće. Ljudi iz plemena Dhubaib od Rufaah bin Zeid koji su bili muslimani, čuli su za ovo, otišli u Benu Juzam i napali ih kako bi povratili darove koji su bili dati Dihjah Kalbiju.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da kada je Časni Poslanik (savs) za taj incident čuo od Dihjah Kalbija (ra) da je zatražio odmazdu od Huneida i njegovog sina, Časni Poslanik (savs) je poslao izaslanika od 500 muslimana pod vodstvom hazreti Zeida bin Harisa (ra). Ovaj bataljon bi putovao noću, a skrivao se danju. S druge strane, više od plemena Benu Juzam. Rufaah nije bio svjestan svega ovoga. U međuvremenu je bataljon pod vođstvom Benu Juzama napao i savladao ih, uzevši 1.000 deva i 500 ovaca zajedno sa 100 zarobljenika.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da su nakon ovog napada, Benu Dhubaib, koji su bili ogranak Benu Juzam, otišli kod Časnog Poslanika (savs) i rekli da su postali muslimani; međutim, postojala je zaštita za nemuslimane, zašto je onda napadnuto i njihovo pleme? Časni Poslanik (savs) je rekao da su bili u pravu, međutim, hazreti Zejd (ra) nije bio svjestan.

Časni Poslanik (savs) je stalno izražavao svoju tugu zbog ubijenih iz njihovog plemena. Benu Dhubaib je rekao da su morali tražiti u odnosu na svoje ubijene; međutim, oni su jednostavno tražili da se vrati ono što im je uzeto, što je Časni Poslanik (savs) odmah naredio da se uradi.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da ovo jasno pobija neosnovane tvrdnje da je islam otišao u rat samo da bi stekao plijen. Ovih dana muslimani napadaju same muslimane, a kamoli da poštuju prava onih s kojima su se zakleli.

Pohod hazreti Zeida bin Harisa (ra) u dolinu Kura

Hazreti Halifa (aba) je rekao da postoji još jedan Pohod hazreti Zeida bin Harisa (ra) u redžebu 6. po Hidžri u dolinu Kura, koja se nalazi 350 kilometara od Medine. Ovdje su živjela plemena Mazhij i Kuza i došlo je do bitke između njih i muslimana, u kojoj je također povrijeđen hazreti Zejd (ra).

Pohod Abdur Ahmeda bin Aufa (ra)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je postojao Pohod Abdur Ahmeda bin Aufa (ra) koji se održao u šabanu 6. po hidžri prema Dumatul Džendalu koji se nalazi oko 450 kilometara od Medine. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmeda (ra) koji piše:

”Što se tiče pripreme i odlaska ovog pohoda, Ibni Ishak je zabilježio zanimljivu predaju Abdullaha bin Omera (ra), da smo jednom prilikom kada smo sjedili u društvu Časnog Poslanika (savs) i Hazreti Abu Bekra (ra), Omera (ra), Osmana (ra), Alia (ra) i Abdur-Rahman bin Auf (ra) je također bio prisutan, a mladi Ensari se pojavio pred Časnim Poslanikom (savs) i upitao: “O Allahov Poslaniče! Ko je najvredniji među vjernicima?”

Časni Poslanik (savs) je odgovorio: “Onaj koji je najvredniji u svom karakteru.” Zatim je upitao: “Onda o Allahov Poslaniče! Ko je najpravedniji?” Časni Poslanik (savs) je odgovorio: “Onaj ko se mnogo sjeća smrti i unaprijed se za nju priprema.”

Nakon toga, ensarijanski ashab je utihnuo, a Časni Poslanik (savs) je pogledao prema nama i rekao: “O, skupino muhadžira! Postoji pet zala, za koje tražim Allahovu zaštitu da se nikada ne ukorijene u mom Ummetu, jer svaki narod u kojem se razviju, biva uništen od njih.

Prvo, nepristojnost i blud se ni u jednom narodu ne rašire u tolikoj mjeri da to počnu javno provoditi, a kao rezultat toga takve bolesti i epidemije ne počinju se manifestirati kao kod ljudi prije njih.

Drugo, zlo nepoštenja u vaganju i mjerenju nikada nije zaživjelo ni u jednom narodu, i kao rezultat toga, nevolja gladi, i nevolja i tiranske i nepravedne vladavine im bude poslana.

Treće, nijedna nacija nikada nije pokazivala nerad i nemar u prinošenju zekata i dobročinstva i, kao rezultat toga, pretrpjela je nedostatak kiše, do te mjere da ako se Bog nije brinuo za životinje i stoku među svojim stvorenjima, te padavine bi bile trajno zadržane od takve nacije.

Četvrto, nijedan narod nikada nije prekršio savez Boga i Njegovog Poslanika, i kao rezultat toga, drugi narod iz redova njihovih neprijatelja nije postavljen da vlada nad njima, koji su počeli da uzurpiraju njihova prava. Peto, nikada učenjaci i vođe bilo koje nacije nisu donosili vjerske presude u pokušaju da deformišu šerijat za svoje ciljeve i kao rezultat toga nije potaknut niz unutrašnjeg nasilja i sukoba.”

Ovo zlatno obraćanje Časnog Poslanika (savs) je odličan uvid u uzroke koji stoje iza uspona i propadanja nacija. Štaviše, ako muslimani to žele, ovo može poslužiti kao odlična pouka čak i u sadašnjim vremenima. (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 69-70)

Hazreti Halifa (aba) je nastavio citirati hazreti Mirzu Bashir Ahmeda (ra) o detaljima ovog pohoda: „Sada je sfera islamskog uticaja počela da se širi veoma brzo, a širenje islama je počelo da dopire i do udaljenih krajeva.

Međutim, uporedo s tim, u ovim udaljenim krajevima se povećavalo i protivljenje. Oni koji su bili skloni islamu bili su primorani da se suoče sa progonom od strane svojih plemena, i u strahu od ovog progona, mnogi ljudi slabe naravi ostali su sputani od izražavanja islama.

Stoga je među motivima za ratne pohode dodat i dodatni motiv, da se vojske šalju prema takvim plemenima kod kojih su razni ljudi u srcu bili skloni islamu, ali su ostali odvraćani od prihvatanja islama zbog straha od progona. Drugim riječima, svrha slanja ovih vojski bila je uspostavljanje vjerske slobode koju je islam uvelike naglašavao.

U okviru ovog primarnog cilja, Časni Poslanik (savs), poslao je vojsku pod komandom Abdur-Rahmana bin Aufa (ra), koji je poslan u daleku regiju Dumatul-Džandal u mjesecu Šabanu 6. AH Čitaoci se mogu sjetiti da je Časni Poslanik (savs) također putovao upravo na ovo mjesto 4. po Hidžri radi uspostavljanja mira. Na ovaj način navedena regija je već dvije godine ranije ušla u krug uticaja islama i stanovnicima ovog mjesta nisu bila nepoznata islamska učenja.

Umjesto toga, moguće je da je grupa njih bila sklona islamu, ali nije imala hrabrosti zbog protivljenja svojih poglavica i plemena. Šeste godine po Hidžri, Časni Poslanik, (savs), poslao je veliku vojsku sastavljenu od eminentnih drugova prema Dumatul-Džendalu, pod komandom Abdur-Rahmana bin Aufa (ra)…

Nakon ovoga, Časni Poslanik (savs) se obratio svom intimnom saputniku Abdur-Rahmanu bin Aufu (ra) i rekao: “Ibni Auf! Budite spremni, jer želim da vas pošaljem na sariju kao komandanta.” Stoga se sljedećeg dana Abdur-Rahman bin Auf (ra) pojavio pred Časnim Poslanikom (savs), a Poslanik mu je zavezao turban Abdur-Rahmana bin Aufa, (ra). svojim rukama i naredio Bilalu (ra) da mu povjeri zastavu.

Zatim je Časni Poslanik, (savs), postavio vojsku ashaba pod komandom hazreti Abdur-Rahmana bin Aufa (ra) i rekao im: “O Ibni ‘Auf, uzmi ovu zastavu i svi se uputite u džihad Allahovim putem; I bori se sa nevjernicima, ali gledaj ovamo, ne čini nepošteno, ne krši zakletve, ne sakati mrtve neprijatelja, niti ubijaj djecu. Ovo je Božija naredba i sunnet Njegovog Poslanika.”

U ovoj naraciji, možda je pripovjedač greškom izostavio pominjanje žena. Inače, na drugom mjestu se objašnjava da kada je Časni Poslanik (savs) poslao vojsku, on bi također naglasio da se ne ubijaju žene, starci i takvi ljudi čiji su životi bili posvećeni služenju vjere.

Nakon toga, Časni Poslanik (savs), dao je instrukcije hazretu Abdur-Rahmanu bin Aufu (ra) da ode u Dumatul-Džendal i pokuša riješiti problem mirnim putem. Jer kada bi narod suzdržao ruke od rata i sukoba, onda bi to bio najbolji scenario. Nadalje, Časni Poslanik (savs) je uputio Abdur-Rahmana bin Aufa (ra) da bi u ovom slučaju bilo prikladno da se oženi kćerkom poglavara naroda.

Nakon toga, Časni Poslanik (savs) se oprostio od ovog sarije i Abdur Rahman bin Auf (ra) sa 700 ashaba je krenuo u Dumatul-Džendal, koji se nalazi sjeverno od Arabije i sjeveroistočno od Tabuka. blizu granice sa Sirijom. Kada je ova islamska vojska stigla do Dume, u početku je izgledalo kao da su ljudi u Dumi spremni za rat i prijetili muslimanima mačem.

Međutim, postepeno uz posredovanje Abdur-Rahmana bin Aufa (ra), uzdržavali su se od ove namjere. Nakon nekoliko dana, zbog propovijedanja Abdur-Rahmana bin Aufa (ra), njihov poglavica Asbagh bin Umar Kalbi, koji je bio kršćanin, čistog je srca prihvatio islam. Nadalje, zajedno s njim, mnogi ljudi iz njegovog plemena, koji su možda već bili skloni islamu u svojim srcima, postali su muslimani, a oni ljudi koji su željeli ostati u svojoj vjeri također su prihvatili potčinjavanje islamskoj vlasti sa potpunim zadovoljstvom srca.

Na ovaj način ova Pohod je završio sa velikim uspjehom i izvrsnošću. Prema uputama Časnog Poslanika (savs), ‘bdur-Rahman bin Auf (ra) oženio se Tamadur, kćerkom poglavara Dumatul-Džandala i vratio se u Medinu.

Štaviše, Božijom milošću i blagoslovom dove Časnog Poslanika (savs), Abdur-Rahmanu bin Aufu (ra) rođen je sin iz Tamadura. Ispostavilo se da je među izrazitim lavovima islama i postigao je takav rang u znanju i mudrosti da se na njega moglo gledati kao na najistaknutijeg učenjaka svog vremena. Njegovo ime je bilo Abu Salmah Zuhri. (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 69-72)

Pohod hazreti Alija (ra) na Fadak

Hazreti Halifa (aba) je rekao da postoji i Pohod hazreti Alija (ra) prema Fadaku, koji se nalazio na udaljenosti od šest noći od Medine. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmeda (ra) koji piše: ”Pustošenje koje je zadesilo jevrejski narod u Medini zbog njihove izdaje i nestašluka bilo je poput trna u srcu Jevreja Arabije. Nadalje, nakon Gazve Benu Kurejze, koja je uništila Jevreje u Medini, selo Haiber koje je bilo najveći centar za Jevreje iz Hidžaza, postalo je sjedište tajnih zavjera protiv islama.

Štaviše, Jevreji ovog mjesta, koji su se po navici pokazivali kao vrlo osvetoljubivi, ljubomorni i okrutni, bili su predani svojim nastojanjima da istrebe islam i unište muslimane. Shodno tome, upravo su te okolnosti postale uzrok bitke kod Haibera, koja se dogodila početkom 7. hidžretske godine, zbog čega se cijeli region Haibera pridružio islamskoj vlasti. Za ovaj lanac događaja vezana je i pojava koju ćemo upravo spomenuti.

U Šabanu 6. po Hidžri, Časni Poslanik (savs) je primio obavještajne podatke da su međusobno vođeni tajni pregovori između plemena Benu Sad bin Bakr i Jevreja iz Haibera i da su Benu Sad okupljali svoje snage uz pomoć naroda Haibera.

Pošto je primio ovu vijest, Časni Poslanik (savs) je poslao vojsku ashaba pod komandom hazreti Alija (ra), koji su se danju skrivali, a noću putovali, stigli blizu Fadaka, blizu mjesta gdje su se ovi ljudi okupljali. Muslimani su pronašli beduina koji je bio špijun Benu Sada.

Hazreti Ali (ra) ga je zatvorio i raspitivao se o situaciji u kojoj se nalaze Benu Sad i narod Haibera. Isprva je izrazio potpuni nedostatak znanja i da nema nikakve veze. Međutim, na kraju je sve ispričao nakon što je dobio obećanje o oproštaju. Potom su ga postavili za svog vodiča i krenuli prema mjestu gdje su se okupljali Benu Sad, nakon čega su krenuli iznenadno u napad.

Zbog ovog iznenadnog napada, Benu Sad su bili zbunjeni i pobjegli s polja Bitke. Hazreti Ali (ra) je uzeo bogatstvo plijena i vratio se u Medinu i na taj način je ova prijetnja privremeno odložena.” (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 3, str. 72-73)

Pohod hazreti Ebu Bekra (ra) na Fazaru

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je tada bio Pohod hazreti Ebu Bekra (ra) prema Fazari, koji se nalazi oko 350 kilometara od Medine. Bilježi se da su pod komandom hazreti Ebu Bekra (ra) muslimani napali Benu Fazaru i odnijeli pobjedu. Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće pričati o ovim događajima.

Dženaze

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će spomenuti sljedeće članove koji su preselili: Tajab Ali Bangali koji je bio derviš Kadiana i nedavno je preselio. Rođen je u Bangladešu. Kada je posjetio drugog Halifu (ra) u Kadianu, zaljubio se u Kadian i nakon toga se više nikada nije vratio u svoju domovinu. Bio je u mogućnosti da služi Zajednici u različitim svojstvima.

Kada je došlo do poteškoća u vezi sa sredstvima, naloženo je da radnici u Sadr Anjumanu pokušaju da se bave nekim poslom za zaradu, nakon čega je otvorio čajdžinicu i ponudio besplatan čaj siromašnima i gostima. Nedavno je imao bolest koljena zbog koje su ljekari predložili operaciju, ali on nije pristao. Za to vrijeme, on se mnogo molio i jedne noći je vidio san u kojem mu je Obećani Mesija (as), dao neke biljke.

Nakon toga se njegovo stanje popravljalo i na kraju je mogao da se vrati u džamiju na namaz. Mnogo je volio Halifata. Imao je afiniteta prema sportu i podsticao je i druge mlade da se bave sportom i na taj način težio njihovom odgoju. Bio je posljednji derviš koji je ostao u Kadianu. Nakon njega više nema derviša. Sada je dužnost nove generacije u Kadianu da održava u životu duh žrtvovanja i odanosti koji su uspostavili njihovi stariji.

Mirza Muhammad Din Naz koji je služio kao Sadr Anjuman Rabwah. Nakon završetka studija, radio je kao profesor, a zatim i kao zamjenik direktora u Jamia Ahmediyya Rabwah. Služio je Zajednici na različitim funkcijama. Također je imao čast da bude zatvoren na Allahovom putu zbog svoje vjere kao Ahmedija. Poznavao je i arapski jezik i služio je kao šef arapskog odbora. Njegova supruga potvrđuje činjenicu da je njegov život bio oličenje ‘Ljubavi za sve, mržnje ni za koga.’ Još od tinejdžerskih godina stekao je naviku klanjanja tahadžuda [dobrovoljne molitve prije zore].

Hazreti Halifa (aba) je rekao da kad god bi Muhamed Din Naz došao u Veliku Britaniju, uvijek bi iskazivao veliku ljubav prema Halifatu i vidio bi njegove oči ispunjene ljubavlju. Hazreti Halifa (aba) je potvrdio njegovu poslušnost. Ako bi ga iko ikad negdje pozvao, pristao bi da ode samo ako bi ga uvjerili da će ga vratiti na vrijeme da klanja namaz iza Hazreti Halife (aba).

Ponuđen mu je visoko plaćen posao na univerzitetu u Egiptu, u vrijeme kada je misionarski dodatak iznosio samo 40 rupija. Međutim, on je odbio ovu ponudu jer je svoj život posvetio službi Zajednice. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i da uzdigne njegov položaj.

Akmuran Haikif koji je bio predsjednik Zajednice u Turkmenistanu. Imao je priliku doći na Jalsa Salana (Godišnja konvencija) u UK i učestvovati u Međunarodnom Bajatu (ceremoniji inicijacije), postavši prvi Ahmedi iz Turkmenistana. Uspio je prevesti Časni Kur'an na turkmenski.

On opisuje da je kao student uvijek tražio Boga i vidio san da ga neko zove k sebi. Kasnije, nakon što je saznao za Ahmedijsku zajednicu i vidio sliku Obećanog Mesije (as), shvatio je da je to ista osoba koju je vidio u snu. Bio je veoma iskrena osoba. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i da uzdigne njegov položaj.