Takrat še nisem vedel, da obstaja razlika med ahmadijskimi muslimani in drugimi ločinami. Šel sem na petkovo molitev. Ko sem sledil gibanju bratov – stanje, priklanjanje, ležanje – sem začel jokati.
Ne glede na njegove argumente sta njegova prijaznost in pristna narava resnično vplivali name. Kar prihaja od srca, gre do srca.
To je bila taka vrsta neumnosti, ki me je že prej vodila v ateizem, in tega nikakor nisem mogel verjeti. Moja vera v islam je prišla racionalno in tega nisem mogel zavreči.
Napačne informacije se morajo končati. To se mora začeti pri vrhu, pri muslimanskih voditeljih; drugače ima muslimanska mladina malo upanja.
Ahmadija – preganjana manjšina je tema, ki je potisnjena na stran. Zdaj slišimo o tem s strani ahmadijskega muslimana v upanju na boljše razumevanje.
Ahmadija muslimanski džemat prisutan je u BiH već 15 godina. Međutim, nisu registrovani kao vjerska zajednica, već kao nevladina organizacija.
Ahmadijski muslimani smo racionalni verniki. Naša vera nas uči uporabo razuma, to je – za učenje, raziskovanje, eksperimentiranje in da smo radovedni.
Verovanje o ahmadijskem islamu pojasnjeno v petih minutah.
Po njegovem je bilo jasno, koga šteti k muslimanom: kogarkoli, ki je trdil, da to je. In kdo je bil pravi musliman v sebi? Pustil je, da je o tem sodil Bog!