U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Related Contents from Topics

Život Poslanika II Kažnjavanje Benu Kurejza

Peti Halifa i poglavar Ahmadija muslimanskog džemata

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti da ističe događaje iz ekspedicije Benu Kurejze.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da su dva muslimana ubijena tokom ovog pohoda, dok postoje različita mišljenja o broju stradalih Jevreja tokom ove ekspedicije. Neki kažu da je broj bio 600, drugi kažu da je bio 700, 800-900, a neki čak i 400.

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše: ”Manje ili više od 400 ljudi je pogubljeno tog dana prema presudi Sada (ra). Časni Poslanik (savs) je naredio ashabima da organizuju sahranu ovih ljudi.” (Život i karakter Pečata Poslanika, (savs), Vol. 2, str. 495)

Da li je Časni Poslanik (savs) bio okrutan o kazni?

Hazreti Halifa (aba) je rekao da protivnici islama spajaju ovaj broj i na taj način pokušavaju da islam smatraju okrutnom religijom. Međutim, prema autentičnim historijskim izvorima, postaje evidentno da je broj poginulih Jevreja zaista bio oko 400, a radilo se o vojnicima.

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše: ”Što se tiče izvještaja o Benu Kurejz, razni nemuslimanski historičari su iznijeli optužbe protiv Časnog Poslanika (savs) na vrlo neprijatan način.

Zbog smrtne kazne koja je izrečena za više-manje 400 Jevreja, oni su Časnog Poslanika (savs), ne daj Bože, predstavili kao okrutnog i krvoločnog vladara.
Međutim, ova tvrdnja se zasniva isključivo na vjerskim predrasudama. U najmanju ruku, što se navoda o islamu i osnivaču islama tiče, čak ni oni historičari koji su bili obučeni u svjetlu zapadnjačke misli nisu bili u stanju da razjasne sami sebe.

Kao odgovor na ovu tvrdnju, prije svega, treba imati na umu da je presuda u vezi sa Benu Kurejz, koja se smatra okrutnom, presudom Sada (ra), a ne Časnog Poslanika (savs). Kada se dokaže da presudu uopće nije donio Časni Poslanik, (savs), protiv njega se ne može uložiti prigovor zbog toga. Drugo, ova presuda uopšte nije bila pogrešna i varvarska i to će se ubrzo dokazati.

Treće, zbog saveza koji je Sad (ra) sklopio prije objave svoje presude, Časni Poslanik (savs) je u svakom slučaju bio dužan postupiti po njemu. Četvrto, kada su ovu presudu prihvatili sami zločinci, a oni se nisu protivili, smatrajući da je to božanska odredba, kao što je vidljivo iz riječi koje je Hujajj bin Ahtab izgovorio upravo kada je trebao biti pogubljen, to nije bio zadatak Časnog Poslanika (savs) da se nepotrebno miješa u takav slučaj.

Nakon objave presude Sada (ra), jedini odnos Časnog Poslanika (savs) u tom pogledu je bio da ovu presudu sprovede na najbolji mogući način pod nadzorom svoje uprave. Dakle, već je spomenuto da se način na koji je Časni Poslanik (savs) donio ovu odluku može smatrati najvišim mogućim primjerom milosti i samilosti.

Konkretno, dok su ovi ljudi ostali u zarobljeništvu prije pravosnažnosti presude, Časni Poslanik (savs), je sredio njihov smještaj i hranu na najbolji mogući način. Kada je nad njima trebala biti izvršena presuda Sada (ra), donio je presudu na način koji bi se pokazao najmanje bolnim za zločince.

Prvo, uzimajući u obzir njihove emocije, Časni Poslanik (savs) je naredio da kada se jedan zločinac treba pogubiti, sljedeći ne treba biti tjeran da tome svjedoči. Zapravo, historija govori da kada bi pojedinci bili dovedeni na mjesto pogubljenja, oni ne bi imali pojma gdje su odvedeni sve dok ne bi stigli na stvarno mjesto.

Pored ovoga, Časni Poslanik (savs) je odmah prihvatio svaki apel za milost, koji je pred njim uložen u odnosu na pojedinca. Ne samo da je Časni Poslanik (savs) poštedio živote takvih ljudi, već je čak naredio da se puste njihove žene i djeca, kao i da im se vrati imetak itd. Kakav veći primjer milosrđa i samilosti prema zločincu može biti?

Dakle, ne samo da je tačno da se apsolutno nikakva optužba ne može iznijeti protiv Časnog Poslanika (savs) zbog izvještaja Benu Kurejze, već je činjenica da je ovaj događaj izuzetno jasan dokaz visokog morala, izvanrednu administraciju i urođenu milost i nježnost Časnog Poslanika (savs).

Sada ostaje pitanje stvarne presude. S tim u vezi, bez oklijevanja konstatujemo da u tome nije bilo apsolutno nikakve okrutnosti i varvarstva. U stvari, bila je upravo zasnovana na pravdi i pravičnosti. U tom smislu, prva stvar, koja se mora uzeti u obzir je stvarni zločin Benu Kurejze i okolnosti u kojima je on počinjen.

Dakle, iz historije je utvrđeno da kada je Časni Poslanik (savs) prvobitno stigao u Medinu, tri jevrejska plemena su živjela u Medini; naime, Benu Kainuka’, Benu Nadir i Benu Kurejz. Prva politička mjera koju je poduzeo Časni Poslanik (savs) nakon seobe bila je pozivanje poglavara sva tri plemena i sklapanje sporazuma o miru i harmoniji.

Uvjeti ovog ugovora bili su da muslimani i Jevreji žive zajedno u Medini u miru i harmoniji, da njeguju prijateljske odnose jedni s drugima, da ne pomažu ili održavaju bilo kakve odnose sa neprijateljima jedni drugima; a ako bi strano pleme ili plemena izvršila napad na Medinu, svi bi ustali u kolektivnu odbranu; i ako je bilo koja osoba ili grupa od onih koji su pristali na uslove bila kriva za kršenje ugovora, ostali bi imali pravo da preduzmu stroge mjere; i svi sporovi bi se iznijeli pred Muhammeda [savs], čija bi presuda bila ugovorno obavezujuća za povezana lica; međutim, bilo bi neophodno da se svakom pojedincu ili naciji sudi prema njegovoj vlastitoj vjeri ili  šerijatu.

Kako su Jevreji postupili po ovom sporazumu? Odgovor na ovo je već opširno obrađen na stranicama koje su prošle. Kao prvo, Benu Kainuka je počinio kršenje sporazuma i pokrenuo rat sa muslimanima dok je prekinuo prijateljske odnose. Oni su na grub način maltretirali muslimanke i arogantno odbacili predsjedničku poziciju Časnog Poslanika (savs) koju je on posjedovao na osnovu međunarodnog sporazuma u Medini.

Međutim, kada su ih muslimani porazili, Časni Poslanik (savs) im je oprostio i bilo je dovoljno samo iz predostrožnosti da Benu Kainuka napusti Medinu i nastani se negdje drugdje, tako da mir u gradu ne bude dodatno poremećen, a muslimani mogu biti zaštićeni od zmije u travi. Stoga su ljudi iz Benu Kainuka napustili Medinu zajedno sa svojim bogatstvom, ženama i djecom, uz veliki mir i sigurnost, i nastanili se negdje drugdje.

Međutim, preostala dva jevrejska plemena nisu naučila lekciju kao rezultat ovog događaja. U stvari, milost Časnog Poslanika (savs), podstakla ih je većom smjelošću i nije prošlo mnogo vremena kada je Benu Nezir, koje je bilo drugo jevrejsko pleme, također podiglo glavu. Za početak, Kab bin Ašraf, jedan od njihovih poglavara, prekršio je sporazum i počeo da sklapa zavjeru sa Kurejšijama i drugim arapskim plemenima u suprotnosti s muslimanima.

On je podstakao divlje zvijeri u Arabiji da ustanu protiv Časnog Poslanika (savs) i njegovih ashaba na opasan način, i sastavio takve provokativne dvostihove protiv muslimana, što je za njih stvorilo neizmjerno prijeteće stanje u zemlji.

Štaviše, ovaj zao čovjek je poimenično spominjao časne muslimanke i rugao im se u svojim dvostihovima, nakon čega je konačno skovao zavjeru da ubije Časnog Poslanika (savs). Kada je ovaj pojedinac dostigao svoj zakoniti kraj po naredbi Časnog Poslanika (savs), njegovo pleme je ustalo zajedno u opoziciji sa muslimanima.

Od tog dana, Benu Nezir je potpuno ignorisao njihov dogovor i počeo je da pravi zavjeru protiv muslimana. Na kraju, cijelo pleme je osmislilo plan za ubistvo Časnog Poslanika (savs) i odlučilo da, koliko god je moguće, Časnog Poslanika (savs) ne treba poštedjeti.
Kada je Časni Poslanik (savs) dobio vijest o njihovim smrtonosnim namjerama, upozorio ih je, a zatim je bio zatražen da ih pozove na odgovornost, kao odgovor na što su se na krajnje drski način pripremili za rat protiv muslimana.

U ovom ratu, Benu Kurejz je pomogao Benu Neziru. Međutim, kada su Benu Nadir poraženi, Časni Poslanik (savs) je pomilovao sve zajedno Benu Nadir, pa je čak i Benu Nadiru bilo dozvoljeno da napusti Medinu u miru i sigurnosti, iako im nije bilo dozvoljeno da ponesu svoje oružje.

Međutim, način na koji je Benu Nezir uzvratio za ovu dobročinstvo bio je to što su njihovi poglavice obišli cijelu Arabiju i doveli roj vojske da padne na Medinu huškajući razna plemena Arabije na vrlo opasan način. Pozvali su sve da polože zakletvu da se, ovaj put, dok se islam potpuno ne zbrišu, neće vratiti.

Kako je u ovom opasnom vremenu, čiji je kratak opis dat gore, djelovalo treće jevrejsko pleme poznato kao Benu Kurejz? Ovo je bilo pleme kojem je Časni Poslanik (savs) oprostio i tretirao ga s ogromnom velikodušnošću uprkos njihovoj izdaji prilikom Gazve Benu Nadira. Nadalje, druga korist Časnog Poslanika (savs) za Benu Kurejz je bila to što su prije migracije muslimana u Medinu, Benu Kurejz, oni smatrani inferiornim u odnosu na Benu Nadir u svom statusu i pravima.

Ako je osobu koja pripada Benu Nadiru ubio neko iz Benu Kurejza, takva osoba bi bila pogubljena u znak odmazde. S druge strane, ako je pojedinac iz Benu Kurejze ubijen od strane Benu Nadira, samo plaćanje krvnog novca bi se smatralo dovoljnim. Međutim, Časni Poslanik (savs) dao je Benu Kurejz jednaka prava u skladu sa ostalim građanima.

Međutim, uprkos ovim veličanstvenim uslugama, Benu Kurejz je i dalje počinio izdaju i sve je to bilo u tako osjetljivom trenutku kada muslimani nisu bili suočeni s težim periodom u životu. Primjer Benu Kainukaa bio je pred njima, ali oni nisu imali koristi od toga. Izvještaj o Benu Nadiru dogodio se pred njihovim očima, ali iz toga nisu izvukli pouku.

Kada je došlo vrijeme, šta su uradili? Ono što su uradili je da su potpuno ignorisali svoj ugovor i zaboravili blagodati Časnog Poslanika (savs) svi zajedno. Izašli su iz svojih tvrđava i napali muslimanske žene i djecu sa začelja upravo u vrijeme kada je 3.000 muslimana bilo okruženo žestokom i krvožednom vojskom od 10.000 do 15.000 nevjernika u neizmjerno ranjivom i bespomoćnom stanju, i pred njihovom nesposobnošću srca su im dolazila do grla, a smrt im je zurila u oči.

Odustali su od svog pakta sa muslimanima i učestvovali u smrtonosnoj koaliciji koja je isključivo imala za cilj potpuno uništenje islama i osnivača islama. Zaista! Isti onaj osnivač islama, čiji je prvi zadatak nakon dolaska u Medinu bio da Jevreje učini svojim prijateljima i saveznicima. Kao odgovor na to, Jevreji su ga prihvatili i kao svog prijatelja i saveznika i demokratskog poglavara.

U ovim okolnostima, ovaj postupak Benu Kurejz nije bio samo kršenje sporazuma i izdaja, već je bio i opasan čin pobune; i pobuna takvih razmjera, da bi, da je njihov plan uspio, to bi definitivno dovelo do kraja života, časti, dostojanstva, i vjere muslimana.

Dakle, Benu Kurejz nisu bili krivi samo za jedan zločin, već su bili krivi za nelojalnost, nezahvalnost, kršenje sporazuma, izdaju, pobunu i pokušaj ubistva. Štaviše, ovi zločini su počinjeni u okolnostima koje su mogle poprimiti najokrutniji mogući oblik; i nijedan nepristrasni sud ne bi mogao pronaći faktore za koje bi oni bili skloni da postupaju blago u ovom slučaju.

U takvim okolnostima, koju su drugu kaznu, osim one koja im je izrečena, zaslužili? Očigledno, postojale su samo tri moguće kazne, koje su im mogle biti izrečene.

Prvo, zatvor ili kućni pritvor; drugo, izgnanstvo, kao što je bio slučaj sa Benu Kainukaom i Benu Nadirom; treće, pogubljenje muškaraca boraca i zatvor ili kućni pritvor za ostale. Sada treba sa pravdom razmisliti koja je opcija bila dostupna muslimanima u svjetlu okolnosti tog doba. Prema okolnostima tog doba, držati neprijateljsku naciju zatvorenu u istom gradu bilo je apsolutno isključeno.

Razlog je taj što bi u slučaju zatvaranja odgovornost za hranu i smještaj zarobljenika pala na Muslimane, a to je bio teret koji oni uopće nisu mogli podnijeti. Drugo, u tim vremenima nije postojao formalni sistem zatvora itd., i bio je običaj da se zatvorenici raspoređuju među različitim muškarcima koji su pripadali naciji koja je pobjedila.

Praktično, zatvorenici bi slobodno živjeli i kretali se. U ovim okolnostima, dozvoliti neprijateljskoj i zavjereničkoj grupi najvišeg stepena da ostane u Medini nije bilo bez opasnosti. Da je ova presuda donijeta Benu Kurejz, to bi značilo da bi oni i dalje uživali istu slobodu da stvaraju nemire, nerede, nestašluke i spletke tajnih zavjera, a sve na štetu muslimana.

Drugim riječima, ako bi se prije opskrbljivali i klali muslimane, od tada bi ih obezbjeđivali muslimani (koji u to vrijeme nisu imali dovoljno ni da se hrane) i klali muslimane čak i dalje. Nadalje, zbog zajedničkog života sa Muslimanima u svojim domovima, uz sve ovo su mogle nastati i druge opasnosti. U ovakvim okolnostima, ne vjerujem da bi bilo koja razumna osoba smatrala da bi im se ova kazna mogla izreći.

Sada ostaje druga kazna, odnosno progon. Nesumnjivo, prema toj eri, na ovu kaznu se zaista gledalo kao na vrlo efikasan metod kojim se može zaštititi od neprijateljskih nestašluka. Međutim, iskustvo protjerivanja Benu Nadira pokazalo je da, što se Jevreja tiče, ova opcija nije ni po čemu manje opasna od prve.

Drugim riječima, da je Jevrejima bilo dozvoljeno da napuste Medinu, to bi doprinijelo mnoštvu takvih antiislamskih zagovornika koji su bili aktivno uključeni u rat. Štaviše, ovi ljudi bi se pridružili redovima takvih neprijatelja islama, koji su bili nemirni u vođenju pokreta pobune, neprijateljske propagande, kao i tajnih i lukavih planova protiv islama.

Historija dokazuje da su od svih jevrejskih plemena, Benu Kurejz bili najžešći u svom neprijateljstvu. Stoga je progonstvo Benu Kurejz uvijek predstavljalo još veću prijetnju od onoga što je Benu Nadir stvorio za muslimane poticanjem na Gazvu neprijateljskih saveznika. Da su muslimani to učinili, u svjetlu okolnosti tog doba, njihova akcija bi bila ništa manje od samoubistva.

Međutim, postoji li ijedna nacija na svijetu koja je spremna da izvrši samoubistvo kako bi održala neprijatelja u životu? Ako ne, onda se muslimani sigurno ne mogu smatrati krivima ni za to što nisu sami odlučili da počine samoubistvo kako bi njihov neprijatelj ostao na životu.

Prema tome, obje ove kazne nisu bile opcija i da je išlo bilo kojim od ovih pravaca, to bi definitivno značilo propast. Ostavljajući ove dvije opcije po strani, jedini drugi pravac djelovanja bio je onaj koji je stvarno korišten. Iako je presuda Sadu (ra) bila stroga mjera sama po sebi, a priroda osobe zbog toga očito osjeća tugu, ali pitanje je: da li je bilo koja druga opcija bila dostupna?

Kada hirurg smatra da je potrebno amputirati ruku ili nogu pacijentu, ili bude primoran da odsječe neki drugi dio tjela, svaki plemeniti pojedinac osjeti šok, da do toga nije došlo, tj. da okolnosti nisu zahtjevale, bilo bi bolje. Međutim, neko je primoran da se pokori suočenim sa ubjedljivim okolnostima. Naime, u takvim okolnostima radnja hirurga se smatra hvale vrjednom, jer se žrtvovanjem manjeg djela tjela spasava nešto veće vrednosti.

Slično tome, iako je presuda Sada (ra) bila stroga sama po sebi, ona je bila neophodan ishod koji su donijele uvjerljive okolnosti, bez kojih nije bilo druge opcije. Iz tog razloga je čak i historičar kao što je Margoliouth, koji uopšte nije iz reda prijatelja islama, primoran da ovom prilikom prizna da je odluka Sada (ra) bila zasnovana na uvjerljivim okolnostima, bez kojih nije bilo druge opcije.

Dakle, gospodin Margoliouth piše: “Velika invazija, za koju je Muhamed [savs] izjavio da je čudesno frustrirana, nastala je ili se vjerovalo da je nastala zbog propagande pripadnika Benu Nezira, za koje je Poslanik [savs] bio zadovoljan protjerivanjem. Ako bi protjerao Kurejz, time bi oslobodio novu grupu propagandista.

S druge strane, onima koji su otvoreno učestvovali sa napadačima Medine nije se moglo dozvoliti da tamo ostanu. Protjerati ih nije bilo sigurno; dozvoliti im da ostanu bilo je još opasnije. Stoga moraju umrijeti.”

Takođe treba uzeti u obzir da Benu Kurejz nisu bili samo saveznici Časnog Poslanika (savs), već su, na osnovu svog prvobitnog ugovora, već prihvatili vladu Časnog Poslanika (savs) u Medini, ili u najmanju ruku, prihvatili su njegov suverenitet.

Dakle, oni nisu bili samo izdajnički saveznik ili običan neprijatelj, već su bili i buntovni i pritom izuzetno opasni. Kazna za pobunu, posebno u vrijeme rata, uvijek je bila pogubljenje. Ako se pobunjeniku ne izrekne stroga kazna, sistem vlasti se potpuno ruši; a nestašni i buntovni ljudi razvijaju takvu hrabrost, koja se pokazuje kao neizmjerno destruktivna po mir i udobnost društva.

Bez sumnje, iskazivanje milosrđa prema pobunjeniku u takvim okolnostima zapravo je jednako činjenju nepravde prema zemlji i njenim miroljubivim građanima. Stoga su do sada sve civilizovane vlade takve pobunjenike, bilo muškarce ili žene, uvijek kažnjavale smrtnom kaznom i nijedan razuman pojedinac im nikada nije stavio prigovor.

Stoga je presuda Sada (ra) bila apsolutno pravedna i bila je u potpunosti u skladu sa principima pravde i pravičnosti. Štaviše, zbog zavjeta Časnog Poslanika (savs), on nije bio u poziciji da pokaže milost, osim u slučaju pojedinaca i što se pojedinaca tiče, Časni Poslanik (savs) je učinio sve moguće pokušaje.

Međutim, čini se da u sramoti što su odbili da prihvate Časnog Poslanika (savs) za sudiju, nisu bili previše skloni da ulože apel za pomilovanje Časnom Poslaniku (savs). Očigledno, bez apela, Časni Poslanik (savs) nije mogao pokazati milost, jer oslobađanje pobunjenika koji čak ni ne izrazi kajanje za svoj zločin, može predstavljati izuzetno opasne posljedice.

Još jedna stvar koju treba zapamtiti je da na osnovu sporazuma koji je bio sklopljen između Časnog Poslanika (savs), i Jevreja, jedan uslov je glasio da ako bilo koja stvar u vezi sa Jevrejima zahtijeva presudu, odluka će biti donesena prema njihovom vlastitom Šerijatu.

Dakle, historija dokazuje da je u skladu sa ovim ugovorom, Časni Poslanik (savs) uvijek donosio presudu Jevrejima u skladu sa Mojsijevim zakonom. Sada, kada bacimo pogled na Toru, u njoj je propisana potpuno ista kazna za zločin za koji su Jevreji bili krivi, kao što je Sad bin Muaz izdao Benu Kurejzu.

Stoga je sljedeća božanska zapovijest navedena u Bibliji: “Kada se približiš gradu da se boriš protiv njega, tada mu proglasi mir. I bit će, ako te to učini mirnim i otvorenim za tebe, tada će svi ljudi koji se u njemu nađu biti ti dani i služit će ti.

A ako se neće pomiriti s tobom, nego će zaratiti protiv tebe, onda ćeš ga opsjedati: I kad ti ga Gospod Bog tvoj preda u ruke, udari svakog mužjaka oštricom mača. žene, djecu i stoku i sve što je u gradu, sav plijen od toga, uzmi k sebi; i ješćeš plijen svojih neprijatelja, koji ti je dao Gospod Bog tvoj.”

Ova zapovijest jevrejskog zakona nije bila samo zapovijest na papiru, već su djeca Izraela uvek djelovala po ovom učenju i jevrejski slučajevi su uvek rješavani prema ovom principu. Stoga, hajde da svjedočimo primjeru:

“I ratovahu protiv Midjanaca, kako je Gospod zapovjedio Mojsiju; i pobili su sve mužjake. I pobili su kraljeve Midijana, pored ostalih pobijenih; Naime, Evija, Rekema, Sura, Hura i Rebu, pet madijanskih kraljeva: i Balaama, sina Beorova, oni su ubili mačem.

I sinovi Izraelovi odvedoše u zarobljenike sve žene Midjana i njihovu djecu, i uzeše plijen svu njihovu stoku, sva njihova stada i svu njihovu imovinu… I uzeše sav plijen, oboje ljudi i zveri. I odvedoše zarobljenike, i plijen Mojsiju i Eleazaru svećeniku i skupštini sinova Izraelovih, u tabor na moapskim ravnicama, koje su pored Jordana blizu Jerihona.”

Iako Mesija iz Nazareta (koji je također bio od djece Izraela) nikada nije dobio priliku da vlada, niti je ikada bio suočen sa slučajevima rata i sukoba, kojima bi se mogao svjedočiti njegov metod prakse, ipak postoje određene izjave koje su dali za njega, što je rasvijetlilo njegove poglede na osudu nestašnih i zlih neprijatelja.

Kao takav, obraćajući se svojim neprijateljima, Isus (as) kaže: “Vi zmije, vi generacijo zmija, kako možete izbjeći prokletstvo pakla?”

Drugim riječima, o ljudi! Vi ste dostojni da budete uništeni kao zmije otrovnice, ali ja nemam moć da vas kaznim. Međutim, bojte se Boga, i ako ništa drugo, uzdržite se od svojih nemoralnih i nestašnih djela iz straha od paklene kazne.

Možda upravo iz tog razloga, kada su Isusovi sljedbenici stekli vlast u svijetu, u skladu s Isusovim učenjem da su zli i nestašni neprijatelji dostojni da budu uništeni poput zmija i škorpiona, nisu osjećali ni najmanje oklijevanje u uništavanje svakoga za koga su smatrali da je nemoralan, nestašan ili da predstavlja prepreku u njihovim ciljevima. Dakle, historija kršćanskih naroda je puna takvih primjera.

Ukratko, iako se presuda Sada (ra) može smatrati strogom sama po sebi, ona uopće nije bila suprotna pravdi i pravičnosti. Nadalje, priroda zločina koji su počinili Jevreji, kao i sigurnost muslimana, zahtijevali su da se takva presuda donese.

Štaviše, ova presuda je bila u potpunosti u skladu sa jevrejskim zakonom, odnosno, u svjetlu prvobitnog ugovora, bila je neophodna jer su po osnovu tog ugovora muslimani bili obavezni da sude Jevrejima prema njihovom vlastitom Šerijatu.

Međutim, kakav god da je slučaj, ova presuda je bila presuda Sada bin Muaza (ra), a ne Časnog Poslanika (savs), a prva i posljednja odgovornost ove odluke pada na Sada (ra).

U svom svojstvu šefa vlade, jedini odnos koji je Časni Poslanik (savs) imao sa ovom presudom je da je stavi na snagu pod njegovom upravom. Već je spomenuto da je Časni Poslanik (savs) izvršio ovu presudu na način koji se može smatrati najboljim mogućim primjerom čak i za najcivilizovaniju i najmilosrdniju od vlada.”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Vol. 2, str. 498-507)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je ovo odgovor na one koji iznose optužbe protiv islama, koji u nekim slučajevima utiču i na muslimane, uključujući i neke naše omladine koji postavljaju pitanja o pogubljenju Benu Kurejz.

Zapravo, neki ljudi čak navode ovaj primjer Benu Kurejza i usuđuju se reći da je sve što se događa Palestincima danas opravdano. Međutim, okolnosti sa kojima se danas suočavaju ne mogu se ni na koji način uporediti sa prethodnim okolnostima. Danas se ubijaju čak i žene i djeca.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da su za sve to odgovorni samo muslimani koji su žrtvovali islam zarad lične koristi. Hazreti Halifa (aba) je molio da im Uzvišeni Allah podari razumijevanje.