Život Poslanika II Bitka kod Jarka
Kratki sadržaj
Nakon što je proučio Tašahhud, Teavvuz i suru al-Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će spomenuti bitku kod Khandaqa, poznatu i kao Bitka kod Ahzaba (Bitka na rovu). Ova bitka se odigrala 5. AH, ili februara/marta 627. godine.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se bitka kod Ahzaba spominje u Časnom Kur'anu na sljedeći način:
”O vi koji vjerujete! Sjetite se Allahove blagodati prema vama kad su vam došle vojske, i Mi smo protiv njih vjetar poslali i vojske koje vi niste vidjeli. A Allah dobro vidi ono što vi radite. Kad su vam došli iznad vas, i niže vas, i kad su vam se oči skamenile, i kad su vam srca (skačući) došla do grla i vi ste gajili razne misli o Allahu. Tamo su vjernici stavljeni na kušnju, i bili su jako potreseni (iskušenjem).
I kad su licemjeri i oni u čijim je srcima bila bolest rekli: “Allah i Njegov Poslanik nisu nam obećali ništa nego obmanu.” I kad je grupa njih rekla: “O stanovnici Jasriba, za vas nema stanke, zato se vratite.” A grupa njih tražila je dozvolu od Poslanika, govoreći: “Zaista, naše kuće su nezaštićene.” A one nisu bile nezaštićene. Oni su samo htjeli da pobjegnu.
A da su im sa svih strana provalili i onda oni bili pozvani na nered, oni bi to sigurno uradili, i ne bi ostali na ovom osim kratko. A zaista su oni već dali zavjet Allahu da neće okrenuti leđa. A za zavjet Allahu sigurno će biti pitani. Ti reci: “Bježanje vam neće koristiti ako bježite od smrti ili pokolja; u ovom slučaju bit će vam data samo mala korist.”
Ti pitaj: “Ko je taj ko vas može spasiti od Allaha ako On hoće da vas ošteti ili ako On odluči da vam milost da?” I oni za sebe neće naći nikakvog prijatelja ili pomagača osim Allaha.
Uistinu, Allah dobro zna one među vama koji zaustavljaju (od džihada) i one koji kažu svojoj braći: “Hodite nama,” a samo ih je malo u borbu dolazilo, a škrti su prema vama. Pa kad zavlada strah, ti ih vidiš da gledaju prema tebi, a prevrću svojim očima (sa strahom) kao onaj smrću prestrašen. Ali kad strah prođe, oni vas vrijeđaju oštrim jezicima, škrti u dobru.
Ovi (u stvarnosti) nikada nisu vjerovali; zato je Allah njihova djela poništio. A to je lahka stvar za Allaha. Oni misle da skupine (vojske) nisu još otišle; a u slučaju da ove skupine dođu (natrag), oni bi željeli da budu među beduinima Arapima u pustinji, pitajući za vijesti o vama. A i da su bili među vama, oni bi se malo borili. Zaista vam je u Poslaniku lijep primjer, za onog ko se nada Allahu i Sudnjem danu i ko Allaha mnogo spominje.
A kad su vjernici vidjeli skupine (vojske), rekli su: “Ovo je ono što su nam Allah i Njegov Poslanik obećali; a Allah i Njegov Poslanik govorili su istinu.” I to je samo povećalo njihovo vjerovanje i pokornost.
Među vjernicima ima muškaraca koji su iskreni prema zavjetu koji su dali Allahu. I među njima je i onaj koji je ispunio svoj zavjet (postajući šehid), i među njima je i onaj koji još čeka, i oni nikako nisu promijenili (svoje ponašanje); (ovo je zbog toga) da Allah nagradi istinite za njihovu istinitost, i kazni licemjere ako hoće, ili da im se okrene s primanjem pokajanja.
Zaista, Allah najviše prašta (i) milostiv je. Allah je vratio nevjernike u njihovom gnjevu; oni nisu postigli dobra. I Allah je bio dovoljan vjernicima u borbi. A Allah je silan (i) moćan.’ (Kur'an časni, 33:10-26)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je ova bitka poznata kao bitka kod Hendeka (rov ili jarak) jer su, suprotno uobičajenoj taktici arapskog ratovanja, po prvi put muslimani iskopali rov i vodili odbrambenu bitku. Ovo je također poznato kao bitka kod Ahzaba (Konfederacija), kako je označeno u Časnom Kur'anu, jer su se različita plemena i grupe udružila da se bore protiv muslimana.
Protivnici udružuju snage da iskorijene islam
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je u Rabi al-Awwal 4. po Hidžri, Banu Nadir protjeran iz Medine zbog njihove izdaje, pobune i zavjera da ubiju Časnog Poslanika (savs). Protjerivanje iz zemlje je za njih zaista bila lakša kazna, pa su se naselili u Haiberu.
Međutim, za samo četiri mjeseca, Jevreji su formulirali plan za potpuno iskorenjivanje muslimana. Kao takav, poglavica Banu Nadira, Huyayy bin Akhtab – poznat kao Ebu Džehl Jevreja – zajedno sa nekim drugim vođama, otišao je kod Kurejšija i izrazio im podršku protiv muslimana i predložio formulisanje pakta.
Ebu Sufjan im je poželio dobrodošlicu i rekao da im niko nije draži od onih koji se žele suprotstaviti Časnom Poslaniku Muhammedu (savs). Svi su se zakleli na uzajamnu podršku u uništavanju muslimana.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je, nakon što je stvoren plan za brutalni kraj muslimana, vođstvo Banu Nadira otišlo na druga arapska plemena koja su također bila protiv islama i koja su prethodno pokušala napasti muslimane. Kao takvi, uspjeli su prikupiti podršku i vojnike plemena kao što su Banu Ghatafan, Banu Sulaim, Banu Fazarah, Banu Asad, Banu Murrah i Banu Asjah. Sva ova plemena bila su poznata širom Arabije po svojoj moći.
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Iako su Kurejšije iz Mekke i plemena Nedžd poznata kao Ghatafan i Sulaim, već bili žedni muslimanske krvi i zauvijek su bili uključeni u planove da napadnu Medinu, do sada još nisu prikupili svoje snage na jednom polju da se suprotstave islamu.
Kada su ljudi iz Banu Nadira, koje je bilo jevrejsko pleme, prognani iz Medine zbog njihove izdaje i pobune, njihovi poglavari su zaboravili na ovaj plemeniti, čak i dobronamjeran tretman Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i predložili među sobom da sakupe raspršene snage cijele Arabije na jednom mjestu u pokušaju da se zbriše islam.
Budući da je jevrejski narod bio vrlo pametan i lukav, i posjedovao veliko majstorstvo u smišljanju takvih zavjera, njihovi pobunjeni napori su se pokazali uspješnim; plemena Arabije su se okupila na polju bitke kao jedno protiv muslimana.
Među jevrejskim poglavicama, Salam bin Abil-Huqaiq, Huyayy bin Akhtab i Kinanah bin Ar-Rabi’ bili su prvenstveno odgovorni za ovaj ustanak. Ovi zlobnici su krenuli iz svoje nove domovine Khaibara i obišli plemena Hidžaz i Nedžd, ali prije svega stigli su u Mekku i doveli Kurejšije. Da bi zadovoljili Kurejšije, čak su rekli da je njihova vjera (mnogoboštvo i obožavanje idola) bolja od vjere muslimana.
Zatim su otputovali u Nedžd i udružili se sa plemenom Ghatafan i pripremili ogranke ovog plemena, kao što su Fazarah, Murrah i Ashja’, itd., da pođu s njima. Nakon toga, zbog huškanja Kurejšija i Gatafana, plemena Banu Sulaim i Banu Asad također su se pridružila ovom lancu jedinstva nasuprot islamu. Uz to, Jevreji su poslali poruku svom savezniku, Banu Sadu, i podstakli ih da im stanu u pomoć.
Pored ove jake koalicije, Kurejšije su doveli mnoge ljude iz okolnih plemena koji su im bili potčinjeni. Konačno, nakon potpune pripreme, ove krvožedne zvijeri arapske pustinje prelile su se u Medinu kao velika poplava s namjerom da unište muslimane. Odlučili su da se neće vratiti dok ne zbrišu muslimane sa lica zemlje.’ (Život i karakter Pečata Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, tom 2, str. 449-451)
Snaga obje vojske
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je vojska Kurejšija krenula sa 4.000 vojnika na čelu sa Abu Sufjanom, dok je Halid bin Velid predvodio jahače i Osman bin Talha kao njihov zastavonoša. Pridružilo im se 700 ljudi iz Banu Sulaima, 1.000 iz Banu Fazarah, 400 iz Banu Ashja'a, 400 iz Banu Murraha, 6.000 vojnika obećanih iz Banu Ghatafana i rezerva od 2.000 jevrejskih vojnika koja je ostala iza.
Kao takva, ukupan broj ove vojske procjenjuje se na 10.000 ili, prema drugim izvještajima, 24.000. Ovo je bila najveća zabilježena vojska u Arabiji do tada.
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji dalje elaborira: ”Ova velika vojska nevjernika procjenjuje se da je imala između 10.000 i 15.000 ljudi; prije, u svjetlu određenih naracija, 24.000 ljudi. Čak i ako se procjena od 10.000 uzme kao tačna, tada je taj broj bio toliko velik da možda prije toga toliki broj nikada nije učestvovao u plemenskim ratovima u Arabiji.
Raspored je bio takav da je sveukupni vođa ili vrhovni komandant cijele vojske bio Abu Sufyan bin Harb, koji je također vodio pojedinačni kontingent Kurejšija. Plemena Ghatafan kolektivno je predvodio ‘Uyainah bin Hisn Fazari, a pod njim je postojao poseban zapovjednik za svako pleme.
Zapovjednik Banu Sulaima bio je Abdi Sufyan Shams, dok je Banu Asad predvodio Tulaihah bin Khuwailid. Hrane i pića, kao i ratne opreme bilo je dosta u svakom pogledu. Ova vojska je počela marširati prema Medini u ševalu 5. hidžretske godine, tj. februara ili marta 627. godine. (Život i karakter Pečata Poslanika, (savs), Vol. 2, str. 451)
Hazreti Halifa (aba) je citirao drugog halifu, hazreti Mirzu Bashiruddina Mahmuda Ahmada (ra) koji je brojnost ove vojske smatrao višim; oko 20.000 ili više. Nasuprot tome, ljudi u Medini bili su daleko manji po broju i mnogo slabiji u poređenju sa njima.
Savjetovanje o strategiji traženo od ashaba
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je, kako je vojska nevjernika napredovala i kada je Časni Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, bio obaviješten, odlučio da treba iskopati rov. Obavještajni odjel Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem još nije bio svjestan kretanja nevjernika dok je Časni Poslanik (savs) primao izvještaje sa svih strana.
Stoga je okupio ashabe i konsultovao ih da li da napuste Medinu da je brane, ili da to učine dok ostaju u Medini. Većina je predložila da brane Medinu dok ostanu u njoj. Zabilježeno je da je hazreti Selman (ra) predložio da se iskopa jarak, rekavši da bi u Perziji, kada se vojska jahača približava, kopali rov tako da ga jahači ne bi mogli prijeći.
Časni Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je cijenio ovaj prijedlog i odlučio da ga treba provesti. Neki izvještaji također sugeriraju da je ova ideja kopanja rova također objavljena Časnom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, jer je ova taktika bila vrlo strana arapskom načinu ratovanja.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je vojska nevjernika napredovala sa velikim ponosom, misleći da im ništa ne stoji na putu i da će uništiti Medinu. Međutim, kako su se približavali Medini, naišli su na rov dug 5 kilometara, dubok i širok 8-9 stopa, koji nisu mogli preći ni njihovi konji. Kao rezultat toga, bili su ljuti. Poslali su pismo Časnom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem zaklinjujući se svojim idolima i rekavši da neće otići dok ne unište Medinu.
Ipak, vidjeli su rov oko Medine i pitali se kako je došlo do ove ideje. U pismu se navodi da će doći dan kada će uništiti Medinu i njene stanovnike, bez obzira da li se bitka odigrala tog dana ili ne. Časni Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je odgovorio da je primio pismo i da zna da su oni puni ponosa protiv Boga i da namjeravaju potpuno izbrisati Medinu.
Međutim, oni to nisu mogli učiniti po Božjoj odredbi, a sam Bog bi donio takvu presudu kojom bi zaboravili imena svojih idola. Što se tiče toga odakle ideja o kopanju rova, Časni Poslanik (savs) je rekao da mu je to objavio Bog. Časni Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da će se Bog na kraju pobrinuti za pobjedu muslimana, dok će svi idoli biti razbijeni u komade i on će ih podsjetiti na to onog dana kada se to dogodi.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da ovo pismo pojašnjava da iako je hazreti Salman (ra) možda dao sugestiju, konačnu odluku u vezi sa rovom donio je Časni Poslanik (savs) kao rezultat božanske objave. Allah najbolje zna.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće pričati o ovim događajima.
Apel za dove
Hazreti Halifa (aba) je pozvao da se svi sjete pakistanskih Ahmadi musilmana u svojim dovama, posebno ovih dana. Sami pakistanski Ahmadi muslimani također bi se trebali fokusirati na dove i davanje milostinje; Neka ih Uzvišeni Allah zaštiti, sačuva od zla protivnika, i vrati nestašluke na njih.
Hazreti Halifa (aba) je također podsticao dove općenito za stanje svijeta; neka Allah Svemogući zaštiti svijet od nereda.