U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Pitanje koje se sada postavlja je da ako su protivnici Adema a.s. izbrisani sa lica Zemlje, ako ne postoje grijesi svih onih koji su odbacili Nuha a.s.; ako su oni koji su mučili Musa a.s. potopljni vodom rijeke Nil; ukoliko su neprijatelji Davuda a.s. bili uništeni, i ako su oni koji su vjerovali u Isusa (Isa a.s.) pobjedili nad onima koji su ga odbacili toliko da je od par njih nastalo mnogo; potlačeni su postali vladari i progonjeni su postali vođe – onda zašto je kazna sa Visine koja je učinila toliko čuda u korist poslanika nestala jer takvo nešto nije urađeno u korist Časnog poslanika s.a.v.s. koji je bio glavni među poslanicima i najsavršeniji poslanik?

Uistinu zašto je ta materijalna superiornost stečena kasnije nad njegovim protivnicima do danas, dosta slabija u odnosu na onu koju su imali oni koji su vjerovali u Isa a.s. u prvih nekoliko stoljeća nakon događaja raspeća, nad onim koji su odbili Isa a.s.?

Kao odgovor na gore navedena pitanja, najvažnije je zapamtiti da Časni Kur’an nigdje ne iznosi tvrdnju da je predmet Božije kazne uvijek, bez izuzetka istrebljenje protivničkog naroda. Iako se odnosi na neke narode čije je uništenje bilo određeno, to nije, ovo nije bilo određeno kao stalni maksimum od Boga?

Doista! Ako je maksima, to je samo kao rezultat Božije kazne, da sljedbenici Časnog poslanika s.a.v.s. prevladaju nad protivnicima. Nakon ove pobjede, dio protivnika je sačuvan ali i u ovom očuvanju također ponekad nalazimo neke aspekte nesreće. Nalazimo mnoga nomadska plemena u svijetu i mnogo ljudi koji žive van u pustinji žive u bijedi i nesreći. Ukoliko se njihova prošlost pažljivo sjedini, sasvim je zamislivo da kao rezultat odbijanja poslanika koji im je poslat, njihovi preci su bili prokleti i ostavljeni kao pouka čovječanstvu. Kako god, ovo nije nešto što neko može dokazati bez svake sumnje ali to je hipoteza i mogućnost

Što se tiče historije, Časni Kur’an navodi primjer Jevreja. Očuvanje Jevrejske rase je primjer takve kazne. Prema predskazanju Časnog Kur’ana, saga njihove sramote bit će sačuvana do kraja vremena. U vezi s ovim, Časni Kur’an potvrđuje da je Isa a.s. donio vijesti da će njegovi sljedbenici prevladati nad nevjernicima

„Kad je Allah rekao: “O Isa, Ja ću te usmrtiti i uzdignut ću te Sebi, i očistit ću te od onih koji ne vjeruju, i dat ću da oni koji tebe slijede budu iznad onih koji ne vjeruju, do Sudnjeg dana; onda ćete se Meni vratiti, i Ja ću odlučiti između vas o onom u čemu ste se razišli.“ (Časni Kur’an 3:56)

Ovo predskazanje je ispunjeno oko tri stoljeća nakon Isa a.s. smrti i nosi svjedočanstvo istine Časnog Kur’ana. Iznenađujuće je to da ni Evanđelje niti ostatak Novog Zavjeta ne sadrže nikakve podatke o ovom predskazanju iako je to bilo tako značajno za Svetu Bibliju i u najmanju ruku trebalo je prije svega to ispričati. Bilo kako bilo, Biblija je ostala tiha, ali Časni Kur’an je to spomenuo. Od tog vremena do danas, historija svijeta donosi svjedočanstva u korist Časnog Kur’ana. U prolazu, možemo primijetiti da druga kategorija Božije kazne je ta da narod može izazavati gnjev Boga i biti do dana proživljenja u stanju sramote, onemogućen da dostigne raniju slavu.

Slučajno pitanje je zašto su u ovom periodu Jevreji prevladali nad muslimanskom teritorijom i kako su oni uspjeli uspostaviti okrutna pravila u srcu islamskog svijeta?

Ovo nije mjesto za raspravljanje o ovom pitanju u detalje ali dovoljno je reći da Časni Kur’an sadrži predskazanje o ovoj privremenoj pobjedi. Jedna je svrha ovog predskazanja a to je da bi trebalo postati veličanstveno jasno Jevrejima i narodu svijeta da nezadovoljstvo Boga Svemogućeg nije djelo okrutnosti ili tlačenja od strane Boga. Ali pošto je karakter Jevrejskog naroda postao toliko zao i da su oni postali toliko okrutni, da ako bi trenutno dobili slavu i superiornost, oni bi provodili okrutnost i tiraniju. Stoga oni nisu zaslužili da se vladanje svijetom stavi njima na raspolaganje.

Vraćamo se temeljnom pitanju zašto Božija kazna nije pogodila protivnike Časnog poslanika s.a.v.s.? Takav znak bi nesumnjivo osigurao superiornost religije Časnog poslanika s.a.v.s. nad neprijateljima. Ako je Časni poslanik s.a.v.s. poslat cijelom čovječanstvu, superiornost nad samo arapskim narodom bi jedva zadovoljila racionalnost.

Danas, četrnaest stoljeća poslije dolaska Poslanika s.a.v.s. stanje muslimana je takvo da samo u poređenju sa kršćanima, da vas poštedimo razmišljanja o drugim narodima, muslimani su inferiorniji u svakom pogledu. Kršćani su ti koji uživaju brojnost; glavnu superiornost, političku moć, i vojne moći. Isto tako u intelektualnim, kulturalnim i socijalnim sferama kršćani vode, dok se čini da su muslimani vođeni.

Kada ramišljamo o ovom pitanju, prvo što moramo otkriti koji bi termin trebao biti za ispunjenje Božijeg obećanja poslanicima za njihovu pobjedu. Kada proučavamo historiju ranijih poslanika iz ovog ugla primjećujemo da iako se pobjeda može jasno označiti kao vrhunac, čini se da nema određanog razdoblja koji služi kao vodilja primjenjiva u svakom slučaju.

Uzmimo za primjer pobjedu kršćana. Za tri stoljeća nakon poslanstva Isa a.s. kršćanstvo se čini kao brod koji ide gore dolje, i dolje i gore bez kraja na vidiku. Prošlo je mnogo faza kada su kršćani pregaženi moćnim i okrutnim neprijateljima i morali tražiti utočište u podzemnim pećinama i prolazima.

Ovi podzemni prolazi koji nas podsjećaju na Ashabi Kahf, tj stanovnike pećine, i dalje postoje u Evropi i poznatiji su kao katakombe koje se miljama protežu. Labirinti oviih katakombi su toliko kompleksni i mračni da uprkos mnogim modernim sredstvima za rasvjetu, posjetitelji moraju slijediti indijskog vođu tokom razgledanja.

Čak i tada neki posjetitelji se izgube i ostanu zarobljeni u labirintu. Ipak, isti prolazi su bili jednom osvijetljeni i zapaljeni prisustvom progonjenih kršćana koji su vjerovali u Jednog Stvoritelja. Oni su bili narod koji je otkrio da opasnosti koje vladaju na zemlji su mnogo opasnije od onih pod njom. Ponekad su živjeli u ovim prolazima godinama i ni za jedan trenutak nisu se željeli odreći svoje vjere zbog straha od neprijatelja. Prema navedenom, samo u rimskoj historiji koja je isprepletena i iskrenuta, za bolje i lošije, gore, kršćani bi se pojavili za dašak svježeg zraka i period predaha pojavili i onda kada god okrutnost prevlada oni će zaroniti kao za hibernaciju. Ovo je ovako nastavljeno dok različite nevolje nisu pogodile rimsko carstvo što je kulminiralo njegovim padom. Svijet je tada gledao kršćane kao da proizilaze iz podzmenih katakombi.

Postali su temelj i nadgradnja uzvišenih kula i napredka. Čudna je manifestacija Božije slave stoga, da ljudi koji nisu mogli živjeti sa Božijom porukom na zemlji i umjesto da žive na otvorenom, radije su, radi Boga, živjeli u nišama, tamnim udubljenima i pukotinama, i Bog ih je materijalno uzdigao. Ne samo da njihovi uzdignuti tornjevi kao da razgovaraju sa nebesima, nego i oni sami komuniciraju međusobno kroz njih.

U vrijeme njihovih divovskih koraka za čovječanstvo, ostavljen je pečat na površinu Mjeseca. Ponekad njihove rakete kruže planetom. Što se tiče stvarnosti, iako se po svim ljudskim normama i standardima činilo nemogućim i gotovim, neshvatljivo je da tri stoljeća nakon smrti Isa a.s. ti nemoćni kršćani postignu veliki uspjeh i da se vidi njihov let sa Zemlje i nazad, a činjenica je u tome da je nemoguće bilo moguće.

Isa a.s. je naravno poslat kao poslanik samo Izraelćanima. Da drugi narodi nisu koristili silu u suzbijanju poruke kršćanstva, jasno je da bi se kršćanstvo samo zadržalo na nivou plemena Izraela samo, usto je stvorilo nekoliko prečaca lijevo i desno. Ali kada god drugi narodi ustanu suprotstavljaju se nepromjenjivim Božijim zakonima:

Allah je odredio: “Sigurno ćemo Ja i Moji poslanici nadvladati.” Uistinu je Allah silan, moćan.“ (Časni Kur’an 58:22

Pogođeni su strahom, pretrpjeli gubitke, bili su usmjereni i stavili sebe na svoje poraze u svakom smislu te riječi.

U svakom slučaju, nema osnove za sumnju u ove činjenice, koja se može dokazati autoritativnošću Novog Testamenat, kršćanstvo je bilo poruka života za djelomične narode i specifične utrke. Ova poruka je za odeđenu dob također. Kao takva, nikada nije značila za poruku za cijeli svijet. Ne postoji ni slutnja da učenje Isa a.s. (Isusa) koja se nalaze u Novom Zavjetu su bila upućena cijelom svijetu ili za svako doba.

Sada zapamtimo da u slučaju Isa a.s., koji je bio:

„I on će biti poslanik sinovima Israilovim (sa ovom porukom): ’Ja vam dolazim sa znakom od vašeg Gospodara, napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice, onda ću udahnuti u to i to će Božijom naredbom postati ptica (duhovna ptica); i izliječit ću od rođenja slijepog i gubavog, i oživjet ću (duhovno) mrtvog, po Allahovoj odredbi; i obavijestit ću vas o onom što ćete jesti i što ćete skupljati u kućama svojim. Sigurno je u tome jedan veliki znak za vas, ako ste vjernici.“ (Časni Kur’an 3:50)

Trebalo nam je tri stoljeća da se to shvati. Ni tada kršćani nisu u potpunosti prevladali. Uistinu, može biti ispravno reći da od tada način ostvarivanja pobjede bio je propisan. Tvrdnja Časnog poslanika s.a.v.s. bila je:

„Ti reci: “O ljudi! Uistinu sam Ja svima vama Allahov poslanik, čija je vlast na nebesima i na Zemlji. Nema boga osim Njega. On život i smrt daje. Zato vjerujte u Allaha i Njegovog Poslanika, Vjerovjesnika nepismenog, koji vjeruje u Allaha i Njegove riječi; i slijedite njega, da budete upućeni.” (Časni Kur’an 7:159)

Drugim riječima, za sve vas, bilo da pripadate istoku ili zapadu, bilo da ste bijeli, smeđi ili crni ili bilo koje druge puti, svima vama sam poslat kao Božiji poslanik. U skladu s takvim velikim i uzvišenim ciljevima, i zbog takvog velikog učenja za cijeli svijet, jedino je logično da je mnogo duži period od tri stoljeća za sljedbenike Isa a.s. trebao biti određen.

Kada gledamo na vođstvo iz Časnog Kur’ana i hadisa Časnog poslanika s.a.v.s., vidimo da pobjeda islama može biti podijeljena na dvije različite ere. Prvi uspon islama očigledno je povezan sa začecima islama i taj vremenski okvir se proteže od vremena Časnog Osnivača islama, do vremena određenog za rast do slabog pada i tu se zaustavio.

U ovom periodu pada i materijalnih nemogućnosti, islam je nailazio na ogromne opasnosti, kada se čini da danu prijeti noć.

Nakon te produžene faze, Bog Svemogući će iz Svoje Milosti, i neograničene dobrote, manifestirati se kroz Svoju slavu još jednom. Poslat će pravi odraz slave Časnog poslanika s.a.v.s. još jednom „među one koji se još nisu pridružili njima“ (Časni Kur’an 62:3-4)

Tako da slijedeći stope svog učitelja, Mahdi može rasplamsati svijetlo prave vjere u njihovim srcima toliko mnogo da čak i ako se vjera uspinje na Plejadu (Sahih Buhari: Kitabul Tafseer suri Aldžumah: III; p.727), Mahdi i obećani svjetski reformator će vratiti njen originalni sjaj da blista u njihovim srcima.

Kada je Bog Svemogući objavio Časnom poslaniku s.a.v.s. da će islam prevladati nad svim drugim vjerama svijeta, ashabi su upitali kada će to biti.Tada je Časni poslanik s.a.v.s. odgovorio:

„To će se desiti kada se pojavi Mesija,

(Sunen Ebu Daud: Kitabul Mullahim, Bab Kharooj AlDajjal, str 594 i Masnad Ahmad ibn Hanbal: 12,437).

On će slomiti križ, ubiti svinje i doći će kao sudac i arbitar (da presudi nacijama, religijama i sektama)

S obzirom na gore navedeno, očito je da očit pad islama prije konačne i potpune pobjede nije znak koji na bilo koji način nagovještava konačan poraz i neuspijeh, ali unutrašnjost faze se mora otkriti, kao određena, kao preteča pobjede. Baš kao što faze uspona ili padova bogatstava ranije iskušene od strane ranijih naroda, ovaj period ranije historije nije imao uticaja na stalni i nepromjenjivi Božiji zakon.

Dakle bez obzira koliko strašan bio ovaj opasni period pada kroz koji je islam morao proći, čini se da prema predskazanju Časnog poslanika s.a.v.s. napravljeno je 14 stoljeća ranije, predstavlja ništa više do samo privremenu fazu. Njegovo uklanjanje je predodređeno i nikakva sila na zemlji nije porazila Božiji zakon.

Dakle, vijesti date ranije da kada vrijeme dolaska poslanika, koji će biti sjena i odraz Časnog poslanika s.a.v.s. i koji će biti iz redova onih koji im se još uvijek nisu pridružili, dođe, muslimani će još jednom biti pomlađeni kao muslimani. Sukob i napad islama nad kršćanstvom bi predvodio pobjedonosni general, koji bi imajući naziv Mesija, razbio u komade križ i smanjio zapadnu civilizaciju na ništa.

Kada razmišljamo o ovim predskazanjima naša srca se tješe sa mišlju da ako period pada islama se ispuni do posljednjeg slova, tada bez sumnje radosne vijesti prevladanja islama nad drugim religijama svijeta zasigurno se mora ispuniti nakon prestanka pada. Kako je majstorski engleski pjesnik sažeo ovu temu riječima:

„Ukoliko zima dođe, mora imati proljeće daleko iza sebe“.

Dakle istina koju daje znak zime, u istom dahu daje radosne vijesti proljeća, i ukoliko zima dođe i prođe, vijesti o proljeću moraju bilo kako doći do kraja.

Izvor: 2The Review of Religions2 (Pregled religija), ožujak 1994. godine.