Pitanje koje se sada postavlja je da ako su protivnici Adamaa.s. izbrisani s lica Zemlje, ako ne postoje grijesi svih onih koji su odbacili Nuhaa.s.; ako su oni koji su mučili Musa (a.s.) potopljeni vodom rijeke Nil; ukoliko su neprijatelji Davida (a.s.) bili uništeni, i ako su oni koji su vjerovali u Isusa (Isa (a.s.)) pobijedili nad onima koji su ga odbacili toliko da je od par njih nastalo mnogo; potlačeni su postali vladari i progonjeni su postali vođe – onda zašto je kazna s Visine koja je učinila toliko čuda u korist poslanika nestala jer takvo nešto nije urađeno u korist Časnog Poslanika (s.a.v.s.) koji je bio glavni među poslanicima i najsavršeniji poslanik?
Uistinu zašto je ta materijalna superiornost stečena kasnije nad njegovim protivnicima do danas, dosta slabija u odnosu na onu koju su imali oni koji su vjerovali u Isa (a.s.) u prvih nekoliko stoljeća nakon događaja raspeća, nad onim koji su odbili Isa (a.s.)?
Kao odgovor na gore navedena pitanja, najvažnije je zapamtiti da Časni Kur’an nigdje ne iznosi tvrdnju da je predmet Božje kazne uvijek, bez izuzetka, istrebljenje protivničkog naroda. Iako se odnosi na neke narode čije je uništenje bilo određeno, to nije, ovo nije bilo određeno kao stalni maksimum od Boga?
Doista! Ako je maksima, to je samo kao rezultat Božje kazne, da sljedbenici Časnog Poslanika (s.a.v.s.) prevladaju nad protivnicima. Nakon ove pobjede, dio protivnika je sačuvan, ali i u ovom očuvanju također ponekad nalazimo neke aspekte nesreće. Nalazimo mnoga nomadska plemena u svijetu i mnogo ljudi koji žive vani u pustinji žive u bijedi i nesreći. Ukoliko se njihova prošlost pažljivo sjedini, sasvim je zamislivo da su kao rezultat odbijanja poslanika koji im je poslan, njihovi preci su bili prokleti i ostavljeni kao pouka čovječanstvu. Kako god, ovo nije nešto što netko može dokazati bez svake sumnje, ali to je hipoteza i mogućnost.
Što se tiče povijesti, Časni Kur’an navodi primjer Židova. Očuvanje židovske rase je primjer takve kazne. Prema predviđanju Časnog Kur’ana, saga njihove sramote bit će sačuvana do kraja vremena. U vezi s ovim, Časni Kur’an potvrđuje da je Isa (a.s.) donio vijesti da će njegovi sljedbenici prevladati nad nevjernicima.
Kad je Allah rekao: “O Isa, Ja ću te usmrtiti i uzdignut ću te k Sebi, i očistit ću te od onih koji ne vjeruju, i dat ću da oni koji tebe slijede budu iznad onih koji ne vjeruju, do Sudnjeg dana; onda ćete se Meni vratiti, i Ja ću odlučiti između vas o onom u čemu ste se razišli.” (Časni Kur’an 3:56)
Ovo proročanstvo je ispunjeno oko tri stoljeća nakon Isusove (a.s.) smrti i nosi svjedočanstvo istine Časnog Kur’ana. Iznenađujuće je to da ni Evanđelje niti ostatak Novog Zavjeta ne sadrže nikakve podatke o ovom proročanstvu iako je to bilo tako značajno za Svetu Bibliju i u najmanju ruku trebalo je prije svega to ispričati. Bilo kako bilo, Biblija je ostala tiha, ali Časni Kur’an je to spomenuo. Od tog vremena do danas, povijest svijeta donosi svjedočanstva u korist Časnog Kur’ana. U prolazu možemo primijetiti da je druga kategorija Božje kazne ta da narod može izazavati gnjev Boga i biti do dana proživljenja u stanju sramote, onemogućen da dostigne raniju slavu.
Slučajno pitanje je zašto su u ovom periodu Židovi prevladali nad muslimanskim teritorijem i kako su oni uspjeli uspostaviti okrutna pravila u srcu islamskog svijeta?
Ovo nije mjesto za raspravljanje o ovom pitanju u detalje, ali dovoljno je reći da Časni Kur’an sadrži proročanstvo o ovoj privremenoj pobjedi. Jedna je svrha ovog proricanja, a to je da bi trebalo postati veličanstveno jasno Židovima i narodu svijeta da nezadovoljstvo Boga Svemogućeg nije djelo okrutnosti ili tlačenja od strane Boga. No s obzirom na to da je karakter židovskog naroda postao toliko zao i da su oni postali toliko okrutni, oni bi provodili okrutnost i tiraniju da na trenutak dobe slavu u superiornost. Stoga oni nisu zaslužili da se vladanje svijetom stavi njima na raspolaganje.
Vraćamo se temeljnom pitanju zašto Božja kazna nije pogodila protivnike Časnog Poslanika (s.a.v.s.)? Takav znak bi nesumnjivo osigurao superiornost religije Časnog Poslanika (s.a.v.s.) nad neprijateljima. Ako je Časni Poslanik (s.a.v.s.) poslan cijelom čovječanstvu, superiornost nad samo arapskim narodom jedva bi zadovoljila racionalnost.
Danas, četrnaest stoljeća poslije dolaska Poslanika (s.a.v.s.) stanje muslimana je takvo da samo u usporedbi s kršćanima, da vas poštedimo razmišljanja o drugim narodima, muslimani su inferiorniji u svakom pogledu. Kršćani su ti koji uživaju brojnost, glavnu superiornost, političku moć i vojne moći. Isto tako u intelektualnim, kulturnim i socijalnim sferama kršćani vode, dok se čini da su muslimani vođeni.
Kada ramišljamo o ovom pitanju, prvo što moramo otkriti je koji bi termin trebao biti za ispunjenje Božjeg obećanja poslanicima za njihovu pobjedu. Kada proučavamo povijest ranijih poslanika, iz ovog ugla primjećujemo da iako se pobjeda može jasno označiti kao vrhunac, čini se da nema određenog razdoblja koji služi kao vodilja primjenjiva u svakom slučaju.
Uzmimo za primjer pobjedu kršćana. Za tri stoljeća nakon poslanstva Isa (a.s.) kršćanstvo se čini kao brod koji ide gore-dolje, i dolje i gore bez kraja na vidiku. Prošlo je mnogo faza kada su kršćani pregaženi moćnim i okrutnim neprijateljima morali tražiti utočište u podzemnim pećinama i prolazima.
Ovi podzemni prolazi koji nas podsjećaju na Ashabi Kahf, tj. stanovnike pećine, i dalje postoje u Europi i poznatiji su kao katakombe koje se protežu kilometrima. Labirinti ovih katakombi su toliko kompleksni i mračni da usprkos mnogim modernim sredstvima za rasvjetu, posjetitelji moraju slijediti indijskog vođu tijekom razgledavanja.
Čak se i tada neki posjetitelji izgube i ostanu zarobljeni u labirintu. Ipak, isti prolazi su bili jednom osvijetljeni i zapaljeni prisustvom progonjenih kršćana koji su vjerovali u Jednog Stvoritelja. Oni su bili narod koji je otkrio da su opasnosti koje vladaju na zemlji mnogo opasnije od onih pod njom. Ponekad su živjeli u ovim prolazima godinama i ni za jedan trenutak nisu se željeli odreći svoje vjere zbog straha od neprijatelja. Prema navedenom, samo u rimskoj povijesti koja je isprepletena i iskrenuta, za bolje i lošije, gore, kršćani bi se pojavili za dašak svježeg zraka i period predaha i onda kada god okrutnost prevlada oni će zaroniti kao za hibernaciju. Ovo je ovako nastavljeno dok različite nevolje nisu pogodile Rimsko carstvo što je kulminiralo njegovim padom. Svijet je tada gledao kršćane kao da proizlaze iz podzemnih katakombi.
Postali su temelj i nadgradnja uzvišenih kula i napredka. Čudna je manifestacija Božje slave stoga, da ljudi koji nisu mogli živjeti s Božjom porukom na Zemlji i umjesto da žive na otvorenom, radije su, radi Boga, živjeli u nišama, tamnim udubljenjima i pukotinama, i Bog ih je materijalno uzdigao. Ne samo da njihovi uzdignuti tornjevi kao da razgovaraju s nebesima, nego i oni sami komuniciraju međusobno kroz njih.
U vrijeme njihovih divovskih koraka za čovječanstvo, ostavljen je pečat na površini Mjeseca. Ponekad njihove rakete kruže oko planeta. Što se tiče stvarnosti, iako se po svim ljudskim normama i standardima činilo nemogućim i gotovim, neshvatljivo je da tri stoljeća nakon smrti Isa (a.s.) ti nemoćni kršćani postignu veliki uspjeh i da se vidi njihov let sa Zemlje i natrag, a činjenica je u tome da je nemoguće bilo moguće.
Isa (a.s.) je naravno poslan kao poslanik samo Izraelcima. Da drugi narodi nisu koristili silu u suzbijanju poruke kršćanstva, jasno je da bi se kršćanstvo zadržalo samo na nivou plemena Izraela usto je stvorilo nekoliko prečaca lijevo i desno. Ali kada god drugi narodi ustanu, suprotstavljaju se nepromjenjivim Božjim zakonima:
Allah je odredio: “Sigurno ćemo Ja i Moji poslanici nadvladati. Uistinu je Allah silan, moćan.”(Časni Kur’an 58:22)
Pogođeni su strahom, pretrpjeli gubitke, bili su usmjereni i stavili sebe na svoje poraze u svakom smislu te riječi.
U svakom slučaju, nema osnove za sumnju u ove činjenice, koja se može dokazati autoritativnošću Novog Zavjeta, kršćanstvo je bilo poruka života za djelomične narode i specifične utrke. Ova poruka je također za određenu dob. Kao takva, nikada nije značila kao poruka za cijeli svijet. Ne postoji ni slutnja da su učenja Isa (Isusa (a.s.)) koja se nalaze u Novom Zavjetu bila upućena cijelom svijetu ili za svako doba.
Sada zapamtimo da u slučaju Isa (a.s.), koji je bio:
“I on će biti poslanik sinovima Izraelovim (s ovom porukom): ’Ja vam dolazim sa znakom od vašeg Gospodara, napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice, onda ću udahnuti u to i to će Božjom naredbom postati ptica (duhovna ptica); i izliječit ću od rođenja slijepog i gubavog, i oživjet ću (duhovno) mrtvog, po Allahovoj odredbi; i obavijestit ću vas o onom što ćete jesti i što ćete skupljati u kućama svojim. Sigurno je u tome jedan veliki znak za vas, ako ste vjernici.” (Časni Kur’an 3:50)
Trebalo nam je tri stoljeća da se to shvati. Ni tada kršćani nisu u potpunosti prevladali. Uistinu, može biti ispravno reći da je od tada način ostvarivanja pobjede bio propisan. Tvrdnja Časnog Poslanika (s.a.v.s.) bila je:
“Ti reci: O ljudi! Uistinu sam Ja svima vama Allahov poslanik, čija je vlast na nebesima i na Zemlji. Nema boga osim Njega. On život i smrt daje. Zato vjerujte u Allaha i Njegovog Poslanika, Vjerovjesnika nepismenog, koji vjeruje u Allaha i Njegove riječi; i slijedite njega, da budete upućeni.” (Časni Kur’an 7:159)
Drugim riječima, za sve vas, bilo da pripadate istoku ili zapadu, bilo da ste bijeli, smeđi ili crni ili bilo koje druge puti, svima vama sam poslan kao Božji poslanik. U skladu s takvim velikim i uzvišenim ciljevima, i zbog takvog velikog učenja za cijeli svijet, jedino je logično da je mnogo duži period od tri stoljeća za sljedbenike Isa (a.s.) trebao biti određen.
Kada gledamo na vodstvo iz Časnog Kur’ana i hadisa Časnog Poslanika (s.a.v.s.), vidimo da pobjeda islama može biti podijeljena na dvije različite ere. Prvi uspon islama očigledno je povezan sa začecima islama i taj se vremenski okvir proteže od vremena Časnog Osnivača islama, preko vremena određenog za rast pa sve do slabog pada gdje se konačno zaustavio.
U ovom periodu pada i materijalnih nemogućnosti, islam je nailazio na ogromne opasnosti, kada se činilo da danu prijeti noć.
Nakon te produžene faze, Bog Svemogući će se iz Svoje Milosti, i neograničene dobrote, manifestirati kroz Svoju slavu još jednom. Poslat će pravi odraz slave Časnog Poslanika (s.a.v.s.) još jednom „među one koji se još nisu pridružili njima” (Časni Kur’an 62:3-4).
Tako da slijedeći stope svog učitelja, Mahdi može rasplamsati svjetlo prave vjere u njihovim srcima toliko mnogo da čak i ako se vjera uspinje na Plejadu (Sahih Buhari: Kitabul Tafseer suri Aldžumah: III; p.727), Mahdi i obećani svjetski reformator će vratiti njezin originalni sjaj da blista u njihovim srcima.
Kada je Bog Svemogući objavio Časnom Poslaniku (s.a.v.s.) da će islam prevladati nad svim drugim vjerama svijeta, ashabi su upitali kada će to biti. Tada je Časni Poslanik (s.a.v.s.) odgovorio:
“To će se desiti kada se pojavi Mesija” (Sunen Ebu Daud: Kitabul Mullahim, Bab Kharooj AlDajjal, str 594 i Masnad Ahmad ibn Hanbal: 12,437).
On će slomiti križ, ubiti svinje i doći će kao sudac i arbitar (da presudi nacijama, religijama i sektama).
S obzirom na gore navedeno, jasno je da očit pad islama prije konačne i potpune pobjede nije znak koji na bilo koji način nagovještava konačan poraz i neuspjeh, ali se unutrašnjost faze mora otkriti, kao određena, kao preteča pobjede. Baš kao što su prijašnji narodi iskusili faze uspona i padova bogatstava, ovaj period ranije povijesti nije imao utjecaja na stalni i nepromjenjivi Božji zakon.
Dakle, bez obzira na to koliko strašan bio ovaj opasni period pada kroz koji je islam morao proći, čini se da, prema proročanstvu Časnog Poslanika (s.a.v.s.) napravljenom 14 stoljeća ranije, ne predstavlja ništa više nego samo privremenu fazu. Njegovo uklanjanje je predodređeno i nikakva sila na Zemlji nije porazila Božji zakon.
Dakle, vijesti date ranije da kada dođe vrijeme dolaska poslanika, koji će biti sjena i odraz Časnog Poslanikas.a.v.s. i koji će biti iz redova onih koji im se još uvijek nisu pridružili, muslimani će još jednom biti pomlađeni kao muslimani. Sukob i napad islama nad kršćanstvom predvodio bi pobjedonosni general, koji bi imajući naziv Mesija, razbio u komade križ i smanjio zapadnu civilizaciju na ništa.
Kada razmišljamo o ovim proročanstvima naša srca se tješe mišlju da ako se period pada islama ispuni do posljednjeg slova, tada se bez sumnje radosne vijesti prevladanja islama nad drugim religijama svijeta zasigurno moraju ispuniti nakon prestanka pada. Kako je majstorski engleski pjesnik sažeo ovu temu riječima:
“Ukoliko zima dođe, mora imati proljeće daleko iza sebe.”
Istina koju daje znak zime, u istom dahu daje radosne vijesti proljeća, i ukoliko zima dođe i prođe, vijesti o proljeću moraju bilo kako doći do kraja.
Izvor: “The Review of Religions” (Pregled religija), ožujak 1994.godine.