Od pamtivijeka čovjek je zaokupljen pitanjem imaju li prirodne katastrofe veze s Božjim nezadovoljstvom. Postoje dva različita mišljenja o tome.
Jedno stajalište je da su sve velike nesreće i katastrofe rezultat prirodnih zakona. Nemaju nikakve veze s dobrim ili lošim vladanjem čovjeka, niti imaju ikakve veze s čovjekovim odbijanjem Božjih poslanika.
S druge strane sljedbenici različitih religija širom svijeta oduvijek su vjerovali da kada god nesreće dosegnu izvanredan karakter, tada prestaju biti prirodni fenomen i umjesto toga padaju u područje nadnaravnog. Doduše sve ove religije i kultovi ne predstavljaju koncept Jednog, Svemoćnog, Svemogućeg Boga kao što to predstavlja islam.
Ipak, sljedbenici takvih religija se slažu u svom jedinstvenom stavu i metodologiji da se nalog nekih mudrih stvorenja očituje u takvim katastrofama. Za neke, takva stvorenja mogu biti bog sunca ili bog vjetra ili božanstvo planina, ili božica mora. Ali čak i ova vjerovanja koja pridaju Božje osobine nekim plodovima mašte, i dalje uzimaju u obzir to da nevolje silaze s neba ili dolaze iz podzemlja, i najmanje su nadnaravne. Iako postoje sigurne razlike u detaljima, religije među kojima koncept jednoće Boga i dalje prevladava, općenito su jednoglasne da su prirodne nesreće znak Božje srdžbe. Najistaknutija među njima je islam, koju slijede judaizam, a potom i kršćanstvo koje simultano vjeruje u jednoću Boga i Trojstvo.
Kao što se može vidjeti, to predstavlja zanimljivu slagalicu. Suvremeni čovjek zagazio je duboko u prethodno nepoznate tajne prirode. Proveo je izdašna istraživanja o uzroku i posljedicama ovih nesreća – kako, gdje i zašto se ove nesreće dešavaju. Postepeno je počeo otklanjati plašt misterije i mita koji okružuju tajne svemira.
I za nevjernike i za pripadnike različitih vjerskih dogmi ovaj je predmet danas postao važniji nego ikada ranije. Oni smatraju da je relevantniji i vrijedan ozbiljnog razmatranja, jer mnogo vode prošlo je ispod mosta.
Ostatak svijeta koji je dosad bio tihi promatrač vanjskih prirodnih fenomena, danas je do zuba naoružan nepobitnim činjenicama. Otkrivene nakon temeljnog istraživanja i eksperimentiranja, ove činjenice kazuju da se prirodne nesreće dešavaju kao rezultat prirodnih uzroka. Nema Božjeg udjela u ovakvim događanjima. To ostavlja pripadnike različitih religija otrgnute s platforme na kojoj su ranije stajali. Nisu bili u stanju proizvesti bilo kakav dokaz kojim bi podržali njihovo stajalište da su nesreće uzrokovane nekakvim Nadnaravnim Bićem.
Stajalište da prirodne fenomene promatramo u nesrećama različitih vrsta je nedvojbeno povezano s izrazom Božjeg nezadovoljstva, ojačala je zajednica Ahmadija s velikim uvjerenjem. Stoga se nameće zajednici Ahmadiji da njihovi istraživači i promatrači istraže ovo pitanje iz svih kuteva. Ne bi trebali u tom pogledu samo definirati svoj stav, nego bi trebali predstaviti svježe logične dokaze iz vlastitih otkrića u podupiranju svojih gledišta, tako da oni mogu zadovoljno odgovarati višim standardima ljudskog razuma i intelekta koji danas prevladava.
Čovjek današnjice je mnogo odmakao u svjetovnom znanju u odnosu na njegove pretke od prije tisuću ili pet milijuna godina. Postavljen je podij za bitku između vjerskog i nevjerskog na tom planu. Manji okršaji današnjice pokazuju poraz vjerskih sila i pobjedu ateizma. Ova je pobjeda doista izgledala tako velika da je velik dio muslimanskog naroda, impresioniran argumentima ateista, odbacio pojam Božjeg djelovanja. Doduše, kada grom udari iz vedra neba, tada čovjek izjavljuje da je to Božja nesreća. Dok nesreće stoje kao Damoklov mač nad njihovim glavama, oni se za samo nekoliko dana uspinju na minarete da bi učinili poziv na molitvu i uputili nekoliko riječi tražeći oprost i da bi se vratili Svemogućem Bogu. Ipak uprkos prešutnom prihvaćanju Božjih upozorenja, nisu se dogodile značajne promjene u njihovim životima.
Prolazna pažnja posvećenja Svemogućem Bogu prolazi kroz njihova srca i misli poput putnika – u jednom trenutku je vidite, u drugom ne. Oni nikada nemaju dvojbi za tvrdnje u Časnom Kur’anu, da ove Božje kazne nisu direktno vezane za loša djela, ali također i za odbacivanje Božjih poslanika. Zapravo, kuranske tvrdnje se odnose na to da bez obzira na to jesu li ljudi počinili nedjela, nikakva ih kazna ne pogodi dok im Bog ne pošalje Svoje poslanike i dok ih taj poslanik ne upozori i ne pozove te ljude na ono što je dobro za njih.
Zajednica Ahmadija koja se pridržava navedenih kuranskih načela, redovno doživljava manifestacije ovoga učenja tijekom predavanja pri svakodnevnim susretima. Ahmadije dobivaju šansu razmijeniti mišljenja na ovu temu sa svojim kolegama i prijateljima koji su spremni prihvatiti koncept običnih nesreća i klasificirati ove kao Božje kazne. Ali ovi prijatelji i kolege nikada nisu spremni otići jedan korak dalje i priznaju da prije nego su se ove teške nesreće dogodile, Bog Svemogući je zaista poslao poslanika iz reda sljedbenika Poslanika Muhammada (s.a.v.s.). On je bio upozoritelj toga doba.
Pripadnici drugih religija često ismijavaju Ahmadije. Postoji tvrdnja da su Ahmadije predvidjeli svaku nesreću koja pogađa svijet kao dokaz istinitosti tvrdnje osnivača njihove zajednice, hazreti Mirze Ghulama Ahmada. Tako protivnici tvrde: “Ako postoji zemljotres u Čileu ili potresi u Kini registrirani na visokoj Rihterovoj skali, gradovi Hazara i Mardan … predznaci su sudnjeg dana, jesu li kišne poplave ili teška suša, ili su jake oluje ili tajfuni ili uragani, ili postaje nenormalno vruće … ukratko bez obzira na to kako kockice padaju ili koja vrsta katastrofe se događa, bez uzroka ili razloga, vaš narod je brz u prevladavanju ovoga što je još jedan dokaz istnitosti vašeg Mirze.” Kako je besmislena i smiješna ova linija argumenata koje niti jedna osoba na Zemlji danas ne može prihvatiti. Čuvši ovo neki Ahmadije nisu imali odgovor nego su se samo udaljili. Neki su bili zbunjeni i počeli su sumnjati.
Kako god, od pamtivijeka svijet pogađaju mnoge katasrofe. Kako onda mi kao Ahmadije možemo unaprijediti takve prirodne nesreće kao dokaz istine obećanog Mesije? Jedna stvar vodi ka drugoj. Naše misli brzo dosežu drugi izvor utjehe. Počeli smo tražiti materijalni uzrok zašto Časni Kur’an jasno spominje različite prirodne nesreće kao znak istinitosti Božjih poslanika.
Zašto Časni Kur’an navodi toliko mnogo primjera uništenja naroda jednog za drugim nakon što su odbili odabrane Božje poslanike koje im je On poslao? Bog je jedino spasio one koji su vjerovali. Zašto, na primjer, Časni Kur‘an navodi iste argumente u podržavanju miljenika među poslanicima, Časnog Poslanika islama (s.a.v.s.)? Časni Kur’an upozorava stanovništvo da ako oni odbace miljenika među poslanicima, onda će ih nesreće pogoditi kao one koji su poricali ranije poslanike nižeg ranga u odnosu na Časnog Poslanikas.a.v.s.. Njihova sudbina može biti još gora u odnosu na one koji su poricali ranije poslanike. Takva bi kazna onda dokazala istinitost ovog Časnog Poslanika (s.a.v.s.). Uzimajući u obzir popratne pojave, pojedinac nije ograničen na učenja Ahmadija, ali su njihova mišljenja proširila temeljni princip Božje kazne. Kakav je ovaj princip? Je li ispravno za bilo koju religiju da tvrdi da su zbog odbijanja Božjeg poslanika svjetske nesreće siguran znak Božje kazne? Drugim riječima, moramo li mahati prstom Božjim za svaku katastrofu?
Nakon ovih uvodnih napomena ističući značaj ovog gorućeg pitanja, sada ću pokušati, koliko je to moguće, osvijetliti neke aspekte ovog pitanja u nadi da će daljnja razmatranja potaknuti moju braću po vjeri.
Stanovište Ahmadija
Ahmadije temelje svoje gledište u potpunosti i isključivo na učenjima Časnog Kur‘ana i utvrđuju sve aspekte ovog pitanja na činjenicama Časnog Kur‘ana. Prema stanovištu Ahmadija, mislim na točku gledišta koja, prema zajednici Ahmadija predstavlja istinsko islamsko stanovište, bez obzira na to slažu li se druge muslimanske sekte s tim ili ne. Bilo kako bilo, za izbjegavanje sumnje u bilo kojem diskursu s nevjernicima, sljedeća bitna gledišta Ahmadija treba uvijek imati na umu.
Ahmadije ni na trenutak ne spore činjenicu da se katastrofe, nesreće i potresi itd. događaju zbog prirodnih uzroka i da su njihova događanja u strogom skladu sa zakonima prirode. Prema Ahmadijama, Bog religije je također i Bog majke prirode i svemira. Zakoni koji se definiraju kao zakoni prirode rade pod utjecajem Božjih savršenih osobina unutar unaprijed određenih Božjih parametara. Iako su detaljna i temeljna istraživanja pokazala čovjeku mnogo dosad neotkrivenih tajni, ovi istraživači su prvi koji su javno priznali da su oni samo zagrebali po površini i da ostaje mnogo više za naučiti.
Nijedna točka se ne može odrediti kao temeljna. Svaki uzrok čini se da postaje efekt drugog uzroka. Kao što otvaranje jedne kineske kutije dovodi do otvaranje druge, tako jedan efekt vodi do drugog uzroka. Što se dosega ljudskog intelekta tiče, ovaj lanac uzroka i posljedica je nedorečen. Tko zna gdje je počeo i gdje će završiti?
Kada razmišljamo o učenjima Časnog Kur‘ana nalazimo da Bog Svemogući je početak (tj. od Njega su sva Njegova stvorenja nastala) i On je vrhunac (tj. Njemu će se vratiti). On je izvor i utočište. Kao muslimani, mi redovno izgovaramo sljedeće, radi prisjećanja Svemogućeg Boga:
“Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti”
Izgovarajući ovo mi u biti potvrđujemo navedeni koncept.
S obzirom na ove principe, zajednica Ahmadija ne uzima u obzir prirodne zakone kao da su neovisni ili razdvojeni od prirodnih zakona. Oba su sastavni dio Božjeg zakona. Stoga priznanje da su tjelesne promjene su uzrokovane prirodom, ni na jedan način ne proturiječi prihvaćanju da svi zakoni prirode djeluju pod Božjom ovlasti i kontrolom i unutar Njegovih predodređenih zakona i da je Svemogući Bog izvor svake energije i snage koja je potrošena ili iskorištena u vrijeme svake prirodne promjene ili transformacije.
Uprkos vjerovanju da su nesreće i stradanja Božje djelo i djelo Njegove volje, zajednica Ahmadija ne vjeruje da su svaka prirodna nesreća, katastrofa, potres ili promjena na gore odraz Božje kazne. Ne uspijevajući razumjeti pravu važnost takvog stanovišta ateist uvijek pribjegava kritikama i prigovorima. Za određeni stupanj, njegove su primjedbe razumljive. Ali ako osoba zastupa svoje osobne stavove i mišljenja i stavlja ih pod okrilje vjere, ona će biti protkana proturječnostima i lažnim pretpostavkama te osobe.
Religija će biti u mogućnosti braniti se. Nevjerski ideolozi će tada imati polje u dokazivanju slabosti argumenata koje predstavlja religija da bi obranili takvo osobno stajalište. Protivnici će tvrditi da je svaka religija koja koristi neznanstvene i nelogične mitove i praznovjerja potpuno lišena istine i potpuno nepouzdana. Razlog određuje da će takva religija biti odbačena.
To je upravo poteškoća s kojom se kršćanstvo suočilo tijekom renesanse. Svećenstvo je bilo zauzeto predstavljanjem krutih i zastarjelih stavova koji nisu imali ni traga Božjih objavljenih učenja. Njihovi zaključci su bili doneseni ili na temelju iskrivljenih mitova u Svetoj Bibliji ili su bile hipoteze i pogrešno protumačeni na temelju učenja Starog zavjeta. Kada fizička posmatranja, naučna otkrića i empirijska znanja udalje ljude, i posebno narod Europe, kada su njihovi pronalasci u suprotnosti s kršćanskim učenjem, oni onda prirodno dolaze do zaključka da je kršćanstvo laž i hokus-pokus. Posljedično tomu oni su počeli napuštati kršćanstvo. Oni su se ili otvoreno pobunili protiv kršćanstva ili su se udaljili od njega – ako ne u potpunosti javno, onda su to uradili barem samo djelomično. Više slobodno i materijalističko društvo počelo se pojavljivati u Europi. Odvojilo se od kršćanstva. Jaz je sada bio još vidljiviji – u svakom materijalnom pogledu, ovo društvo je bilo slobodno od crkve.
Muslimani, a posebno Ahmadije imaju moralnu dužnost učiti iz tog iskustva. U potrazi za svojim ciljem uspostavljanja prevlasti svoje vjere oni ne smiju nikada ispustiti svoje uže. Moraju raditi s dužnom pažnjom i marljivošću, i ako njihovo uvjerenje nema nikakav zahtjev, oni to ne smiju pripisati svojoj religiji.
Jedna stvar je sasvim jasna iz učenja Časnog Kur‘ana, hadisa Časnog Poslanika (s.a.v.s.) i iz zapisa obećanog Mesije, a to je da islam nigdje ne tvrdi da su prirodne katastrofe i nesreće rezultat Božje kazne.
Zasigurno nalazimo tvrdnju da je Svemogući Bog dao tjelesne i prirodne zakone da otkriju pustoš ovosvjetskih moći koje ne samo da se suprotstavljaju religijskim i duhovnim pokretima, nego uz to koriste sve materijalne snage i izvore da unište nastajanje i razvoj religija. Kada god se religijska dogma sukobi s ateističkim filozofima ili paganima i ateističke sile nastoje sasjeći nastajanje religije u korijenu, onda u takvim uvjetima prema Časnom Kur‘anu, prirodni su zakoni tu da poraze moći nevjernika. U ovim vremenima vidimo da Božji zakon postavlja lopova da uhvati lopova.
Drugim riječima, za one koji odbijaju postojanje Svemoćnog Bića i drže se neodgovorno, za njih je njihov materijalni svijet sam po sebi imenovan kao jama za uništenje i njihovo razaranje. U vjerskim govorima ovo je nazvano kao njihova Božja kazna. Kada se ovo dogodi, tada nema nedosljednosti između kazne od strane Boga i one koju je uzrokovala priroda.
Uzmimo za primjer utapanje faraona sa svim njegovim sljedbenicima u vodi u Egiptu. Tijekom bezbroj godina, plima i oseka odvode vodu u more dva puta dnevno. Bog zna koliko je mnogo životinja i prahistorijskih ljudi ili za to doba civiliziranih ljudi Egipta bilo bačeno daleko od vrtloga i struja u uspon i pad morske mijene, ili koliko je mnogo njih nesvjesno bilo udavljeno zbog navigacijske pogreške ili bruto pogrešne procjene dubine rijeke Nil.
Ipak ni Časni Kur‘an niti bilo koji drugi vjerski spisi ne pripisuju takve nesreće Božjim kaznama. Krug zakona prirode nastavlja se okretati i ponavlja se. Niti se svaka nesreća može nazvati Znakom Božje kazne niti islam daje takve tvrdnje.
U nekim slučajevima o kojima ćemo duboko izlagati poslije, prirodni fenomen stječe specifične karakteristike poznate u vjerskoj terminologiji kao Božje kazne. Ovaj fenomen uključuje toliko jasne i očite dokaze u prilog tomu da čak i ateisti kada ih pogledaju nepristrano, logično i razumno, natjerali bi ih da priznaju da u tom specifičnom slučaju (koji je religija označila kao Božju kaznu) neka je izvanredna moć igrala pozitivnu ulogu u tome. To je jedinstvenost koja ih razlikuje od kataklizmi i stavlja ih u njihov vlastiti svijet.
Dopustite da pregledamo detaljno nesreću koja je pogodila faraona, da bi moja misao postala jasnija. Primjer koji se ne spominje ni u jednoj drugoj knjizi je jedinstvena objava Časnog Kur‘ana. To nam govori da je u vrijeme „utapanja“ faraon priznao svoje vjerovanje u Boga u kojeg su vjerovali Izraelci i preklinjao je za spasenje. Bog Svemogući je odgovorio na to:
“Zato ćemo te Mi danas spasiti s tvojim tijelom, da budeš (pouka) onima poslije tebe. A zaista je većina ljudi potpuno nemarna prema Našim znakovima.” (Časni Kur’an 10:93)
Ovaj bliski odnos između utopljenika i njegovog Gospodara nije ništa drugo do tvrdnja Časnog Kur‘ana. Na prvi pogled ovo se ne može dokazati izvan razumne sumnje niti su drugi ljudi danas tu tvrdnju istražili, niti ju je čovjek ikad ovjerio prije tri i pol tisućljeća, i jedino Bog zna (posljednju želju) razmijenjenu između utopljenika faraona i njegovog Tvorca.
Za ateiste ta razmjena nije ništa više nego odvojeni diskurs između faraona i nekog boga. Ali kada to pregledamo, u naše misli dolazi druga tvrdnja iz Časnog Ku‘ana. Prema ovoj tvrdnji utapanje faraona nije bila čista slučajnost već u skladu s Božjim planom. To je bila kazna za odbijanje Musa (a.s.) i faraonovo protivljenje i pobunu, toliko mnogo da se faraon okrenuo Bogu Izraelaca kada je pomislio da će umrijeti. Stoga, prema Časnom Kur‘anu, on je rekao:
“I Mi djecu Izraela prevedosmo preko mora; a faraon i njegove vojske slijedili su ih sa zlom namjerom i neprijateljstvom. A kad je njega stiglo davljenje, on je rekao: Ja vjerujem da nema boga osim Njega, u kojeg djeca Izraela vjeruju, i ja sam od onih koji se pokoravaju.”(Časni Kur’an 10:91)
Ovo priznanje ukazuje na činjenicu da je u faraon u vrijeme svoj preklinjanja želio napustiti sumnju u Boga od Kojeg je tražio posljednju želju. Faraon je tražio posljednje minute od Boga u kojeg su Izraelci vjerovali. Dogodilo se to da je faraon, u vrijeme kada ga je smrt gledala u lice, bio preplavljen strahom te je u potpunosti priznao poraz na nedvojben način. Nadalje, on je želio napustiti bilo kakvu sumnju da je imao prividni ponos, aroganciju ili nadmenost da je ostala u njemu i da je on također vjerovao u Boga koga su Izraelci obožavali.
S obzirom na tu razmjenu kao što je navedeno u Časnom Kur‘anu, nema sumnje koja bi ostavila sjenu na činjenicu da je faraon bio u zabludi da je to bila Božja kazna, a ne nesretno utapanje. Stajališta protiv Ahmadija navedena gore, Božji odgovor na preklinjanje umirućeg faraona predstavlja pitanje od ključne važnosti. To nije šuplji zahtjev. U stvari, svaka riječ ove promjene izražena u Božjem odgovoru stoji kao nepobitan dokaz koji podržava gledište Ahmadija. Iako je događaj nastao kao rezultat prirodnih zakona, ovaj događaj se razlikuje od tisuću drugih sličnih događaja i predstavljen je na jedinstven način.
Zbog jasnoće, umjesto predstavljanja pukog prijevoda, predstavit ćemo komentar na Božji odgovor. Čini se da je rekao faraonu sljedeće: “Zato što nisi vjerovao u zaštitu svoje duše, dosljedno si odbacio sve znakove koji su ti predstavljeni i izgubio si svaku priliku kojom bi tvoja duša bila spašena. Jest! Imaš pravo tražiti da tvoje tijelo bude sačuvano. Pa ovog dana, Mi ćemo ispuniti tvoju želju za spasenje jedino tvog fizičkog tijela i sačuvat ćemo tvoje tijelo za sva doba koja dolaze. Učinit ćemo ovo da bi poslužio kao primjer budućim generacijama i tako će tvoje tijelo moći biti izvor za druge da bi spasili svoje duše.
Ova zanimljiva reakcija nije šuplja tvrdnja, i sa sobom nosi dokaze svojih argumenata. Kad je Časni Poslanik (s.a.v.s.) upoznao čovječanstvo s ovim dijalogom navedenim u Časnom Kur‘anu, neki ljudi su sigurno znali da se faraon utopio u Nilu. No, niti jedan raniji vjerski zapis niti bilo koji povijesni zapis čak i ne spominju da je tijelo faraona poslužilo ili da će služiti kao opomena budućim generacijama. Svemogući Bog je preko Časnog Poslanika (s.a.v.s.) nagovijestio da je Bog obećao faraonu da će njegovo tijelo ne samo biti spašeno, nego i sačuvano za sva vremena, tako da čovječanstvo može izvući pouku iz toga.
Tijekom vremena Časnog Poslanika (s.a.v.s.) niko nije znao ništa o faraonovom tijelu. Stoga, ako je ova izvanredna tvrdnja bila istinita, niti jedan čovjek na zemlji nije nešto mogao ovako nešto tvrditi osim ako mu sam Bog Svemogući nije rekao o tome. S druge strane, ako je ova tvrdnja samostalno napravljena i priznata, tužitelj bi dokazao da je lažna i u slučaju Časnog Poslanika (s.a.v.s.)to bi bilo potpuno nelogično. Ukoliko bi se u to vrijeme ashabi Časnog Poslanika (s.a.v.s.) stavili na užareno mjesto i bili ispitivani o navedenoj objavi, gdje je tijelo faraona bilo ili kako je čuvano ili kako je ovaj događaj poslužio kao upozorenje za čovječanstvo, možda nitko ne bi mogao prihvatiti izazov i dati bilo kakav zadovoljavajući odgovor bez Božjeg vodstva. Niti muslimani prvog stoljeća, niti bilo koji musliman drugog, trećeg, četvrtog ili petog stoljeća nije bio u stanju odgovoriti na ovo pitanje toliko da sve do četrnaestog stoljeća u kojem je uzvišeni mjesec tijekom kojeg su bila dostupna sredstva za pobjedu islama.
U četrnaestom stoljeću islama, ne muslimani već neki poznati kršćanski egiptolozi otkrili su i identificirali sačuvane ostatke faraona (Merenptah, prema hazreti Halifatul Mesiji II (r.h.)) koji je pretrpio ponižavajuće kažnjavanje utapanjem tijekom njegovog progona Musa (a.s.). Pružanjem povjerljivog svjedočenja tajne razmjene komunikacije i istine Časnog Kurana, očuvano tijelo faraona danas služi kao moralna pouka čovječanstvu.
Osobitost ovog historijskog događaja bila je ta da je faraonovo utapanje bilo jedinstveno kada se usporedi sa stotinama tisuća drugih utapanja u vodama drevnog Egipta. Ovaj jedinstveni događaj nazvan je Božja kazna, dok je bezbroj drugih čisto klasificiran kao nesreće i nezgode.
Treći princip gledišta Ahmadija je da tjelesna reakcija i promjene proizlaze iz rada prirodnih zakona i mogu biti jedino kategorizirane kao Božja intervencija kada prikazuju neke identifikacijske karakteristike i zadovoljavaju određene uvjete. U odsustvu takvih karakteristika ili u neuspjehu da zadovolje takve uvjete, promjene, rezultate ili reakcije ne mogu prinudno biti nazvane Božja kazna.
Sve takve prirodne katastrofe i nesreće koje su u vjerskoj terminologiji nazvane kao kazne ili kažnjavanja, moraju poslužiti nekoj važnoj svrsi ili cilju koji ćemo istražiti poslije.
Suprotno ovom, iako rutinske prirodne nesreće i čak i nesreće koje su uzrok nekih širih razmjera ili katastrofa, manifestno ne služe očigledno cilju na koji se odnose ili su povezani s religijom. Očigledno je iz Časnog Kur’ana da svaki različiti efekt ili svaka vrsta prirodne katastrofe donosi prirodni fenomen ili sprovedbu prirodnih zakona, negdje duž linije se koristi kao sredstvo Božje kazne tijekom godina i moći će se koristiti u budućnosti. Isto tako, kao rezultat korupcije koja nagriza pore društva ili kao posljedica bruto prekršaja i zlih djela, nereda, rastućeg nemira ili čak i gore, mogu u nekim specifičnim uvjetima biti korišteni kao sredstvo za Božje kazne.
U pogledu navedenih načela, jedno postaje vrlo jasno. Ne bi smjelo biti razlike na ovu temu između islamske filozofije predstavljene od strane Ahmadija i gledišta ateista. Kako god, ateistički svijet stavlja uzrok i efekte pod zakone prirode. Islam s druge strane, dok se slaže s prirodnim fenomenima, ima nešto za dodati na to. Islam priznaje da nema sumnje da su sve katastrofe i nesreće uzrokovane prirodnim zakonima. Doista, Božja stvaranja svemira i savršena ravnoteža koja se održava u njemu zasluge su toga. No, stvar se tu ne zaustavlja. Slijedeći plemenite ciljeve i stavove religije, ponekad se koriste ova prirodna sredstva. Mi sami smo stvoreni od Boga i podvrgnuti smo Njegovim zakonima. Kada je to slučaj, onda se ti zakoni također mogu koristiti kao kazne ili upozoravajuće pouke kroz njihov utjecaj koji imaju na prirodu. Ovi učinci se nazivaju Božje kazne.
Također je očito iz studija Časnog Kur‘ana da zakoni pirode ponekad služe nekoj specifičnoj volji Svemogućeg Boga i da kada god se ovo desi promjene koje donosi priroda vode do promjena ili boljitka naroda ili ljudi i oni izvlače neke nadnaravne koristi od njih.
Dok je poslanik Nuh (a.s.) upozoravao svoj narod nesrećom koja ih čeka, u isto im je vrijeme obećao Bogom danu baštinu, djecu i vrtove ukoliko se vrate Bogu. Pokušao ih je uvjeriti da umjesto negodovanja Boga i činjenja zakona prirode svojim neprijateljima, oni bi trebali moliti Boga, učiniti zakone prirode svojim pomagačima i iskoristiti ih za obostranu korist.
U suri Nuh ovo pitanje je jasno predstavljeno. Islamska filozofija kažnjavanja i nagrade postaje jasnija. Svijet u cjelini zna da je potop poslužio kao kazna za Nuhov (a.s.) narod, ali također uglavnom ignorira činjenice predstavljene u Časnom Kur’anu da je kazna također morala biti Božji blagoslov za ljude. U svakom slučaju, to određuje da je zemlja u kojoj je Nuhov narod živio trebala imati kiše u izobilju. Pitanje služi li ta kiša kao izvor blagoslova ili kažnjavanja ostavljeno je u rukama naroda Nuha (a.s.), Nuh (a.s.) navodi:
“I rekao sam: Tražite oprost Gospodara svoga; jer On mnogo prašta. On će na vas poslati oblake stalne kiše, i On će vas pomoći imecima i djecom, i On će vam napraviti vrtove i rijeke će vam napraviti.” (Časni Kur’an 71:11-13)
Sada ćete vidjeti kako je zanimljivo ovaj predmet predstavljen. Nema kritike koja se može uporediti s tim. Oblaci koji su tijekom dugog vremenskog perioda natovareni vodenom parom mogli su se spustiti kao kazna ili su mogli poslužiti kao nagrada. Ako je nagrada, onda u riječima poslanika Nuha (a.s.) tu može biti mala sumnja da je ovo bila objava s visina, kišilo bi postepeno i zaustavilo bi se, i započelo ponovno. Umjesto potopa, kiša bi napravila potoke, potočiće i navodnjavala bi zemlju. Narod Nuha (a.s.) bi bio veoma obogaćen i njihovi nasljednici bi doživjeli veliki ekonomski napredak. Jao! Oni su odabrali pogrešnu opciju. Njihovo odbijanje rezultiralo je širokim potopom koji je poznat u cijelom svijetu.
Vezano uz temu vode možda nije u potpunosti primjereno spomenuti koristi koje je voda imala za vrijeme Musa (a.s.) da bi služila Božjim ciljevima. Već smo promatrali kako je voda postala izvor Božje kazne za faraona i njegove sljedbenike kada ih je voda potopila, i uprkos svoj njihovoj moći i snagama, ostavila ih je u potpunosti bespomoćnima. Primjer kako je voda imala korisnu upotrebu postoji također u vrijeme Musa (a.s.). Vode koje su potopile faraona i njegove sljedbenike ranije su na valovima nosile bebu u slabom drvenom kovčegu ili košari od mjesta teške opasnosti do sigurnog i mirnog doma. Umjesto smrti, očuvan je život.
Svaki od ta dva događaja vidi se kao fenomen prirodnog pokreta, ali vode iz starog Egipta bile su u nemogućnosti potopiti mlade i slabe koji su trebali izrasti u velike poslanike Boga, odrasti kao veliki i moćni sudionici ovog poslanika. Postoje mnoga razmišljanja o tim događajima za nepristran um.
Izvor: “The Review of Religions” (Pregled religija), prosinac 1993.godine.