- Prvenstvena razlika između Božje kazne i prirodnih nesreća je ta da prije nego što je sprovedena Božja kazna, na nju je upozoreno. Doista, ne samo da je predskazana nego je priroda kažnjavanja opisana do u detalje.
Vrlo jasan primjer ovoga može se naći za vrijeme hazreti Nuha (a.s.). On je upozorio svoj narod da će biti uništeni zbog njihovih zlobnih djela i njihovog stalnog odbijanja njegovih tvrdnji. Upozorio ih je da će sredstvo njihovog uništenja biti voda, tj, potop koji nikada nije viđen ranije i da nijedan čovjek niti životinja nisu sigurni od toga.
No uskoro nakon upozorenja Nuha.s. je počeo graditi lađu a što mu je Svemogući Bog naredio, na kojoj će istinski vjernici biti spašeni. Oni koji su ga odbacivali počeli su ismijavati njega i njegove sljedbenike. Nitko od njih se nije mogao uvjeriti da će nebo pasti, prekriti zemlju toliko mnogo, da niti jedan centimetar suhog zemljišta neće biti dostupan čovjeku, da bi se sačuvao od nadolazećeg potopa. Napokon je došao dan kada prema Časnom Kur’anu:
„I Mi smo otvorili kapije nebeske, s neprestanom vodom,” (Časni Kur’an 54:12)
Kišilo je toliko jako kao nikada ranije. Nuha.s. i oni koji su mu vjerovali ukrcali su se u lađu i ponijeli su sa sobom nešto hrane za kratki period, i neke životinje i ptice, koje su i ranije posjedovali. Promatrači su gledali spektakl koji se razvijao pred njihovim očima. S podizanjem nivoa vode lađa je počela ploviti, dok je kuće i brda počela potapati voda. Čak za nekoliko sati, nevjernici nisu to mogli prihvatiti, osim onih koji su bili u lađi, dok su drugi bili potopljeni.
Ne samo to, čak i Nuhov sin se nije mogao spasiti od onoga što se dešavalo pred Nuhovim očima. Sve do samog kraja njegov sin je i dalje odbacivao prihvatiti istinu, tako da je kiša koja je non stop padala postala poplava a ne hir prirode (on je možda mislio da će se oni na lađi potopiti). Niti u jednom trenutku mu nije padalo na pamet da će voda preplaviti i planine. Ovo, prema Časnom Kur’anu, posljednji je ljudski krik u pustinji, a učinio ga je Nuhov sin.
„On je odgovorio: “Uskoro ću (naći) sklonište na brdu koje će me spasiti od vode.” On je rekao: “Danas se nitko ne može spasiti od Božje odredbe, osim onoga kome se Bog smiluje.” I val dođe između njih; i on je bio među potopljenima.” (Časni Kur’an 11:44)
No visoki val se ispriječio između Nuha (a.s.) i njegovog sina koji je našao utočište na planini. Voda je nastavila rasti i vrhovi planina su počeli nestajati pod vodom. Osim plutajuće lađe ništa se drugo nije moglo vidjeti nad vodom bilo gdje na vidiku. Sav teritorij je bio pod vodom.
Uz neke razlike u detaljima, ovaj događaj je opisan u sve tri glavne svjetske religije, tj. u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Barem za sljedbenike tih velikih vjera, ovaj događaj je moćni argument i oni ne mogu ništa nego prihvatiti ga, ali uz zadržavanje vjerovanja u prirodne zakone, kiša ponekad može pasti kao Božja kazna.
Budući da smo kategorizirali različite tipove Božje kazne, nema potrebe ponavljati ih sada ovdje. Kao što smo tražili posebnosti Božje kazne, dovoljno je reći da je prva razlika koja se vidi iz Časnog Kur’ana ta, da se Božjom kaznom unaprijed upozore ljudi, i ponekad je i priroda te kazne također definirana.
- Drugo obilježje kazne je da je napravljena uvjetno, tako da sama po sebi ne može biti uzrok bilo koje radnje ili djela ili kao rezultat zbog kojih se manifestiraju zemaljska ili nebeska događanja.
Imamo primjer ovoga tijekom poslanstva Saliha koji je bio poslan plemenu Samud. Jedna stvar je veoma jasna, a to je pojava zastrašujuće eksplozije, bilo da to zovete vulkanska erupcija ili grom iz nebesa ili eksplozija uzrokovana zemljopisnim kretanjima. Ukratko, bez obzira na to kako vi označavali ovu eksploziiju, ona nije imala fizičke veze s oskaćenom devom.
Nitko ne može prihvatiti da se eksplozija dogodila kao direktni rezultat osakaćenja deve. Zaključujemo, kakav se god prirodni fenomen se odabere kao sredstvo uništenja Salihovog naroda, to nije čista slučajnost nego izvanredno Božje određenje. Sve dok se Salihov narod uzdržavao mučenja kamile i sprečavanja je u uzimanju vode, Božja želja obuzdavanja prirodnih sila od njihovog stvorenja bila je u potpunosti ispunjena, ali kada je kamili uskraćena voda i kada je osakaćena, dozvoljeno je prirodnim silama da se oslobode i pokažu svoju moć.
- Treći znak, koji razlikuje Božje kazne od prirodnih nesreća je taj da ta kazna ne uništava vjernike zajedno s nevjernicima. Vjernici su spašeni, a nevjernici uništeni. Časni Kur’an spominje Božje kazne koje su pogodile neke narode i kao rezultat toga i vjernici su također pretrpjeli neke patnje zajedno s nevjernicima. Kako god, takva kazna je bila izuzetak iz pravila i služila je drugoj svrsi.
Potrebno je zapamtiti da su vrste Božje kazne koje smo upravo razmotrili one koje razlikuju vjernike od nevjernika i o kojima su poslanici toga doba dali jasno upozorenje da pravednici neće biti pogođeni nesrećom.
Sada, razlika za koju ne možemo naći prirodno objašnjenje. Zašto ta velika katastrofa treba uništiti većinu ljudi i ipak napraviti izuzetak za nekoliko odabranih, prolazeći pred njih bez da im pričini bilo kakve gubitke. To ne završava ovdje. Možda čak i više iznenađuje to da dio naroda sačinjen od najmoćnijih i materijalno superiornijih i onih najsposobnijih za opstanak treba biti uništen, a oni koji nemaju sredstava za život trebaju biti spašeni od nesreće.
- Četvrta osobina koja ih razlikuje je ta da nakon kažnjavanja s visina, filozofija i način života, koji je bio najmoćniji i superiorniji, također su uništeni i izbrisani s lica Zemlje. S druge strane, nova ideologija i način života predstavljeni ranije prije kažnjavanja, bili su u slabom i uspavanom stanju toliko mnogo da se činilo da nitko više u njih neće udahnuti život.
Ipak oni pobjeđuju i užurbano se uspinju prema vrhuncu slave. Ponekad se filozofija s kojom se suočava, raspada u prah i nadolazeća filozofija postaje vrhovna. U drugim vremenima pobjednička filozofija stajala je općenito nad poraženim neprijateljem, koji je ležao tako osramoćen i bespomoćan da nije imao izbora nego predati se.
Sljedbenici vjere koji su prihvatili autoritet vjerske povijesti zabilježene u objavljenim knjigama uzeli su navedene osobine zdravo za gotovo, ali oni koji nemaju nikakve veze s religijom, ili oni koji su ateisti ili agnostici, mogu se okrenuti i reći da su ove četiri osobine izvedene iz vjerske povijesti i nemaju temelja u općoj povijesti, takvi argumenti nisu za njih mjerodavni nego su samo tvrdnje. Ipak kratki osvrt će pokazati da spomenute tvrdnje nose sa sobom moćne dokaze i svjedočenja koje nitko ne može poreći.
Da bih dokazao svoje gledište, predstavit ću sljedeća objašnjenja.
- Nitko ne može poreći da kroz povijest, gdje god je neki poslanik ili reformator pozivao svoj narod s Božjom dozvolom da ga slijede, taj je poslanik ili reformator teško nalazio neko svjetovno sredstvo pomoću kojeg bi pobijedio svoje protivnike. Suprotno tomu, njihovi protivnici su uživali sve materijalne pogodnosti, bilo to brojčano, ekonomski ili politički iz svakog ugla, tako da su s njihovim malimudjelom mogli uništiti onoga koji iznosi tvrdnju i pregršt njegovih sljedbenika.
Postoji jednostavan način procjene materijalne slabosti ranijih poslanika i reformatora iz činjenice da je povijest svijeta posvetila kroz vrijeme vrlo malo pažnje pojavi ovakvih Božjih robova. Kao da deminutiv njihovog značaja nije bio više od talasanja na širokom vodenom prostranstvu.
Uzmimo za primjer potragu za povijesnim Kristom. Važnost koju dajemo Kristu (Isa (a.s.)) i njegovom raspeću je totalno drugačija od značajnosti drugih događaja koji su se desili u tom periodu povijesti. Budući da smo čuli brojne navode o ovom velikom događaju iz generacije u generaciju, mi pogrešno i zdravo za gotovo uzimamo da je Isus (Isa (a.s.)) i njegovo raspeće događaj mamutskih razmjera za ljude toga vremena.
Ova pretpostavka je svakako netočna. Ovi događaji u malom džepu velikog Rimskog carstva nisu za trenutak privukli pažnju u to doba da bismo ih trebali uzeti u obzir čak i prema kratkim navodima ili da se svedu na nekoliko kratkih linija. Rimski su povjesničari tako još najmanje stotinu godina jednostavno snimali svaku osobu po imenu Isus Krist. Pema njima, raspeće je bilo ni više ni manje nego sitni pravni proces nedostojan uključivanja u anale carstva.
Vanjske priče o Isusovoj (Isa (a.s.)) povijesti uveliko se pripisuju širenju kršćanstva, koji ima efekt na tu povijest kao gruda snijega. Svaki sljedeći povjesničar je složio odvojene značajnosti Isusa (Isa (a.s.)). No kada se to stavi u povijesni kontekst i suprostavi velikom Rimskom carstvu, očito je da status Isusa (Isa (a.s.)) nije zaslužio pažnju u povijesti svijeta tijekom postojanja Isusa (Isaa.s.) Prema rimskim zvaničnicima toga doba niti Isuova (Isa (a.s.)) smrt niti njegov život ne predstavljaju nikakvu prekretnicu koja bi osigurala da se zabilježi u povijesti toga doba.
Isto tako, tvrdnje i misija Časnog Poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) predstavljaju za muslimane najveći događaj u svjetskoj povijesti, ali sve do njegovog pobjedonosnog ulaska u Meku ovi su događaju izgledali kao obični i uobičajeni za narod toga doba. Doista, sve dok brzo širenje islama nije postavilo uzbuđenje na istoku i zapadu, gdje su se Rimsko i Iransko carstvo uključili u akciju. Prije toga vremena oni su pridavali vrlo malo pažnje važnosti Časnog utemeljivača islama (s.a.v.s.).
Kraljevina Hosroes je u svakom slučaju brzo bila preplavljena muslimanskim osvajačima. Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li ikoji iranski povjesničar zapisao bilo kakav podatak o Časnom Poslaniku (s.a.v.s.) prije pada Meke. Kakva god bila značajnost toga muslimani ovo smatraju najvećim događajem u svjetskoj povijesti možemo biti sigurni da suvremenici rimskih povjesničara toga doba nisu napisali nikakav zapis o ovom događaju u njihovim analima.
Pri razmatranju priča koje su došle do nas kroz islamsku povijest o Iranskom carstvu, očito je da su Hosroesi Irana tijekom vremena Poslanika (s.a.v.s.) smatrali ove događaje trivijalnim stvarima. Prenosi se da su Hosroes toga doba poslali poruku guverneru Jemena da vladaju glasine da su se pojavili podnositelji zahtjeva u Arabiji. Stoga je on morao biti priveden i izveden pred Hosroes. Važnost koju guverner Jemena pridaje položaju Časnog Poslanika (s.a.v.s.) može se procjenjivati iz činjenice da je on poslao samo dva zastupnika da uhite duhovnog i tjelesnog vođu svijeta, Časnog Posalnika (s.a.v.s.) i da ga dovedu pred guvenera.
Iz ovoga možemo procijeniti kakav je značaj svijet pridavao Časnom Poslaniku (s.a.v.s.).
Stoga je nemoguće poreći da u vrijeme kada je poslanik ili reformator pozivao, on nije bio samo bespomoćan, već ga je i svijet uvelike smatrao slabim i beznačajnim te postojao on ili ne, neće biti nikakvih posljedica. Ovaj povijesni uzorak se ponavlja kroz vrijeme i bez izuzetka u slučaju svih poslanika, od Adamaa.s. do Časnog Poslanika (s.a.v.s.).
- Drugo, jasno je da moćne nacije, velesile i velika carstva koja su označila poslanika toga doba manjim od komarca, sva su opustošena tijekom nesreća (ili prema sljedbenicima religija, opustošena su Božjom kaznom) toga doba. Njihov način vjerovanja je nestao u zraku. Nestala je njihova filozofija. Ništa nije ostalo od ovih velikih carstava osim nekoliko podataka napisanih na nekoliko stranica povijesti.Ipak, ove stranice povijesti ne spominju ovih nekoliko odabranih čija slavna pobjeda nad ovim velikim narodima i ogromnim carstvima predstavlja neobjašnjivu misteriju toga toba.
Ovih nekoliko odabranih prevladali su velikodušnošću toliko da je do današnjih dana preživjela njihova filozofija kao živa suvremena filozofija. Njihova religija obuhvaća cijeli svijet, toliko da velika većina svjetske populacije danas slijedi tragove njihovog vjerovanja u nebeske poslanike ili Atavara koji je bio najnemoćnija osoba toga doba.
Pitanje koje potom dolazi je da ako su uzroci pada ovih velikih sila neke nesreće toga doba, zar onda zasigurno ne bi prve žrtve trebale biti najslabiji umjesto najmoćnijih? Odakle su nesreće toga doba stekle moć razlikovanja slabih od moćnih i shvaćanja da pristojnost znači da su produžene ruke pomaganja slabijima, a da su ubojice, da tako kažemo, od onih najsnažnijih?
- Treća točka u ovom smislu je da su ovi gradovi i naselja koji su srušeni zemljotresima, ili su pod ruševinama nakon neprestanih oluja, ili su zatrpani slojevima tla, niti u jednom od njih nije bilo sljedbenika poslanika. Umjesto toga, njihovi stanovnici su bili nevjernici i oni koji su odbijali poslanike. Tužibabe ovih naselja su sve do današnjeg dana čuvali ostatke njihovih božanstava i inovacija, izopačenosti i zlobe.
Časni Kur’an često podsjeća čovječanstvo na činjenicu na ostatke zatrpane duboko pod prašinom. Pokopani u njemu, leže ljudi moćnici koji su čvrsto bili odlučili da će zbrisati s lica zemlje poslanika toga doba i sve drugo što ima veze s njim. Njihova urota je bila najopasnija i bilo je gotovo nemoguće pronaći obranu protiv njihove moći.
U to vrijeme poslanici su strepili od nevjernika i uspjeha njihove moći. Potom se dogodilo da je stigla Božja pomoć iznenada kao nesreća koja je razdvojila dobro i zlo. S kim god je Bog zadovoljan, on je sačuvan, ali opaki ne mogu naći ni predaha. Na ovu temu Časni Kur’an kaže:
“I kad ovi poslanici izgube nadu (o nevjernicima) i (nevjernici) misle da im je govorena laž, Naša pomoć stigne i onda Mi spasimo koga hoćemo. A Naša kazna ne može biti odvraćena od grešnih ljudi.”(Časni Kur’an 12:111)
Dok je u prošlosti čovjek gazio preko ostataka velikih nacija, nesvjesno i u neznanju što leži pod njima, danas je Zemlja počela otkrivati svoje tajne i arheološki ostaci su se počeli pojavljivati i identificirati, što svijet uveliko zaslužuje. Ali u vrijeme kada im je Časni Kur’an objavljen čovječanstvo je još uvijek živjelo u mračnom dobu neznanja.
- Peti znak koji razlikuje Božju kaznu od prirodnih nesreća toga doba odnosi se na sljedeće ajete Časnog Kur’ana:
“A Mi smo im pokazivali znak (osvijetljeni), koji je bio veći od prethodnog, i zgrabili smo ih kaznom, ne bi li se, možda, povratili.” (Časni Kur’an 43:49)
Drugim riječima, gradacija i raspored prevladavaju u Božjim kaznama i sve do krajnje pobjede dobra nad zlom, niz kazni se pogoršao i one su postale teže kako vrijeme prolazi. Ako bi se napravio nacrt težine Božje kazne, osim nekih manjih uspona i padova, skala težine nesreća uvijek će imati rastući karakter kako vrijeme napreduje.
Ukoliko ljudi ne prihvate ideologiju poslanstva te doba razaranja postanu zapisi na zidu za njih, tada konačne Božje kazne postaju najteži i najodlučniji oblik. Takva organizirana težina ne postoji u običnim nesrećama.
- Šesta razlika je ta da obične katastrofe nisuuvjetovane uplitanjem ljudskog srca. Ako se osjećaj žaljenja i kajanja zbog prethodnih grijeha počne javljati i ukoliko se ponašanjem okrenu ka traženju oprosta, tada je Božja kazna izbjegnuta. Odnoseći se na ovo, Časni Kur’an kaže:
“No, Allah nije takav da ih kazni dok si ti među njima, i Allah nije takav da ih kazni dok oni traže oprost.”(Časni Kur’an 8:34)
U povijesti ranijih poslanika događaji tijekom vremena poslanika Junusaa.s. predstavljaju izvanredan primjer ovog principa da usprkos tomu što je bio upozoren Božjom kaznom, kada narod počne tražiti oprost, nepromjenjiva praksa Boga stoji kao neprobojni zid između ljudi i Božje kazne.
- Još jedna razlika Božje kazne je ta da se kažnjavanje se ne dešava dok izabrani poslanik ne ostavi teritorij koji je osuđen na propast. Na primjer, odnoseći se na Časnog Poslanikas.a.v..s Časni Kur’an kaže:
“No, Allah nije takav da ih kazni dok si ti među njima, i Allah nije takav da ih kazni dok oni traže oprost.” (Časni Kur’an 8:34)
Očito je da nesreće ne čekaju nikoga. Stoga, one nesreće koje čekaju na časne ljude da napuste to mjesto i samo jednom se pojavljuju, nazivaju se Božje kazne. Kada se pitamo: Kako su poslanici i njihovi sljedbenici pobjegli pred uništenjem, odgovor je da ni poslanik niti njegovi sljedbenici tog doba nisu sami sebe protjerali s njihovih teritorija. U svakom slučaju, Božja kazna ih je pogodila kada poslanik i njegovi sljedbenici nisu bili prisutni na tom području.
Ovdje je relevantno spomenuti prigovor protivnika protiv obećanog Mesije – zašto je kampirao vani u vrtu kada je bio zemljotres (koji je on prorekao). Manje inteligentni protivnici su spomenuli ovo na izrugljiv način i nisu se zaustavili razmisliti, da je prema učenjima Časnog Kur’ana praksa poslanika je uvijek bila da nakon što izdaju upozorenje o nesrećama, poduzmu odgovarajuće mjere za osobnu sigurnost i Svemogući Bog ih je upućivao da naprave pravodobne pripreme. Nikada se nije desilo da nakon upozorenja na Božju kaznu poslanik ignorira sve i zauzima centralno mjesto na mjestu kazne.
Postoje neke vrste nesreća za koje se ne može naći fizičko sredstvo. Uprkos tome, takve nesreće nemaju moći da unište Božji časni narod. Jer su poslanici unaprijed upozorili na takve nesreće, Bog ih je uputio da poduzmu preventivne mjere, osim za one za koje nije bilo mjera. Čak i tada protivnici koji su bili u stanju usvojiti sve mjere koje su im bile dostupne, nisu mogli pobjeći od nesreća. Ipak poslanik i njegovi sljedbenici bili su zaštićeni nekim nepoznatim silama.
Primjer ovoga u povijesti ranijiih poslanika može se naći tijekom vremena Musaa.s. kada su sinovi Izraela dobili upute da sprovedu preventivne mjere, tj. zabranu posnog kruha. Osim ovoga, ni jedna druga mjera navedena u drevnoj prošlosti nije provedena. Nasuprot tome narod faraona je bio u punoj slobodi uzimati sve lijekove kako bi spriječili epidemiju. Ali kada su se neke krvno prenosive bolesti počele širiti među narodom faraonovim, sljedbenici Musa (a.s.) nisu bili zaraženi. Samo je faraonov narod u velikoj mjeri bio žrtva epidemije, dok su sljedbenici Musa (a.s.) živjeli među njima.
Za vrijeme obećanog Mesije sličan primjer ovomu se može naći u dolascima kuge, o čijim detaljima ćemo govoriti u sljedećim člancima.
Izvor: “The Review of Religions” (Pregled religija), veljača 1994. godine.