Život Poslanika II Bitka kod Jarka

Kratki sadržaj

Nakon učenja Tašahhuda, Teavvuza i sure Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da će nastaviti spominjati događaje koji se odnose na bitku kod Azhaba. Da li su muslimani nastavili klanjati pet dnevnih namaza na vrijeme, tokom bitke?

Hazreti Halifa (aba) je rekao da kada nevjernici nisu uspjeli postići nikakav uspjeh do sada u borbi. Zakleli su se da će sledećeg jutra izvesti žestok napad. Oni su opkolili jarak prije izlaska sunca, a odred je otišao prema šatoru Časnog Poslanika (savs). Neprekidno su pokušavali da pređu jarak, istovremeno ispalivši bezbroj strelica. Ovi pokušaji i napadi nevjernika su nastavljeni.

Upravo tog dana, prema nekim historičarima, muslimani nisu mogli na vrijeme klanjati namaz zbog stalnih napada. Rečeno je da muslimani nisu mogli klanjati rani poslijepodnevni ili kasni poslijepodnevni namaz sve dok sunce nije zašlo.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da ne može biti istina da Časni Poslanik (savs) i njegovi ashabi ne bi klanjali namaz. Bez sumnje bi bili zauzeti, ali bi se molili. Istina je da je žestok napad vođen oko vremena poslijepodnevnog namaza, međutim, ipak bi bio klanjan, makar i za kratko vrijeme.

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše: ‘…Netačno je da svi namazi muslimana nisu klanjani na vrijeme. Naprotiv, vjerodostojnim predajama potkrepljuje se samo to da se do tada, budući da  namaz  još nije bio propisan, zbog neprekidne prijetnje i angažmana, nije mogao klanjati samo jedan namaz, tj. Asr (ikindija) namaz na vrijeme i spojen je sa Magribom (akšam namazom).
U svjetlu određenih predaja, samo Zuhr i Asr namaz su klanjani kasnije nego inače.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 469)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da Obećani Mesija (as), koji je Sudac i Pravedni Sudija ovog doba, smatra da su one predaje koje govore da su četiri namaza spojena nakon zalaska sunca sve slabe predaje. Postoji samo jedna predaja koju Obećani Mesija (as) smatra validnom, a to je da je kasnopopodnevna molitva klanjana nešto kasnije od tačnog vremena. Dakle, jasno je da svi namazi nisu klanjani odjednom.

Dove Časnog Poslanika (savs) protiv neprijatelja i sumnje rastu između skupina

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je zabilježeno da je bitka  bila teška za muslimane, jer su bili suočeni i sa glađu i hladnoćom. Za to vrijeme, postojao je odred muslimanske vojske koji je išao pokopati jednog od svojih saboraca. Putem su naišli na dvadeset deva natovarenih namirnicama koje je Benu Kurejz slao prema Kurejšijama. To su bili obroci koji su poslani naporima Hujajja bin Ahtaba.

Nakon malog sukoba, muslimani su uspjeli uzeti deve u svoj posjed i odveli ih Časnom Poslaniku (savs). Muslimani u jarku su mogli imati koristi od tih namirnica, a neke deve su također zaklane za hranu. To je bio taktički trik i u ratnom stanju bilo je sasvim dozvoljeno da su to učinili Muslimani.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se spominje i Časni Poslanik (savs) koji je molio između skupina. Zabilježeno je da je Časni Poslanik (savs) tri dana podigao ruke i molio se za skupine između dva popodnevna namaza. Zatim je Časni Poslanik (savs) rekao da muslimani ne trebaju tražiti da se suoče licem u lice s neprijateljem, nego da traže zaštitu od Boga. Ali, ako bi se suočili licem u lice s neprijateljem, trebali bi ostati strpljivi. Zatim je Časni Poslanik (savs) molio za pomoć protiv nevjernika i za sposobnost da ih pobijedi.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da su nevjernici umorni i da su nestrpljivi da pokrenu veliki napad u pokušaju da okončaju muslimane. Sa taktičke tačke gledišta, nevjernici su crpili povjerenje iz te činjenice da su opkolili Medinu sa svih strana i da su imali saveznike Benu Kurejz koji su bili unutar Medine. Procijenili su da bi pokretanje jedinstvenog napada zauzelo Medinu. Kako su nevjernici planirali, Božija odredba je pokrenula pomoć muslimana od nevidljivog.

Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:

”Pojedinac po imenu Naim bin Mesud koji je pripadao plemenu Ashja, koje je bilo ogranak plemena Ghatafan, i koji se borio protiv muslimana u ovom ratu, stigao je do Medine. U svom srcu ova osoba je prihvatila islam, ali do sada nevjernici toga nisu bili svjesni. Koristeći ovo stanje, sa velikom inteligencijom, on je primjenio strategiju koja je uspela da napravi razdor između nevjernika.

Prvo je Naim bin Mesud otišao kod Benu Kurejza, a pošto je bio u starim odnosima s njima, sreo je njihove poglavice i rekao:

“Po mom mišljenju, niste dobro postupili što ste izdali Muhammeda [savs] i pridružili se Kurejšijama i Gatafanima. Kurejšije i Gatafan su ovdje u Medini tek nekoliko dana, ali vi ste stalni stanovnici ovog mjesta, jer je ovo vaša domovina i vi ćete nastaviti da dolazite u kontakt sa muslimanima.
Samo zapamtite da kada Kurejšije, itd. odu odavde, oni vam neće dati ni najmanje obzira i ostaviti će vas ovdje na milost i nemilost muslimanima. U najmanju ruku, trebate zahtijevati od Kurejšija i Gatafana da predaju nekoliko ljudi kao taoce, kako biste bili sigurni da na kraju nećete pretrpjeti izdaju.”

Poglavari Benu Kurejza shvatili su ovaj Naimov savjet i postali su spremni da traže taoce od Kurejšija kako se na kraju ne bi suočili s poteškoćama. Nakon toga, Naim bin Mas'ud je otišao do poglavara Kurejšija i rekao: “Benu Kurejza se boje da bi nakon vašeg odlaska mogli biti suočeni s poteškoćama na vaš račun; stoga počinju sumnjati u ovaj savez i namjeravaju tražiti nekoliko talaca kao garanciju. Međutim, ne smijete im uopće davati taoce, da vas ne izdaju i vaše taoce predaju muslimanima”, itd. itd.

Zatim je otišao u svoje vlastito pleme, Ghatafan, i rekao slične stvari. Po Božijem naumu, dogodilo se da su Kurejšije i Gatafan već planirali sveobuhvatni napad na muslimane. Ovaj napad je trebao biti vođen sa sva četiri fronta grada istovremeno, kako se muslimani zbog oskudnog broja ne bi mogli braniti, a njihova linija odbrane mogla se probiti s jednog ili drugog mjesta.

S tom namjerom, oni su poslali vijest Benu Kurejz da, “Opsada postaje previše dugotrajna i ljudi postaju umorni. Stoga smo odlučili da sutra sva plemena izvedu ujedinjeni napad na muslimane, a vi također trebate ostati spremni za sutrašnji napad.” Benu Kurejza, koji je već razgovarao sa Naimom, je odgovorio: “Sutra je naš subotnji dan i stoga nismo u mogućnosti da se angažiramo sljedeći dan; a u svakom slučaju, dok nam ne predate neke taoce kao garanciju da nas na kraju nećete izdati, ne možemo učestvovati u ovom napadu.”

Kada su Kurejšije i Gatafan primili ovaj odgovor od Benu Kurejza, ostali su zaprepašteni i rekli: “Naim je rekao istinu, čini se kao da su Benu Kurejz spremni da nas izdaju.” S druge strane, Benu Kurejz je dobio odgovor Kurejšija i Gatafana: “Nećemo vam dati taoce. Ako želite da dođete kao podrška, učinite to bez ikakvih uslova.”

Kao rezultat toga, Benu Kurejz je rekao:  “Istina je da nam je Naim dao dobar savjet u smislu da Kurejšije i Gatafani nemaju dobre namjere.”  Na ovaj način, Naimova inteligentna strategija uspjela je stvoriti razdor i neslaganje unutar tabora nevjernika.

Ovo je strategija koju je koristio Naim, ali najizvanredniji aspekt ovoga bio je da čak iu tako osjetljivoj misiji, koliko je to bilo moguće, Naim nije rekao ništa posebno što bi se moglo klasificirati kao laž.

Što se tiče upotrebe taktičke strategije za izvođenje plana, ili za formulisanje plana kojim bi se neko mogao zaštititi od neprijateljskih nesreća, to se uopće ne može zamjeriti. Zapravo, to je vrlo koristan dio vještine ratovanja, kojim se okrutni neprijatelj može frustrirati i pobijediti, a nepotrebni lanac krvoprolića i pokolja može biti okončan.’ (Život i karakter Pečata Poslanika, (savs), Vol 2, str. 474-476)

Hazreti Halifa (aba) je citirao drugog halifu, hazreti Mirzu Baširudina Mahmuda Ahmada (ra) koji piše:

”Jedan Naim, koji je pripadao plemenu Ghatafan, postao je sklon islamu. Došao je sa paganskim vojskama, ali je tražio priliku da pomogne muslimanima. Sam nije mogao mnogo. Ali kada je vidio da su Jevreji napravili zajednički cilj sa Arapima i da su muslimani izgledali suočeni sa sigurnom smrću i uništenjem, Naim je odlučio učiniti sve što je mogao da spasi muslimane.

Otišao je kod Benu Kurejze i razgovarao sa njihovim poglavicama. Ako arapske vojske pobjegnu, šta su očekivali da će muslimani učiniti? Budući da su Jevreji u dogovoru sa muslimanima, zar ne bi trebali biti spremni na kaznu zbog onih koji se pokažu neistinitim sporazumu? Ispitivanje je uplašilo jevrejske vođe. Pitali su ga šta da rade. Naim ih je savjetovao da zatraže sedamdeset pagana kao taoce.

Da su pagani bili iskreni u vezi sa zajedničkim napadom, ne bi odbili zahtjev. Trebali bi reći da će ovih sedamdesetak čuvati svoje strateške tačke, a sami su napali Muslimane s leđa. Nakon razgovora sa Jevrejima otišao je kod paganskih vođa. Pitao ih je šta će učiniti ako se Jevreji vrate svom dogovoru; ako su za pomirenje muslimana tražili paganske taoce i potom ih predali muslimanima.

Nije li im bilo važno da ispitaju poštenje Jevreja i zamole ih da odmah učestvuju u zajedničkom napadu? Poganske poglavice su bile impresionirane ovim savjetom. Postupajući po tome, poslali su Jevrejima poruku da ih pitaju da li će napasti grad s leđa sada kada su oni (saveznici) spremni za planirani napad. Jevreji su odgovorili da je sutradan njihova subota i da se tog dana ne mogu boriti.

Drugo, rekli su, oni su pripadali Medini, a arapski saveznici su svi bili autsajderi. Ako Arapi pobjegnu iz bitke, šta će Jevreji učiniti? Arapi bi, dakle, trebali dati sedamdeset ljudi kao taoce. Jevreji bi tada bili spremni da izvrše svoj dio napada.

Sumnja je već bila na djelu. Arapi su odbili da udovolje jevrejskom zahtjevu. Ako su Jevreji bili pošteni u svom dogovoru sa Arapima, nije bilo smisla u vrsti prijedloga koji su dali. Sumnja je srušila hrabrost, arapske vojske su izgubile svoju revnost, a kada je došla noć, otišle su na spavanje opterećene sumnjama i poteškoćama.’ (Hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad (ra), Uvod u proučavanje Časnog Kur'ana, str. 161)

Pomoć Svemogućeg Boga se spušta

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je Bog pomogao i muslimanima preko oluje jedne noći koja je otjerala nevjernike koji su htjeli da napadnu. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:

”Moguće je da su miroljubivi napori Naima bin Mesuda bili uzaludni i nakon privremenog posrtanja i potresa, nevjernici su možda povratili svoje jedinstvo i postojanost. Međutim, po Božijem naumu, dogodilo se da su nakon ovih pojava noću udarili žestoki vjetrovi, a kako je logor nevjernika bio smješten na otvorenoj ravnici, to je rezultiralo žestokom olujom. Šatori su počupani, a pokrivači su im odletjeli, posude za kuhanje srušene, a kiša pijeska i šljunka počela je da puni uši, oči i nosove ljudi.

Tada su, više od bilo čega drugog, nacionalne vatre, koje su tokom noći držane upaljene uz veliku formalnost prema drevnom arapskom običaju, počele da puše tu i tamo, poput rastresitih krhotina. Ovi prizori šokirali su praznovjerna srca nevjernika, koja su već bila potresena zbog teškoća ove produžene opsade i gorkog iskustva međusobnog nepovjerenja među saveznicima, da se nakon toga nisu mogli vratiti. Prije zore, horizont Medine je očišćen od prljavštine i prašine nevjerničke vojske.

Stoga se dogodilo da kada je oluja dobila snagu, Abu Sufjan je pozvao obližnje poglavice Kurejšija i rekao:  “Naše poteškoće su sve veće. Više nije prikladno da ostanemo ovdje. Bolje nam je da se vratimo, a ja sam otišao.”  Nakon što je izdao ovu naredbu, naredio je svojim ljudima da se povuku, a zatim je otišao do svoje kamile. Međutim, stanje njegovog straha bilo je takvo da je čak zaboravio da odveže prednje noge svojoj kamili. Nakon što je uzjahao i primijetio da se kamila ne miče, sjetio se da kamila tek treba da bude odvezana.

U to vrijeme, Ikramah bin Abu Jahl je stajao pored Ebu Sufjana i pomalo gorkim tonom rekao: „Ebu Sufjane! Ti si komandant vojske, a bježiš od vojske ostavljajući je iza sebe i ne mariš ni za ostale.” Abu Sufjan je bio posramljen zbog toga i sjahao je sa svoje kamile rekavši: „Evo te, ja još nigdje ne idem, ali treba se brzo pripremiti i otići odavde što je prije moguće.”

Stoga su se ljudi brzo uključili u pripreme i ubrzo nakon toga, Ebu Sufjan je uzjahao svoju kamilu i krenuo. Do tog vremena, Benu Ghatafan i druga plemena nisu imala nikakva saznanja o namjeri Kurejšija da pobjegnu. Međutim, kada je logor Kurejšija počeo brzo da se prazni, za to su saznali i ostali. Zbog toga su se i ostali uplašili i najavili povlačenje. Benu Kurejz se također povukao u svoje tvrđave.

Zajedno sa Benu Kurejz, poglavica Benu Nadira, Hujajj bin Ahtab ih je također pratio do njihovih tvrđava. Prije nego se pojavila svjetlost zore, cijela je ravnica bila prazna, a iznenadnim i zapanjujućim preobražajem događaja, muslimani, koji su bili na rubu poraza, postali su trijumfalni pobjednici.”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Vol. 2, str. 476-478)

Hazreti Halifa (aba) je citirao drugog halifu, hazreti Mirzu Bashiruddina Mahmuda Ahmada (ra) koji piše: ”Sumnja je srušila hrabrost, arapske vojske su izgubile svoju revnost, a kada je došla noć, otišle su na spavanje opterećene sumnjama i poteškoćama. I oficiri i muškarci su se vratili u svoje šatore u depresivnom raspoloženju. Tada se dogodilo čudo, pomoć je došla sa neba muslimanima. Počeo je da duva jak vjetar. Zidovi šatora su pometeni. Lonci za kuvanje prevrnuti su preko vatre. Neke vatre su ugašene.

Pagani su verovali da se vatra održava u životu tokom cjele noći. Zapaljena logorska vatra bila je dobar znak, a ugašena loš znak. Kada bi se vatra ispred šatora ugasila, stanari bi se, smatrajući to lošim predznakom, povukli iz bitke za taj dan i ponovo se pridružili. Paganske vođe su već bile pogođene sumnjama. Kada su se neki kampisti spakovali, drugi su mislili da su Muslimani izvršili noćni napad.

Prijedlog je postao zarazan. Svi su počeli da se pakuju i povlače sa terena. Rečeno je da je Ebu Sufjan spavao u svom šatoru. Vijest o iznenadnom povlačenju paganskih divizija doprla je do njegovih ušiju. Ustao je uznemiren i od uzbuđenja uzjahao privezanu devu. Podsticao je životinju da krene, ali životinja se nije pomaknula. Njegovi prijatelji su mu ukazali na ono što je radio, odvezali životinju, a Ebu Sufjan sa svojim prijateljima je mogao napustiti teren.’ (Hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad (ra), Uvod u proučavanje Časnog Kur'ana, str. 161-162)

Hazreti Halifa (aba) je zatim citirao hazreti Mirzu Bašir Ahmada (ra) koji piše:

Iste noći, kada su nevjernici sami bježali sa bojnog polja, Časni Poslanik (savs), se obratio ashabima oko sebe i rekao:  “Ima li neko od vas ko pristaje da ode i utvrdi stanje vojska nevjernika u ovo vrijeme?”  Međutim, ashabi pričaju da je tada hladnoća bila toliko jaka, a potom strah, glad i iscrpljenost tako veliki da niko nije mogao u sebi da odgovori ili napravi pokret.

Konačno, Časni Poslanik (savs) je prozvao ime samog Huzajfe bin Jamana, nakon čega je ustao, drhteći na hladnoći, i predstavio se pred Časnim Poslanikom (savs). Sa izuzetnom ljubavlju, Časni Poslanik (savs) ga je milovao po glavi i molio u njegovu korist, i rekao:  “Ne plašite se i budite sigurni da ako Bog da, neće vam se dogoditi ništa loše. Tiho se uvuci u tabor nevjernika i ne stvaraj komešanje, niti se otkrivaj.”  Huzejfa (ra) prenosi da:

“Kada sam krenuo, primijetio sam da u mom tijelu nema ni traga hladnoće. Zapravo, osjećao sam se kao da prolazim kroz toplu sobu. Moja anksioznost me je potpuno napustila. Noć je bila mrkla crna, a ja sam neustrašivo, ali nečujno, prodro u neprijateljski logor.

U to vrijeme zatekao sam Abu Sufjana kako stoji iznad vatre kako bi se ugrijao. Kada sam ga ugledao, odmah sam nanišanio svojim lukom i spremao se da pucam, ali onda sam se sjetio opomene Časnog Poslanika (savs) i suzdržao se da ne ispalim svoju strijelu. Da sam ja ispalio svoju strijelu, Ebu Sufjan je bio u tolikoj blizini da sigurno ne bi mogao pobjeći.

U to vrijeme, Abu Sufjan je nagovarao svoje ljude da se pripreme za povratni marš, a onda je uzeo svoju devu pred mojim očima. Zbog svoje tjeskobe, zaboravio je da odveže prednje noge svoje kamile. Nakon ovoga sam se vratio.

Kada sam stigao u svoj kamp, ​​Časni Poslanik (savs) je bio na namazu. Sačekao sam da Časni Poslanik (savs) završi i onda iznio svoj izvještaj o cijeloj situaciji. Časni Poslanik (savs) je zahvalio Bogu i rekao: “Ovo nije rezultat našeg vlastitog truda ili snage, već je to u potpunosti zasluga Božije milosti, Koji je svojim dahom tjerao saveznike u bijeg.” Nakon toga, vijest o povlačenju nevjernika odmah se proširila muslimanskim logorom.”(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Vol. 2, str. 478-479)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da je taj događaj spomenuo i drugi halifa, hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad (ra) koji piše:

Prošle su dvije trećine noći. Bojno polje se već očistilo. Vojska od dvadeset do dvadeset pet hiljada vojnika i sljedbenika je nestala, ostavljajući za sobom potpunu pustoš. Upravo u to vrijeme Poslanik (savs) je imao objavu da je neprijatelj pobjegao kao rezultat Božijeg čina. Kako bi saznao šta se dogodilo, Poslanik je htio poslati jednog od svojih sljedbenika da izvidi bojno polje i napravi izvještaj.

Vrijeme je bilo ledeno hladno. Nije ni čudo što su se loše obučeni muslimani smrzavali. Neki su čuli Poslanikov glas kada je zvao u noći. Htjeli su odgovoriti, ali nisu mogli. Hladnoća je bila zastrašujuća. Samo je Huzejfa mogao glasno reći: „Da, Božiji Poslaniče, šta želiš da uradimo?“

Poslanik je ponovo pozvao. Opet niko nije mogao da odgovori zbog hladnoće. Samo je Huzhajfa ponovo odgovorio. Poslanik je zamolio Huzejfu da ode i pregleda bojno polje, jer ga je Bog obavijestio da je neprijatelj pobjegao. Huzejfa je otišao blizu jarka i odatle vidio da je neprijatelj napustio polje. Nije bilo vojnika i muškaraca. Huzejfa se vratio Poslaniku, proučio Kalimu i rekao da je neprijatelj pobjegao.

Sutradan su i muslimani otkačili svoje šatore i počeli da se pakuju za grad. Završilo se teško iskušnje koje je trajalo dvadesetak dana.” (Hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad (ra), Uvod u proučavanje Časnog Kur'ana, str. 162)

Hazreti Halifa (aba) je rekao da će ove detalje spominjati i ubuduće.

Apel za molitve za tešku situaciju u svijetu

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se stanje u svijetu pogoršava iz dana u dan i da juri ka uništenju. Sjedinjene Države i druge velike sile ne žele djelovati po pravdi, dok se rat nastavlja širiti. Hazreti Halifa (aba) je molio da Uzvišeni Allah zaštiti Ahmadi muslimane i nevine od opasnih i loših posljedica ovoga.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da u tom cilju moramo povećati našu vezu sa Svemogućim Bogom i još više se fokusirati na molitve. Svaki Ahmadi treba da obrati pažnju na ovo.

Hazreti Halifa (aba) je rekao da se uslovi za Ahmadi muslimane u Pakistanu takođe uveliko pogoršavaju i uputio apel na dove za njih, kao i uslove sa kojima se suočavaju Ahmadi u Bangladešu koji se suočavaju sa velikim poteškoćama. Neka Allah Uzvišeni svima njima podari svoju milost.