Islamsko učenje koje unapređuje mir i sigurnost na globalnom nivou

Kratki sadržaj

 

Huzur je u svojoj današnjoj hudbi nastavio sa temom o miroljubivim
i skladnim učenjima islama i dao izlaganje o posebnoj dozvoli za borbu
kako je rečeno u Časnom Kur’anu.
Huzur je rekao da je kur’ansko učenje mira i sigurnosti zasnovano
na temeljnom pridržavanju takve (bogobojaznosti) i toliko puta je u
Kur’anu ponovljena naredba da se držimo takve da se od muslimana
nikada ne može očekivati da bi on ili ona ikada mogli stvarati nered.
Bilo na pojedinačnom ili općem nivou, jednostavno ne priliči muslimanu
da narušava mir.
Huzur je rekao da će objasniti kur’ansko učenje u pogledu toga zašto
i do koje mjere je borba odobriva u islamu i o tome kakve bi kobne
posljedice bile da u ranim danima islama nije vođena borba. On je rekao
da će ovo dokazati da je borba koja se dogodila bila samo da dovede do
mira i sigurnosti. Huzur je dodao da protivnici islama ne mogu napraviti
odbrambeni argument na temelju svoje vlastite historijske prošlosti kao
i trenutnog stanaja stvari obzirom na sukobe i borbe. Međutim, naš cilj
nije da raspaljujemo plamenove. Kur’ansko učenje u ovom slučaju je
tako veličanstveno da ni jedan Ahmadi musliman ne treba da prihvata
izvinjavajuće stajalište u branjenju islama.
Obećani Mesija a.s. je rekao da su ratovi u vrijeme Časnog Poslanika
s.a.v.s. i u vrijeme ispravno upućenih Halifa (Hulafa Rašidin) bili vođeni
kao sredstvo odbrane, kao odmazda, tj. život za život ili da se odbrani
sloboda.
Navodeći ajet 40 iz sure Al Hadž (22:40-41) Huzur je objasnio da
ajet tvrdi da, pošto su muslimani imali utemeljenu svoju vlastitu vladu
i drugi su počinjali rat, oni su mogli da uzvrate borbu i odmazdu. Oni
su isto tako bili iztjerani iz svojih domova samo zato što su proglasili
Allaha za svog Gospodara. Odobrenje za borbu je samo bilo dato nakon
što su muslimani izdržali dugi period neprestalnog tlačenja i proganjanja
i da nije prestojalo odobrenje nered bi prevladao svijetom. Cilj za ovu
borbu zbog toga je bio da se ukine tlačenje prije nego da odmazde.
Radi toga je bezbjednost i sigurnost drugih vjera također uzeta u obzir.
Huzur je rekao da kad proganjanje i ugnjetavanje pređe sve granice
mora biti upotrebljena sila da to zaustavi. Islam nikada nije podupirao
prisilu. Vjera je privatna stvar za svaku osobu i radi toga svaka osoba
ima pravo da svoj život potroši u skladu sa svojim vjerovanjima.
Međutim, muslimanima je kroz ove ajete naređeno da čuvaju hramove
i crkve koji su bili pod njihovom upravom.
Nažalost danas u nekim muslimanskim zemljama jedan hodža sa
potajnim motivima čak poziva kršćane da postanu muslimani ili da će
se suočiti s tim da njihove crkve budu uklonjene, primjeri kao ovi donose
zao glas islamu i daju protivnicima islama priliku da upru prst krivice i
ovakva loša vladanja izazivaju ogromne neprilike muslimanima širom
svijeta zbog toga što je ovo užasno nepridržavanje učenja islama. Danas,
izgleda da Božija pomoć i potpora ne dolazi muslimanima bilo gdje. Da
sve to nadmaše oni proganjaju Ahmadi muslimane. Oni su nepokorni i
iz ovog razloga oni gube sve blagoslove. Ako vlada u Pakistanu ne obuzda
neuke hodže, njihova borba je protiv Allaha.
Ahmadi musliman neće ugnjetavanjem odgovoriti na ugnjetavanje
jer je to ono što je učio Obećani Mesija a.s. Ahmadi muslimani podnose
tlačenje po zakonima vlade pod kojom žive (u Pakistanu) i u svakom
slučaju, u vrijeme Mesije, borba upotrebom sile nije dozvoljena,
međutim, bez sumnje je da će Allah u skladu sa Svojim obećanjem, doći
u pomoć i potporu Mesiji. Kad god u svijetu neke vlade donose zakone
protiv Ahmadi muslimana, oni treba da obrate pažnju da se za njih ne
bi obistinio navod u kur’anskom ajetu: ‘…odbijamo neke ljude
posredstvom drugih’. Zaista ovaj ajet ukazuje na to da će Allah napraviti
rješenje za ljude svih vjera koji su ugnjetavani.
Što se tiče Ahmadi muslimana, on ili ona stavljaju u praksu učenja
Časnog Poslanika s.a.v.s. više nego drugi i cijene i shvataju bit Kelimej
šehadeta: “Nema niko vrijedan obožavanja osim Allaha i Muhammed je
Njegov rob i Poslanik.” Obaranjem Ahmadi džamija ugnjetači padaju u
kategoriju, kako je rečeno u hadisu, da musliman koji napada drugog
muslimana ne ostaje musliman. Naravno definicija muslimana je da je
to onaj ko sa iskrenošću vjeruje u ono što kelimej šehadet proklamuje.
Huzur je rekao da Ahmadi musliman nikada neće napasti bilo koga;
mi nemamo bilo kakvu vladajuću silu, i inače je upotreba sile strogo
zabranjena. Nije važno koju taktiku koriste oni koji proklamuju Kelimej
šehadet, ne može biti upitno uzvraćanje na isti način. Međutim, mi
imamo sigurnost vjere da će Allah otvoriti puteve za nas.
Huzur je rekao da mi treba da činimo dove da Allah dadne čulo
ovim ljudima da, radije nego da islam dovode na zao glas, oni stave u
praksu Allahove naredbe.
Navodeći ajet 42 iz sure Al Hadž Huzur je rekao da kad je islamska
vladavina utemeljena oni koji su na vlasti treba da se sami preispituju i
razmišljaju o sebi i osiguraju da ne liše bilo kojeg stanovnika slobode
izražavanja i slobode savjesti. Od njih se očekuje da sve stanovnike
uključe na jednakoj osnovi i omoguće jednake uvjete.
Huzur je rekao da se sve ovo može dogoditi kad je osoba cijelo vrijeme
svjesna da ga Allah gleda i o tome da li uzurpirava prava dugih. Kad je
vlast dodijeljena, treba da iskreno obožavamo Allaha, potičemo
finansisko davanje, naređujemo dobro i zabranjujemo zlo. Ukratko
islamska vlast nije tek o povećanju nečije moći, zapravo ona zahtijeva
brigu za sve stanovnike bez pravljenja razlika, bilo svjetovnih ili vjerskih.
Danas je obaveza svih muslimanskih vlada da predstavljaju istinsku
sliku islama. Ahmadi nemaju nikakve vlade ali mi možemo činiti dove
da oni (koji imaju vlast) predstavljaju istinsku sliku islama tako da bude
uklonjeno pogrešno shvatanje o islamu.
Ponavljajuući ponovo propis o ‘odobrenju’ za borbu Huzur je rekao
da je naređeno da borbu što je moguće više ograničimo. Navodeći ajet
191 iz sure Al Bakara i ajet 39 i 40 iz sure Al Anfal, Huzur je objasnio
islamska učenja zasnovana na poštenju i jednakosti. Borba može biti
poduzeta samo na Allahovom putu i nije dozvoljena za ličnu pohlepu ili
da povećavamo moć vlade. Kao što je i prije rečeno, borba samo može
biti poduzeta kad smo napadnuti i u odbrani i nije odobrena na
pojedinačnom novou i treba da bude poduzeta protiv armije koja napada.
Naređeno je da se žrtvujemo da zaustavimo borbu i da je ne širimo.
Časni Poslanik s.a.v.s. je uvijek svojoj vojscu naređivao da čuvaju
hramove i mjesta obožavanja i borba je bila strogo zabranjena oko Svete
džamije. Islamsko učenje također naređuje da, kad neprijatelj odustane,
ne treba da bude grubosti s muslimanske strane. Huzur je rekao: da se
islam širio silom, kao što se navodi, naredba da budemo miroljubivi
nakon što neprijatelj odustane ne bi bila dio njegovog učenja.
Huzur je rekao da je Allah naredio Časnom Poslaniku s.a.v..s da poslije
bitke na Bedru proglasi da su oni koji su proganjali muslimane u Meki
kasnije im nametnuli rat, ali da je srce muslimana oslobođeno zlobe i
mržnje i da on samo želi mir i sigurnost, i da je iz ovog razloga svima
bilo oprošteno. Objašnjavajući kur’anski termin ‘vjera bude u potpunosti
radi Allaha’ u ajetu sure Al Anfal, Huzur je rekao da je pogrešno
tumačeno da ovo znači da ‘nastavite s borbom dok cijeli svijet ne postanu
muslimani.’ Huzur je rekao da je ova pritužba osnovana na nerazumnom
pojmu. Kad se ovaj ajet pročita skupa sa drugim ajetima jasno je da ovo
nije ono što se misli – vjera je stvar ličnog izbora i nije na muslimanima
da prisiljavaju druge. Termin ‘da vjera bude potpuno radi Allaha’ zapravo
znači da koje god korake poduzmete treba da poduzmete iskreno radi
Allaha.
Huzur je govorio o pogrešnim shvatanjima o Časnom Poslaniku s.a.v.s.
da je on prisiljavao ljude na podvrgavanje islamu. Neki za ovo navode
primjer da je on u pismima kraljevima, pozivajući ih u islam ili u toku
sukoba i ratova, koristio frazu: ‘primite islam i bit ćete sigurni’.
Protumačeno je da je ovo bilo upozorenje da se podvrgnu islamu ili
da će inače biti upotrebljena sila. Huzur je rekao da je temeljna činjenica
da je poruka islama poruka mira i sigurnosti; osim toga, kad je Časni
Poslanik s.a.v.s. pisao moćnim kraljevima pisma pozivnica u islam on je
to činio zaredom. Kako bi za njega bilo moguće, u vrijeme kad je islam
imao vrlo ograničenu moć, da poziva sve snažne i moćne kraljeve da se
ili podčine ili da će s njima ratovati istovremeno? Činjenica je zapravo
da je ta poruka bila puna dobrote i rođena iz njegovog čvrstog vjerovanja
da je jedino islam religija mira i sigurnosti.
Huzur je u detalje govorio o nekim pravilima ponašanja u ratu kako
je prakticirao i propisao Časni Poslanik s.a.v.s. Ovo je uključivalo pravilo
da svi napadi treba da budu napravljeni po danu, naređeno je da se ne
povređuju djeca, žene, stariji, sveštenici, zapravo ako mlada osoba nije
upotrijebila silu nikakva sila se nije smjela upotrijebiti protiv njega.
Privremeni kampovi su se mogli napraviti samo gdje nikom nije stvaralo
neugodnosti; takva je bila njegova samilost prema ljudima da nije bilo
dozvoljeno ostavili znak na licu osobe u toku borbe. Bila su vrlo jasna
pravila o držanju ratnih zatvorenika, da su se zapravo ukućani
muslimana odricali odgovarajuće hrane i hranili su zatvorenike, čak su
njihova djeca dijelila svoj hljeb sa zatvorenicima. Predstavnicima naeoda
je bilo dato posebno poštovanje i popostljivost i dat im je poseban oprost
za bilo kakav propust. Ako bi ratni zatvorenik bio loše tretiran od strane
muslimana on je bio oslobođen bez ikakve nadoknade. Huzur je rekao
da ove historijske činjenice pokazuju da su rani ratovi bili zato da se
održi sloboda savjesti.
Huzur je zaključio dovom da nas Allah omogući da poruku islama
predstavimo ostatku svijeta i da skrenemo pažnju svijeta na nju.
Zatim je Huzur dao tužne vijesti o smrti vrlo odanog Ahmadi
muslimana iz Danske, Medcin Sahiba koji je primio islam 1955. godine,
kasnije je posvetio svoj život (kao vakif) i sav život potrošio u služenju
vjeri. Huzur je također dao vijesti da je umro Ustad Salih Sahib, Ahmadi
iz Sinegala, koji je bio arapski učenjak i jedan od prvih Ahmadi
muslimana u Sinegalu. Da Allah uzdigne položaj ovih umrlih u Džennetu.
Huzur je najavio da će predvoditi dženazu namaz poslije džume.