Islamsko učenje koje unapređuje mir i sigurnost na globalnom nivou

Kratki sadržaj

 

Huzur je svoju današnju hudbu održao govoreći o islamskom učenju koje unapređuje mir i sigurnost na globalnom nivou. Objašnjavajući ovu temu Huzur je rekao da, kad čovjek širi nered na zemlji, mir i sigurnost opadaju i bogobojaznost skoro nestaje, Bog šalje Svog Poslanika da spasi svijet. Prije 1400 godina kad je bogobojaznost potpuno izčezla sa ovog svijeta i nered bio na svom vrhuncu, Bog je poslao Svoj zadnji Šerijat (vjerski zakon) i ovako potpomogao da se svijet spasi od meteža. Kroz ovaj Šerijat čovjek je učen načinima da ispunjava Božija prava i prava ljudi, koji su ili bili zaboravljeni od onih koji su vjerovali u prethodne poslanike, ili naredbe ove izvanrednosti nisu prije bile objavljene. Najznačajnija tačka na koju Kur’an skreće pažnju s ciljem da se povinujemo svim njegovim naredbama je takva (bogobojaznost). Ako osoba postiže istinsko shvatanje i razboritost o takvi ona može staviti u praksu Božije atribute i može ih propagirati drugima. Huzur je objasnio da sve dotle dok su muslimani bili bogobojazni oni su se raširili svuda po svijetu, od Azije do Afrike i do Evrope. Međutim, kad je standard takve bio umanjen i mir i sigurnost bili zamijenjeni sebičnošću, a ljubav i sklad bili zamijenjeni ljubomorom i zlobom, muslimani su bili lišeni onoga što su imali. Međutim, Allah je otkrio Svoja konačna učenja Časnom Poslaniku s.a.v.s. s ciljem da ukoloni nered sa zemlje. Danas je to jedino učenje koje će ukloniti metež sa zemlje. Iako su drugi bili lišeni, Bog je ispunio Svoje obećanje u tome da će vjera objavljena Časnom Poslaniku s.a.v.s. nadvladati nad drugim, kroz dolazak njegovog istinskog i vatrenog sluge, Obećanog Mesije a.s. za kojeg je bilo određeno da ponovo postigne izgubljeno nasljedstvo. Zbog toga je odgovornost svakog Ahmadi muslimana da propagira miroljubivu poruku islama svijetu i obavijesti ih da islam nije vjera ekstremizma nego da je zapravo bajraktar ljubavi i sažaljenja. Poslije drugog svjetskog rata bila je formirana Organizacija UN sa svojim raznim tijelima, npr. Vijeće sigrnosti, Ekonomsko i Društveno vijeće, Međunarodni sud pravde itd. Međutim, trenutno stanje širom svijeta je svjedok neuspjeha ove institucije. Razlog za ovaj neuspjeh je nedostatak bogobojaznosti. Na osnovu znanju, moći ili oholosti neke nacije svijeta imaju prevlast u UN; tu su dvostruki standardi stalnog  i nestalnog članstva itd. Ako se trajan mir i sigurnost rašire u svijetu, to će biti kroz učenja Časnog Poslanika s.a.v.s. Časni Kur’an se obraća svim nacijama svijeta na osnovu humanosti: “O ljudi, Mi smo vas stvorili od muška i ženska; i Mi smo vas podijelili u narode i plemena da biste se upoznavali (jedni druge). Uistinu, kod Allaha je najplemenitiji onaj među vama ko je najbogobojazniji. Sigurno, Allah sve zna (i) uvijek je obaviješten.” (49:14) Ovo je islamsko učenje bratstva. Ispravnom vjerniku je naređeno da se drži ovog učenja i da ga propagira. Jedino ovo može njegovati ljubav, blagonaklonost i jednakost. Mir i sigurnost mogu jedino biti garantovani u svijetu kad lažni i tiranski pojam nadmoćnosti za neke nacije bude iskorijenjen. Mir i sigurnost ne mogu biti utemeljeni dok ljudi svake rase i svake nacije ne budu u stanju da dokuče da su djeca Adema i da su stvoreni od muška i ženska i da su jednaki. Ako je jedan bolji od drugog, to je jedino u terminima bogobojaznosti. Međutim, čija bogobojaznost je najizvanrednija, samo Allah zna, niko ovo ne može prosuditi za sebe. Islam kaže da je cijelo čovječanstvo kao porodica i da samo može paziti na mir i sigurnost jedan drugog ako živi kao blisko vezana porodica. Prividne razlike u ljudskom rodu su samo za prepoznavanje u pogledu toga ko je Evropljanin, ko Azijac a ko Afrikanac. Kao ljudska bića mi smo svi isti i osoba iz Afrike ima ista osjećanja kao što imaju osobe iz Evrope. Mir i sigurnost samo mogu nadvladati kad vodimo brigu o sojećanjima jedan drugog. Ovo su mjere za dugotrajan mir I sigurnost koje islam predstavlja, inače nije važno koliko Vijeća sigurnosti je formirano trajni mir se ne može održati. Ovo učenje nije ostalo samo teoretsko; Časni Poslanik s.a.v.s. je sve to stavio u praksu. On je volio siromašne i obespravljene, slobodne I robove, davao obespravljenim njihova prava. Navodeći primjer hazreti Bilala r.a. Huzur je rekao da on nije imao etničkog statusa, ali je takav bio obzir Časnog Poslanika s.a.v.s. prema njemu da mu se hazreti Omer obraćao sa ‘Sejidna Bilal’. U svojoj oprosnoj hudbi, Časni Poslanik s.a.v.s. je otvoreno proglasio: “Vi ste svi jednaki. Svi ljudi, kojem god narodu ili plemenu pripadali, kakav god polo`aj u `ivotu imali, su jednaki… Arap nema superiornosti nad nearapom, niri nearap nad Arapom.” Danas je dužnost Zajednice Obećanog Mesije a.s. da utemelji ovu krasnu zajednicu koju je Časni Poslanik s.a.v.s. stvorio. Huzur je citirao ajet 9 iz sure Al Mumtahina (60:9) koji govori o poštovanju i ljubaznosti iskazanim onima koji ne teže da ratuju zbog vjere. Huzur je rekao da ovaj ajet upućuje na drugi kur’anski ajet (sure Hadž) koji daje odobrenje za borbu u samoodbrani protiv onih koji prvi započnu rat. Rat samo može biti proglašen na nivou vlade. Nažalost, upravo ovo pitanje ekstremisti među muslimanima zloglasno zloupotrebljavaju i tako donose zao glas u islam. Navodeći ajet 109 iz sure Al An’am (6:109) Huzur je rekao da je ovaj ajet od vrhunskog značaja za međunarodni mir i sigurnost. Navodeći pisanja Obećanog Mesije a.s. Huzur je objasnio da nas je Allah učio dubokim načinima uljudnosti i obzira da čuvamo mir naređujući da ne grdimo idole idolopoklonika da oni u odgovoru na to ne bi vrijeđali Allaha. Ovo je naređeno uprkos islamskoj filozofiji koja idole smatra nesposobnim za bilo šta. Odgovoriti na svaku uvredu uvredom je pozivanje uvrede. Zbog toga naš odgovor treba biti oštrouman. Musliman ima najveći osjećaj časti za Allaha zbog toga u grdnji idola drugih ako musliman poziva uvredu Allahu onda je on ili ona odgovoran za to. Musliman danas treba da ovo učenje učini široko raširenim, što se tiče onih (nemuslimana) koji ne odustaju ni pod kakvim okolnostima; njihova je nesreća da su njima njihova djela učinjena privlačnim. Međutim, na kraju se oni moraju vratiti Bogu i dobit će svoju naknadu. Citirajući ajete 25-27 iz sure Qaf (50:25-27) Huzur je govorio pozivajući se na trenutno uzbuđenje nad Rušdijevim odlikovanjem viteškim staležom. Huzur je rekao da kad Allah uzme na Sebe da se pozabavi sa nekim stvarima onda mi ne treba da se bavimo time. Huzur je objasnio da ima nereligioznih ljudi koji poštuju svoja ovosvjetska božanstva i Allah ima njihovu stvar u ruci. Mi ne treba da se zauzimamo u razbijanju stvari, rušenju i samoubilačkim napadima. Ovo predstvalja vrlo pogrešnu sliku visokog morala islama osim toga što je bilo kako bez značaja. Uvredljiv materijal koji je Rušdi napisao prije mnogo godina je u njegovoj prirodi, ako mu vlada oda počast titulom zbog ovoga ili bilo kojeg drugog razloga, njihova stvar je kod Allaha. Nije da u Evropi nema osjećaja pristojnosti. Brojni ljudi su prigovarali na ovo (viteški stalež) u tome da iz ovog ništa drugo ne može biti postignuto osim ugrožavanja mira i sigurnosti svijeta. Huzur je rekao da kad je Rušdi napisao knjigu o kojoj je riječ, zapravo kad je bio potpomognut u pisanju, oni koji su pisali prikaz o knjizi držali su da je neko drugi bio iza pisanja ove knjige i da je to bilo urađeno da pobudi muslimane. Međutim, muslimani igraju u njihovim rukama. Ovo ne vrijedi. To je velika zavjera koja neće otići paljenjem zastava; ovo (paljenje zastava) će zapravo služiti njihovom cilju. U svakom slučaju prikladan odgovor na ovakvu stvar treba da bude da se povinujemo učenjima islama sa većom energijom da predstavljamo blagoslovljeni uzor Časnog Poslanika s.a.v.s. drugima. Ako to iko može uraditi danas, Ahmadi musliman može. Kad je Rušdi napisao ovu knjigu (1989) Hazret Halifatul Mesih IV (r.a) je zadužio Arshad Ahemdi Sahiba da u odgovoru napiše knjigu pod naslovom ‘Rušdi: uhvaćen svojim nesvetim duhom’. Huzur je rekao da je tražio da ona sada bude ponovo objavljena sa dodatkom poglavlja o kojem je Hazret Halifatul Mesih IV r.a. dao pouku. Prije kratkog vremena knjiga je bila štampana od neovisne objavljivačke kompanije koja se također bavi istraživanjem tržišta za prodaju. Ova knjiga treba da bude raspodijeljena među muškarcima i ženama koji razmišljaju. Navodeći ajet 9 iz sure Al Maida (5:9) Huzur je rekao da miroljibivo učenje islama čak opominje protiv toga da čovjeka neprijateljestvo protivnika ne izazove da čini nepravdu. To je zaista vrlo teško staviti neprijateljstva ustranu kad udovoljavamo pravdi. Huzur je rekao da ovaj ajet ne spominje ljubav i blagonaklonost zapravo on daje mjeru I standard ljubavi i blagonaklonosti. Huzur je također citirao izvanredan primjer Časnog Poslanika s.a.v.s. u vrijeme pobjede Meke. Huzur je molio (Allaha) da uskoro dođe vrijeme kad će se muslimanske vlade povinovati istinskim učenjima islama, da budu upravljači koji propagiraju islam pod pokroviteljstvom istinskog I vatrenog sluge Časnog Poslanika s.a.v.s. Zadatak je Ahmadi muslimana da se zauzmu u dovama. Da Allah primi naše dove i da svijet postane kolijevka mira i harmonije i da svaki pojedinac obožava Jednog istinskog Boga; da Allah učini da tako bude.