Aktuelne vijesti pune su kontradikcija, mješavine želje za slobodom i autoritarnih impulsa. Kako da razumijemo ovaj globalni fenomen, koji se sastoji od predaje sve više slobode za sve veću sigurnost?
Nepravedan odnos snaga u korist kapitala
Bez upuštanja u marksističku analizu, koja historiju tumači kao vječni sukob između navodno antagonističkih ekonomskih klasa, današnji svijet ne bi se mogao razumjeti bez prepoznavanja štete koju nanose očuvanje privatnih interesa od strane velikih igrača globalnog kapitalizma.
Već nekoliko godina svjedočimo nastanku sistema modernog ropstva gdje se vitalne snage društva (preduzetnici, zanatlije, radnici itd. – faktor rada) ili grupa društava stavljaju pod kontrolu i u službu parazitskih snage (pasivna renta/kamata – faktor kapitala), koje čine manjinski dio stanovništva koje ga čini. Ovaj fenomen je već uočen tokom kolonizacije.
Međutim, danas je njegova posebnost u tome što nije ograničena na nekoliko nacija ili kontinenata već se proteže na cijelo čovječanstvo.
Izvor cjelokupnog poslovanja leži u lihvarskom finansijskom sistemu (ili logici kamate) koji stvara tenzije između interesa različitih ekonomskih aktera. Ove nestišljive tenzije rezultiraju nestabilnom ravnotežom moći između ekonomskih aktera u pogledu naknade faktora proizvodnje (kapital i rad, jednostavno rečeno).
Danas je ovakav odnos snaga u korist kapitala (klasa najbogatijih 0,1%). Ali ova nepravda prirodno stvara nestabilnost jer kada je napor uvijek potreban na istoj strani, ona hrani frustraciju, gorčinu, želju za osvetom, pa čak i mržnju. Kapitalistički sistem, dakle, pokušava da pronađe dijelotvorna sredstva za očuvanje ove neravnoteže moći.
Ideologija neoliberalizma 1980-ih bila je odgovor na te tenzije, a njena implementacija pretočena je u deregulaciju nacionalne i međunarodne ekonomske scene, kao i smanjenje uloge države kao ekonomskog aktera i zaštitnika opšte dobro.
Finansijski sektor je i pokretač i pionir u ovoj ‘liberalizaciji’ jer opet, sistem opstaje zahvaljujući neravnoteži borbe za moć između faktora proizvodnje (u korist kapitala). Cijena koju treba platiti za održavanje ove nepravedne situacije je visoka: nerazvijenost čitavih regiona, osiromašenje, ilegalna imigracija, akulturacija, iskorenjivanje i na kraju sve veća nesigurnost.
Nakon što je popustila pozivu privatnih lobija da delegiraju svoju ekonomsku moć, politička moć je zatim radila na povlačenju države iz ekonomske sfere na institucionalnom i regulatornom nivou. Ova kriza identiteta države, koju karakteriše zanemarivanje njene dužnosti da ekonomski štiti stanovništvo, rezultira povlačenjem u njenu nadležnost ‘fizičke zaštite’ građana i monopola upotrebe sile (policija i oružane snage).
Na kraju, država se transformiše u policijsku državu u službi finansijskog sistema koji je finansira, kako bi potisnula svako protivljenje kapitalistički uspostavljenom neredu .
Ovaj ‘sigurnosni udar’ se sastoji u održavanju straha i nesigurnosti kako bi se legitimiralo djelovanje političke klase i države diskreditovane napuštanjem svojih dužnosti i prerogativa u korist privatnih lobija. Predloženi dogovor je jednostavan: manje slobode za više sigurnosti. Šira definicija ekonomske slobode se predlaže u zamjenu za umanjene individualne i osnovne slobode.
Dimna zavjesa ‘cijelog sigurnosnog aparata’ i ‘rata protiv terorizma’
‘Rat protiv terorizma’ se uklapa u ovaj nezdrav ciklus i predstavlja veliku diverziju i pokušaj da se zaštiti nepravedan odnos snaga koji proizilazi iz bankrotiranog, lihvarskog finansijskog sistema. A ako mediji teže da izjednače rat protiv terorizma sa ratom protiv islama, to može biti tačno samo utoliko što islamski ekonomski sistem predstavlja veliki izazov lihvarskom kapitalističkom sistemu u propadanju.
Posljednja ekonomska kriza iz 2008. godine bila je prekretnica sa ove tačke gledišta. Logika duga s kamatama je uvijek imala učinak društvene dezintegracije i dovoljno je pročitati povijest Babilona, starog Egipta, antičke Grčke ili grada Firence u srednjem vijeku da bi se shvatilo da uspon i pad civilizacije su samo epizode u istoriji lihvarstva.
U tom kontekstu, i kako društveni revolt postaje radikalniji, osnovni uzrok većine ogorčenosti u svijetu je prije svega povezan s ekonomskim i finansijskim frustracijama.
Oligarhija i njeni predstavnici imaju isti cilj, ali na različite načine. Cilj je skrenuti pažnju na drugu metu, narodnu osvetoljubivost, koja bi označila stvarne krivce tekuće ekonomske i socijalne katastrofe: oligarhiju, 0,1%. Potonji, dakle, ima sav interes da stvori diverziju kako bi uplašio stanovništvo i time održao prednost nametanjem željenih promjena društvenog pakta.
Ove promjene uključuju, prije svega, slabljenje živih i dinamičnih snaga u korist neaktivne finansijske oligarhije i privatizaciju državnih aktivnosti (čak i oružanih snaga).
Ovako postavljena jednačina, neoliberalni i lihvarski kapitalizam neminovno dovodi do svojih društvenih kontradikcija: intelektualne tenzije i političke autoritarnosti, a da oni nisu rezultat abnormalnosti ili takozvanog raskida s društvom.
Bila bi šteta kada bi trenutne kontroverze o policijskoj brutalnosti i neprijateljstvu stanovništva koje je proizašlo iz nje, prikrile srž stvari: pravdu i ekonomski mir.