Sir Zafrulla Khan, braneći palestinska prava – poziva svijet

Sir Chaudhry Muhammad Zafrulla Khan

Između Palestine i Izraela, u ratovima kojima se ne nazire kraj, kroz desetljeća je izgubljeno nebrojeno mnoštvo nevinih života.

 Dok su nacije podijeljene oko načina na koji ovome pristupiti, svijet u tišini promatra i dopušta ovim zločinima da se nastavljaju.

 Muslimanski je svijet jednako tako podijeljen vlastitim unutarnjim vjersko-političkim sukobima ali Muslimanska zajednica Ahmadiyya uvijek je podržavala istinu i protivila se nepravdama, gdje god i kad god su činjene.

 Sir Chaudhry Zafrulla Khan, ministar vanjskih poslova ondašnje novoosnovane države Pakistan, predsjednik Opće skupštine UN-a i istaknuti član Muslimanske zajednice Ahmadije, u studenom je 1947. godine održao antologijski govor u kojemu je istaknuo prava Palestinaca, prava koja su onda bila zanemarena baš kao što se to čini i danas.

Njegova ekselencija Muhammad Zafrulla Khan (desno), Predsjedavajući 17. Sesije Opće Skupštine, fotografirani dok se u sjedištu U.N. Khan obraća dopisnicima.
Izvor: UN slike

Njegovo obraćanje Skupštini UN-a objavljeno je u prosincu 2002. godine u časopisu „The Review of Religions“ a ovdje ga, za dobrobit čitateljstva, donosimo ponovo.

126. PLENARNI SKUP

 Održan u dvorani Opće skupštine (Ujedinjene nacije),

Flushing Meadow, New York,

petak, 28. studenog 1947., u 11 sati.

Predsjedatelj: g. O. ARANHA (Brazil).

 [125.] Nastavak rasprave o palestinskom pitanju

PREDSJEDATELJ: Opća je skupština suočena s ozbiljnim pitanjem a da bi zastupnici na najispravniji način razmotrili njegovu osnovanost, trebamo im za to omogućiti najbolje moguće uvjete. Stoga vas kao predsjedavajući moram podsjetiti da se tijekom debate Opće skupštine suzdržite od pljeska ili bilo koje druge intervencije.

Na predsjedateljvoj listi govornika je deset izlagača. Pozivam predstavnika Pakistana.

U sredini sjedi Dr. Oswaldo Aranha, Brazil; predsjednik Delegacije i Predsjedavajući Skupštine koji je Muhammad Zafrulla Khana predstavio Skupštini.
Izvor: UN slike

Sir Muhammad ZAFRULLA KHAN (Pakistan): Gospodine Predsjedniče, zadovoljstvo mi je primijetiti koliko Vam je stalo da, barem što se ovog pitanja tiče, omogućite neometanu i nepristranu raspravu. Ali, hoće li ovo glasovanje biti nepristrano i lišeno izvanjskih utjecaja, to više nije pitanje nečije satisfakcije te se stoga na ovome neću zadržavati.

Oni kojima događaji iza kulisa nisu dostupni, iz tiska su saznali dovoljno da se u njihovim srcima rodi bojazan da će ovo pitanje – ali ne samo ovo posebno pitanje već i ostale rasprave ovog velikog tijela na kojega su uprte nade svijeta u pogledu budućnosti – biti propušteno.

Dopisnici Ujedinjenih Nacija sjede u novinarskoj sekciji konferencijske dvorane na posljednjem sastanku Ad Hoc odbora ua palestinsko pitanje (Druga Sesija Opće Skupštine U.N) gdje je privaćena rezolucija o particiji Palestine.
Izvor: UN slike

U povijesti svijeta i u povijesti ove velike – ili se barem nadajmo velike – Organizacije, ovo je poseban trenutak. Danas se sudi Ujedinjenim nacijama i svijet gleda i sluša njihovu obranu – možda ne toliko s gledišta da li se ili ne odobrava particija o kojoj je riječ već s gledišta da li se tijekom donošenja iskrenih odluka ostavlja dovoljno prostora nepristranom prosuđivanju i savjesti.

Često smo skloni povijest čitati unatrag ali smatram da je to vrlo pogrešan način njezina čitanja. Da bi se povijest ispravno prosuđivala trebalo bi čitati unaprijed, čitati tako da se postavimo poslije onih događaja koje namjeravamo prosuđivati ili vrednovati.

Dopustite mi, gospodine Predsjedniče, da pozovem izaslanike da povijest – ili barem onaj njezin dio koji se tiče Opće skupštine – zakratko čitaju na ovaj način.

Pogled na ured novinske kuće United Press pri Općoj Skupštini U.N., Flushing Meadows, neposredno nakon što je Skupština izglasala potvrdu particije Palestine.
Izvor: UN slike

Da ne bi otišli predaleko, prije trideset i dvije godine, u borbi protiv srednjoeuropskih sila, zapadni su saveznici bili u smrtnom hropcu. Turska je, stavši na stranu Njemačke,  u to vrijeme tek ušla u rat a sudbina je savezničkog pothvata visila na koncu. Arapi, koji su u to vrijeme jedini mogli pomoći uspostavi ravnoteže u vitalnoj regiji Bliskog istoka, bili su pozvani odbaciti lojalnost Turskoj i pridružiti se saveznicima. Zauzvrat im je – na temelju obećanja Ujedinjenog Kraljevstva koje je naknadno potvrdila i Francuska – da će na kraju borbe Arapi u svojim zemljama biti slobodni. Oni su na to pristali i ispunili svoj dio zadaće.

A na koji su način dana ispunjena njima dana obećanja? Podsjećali su nas često da su ova obećanja ispunjena „do razine od devet desetina“ i da bi s time trebali biti zadovoljni. No, je li dostatno reći „od danih smo deset obećanja, ispunili devet“? Je li to – u međunarodnim, nacionalnim ili čak privatnim poslovima – standard kojega želimo uspostaviti i pridržavati ga se? Ako je to zaista tako, zastanite i promislite hoće li se više ikad imati povjerenja u prisege, osobito one zapadnih sila. Nacije zapada, promislite o tome da će možda već sutra i vama trebati prijatelji i da će vam i na Bliskom istoku trebati saveznici. Stoga vas ovim zaklinjem da ne upropastite i ne srušite povjerenje koje vam bliskoistočne zemlje ukazuju.

Sedamnaesto redovno zasjedanje Opće Skupštine otvoreno je u sjedištu Ujedinjenih nacija, a za predsjednika je izabran veleposlanik Muhammad Zafrulla Khan iz Pakistana. Za predsjedničkom govornicom g. Khan (desno) sluša jednog od govornika. Pokraj njega sjedi vršitelj dužnosti glavnog tajnika Ujedinjenih naroda U Thant.
Izvor: UN slike

Rečeno je kako postoji izvjesna sumnja o tome je li u obećanje dato Arapima bila uključena i Palestina. Tijekom svih ovih dugačkih rasprava, tijekom vijećanja koja su se premještala od mnoštva odbora do pododbora, pa opet natrag u odbore, nitko nije niti pokušao tvrditi da Palestina nije bila uključena u jamstva koja su dana (a niti da je bila izuzeta iz njih). Ipak, predloženo je da ako u svezi s tim pitanjem postoji ikakva dvojba i budući da do sada niti jedan neovisni i nepristrani sud nije pozvan da u tom smislu izrazi svoje mišljenje, to pitanje treba uputiti Međunarodnom sudu pravde. Mišljenje ovoga suda, smatralo se, na ovaj će ili onaj način te jednom i zauvijek, ovaj problem riješiti. Ali taj prijedlog nije usvojen.

Što nakon ovoga zaključiti? Samo to da su oni koji su u svezi ovog pitanja gajili ikakva premišljanja, već znali kakav će biti odgovor Međunarodnog suda pravde.

Tvrdilo se (i predstavnik Čehoslovačke je to posebno istaknuo) kako su dati zalozi bili samo obećanja i kako se pri tome nije radilo o međunarodnim ugovorima; ovo u stvari nije značilo ništa drugo nego, da se, za razliku od obvezujućih međunarodnih ugovora, obećano ne mora ispuniti. Obećanjima se, međutim, mora vjerovati i prije sklapanja međunarodnog sporazuma, osobito usred izvanrednih stanja poput svjetskog rata. Ako se, naime, u obećano ne treba pouzdavati, onda zaloge i jamstva nikad niti nećemo moći primiti.

Reklo se zatim da je i  Balfourova deklaracija bila svojevrsni zalog. Uistinu, i to je također obećanje, ali s jednom nadopunom: ono opstaje ili ne opstaje samo ako je u skladu s prethodnim jamstvima. Zalog dakako može biti u skladu s prijašnjima, ali ako neko obećanje nije s prethodnima u skladu, tada, budući da prijašnja već zauzimaju mjesto, za neka buduća i nekonzistentna jamstva jednostavno nema prostora. Drugim riječima,  Balfourova je deklaracija, obećanje o uspostavi „nacionalne kuće židovskog naroda“ neodvojiva od jamstva o „slobodnoj i neovisnoj Palestini“. Oba ova zaloga mogu stajati jedan uz drugog i stoga ih ostavimo zajedno i tako neka oba budu ispunjena.

Balfourova deklaracija bila je javna izjava britanske vlade koja se zalagala za uspostavljanje Palestine kao „nacionalne kuće židovskog naroda“.
©Wikimedia Commons

[Prijevod Balforove deklaracije u fusnoti][i]

Što se tiče vlasti Mandata [„League of Nations – Mandate for Palestine and Transjordan Memorandum“; op.prev.], jedno je obećanje ispunjeno: uspostavljen je dom židovske nacije. Ono što sad preostaje jest da se u cjelini uspostavi i neovisnost Palestine. Opet se tvrdi: ne, Balfourova deklaracija značila je nešto više od toga. Dobro, neka bude tako. Ako su ovdje u pitanju legalitet i opseg Deklaracije, pozovimo se na Međunarodni sud pravde. Takav je prijedlog dao Pododbor 2, ali prijedlog nije bio usvojen.

Na humanitarni je aspekt ovog pitanja također stavljen veliki naglasak, aspekt koji se ne poriče. Ali, s humanitarnog stajališta, ovdje nije riječ o samo židovskim izbjeglicama i raseljenicima. Svaka, naime, osoba, bilo da je prognana, obespravljena ili nepravedno iskorištena, ima pravo na odgovarajuću zadovoljštinu i ovo se ne smije poricati.

Što je po tom pitanju učinila Palestina i koliki je, što se tiče židovskih izbjeglica i prognanika, njezin doprinos rješenju humanitarnog pitanja? Ako zanemarimo neprebrojive ilegalne imigrante, od završetka Prvog svjetskog rata Palestina je primila preko četiristo tisuća židovskih doseljenika a od početka progona Židova u nacističkoj Njemačkoj primila je gotovo tristo tisuća židovskih izbjeglica.

Netko je primijetio da oni koji o humanitarnim načelima govore najviše, u svezi istih – premda ih, sudeći po njihovim mogućnostima, to ništa ne bi koštalo – čine najmanje. Na drugu stranu ti isti su spremni (štoviše, više su nego voljni) biti darežljivi, ali na štetu Arapa.

Tek se za nekolicinu povijesnih razdoblja može reći da, u jednom ili drugom dijelu Europe, Židovi nisu bili progonjeni. U vrijeme kad su se engleski kraljevi i baruni prepuštali zabavi vađenja zuba židovskim trgovcima i bankarima – svojevrsnom srednjovjekovnom nepovratnom zajmu ili ‘blagom’ načinu da ih uvjere da surađuju u jačanju njihove feudalne ekonomije – upravo je arapska Španjolska Židovima pružala i azil i utočište i oazu.

Danas se kaže: „Siromašni i progonjeni europski Židov jedini nema dom“. Istina. Ali onda se nastavlja: „Zbog čega mu, kao što je to onda učinila arapska Španjolska, danas dom ne bi omogućila arapska Palestina? Ali pružila mu ne samo pribježište od progona nego i Državu u kojoj bi vladao nad Arapom“. Kakve li samo ‘darežljivosti’ , kakve li ‘humanitarnosti’.

Kao što znamo, Posebno povjerenstvo Ujedinjenih nacija za Palestinu jednoglasnom je Preporukom VII pozvalo Opću skupštinu da se žurno i ostavljajući postrance [teritorijalni] problem Palestine, pozabavi pitanjem izbjeglica i raseljenih osoba. Valjalo je, naime, prvo pružiti nužno sklonište progonjenom Židovu i tako umanjiti humanitarni problem i ublažavanje palestinskog problema.

I što je u tom pogledu učinilo ovo veliko i ugledno tijelo? Pododbor 2 je na temelju toga sastavio nacrt rezolucije (Rezolucija II, dokument A/AC.14/32) i dao sljedeće preporuke: prvo, predložila se repatrijacija tj. povratak židovskih izbjeglica i raseljenika u države iz kojih su izbjegli ako je moguće; drugo, da oni koji se ne mogu vratiti, a u skladu s tadašnjim kapacitetima za prihvat izbjeglica, budu dodijeljeni državama članicama; i treće, da se u svrhu određivanja kvota, osnuje povjerenstvo.

Pogled na 26. sastanak 57 članova Ad Hoc odbora za palestinsko pitanje na Drugoj Sesiji Opće Skupštine Ujedinjenih Nacija, Lake Success, New York.
Izvor: UN slike

Rezolucija, čije je središnje pitanje bilo hoće li doći do repatrijacije, daje se na razmatranje. Australija kaže ne; Kanada kaže ne; Sjedinjene Države kažu ne. Ovo je, s jedne točke gledišta, bilo veoma ohrabrujuće jer ako se od ovih ljudi ne bude zahtijevalo da se vrate u države u kojima su proživjeli strahote, čak i ako su spremni se vratiti – onda možemo biti sigurni da će drugi prijedlog biti usvojen: da ćemo ovim ljudima svi mi pružiti utočište. Da li da onda, prema prihvatnim kapacitetima, budu raspoređeni u zemljama članicama? Australija, ta mala, prenapučena i tijesna zemlja, kaže ne, ne, ne. Kanada, jednako tako prenaseljena i skučena, kaže ne. Sjedinjene Države, velikodušno humanitarne ali još uvijek premale i s veoma malo prirodnih bogatstava, kažu ne. U tome se sastojao sav njihov doprinos humanitarnim načelima. Istovremeno, nisu propustile izjaviti: neka idu u Palestinu, na široka i prostrana područja s razvijenom i velikom ekonomijom te bez problema; tamo ih se s lakoćom može primiti.

Ovako je i ovo štovano tijelo dalo svoj doprinos ostvarenju humanitarnih načela o kojima je riječ.

Na stranu obazrivost, kakva je situacija danas? S čime smo se suočili odmah po prestanku Mandata? Skrećem ovdje pozornost na „Covenant of the League of Nations“, stavak 4. članak 22. pod kojim je dodijeljen mandat. Citiram: „Određene zajednice koje su donedavno pripadale Turskom imperiju dosegle su stupanj razvoja na kojemu se njihovo postojanje kao neovisnih nacija može privremeno priznati s time da do trenutka u kojemu ne budu u stanju samostalno opstati iste budu podložne pružanju administrativnih savjeta i pomoći obveznika“. Upravo se ovaj paragraf odnosi na Palestinu.

Mandatna vlast kaže da će odrediti Mandata. Posebni odbor Ujedinjenih nacija za Palestinu kaže da se s Mandatom treba utvrditi. Svi se slažu da na ovaj ili onaj način Palestina treba postati neovisna.

S lijeva na desno, u razgovoru: Mr. Nathan Barnes (Liberija); Dr. Tesfaye Gebre-Egzy (Ethiopija); Mr. Leo Malania iz Izvršnog ureda Generalnog tajnika; i g. Muhammad Zafrulla Khan (Pakistan), predsjedavajući Opće Skupštine.
Izvor: UN slike

Nakon što se prestane s pružanjem administrativnih savjeta i pomoći, pravno je stajalište da će Palestina, čija je privremena samostalnost priznata odavno, s tim danom trajno postati samostalna. I ovo je problem s kojim su suočene Ujedinjene nacije.

Na koji će način Palestina postati neovisna, kakvu će vrstu samostalnosti imati? Koje ćemo od mogućih rješenja podržati i pokušati provesti? Prijedlog koji se našao pred Općom skupštinom zapravo kaže da ćemo mi – a ne narod Palestine, stoga  i bez ikakve odredbe o samoodređenju i bez pristanka onih kojima će se ubuduće upravljati – odlučiti koju će vrstu samostalnosti imati Palestina. Palestinu ćemo nazvati neovisnom i suverenom ali ona će u stvarnosti pripadati nama; ona neće biti zjenica [eng. apple: jabuka; op.prev.] naših u različitim smjerovima uperenih očiju već će postati jabučica razdora između Istoka i Zapada. I sve to da nam se kojim slučajem ne dogodi ujedinjenje na koje se naše ime [Ujedinjene nacije, op.prev.] tako čeznutljivo poziva.

Palestina će, za početak, izgledati ovako: prvo ćemo tijelo Palestine tripartitno rasjeći na dijelove židovske i tri dijelove arapske države. Jaffa će postati enklava a srce Palestine, Jeruzalem, trajno će ostati međunarodni grad.

Sasjekavši Palestinu ovako, njezino ćemo krvavo tijelo zauvijek pribiti na križ. I to ne privremeno već trajno. Palestina će uvijek biti raspeta na križu i nikad neće pripadati svom narodu.

Koju ovlast imaju Ujedinjeni narodi da to učine? Odakle im zakonske, odakle im pravne ovlasti da Ujedinjeni narodi jednu samostalnu državu trajno podvrgnu svojoj upravi?

Predstavnik Sjedinjenih Država je izjavio da je ovo problem koji se nije mogao predvidjeti, koji je bez presedana i koji je stoga i bez prikladne upute u našoj Povelji. Na drugu stranu, isti predstavnik smatra da bi, ako ovakav plan podjele prihvati 38 država, to samo po sebi predstavljalo zakon. Što stoji iza te primjedbe koju je, prvo Odboru a potom i tisku, iznio predstavnik Sjedinjenih Država? Nije li to priznanje da samome planu nedostaje pravni, sudski i konstitucijski argument i da vas se ovdje ne poziva da samo prihvatite plan kao takav već i da mu svojim glasom nadomjestite autoritet kojega nema? Drugim riječima, ovdje vas se poziva da svojim glasom izmijenite Povelju i u nju upišete novo i najproturječnije poglavlje. Hoćete li zaista preuzeti tu odgovornost? Gdje se u Povelji nalazi da ste ovlašteni učiniti to na što vas se poziva? Ima li Opća skupština takvu ovlast? Ima li je Vijeće sigurnosti? Imaju li je oba ova tijela zajedno?

Što vas se ovdje poziva učiniti? Prvo, od vas se traži da uspostavite jednu komisiju koja će suvereno vladati dvjema neovisnim državama. Dalje, pozvani ste te države uspostaviti i nad njima tijekom prijelaznog razdoblja imati vlast – sve funkcije vlasti; legislativnu, izvršnu i administrativnu. Kome će u konačnici pripasti trajni suverenitet ovih dviju Država? Narodima ovih dviju Država? Nipošto. Trajni će suverenitet biti u rukama  „zajedničkog gospodarskog odbora“ [eng. „a joint economic board“; op.prev.]. Da li bi taj odbor trebao biti poveznica između dviju država tako da svaka treća strana bude isključena? Opet, ne. To će vijeće, sastavljeno od devetorice – tri člana iz arapske države, tri iz židovske i tri člana iz Ujedinjenih nacija – obnašati stvarnu vlast u Palestini. Oni će upravljati carinom, valutom, željeznicom, međunarodnim zračnim putovima, razvojem vodovoda, poljoprivrede i tako dalje. Bez njihovog sudjelovanja, priznaje se,  ni jedna od dvije države neće biti u stanju pružati ni administrativne ni socijalne usluge, niti osigurati vlastitu obranu niti ostvariti ikakav napredak. Tko će onda zapravo biti suveren? Suveren će biti „zajednički gospodarski odbor“. A njega, podsjetimo se, sačinjavaju tri Arapa, tri Židova i tri predstavnika Ujedinjenih nacija. Ovako će Ujedinjene nacije imati trajni suverenitet u Palestini. Ali odakle ovlast za nešto ovakvo?

Nadalje, što se tiče Jeruzalema, od njega treba učiniti međunarodni grad pod međunarodnom upravom – opet, trajno. Postojala je doduše odredba u izvješću Pododbora 1 da se ovaj sustav nakon deset godina može revidirati: tamo je stajalo da će se ovo uzeti u obzir ako takvo stajalište, na ovaj ili onaj način, izrazi dvije trećine stanovnika Jeruzalema. No ta je odredba amandmana izbrisana i ostalo se pri tome da će Jeruzalem trajno ostati međunarodni grad kojim će upravljati guverner kojega će postaviti Ujedinjene nacije.

Predstavnici Pakistana i Jemena potpisuju „Instrument of Adherence“ (Instrument o pristupanju) Povelji Ujedinjenih naroda, tijekom ceremonije primanja u članstvo. Za stolom u uredu gospodina Liea sjede, slijeva: Trygve Lie, glavni tajnik Ujedinjenih nacija; Sir Mohammad Zafarullah Khan iz Pakistana; dr. Hanna Saba, direktor Odjela za ugovore, Pravni odjel Ujedinjenih naroda, i jemenski princ Seif el Islam Abdullah.
Izvor: UN slike

Da li ovako itko barem hini da će ovo nekad postati samostalni grad? Ne. Gdje je za ovo ovlast? Što se tiče Opće skupštine sve se nalazi u člancima 11. i 14. Povelje. U članku 11. stoji da Opća skupština može raspravljati i da može davati prijedloge. U članku 14. stoji da Opća skupština može poduzeti korake prema mirnom razrješenju nesuglasica – očito, između država članica.

Odakle ovlast Općoj skupštini da učini ono što se ovdje poziva učiniti? Što se tiče Vijeća sigurnosti, spomenuti su članci Povelje 34., 39. i 41.; štoviše, kao rezultat takozvanog danskog amandmana (dokument A/AC.14/43/ Rev.l), članci 39. i 41. su uključeni u konačnu rezoluciju. Ali primjenjuju li se? U preambuli rezolucije sadržane u dokumentu A/516 se navodi da će, ako tako budu zahtijevale okolnosti, Vijeće sigurnosti, poduzimajući mjere u skladu s člancima Povelje 39. i 41., ovlastiti Komisiju Ujedinjenih nacija da učini ono zbog čega je, prema ovom programu, Komisija uopće i osnovana. Priznajem stoga da ne razumijem u potpunosti smislenost izjave da će se poduzeti mjere kako bi se, sukladno člancima 39. i 41., Komisija Ujedinjenih nacija ovlastila učiniti ono što je Komisija već ovlaštena učiniti. Koji je onda smisao članaka 39. i 41.? Članci 39. i 41. primjenjuju se između Država članica.

Ali problem je sljedeći. Kao prvo, tko je Ujedinjenim nacijama povjerio upravljanje nad suverenim državama? Drugo, članovi su Skupštine svjesni da Arapi Palestine odbijaju surađivati u uspostavi arapske države. Ne govorim ovo u smislu krvoprolića; ne govorim o nasilju. Oni jednostavno neće surađivati. Na koji će onda način Opća skupština uspostaviti arapsku državu? Kako će se u toj arapskoj državi uspostaviti administrativne službe? Tko će osigurati obranu te arapske države? Tko će omogućiti mnoštvo funkcija koje mora obavljati Vlada? Gdje je Opća skupština potvrdila ovlasti da smije to učiniti? Ova su se pitanja neprestano postavljala ali na njih nije bilo odgovora. Jedino pitanje na koje se obraćala pažnja je bilo što učiniti u slučaju da okolne arapske države počnu stvarati probleme.

Ali to nije ono što me zabrinjava. Nadam se – zapravo, uvjeren sam – da arapske države, kao članice ove Organizacije neće niti pokušati učiniti išta što bi bilo u suprotnosti s obvezama koje smo, kao članice ove Organizacije, preuzeli prema Povelji. No, na koji će način Opća skupština uspostaviti arapsku državu ako se ljudi tome protive, ako neće surađivati? Odakle ćete dobiti usluge? Tko će održavati poredak? Ovi su problemi, istina je, postavljeni ali ne i njihova rješenja.

Ako u svrhu uspostave arapske države bude nužna sila, odakle će ona doći? Tko će je osigurati, tko će joj pridonijeti? Odakle će doći uprava? Odakle će doći financije? Ovakva bi nepomična situacija mogla postati gnojna rana u međunarodnom tijelu i, kao što nam je to pokazalo iskustvo Mandata, u sve većem obimu iziskivati i snage i financije. Zbog čega je Ujedinjenom Kraljevstvu danas mučno od Mandata nad Palestinom?

Sir M. Zafrullah Khan, desno, Pakistan, razgovara s Amirom Faisalom al Saudom, u sredini, i šeikom Asadom al Faqihom, iz Saudijske Arabije, u konferencijskoj sobi prije 30. sastanka Ad hoc odbora za palestinsko pitanje Drugog zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda.
Izvor: UN slike

Na pitanje postavljeno o pravnim i sudskim ovlastima Ujedinjenih nacija da se sve navedeno i ostvari, rečeno je da bi to pitanje trebalo uputiti Međunarodnom sudu pravde. Dopušta li Povelja da se učini ono ovdje predloženo? O ovome se prijedlogu glasovalo u ‘ad hoc’ sastavljenom odboru te je, s dvadeset glasova za i s dvadeset i jednim protiv, prijedlog za arbitražu Međunarodnog suda odbačen. Samo se dvadeset i jedan član – barem nominalno ili je tako izjavio – zadovoljio mišlju da negdje, nekako, mora postojati izvor ovlasti da se izvrši ono što je predloženo. Većina od skupine koja je glasala protiv, glasala je tako ne zato što su i sami bili zadovoljni ‘rješenjem’ pravnog pitanja već zato što su se bojali da bi moglo doći do raspuštanja Opće skupštine a da do glasovanja u svezi toga uopće ne dođe. Ali čak i ovo treba ostaviti po strani.

Prijeđimo sada na praktične izazove. Što ćemo reći s obzirom na održivost ovih dviju država? Uzmimo arapsku državu. I sam je Posebno odbor Ujedinjenih nacija za Palestinu priznao da arapska država ne bi mogla biti održiva sama po sebi te je u tu svrhu predvidio „zajednički gospodarski odbor“. Dr. Judah Magnes, eminentni, visoko intelektualni i vrlo cijenjeni Židov te predsjednik Hebrejskog sveučilišta, izjavio je: „Vaša je ekonomska unija bez političke unije – promašaj od samog početka i nikad neće zaživjeti. Stoga se“, nastavio je, „tome ne treba niti nadati. Ekonomsko jedinstvo je bez onog političkog neostvarivo“. Na riječi ovog čovjeka, prema kojemu osobno gajim najveće poštovanje, skrenuo sam pozornost Ad Hoc odbora. Ako Arapi, naime, ne budu surađivali, neće biti održiva niti židovska država jer će i sama biti pod velikim, kako financijskim i ekonomskim tako i, protežno, kadrovskim pritiskom. Na koji ćemo način takvo nešto učiniti održivim? Ili, ponavljam, tko će osigurati početne financijske uloge i buduću novčanu podršku?

Budući da su navedenu podjelu svi smatrali pravičnim rješenjem – u smislu da će ovo biti ostvarivo ako, na jednu stranu, arapske države budu surađivale a, na drugu stranu, ako bude surađivao Palestinski narod, Židovi i Arapi – prijeđimo sada na propitivanje njegove nepristranosti. S tom bi vas namjerom pozvao da propitamo tri stvari na temelju kojih se tvrdi da je navedeno rješenje pravično.

Ovdje se vide kako razmjenjuju mišljenja (slijeva nadesno): predsjednik Generalne skupštine Muhammad Zafrulla Khan (Pakistan); g. Talaat Ghoussein, kuvajtski ministar u Washingtonu i predsjednik izaslanstva svoje zemlje pri UN-u; Njegovo Visočanstvo Shaikh Saba el Ahmed Al-Sabah, ministar vanjskih poslova Kuvajta; i g. Saeed Yacoob Shammas, Kuvajtski stalni promatrač pri UN-u.
Izvor: UN slike

Prvi je argument ovakav: u Palestini je 1.300 000 Arapa, 650 000 Židova – sa željom za više prostora – problem je postao nerješiv. Stoga ih podijelimo. Bilo bi, naime, i nepravedno i nepošteno da trideset i tri posto populacije – što je otprilike brojnost židovskog življa u današnjoj Palestini – u unitarnoj Državi ima status manjine. Zato bi pravično rješenje bila podjela: neka Arapi imaju svoju a Židovi svoju Državu.

U skladu s tim određene su i granice. Arapska bi Država bila arapska u smislu da bi u njoj bilo oko 10 000 Židova i skoro 1 000 000 Arapa. Dobro, a što je sa židovskim Državom? U njoj bi bilo 498 000 Židova i 435 000 Arapa. Da li vam se stav da Židovi ne bi trebali živjeti kao manjina na arapskoj strani ali Arapi bi mogli živjeti kao manjina na židovskoj – čini kao rješenje problema? Ako jedna od ovih podjela nije pravična onda nije druga, ako jedan od ovih stavova nije rješenje, nije ni drugi.

Promotrimo načas cijelu površinu koju se namjerava podijeliti granicama. Premda je Židova 33 a Arapa 67 posto, 60 posto Palestine pripalo bi Državi Židova. Ako ovdje zanemarimo pustinjsko tlo (na koje ću se vratiti kasnije) kakav je karakter poljoprivredno iskoristivog tla? Od obradivih površina Palestine, ravnice bi, najvećim dijelom, pripale Židovima a brda Arapima. Među članovima Odbora kružio je dokument koji je izradio predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva gdje se ukazivalo na to da bi od obradivih područja s mogućnošću navodnjavanja, 84 posto bilo u Državi Židova a samo 16 posto u Državi Arapa. Nema što, veoma poštena raspodjela: jedna trećina populacije dobit će 84 posto obradivog tla a dvije trećine – 16 posto.

Palestina na britanskoj karti 1924. godine
©Wikimedia Commons

I sam je Posebni odbor Ujedinjenih nacija primijetio da su agrumi najveći izvozni proizvod Palestine, da je ovoga časa vlasništvo nad njima skoro pa jednako raspodijeljeno između Židova i Arapa i da bi u budućnosti područja zasađena agrumima skoro u cijelosti pripala Državi Židova. O kakvoj onda pravičnosti govorimo? Nadalje, Palestina proizvodi samo polovicu od potrebnih joj žitarica, sve ostalo se treba uvoziti. Osamdeset posto tla na kojemu se uzgajaju žitarice pripada Državi Židova a samo dvadeset posto Državi Arapa.

Štoviše, postavlja se i pitanje o veličini onih područja koja bi se mogla razviti. Pogledajte kartu. Da li negdje u arapskoj Državi vidite prostor za razvoj? Čuli smo od jednog predstavnika da se u brdima može uzgajati puno maslina. Istina je, proizvodnja se maslina u brdima može povećati ali maslinama, da bi došle do svog punog roda, treba u prosjeku dvadeset i pet godina.

Karta particijskog plana UN-a, 1947. godine
©Wikimedia Commons

A što s uobičajenom poljoprivredom? U Odboru je istaknuto da u Negevu, kad god to oskudne padaline dopuste, arapski beduini obrađuju oko dva milijuna ‘dunama’ [oko 200 tisuća hektara; op. prev.] zemlje. Devedeset i devet posto tog područja dodijeljeno je Državi Židova. U tom je području 15% zemlje u privatnom vlasništvu. Sve će to pripasti Državi Židova premda je od 15%, u arapskom četrnaest a samo jedan posto u židovskom vlasništvu. Tamo živi oko sto tisuća Arapa i samo dva tisuća Židova a sve je to određeno pripasti Državi Židova.

Pogledajmo područja južnije od toga. Taj je krajnji trokut u naravi neobradiva pustinja. Mislim da je – premda moje informacije ne moraju biti točne – predstavnik Sjedinjenih Država u Odboru 1 postavio pitanje zbog čega je ovaj prostor dodijeljen Državi Židova. Na ovo se pitanje nije odgovorilo. Razlog tome postaje očit ali tek kad pogledamo kartu: ovako se Država Židova prostire sve do zaljeva Aqaba i time ima izlaz na Crveno more. Jedno je vrijeme – ovdje mislim na plan kojega je Mandat izradio ali koji je bio odbijen – i sam Mandat htio zadržati to područje. Mandat je, međutim, bio iskren i rekao da bi mu to područje i pristup zaljevu Aqaba bio od strateškog interesa. Je li ovo područje od strateškog interesa za Državu Židova? To ne može biti slučaj jer, što se tiče izlaza na more, Država će biti na samom Sredozemlju. Zbog čega onda ići do mora kroz pustinju? Kome je ovo u strateškom interesu? Ovo područje, čini se, treba pripasti Državi Židova za neke druge, nepoznate svrhe.

Razmotrite sad situaciju u industriji. Židovska je industrija praktički u cijelosti unutar Države Židova. Nakon što sam ovo istaknuo u Odboru jedan je predstavnik rekao: „Oh. Prigovara se da je cijela židovska industrija u Državi Židova. Ali tamo joj je i mjesto“. Naravno da joj je tamo mjesto. Nije mi ni bila namjera reći da nije. Rekao sam da je to potpuno korektno i savršeno pravično. Ali, nasuprot tome, gdje je arapska industrija? Četrdeset i pet posto arapske industrije je u Državi Židova. Je li to pošteno?

Reći će se, kao što se već i prije govorilo, da je Arapima, što se Jaffe tiče, učinjen veliki ustupak. O kakvom se ustupku radi? Grad Jaffa, čiji su stanovnici većinom Arapi, bit će enklava [teritorij okružen drugom državom; op. prev.]. Zbog čega enklava? Karta koju je izvješću priložila manjina članova Posebnog odbora 1 pokazuje da se Jaffa, preko pretežito arapskih područja, može povezati s južnim dijelom Države Arapa. Karta koju je izvješću priložila većina članova Odbora 2, pokazuje poveznicu s obalnim, opet pretežito Arapima naseljenim dijelom. Zbog čega Jaffa treba biti enklava ako je teritorij između Jaffe i Države Arapa, i istočno i južno, pretežito naseljen Arapima? Zbog čega onda enklava?

Ovdje se vide kako u konferencijskoj dvorani razmjenjuju mišljenja predsjednik Opće skupštine Muhammad Zafrulla Khan (lijevo), iz Pakistana, i podtajnik UN-a za poslove Opće skupštine, CV Narasimhan, koji je također šef kabineta.
Izvor: UN slike

U pogledu razgraničenja predložen je amandman. Tamo stoji da, ako do podjele već mora doći, neka barem granice budu pravedno raspoređene. Amandmanom se upućuje da granice predloži Komisija sastavljena od tri stručnjaka koje će u tu svrhu imenovati Vijeće sigurnosti; oni su trebali osigurati da u Državi Arapa, od ukupnog teritorija koji je u privatnom vlasništvu, Židovima ne pripadne više od 10 % i da u Državi Židova, od ukupnog teritorija koje je u privatnom vlasništvu, Arapima ne pripadne više od 10 %. Premda bi ovo bilo prilično pravično, prijedlog, izvan arapskih Država Članica, nije naišao na skoro nikakvo odobravanje.

Sada dolazimo do pitanja je li predloženo uopće izvedivo. Kao što sam rekao, predstavnik je Sjedinjenih Država izrazio nadu da bi, s obzirom na potporu okolnih arapskih Država i naroda Palestine, plan mogao uspjeti. Okolne arapske Države sigurno neće podržati ovaj eksperiment; sve što se od njih može očekivati ​​jest da, kao Države, neće učiniti ništa što je u suprotnosti s njihovim obvezama prema Povelji.

Ali Arapi Palestine odlučili su se na nesuradnju. Na drugu stranu, članovi Skupštine trebaju znati da ovo nipošto nije eksperiment. Ovo nije slučaj kao kad smo za razdoblje od jedne godine ustanovili Privremeni odbor [Interim Committee; op. prev.] i kad smo, da nije bilo uspjeha, stvari mogli pobrisati i na novoj sjednici Opće skupštine izraditi novi plan.

Baš naprotiv, ovaj plan predlaže rješenje koje će biti trajno. Neuspjeh plana bio bi jednako i neuspjeh Ujedinjenih nacija. Ovdje je riječ o trajnoj uredbi koja istovremeno jamči ugled, čast pa čak i samu opstojnost Ujedinjenih nacija. Stoga moramo pažljivo razmisliti o tome što ćemo ovom prilikom sebi dopustiti. Je li Opća skupština spremna kockati se?

Predsjednik Opće skupštine Oswaldo Aranha (drugi slijeva), razgovara s (slijeva nadesno) Mohamedom Zafrullahom Khanom, predsjednikom izaslanstva Pakistana; Camille Chamoun, ministrica unutarnjih poslova Libanona i voditeljica izaslanstva; i Larry Lesueur, radijski komentator kolumbijskog radiodifuzijskog sustava (CBS), nakon 127. sastanka Opće skupštine Ujedinjenih naroda odgodili su za 24 sata konačno glasovanje o podjeli Palestine u Flushing Meadowsu u New Yorku.
Izvor: UN slike

Prije nego Ujedinjene nacije pokrenemo u smjeru obveze provođenja plana – plana koji nema moralno utemeljenje, plana koji je izvan zakonskih i juridičkih ovlasti Ujedinjenih nacija i plana kojega je nemoguće ostvariti – zastanimo i razmislimo. Čineći ovaj uzaludan i kobni iskorak, pokazujete da vam želje šezdeset i šest posto stanovništva Palestine ne znače ništa. Ovakvim ponašanjem – govorim ovo s obzirom na sve što se ovdje događalo, na ‘manevre’ koji su se ovdje izvodili u zadnja tri-četiri dana – uništava se međusobno povjerenje svih okolnih i susjednih država a time i povjerenje u pravičnost i nepristranost samih Ujedinjenih nacija i odluka sjednica Opće skupštine u kojoj sjede predstavnici velikih i časnih naroda.

Time što u srce Bliskog istoka nasilno zabijate ono što je u stvarnosti klin Zapada – u srca stanovnika svih zemalja od sjevernoafričke atlantske obale do stepa središnje Azije, sijete sumnju i nepovjerenje u motive i namjere zapadnih sila. Postupajući ovako vi riskirate pogibelj da se jednom, zasvagda i nepovratno, onemogući ikakva smislena suradnja između Istoka i Zapada.

Na koji su način Ujedinjene nacije skinule sa sebe teret odgovornosti u svezi ovog veoma teškog, veoma stvarnog i veoma ljudskog problema?

Bila su dva prijedloga i oba su smatrana krajnostima. Jedan je bio za unitarnu Državu a drugi je bio za podjelu na dvije Države. Uspostavljena su dva Pododbora. Jedan je podržavao unitarni plan i preuzeo odgovornost da na toj osnovi izradi i prijedlog; drugi, kojega su sačinjavali članovi koji su bili za particiju, trebali su izraditi svoj plan na ovoj drugoj osnovi.

Jesu li ovako Ujedinjene nacije poduzele ikakav napor da se Židovi i Arapi povežu, jesu li se potrudile pronaći svojevrsni srednji put ili iznaći rješenje na kojemu bi oba naroda radila zajednički – rješenje koje jedino ima i približnu mogućnost da se ostvari?

Osim navedenih prijedloga bilo je i onih u izvještajima odborskih manjina. Bilo je i drugih prijedloga – i može ih, ako državnička mudrost nije posve bankrotirala, biti i ubuduće – koje se moglo dati na razmatranje trećim tijelima. Veliki broj izaslanika nije podržao ni unitarnu ideju niti ideju podjele. Zbog čega njihov talent nije iskorišten kako bi se pronašlo neko drugačije rješenje, neki srednji put?

Kad se Pododbor 2 započeo s radom njegovi su članovi imali jedinstveno stajalište. Izaslanik Kolumbije, koji je u međuvremenu izabran za predsjednika Pododbora, radi tog se [uniformnog stajališta] osjećao veoma nelagodno. Predložio je stoga da se kao članovi Odbora obratimo predsjedniku Ad Hoc odbora za pitanje Palestine i da od njega zatražimo da se u Pododbor 2 imenuju osim Kolumbije izaslanici koji nisu nužno privrženi ideji unitarne države, da se pridruže države koje bi mogle zauzimati neki uravnoteženiji stav, netko tko bi predložio neko možda prihvatljo rješenje.

Ovo je dostavljeno predsjedavajućem Ad Hoc odbora i istovremeno je obaviješten da su dvije arapske Države spremne, dapače, da jedva čekaju, istupiti iz svog Pododbora kako bi se ovi konstituirali na predloženoj osnovi. Ali taj je prijedlog odbijen; predsjedavajući nije vidio načina da se takvom zahtjevu udovolji. Ovako je onemogućen i jedini pokušaj koji je učinjen u smjeru većeg broja rješenja.

Onda nam je rečeno: ili prihvatite podjelu ili ništa. Ali, je li to stvarno tako? Je li to jedino moguće? Koliko je stvarne podrške primio plan podjele? U Ad Hoc Odboru podržalo ga je dvadeset i pet delegata. Neki od tih delegata su rekli da su particiju podržali „teškog srca“, neki od njih da su je podržali „nevoljko“. Zbog čega? Zbog toga što nije bilo ničeg drugog što su mogli izabrati. Ovo nam samo pokazuje da Opća skupština, kao cjelina, u najmanju ruku nije sretna s ovim nazovi rješenjem.

Rečeno je da ako podjela ne bude prihvaćena da onda neće više biti mjesta za ikakvo rješenje. Baš suprotno: upravo će prihvaćanje particije biti pogubni korak. Ovim ćemo između Arapa i Židova potaknuti toliki razdor da ih više nikad nećemo moći pomiriti: put će nam spriječiti preveliki broj „neizravnatih računa“. Ako odložimo donošenje ove odluke, ako ne poduzmemo ovaj kobni korak, Arapima ćemo i Židovima još uvijek ostaviti otvorenu priliku za mirno rješenje, za nešto oko čega bi se udružili i zajednički potrudili. Ako danas ne donesete konačnu odluku nije da će vam radi toga biti zabranjeno o bilo čemu nadalje odlučivati. To samo znači da niti jedno od dva rješenja nije prihvatljivo i da se mora iznaći neko drugačije. Odgovornost ostaje na vama. Nemojte odbaciti tu mogućnost. Nemojte zalupiti vratima tako da se više ne mogu otvoriti. Ujedinjene nacije trebaju pronaći rješenje koje je ne samo nepristrano i pravično nego i ono koje, u odnosu na najveći broj Židova i Arapa u Palestini, ima i najveću vjerojatnost uspjeti.

Na fotografiji su (slijeva nadesno): vršitelj dužnosti glavnog tajnika UN-a U Thant; predsjednik Generalne skupštine Muhammad Zafrulla Khan (Pakistan); i pravni savjetnik UN-a Constantin Stavropoulos.
Izvor: UN slike

Ako danas svojim glasom ne podržite particiju, to ne znači da drugačijih rješenja nema. Nasuprot tome, ako danas particiju prihvatimo, naša će odluka spriječiti svaku drugu. Tko će ovu odgovornost preuzeti na svoja ramena? Ja ne. Moj vam je apel: ne isključujte drugačija rješenja. Ujedinjene bi nacije trebale spajati i zbližavati a ne rastavljati i udaljavati.

Predstavnik Sjedinjenih Država spomenuo je molitvu i želju koju sam izrazio na kraju obraćanja Ad Hoc odboru. Izgovorit ću je opet, s poniznošću, iskreno, iz srca:

Neka Onaj koji upravlja svim srcima i koji poznaje njihove najskrovitije misli i namjere, koji jedini može procijeniti istinsku vrijednost i unaprijed vidjeti posljedice ljudskih postupanja, u milosti i milosrđu upravi naš sud tako da će ono što danas ovdje odlučimo gajiti i promicati mir, blagostanje i dobrobit svih Njegovih stvorenja, jednako i Židova i Arapa i svih drugih, i neka bude na Njegovu Vječnu slavu.

Sir Muhammad Zafrulla Khan svoje je obraćanje završio na arapskom (prijevod s arapskog):

„Na koncu kličemo: neka je sva hvala Bogu, Gospodaru svih Svjetova“.

Izvor: United Nations

https://unispal.un.org/UNISPAL.NSF/0/93DCDF1CBC3F2C6685256CF3005723F2

Bilješke:

[i] Foreign Office

2. studenog 1917.

Dragi Lorde Rotshild:

Veliko mi zadovoljstvo u ime Vlade Njegovog veličanstva prenijeti sljedeću izjavu suosjećanja sa židovskim cionističkim težnjama koje ste predali [Kabinetu] i koje je Kabinet odobrio:

Vlada Njegovog Veličanstva blagonaklono gleda na to da se u Palestini uspostavi nacionalna kuća židovskog življa te će dati sve od sebe da se postizanje ovoga cilja i omogući, podrazumijevajući da se neće učiniti ništa što bi dovelo u pitanje građanska ili religijska prava već postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status kojega Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji.

Bio bih Vam zahvalan kad biste s ovom izjavom upoznali Cionističku federaciju.

Vaš, Arthur James Balfour