Predstavljanje knjige “Islam i ljudska prava” — Interliber 2025.
Interliber je započeo 11. studenoga i trajao do 16. studenoga. Ahmadija muslimanska zajednica u Hrvatskoj bila je oduševljena što je imala štand na Interliberu i mogla predstaviti literaturu o islamu. Ahmadija muslimanska zajednica prisutna je na Interliberu već više od desetljeća te omogućuje čitateljima da saznaju više o istinskim učenjima islama. Raznolikost naslova i količina besplatne literature raste iz godine u godinu. Ahmadija muslimanska zajednica želi osigurati da svatko — bez znanja, s malo znanja ili s dubokim znanjem — može napredovati u svom razumijevanju o islamu.
Zbog toga Ahmadija zajednica nastavlja odgovoriti na pitanja koja ljudi imaju na umu, ali se srame ih postaviti. Jedna od takvih tema je: „Što je s ljudskim pravima u islamu?“Kako bi odgovorili na to pitanje, zamolili su Ljiljanu Haidar Diab, autoricu, novinarku, kršćanku i miroljubivu osobu, da pročita knjigu „Islam i ljudska prava“ i napiše recenziju.
Na žalost zbog akutnih zdravstvenih problema Ljiljana nije mogla osobno održati izlaganje tijekom Interlibera, zato je njezino izlaganje 13. studenoga u 15:00 u Paviljonu 6 predstavila novinarkinja Sanja Plješa, zajedno s Imamom Mufeez-ur Rahmanom.
Ljiljana Diab Haidar je rekla:
Dobar dan svima,
zahvaljujem vam što ste danas ovdje — ne samo da čujemo o jednoj knjizi, nego da zajedno promislimo o temi koja je uvijek živa: o čovjeku, njegovu dostojanstvu i njegovu pravu na slobodu.
Do sada sam na ovakvim susretima najčešće predstavljala svoju knjigu “Ljubav u sjeni ratova, kako je biti supruga ratnog izvjestitelja”, knjigu o bliskosti među ljudima, o boli, ali i o nadi u svijetu podijeljenom sukobima. No danas neću govoriti o svojoj priči, nego o knjizi koja me duboko dirnula i otvorila mi novi pogled na vjeru, pravo i čovjeka.
Danas ću govoriti o knjizi Islam i ljudska prava autora Muhammada Zafrulle Khana.
Ovoj knjizi pristupam kao netko tko nije musliman, nego kršćanka. Kao netko tko dolazi iz druge duhovne tradicije, ali dijeli istu čežnju — razumjeti svijet, pronaći ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja. Kao autorica knjige Ljubav u sjeni ratova, i sama sam mnogo puta svjedočila ljudskoj boli, nepravdi i sukobima. Upravo zato me Khanova knjiga duboko dotaknula — jer pokazuje da istinska vjera nikada ne potiče mržnju, nego uvijek traži pravdu i milosrđe.
Muhammad Zafrulla Khan bio je izniman čovjek 20. stoljeća. Prvi ministar vanjskih poslova Pakistana, predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda i predsjednik Međunarodnog suda pravde u Haagu. Dakle, ne samo vjernik, nego i pravnik, mirotvorac i čovjek dubokog morala. Cijeli svoj život posvetio je dijalogu među narodima i poštivanju dostojanstva svakog čovjeka.
Njegova knjiga Islam i ljudska prava napisana je iz uvjerenja da islam nije protivnik suvremenih ideja o slobodi i jednakosti, nego da ih u svojoj srži nosi već više od četrnaest stoljeća. Khan želi pokazati da su vrijednosti na kojima danas počivaju Povelje Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima zapravo ukorijenjene i u islamskom učenju.
Ne piše on kao teolog koji brani vjeru, nego kao mislilac koji traži mostove između svjetova. U knjizi govori o tome da su još u Kur’anu i u riječima Poslanika Muhammeda jasno postavljeni temelji ljudskih prava: dostojanstvo čovjeka, sloboda vjere, zaštita slabih, pravo na pravedno suđenje i zabrana tlačenja. Khan podsjeća da je prva islamska zajednica u Medini imala svoj svojevrsni “ustav” — Medinski ugovor — dokument koji je jamčio prava i muslimanima i Židovima i kršćanima, svim stanovnicima toga grada. On kaže da je to bio “prvi povijesni primjer zajednice utemeljene na načelima jednakosti i slobode”. Khan piše:
“Islam priznaje čovjeka kao Božje stvorenje s neotuđivim dostojanstvom. Nitko nema pravo nad drugima osim u službi pravde.”
Koliko je ta misao snažna! U vremenu u kojem živimo, kad se često pozivamo na ljudska prava, a istodobno svjedočimo nepravdi, ratovima i podjelama, podsjetnik da su prava povezana s odgovornošću i moralom — više je nego potreban. Khan u knjizi često uspoređuje islamske principe s dokumentima Ujedinjenih naroda. Posebno ističe Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, u čijem je donošenju i sam sudjelovao kao diplomat. Naglašava da ta Povelja nije izum Zapada, nego zajednički izraz ljudskosti — i da se slična načela nalaze i u drugim vjerama, uključujući islam. On piše:
“Kada Deklaracija kaže da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo i jednaka prava, to je ono što je islam rekao riječima: Svi ste vi djeca jednog Boga.”
Kroz cijelu knjigu provlači se ideja da prava ne smiju biti povlastica, nego temelj zajedničkog života. Posebno se osvrće na položaj žena, siromašnih, zarobljenika i manjina — upravo onih koji su najčešće zaboravljeni. Podsjeća da je Poslanik Muhammed rekao:
“Najbolji među vama je onaj koji je najpravedniji prema ženama.”
I dodaje da islam, ako se ispravno razumije, ženi daje pravo na obrazovanje, imovinu, dostojanstvo i slobodu savjesti.
Kao kršćanka, u toj sam knjizi pronašla mnogo dodirnih točaka. Kada Khan kaže da „vjera bez pravde nije vjera, nego puka forma“, ne mogu ne pomisliti na riječi Isusa: „Po plodovima ćete ih poznati.“
Obje poruke govore isto — da se vjera prepoznaje po djelima, po ljubavi, po milosrđu. I da prava vjera nikad ne može opravdati nepravdu. Zato ova knjiga nije samo teološko djelo. Ona je i poziv — poziv da čovjeka gledamo prije svega kao čovjeka, bez obzira na vjeru, narod ili boju kože. Khan ne zatvara oči pred zlom, ali vjeruje da rješenje nije u sukobu, nego u razgovoru i razumijevanju. On piše:
“Nepravda bilo kome, prijetnja je pravednosti svima.”
Kada sam čitala te riječi, pomislila sam koliko bi svijet bio drugačiji kad bismo ih zaista primjenjivali. Jer upravo to je ono što i mene i Khana spaja — vjera u čovjeka, u njegovu sposobnost da voli, da prašta i da gradi mir. Khanov život svjedoči tome. Radio je među narodima koji su se razilazili, ali nikada nije izgubio vjeru u snagu dijaloga. Bio je most između Istoka i Zapada, između islama i kršćanstva, između prava i duhovnosti. A to je, vjerujem, i glavna poruka ove knjige — da se mostovi ne grade riječima, nego srcem. Zato ću ovaj govor završiti njegovim riječima koje vrijedi zapamtiti:
“Mir nije odsutnost rata. Mir je prisutnost pravde.”
I doista — ako u sebi nemamo pravde, ni sloboda neće imati smisla. Hvala vam što ste danas ovdje i što ste zajedno sa mnom promislili o čovjeku, vjeri i pravu da budemo ono što jesmo — slobodna i dostojanstvena Božja bića.