Okupilo se 42 tisuće muslimana između zračne baze, vulkana i samostana
48. Džalsa Salana u Njemačkoj – 25. kolovoz 2024. u Mendigu
Što je Džalsa Salana?
Džalsa Salana je godišnji – trodnevni skup Ahmadija muslimanskog džamata.
Historija Džalsa Salane datira od 1891. godine kada je osnivač reformskog pokreta Ahmadija muslimanskog džemata, hazreti Mirza Ghulam Ahmad Kadijani (Božji mir neka je na Njega) prvi put proglasio Džalsa Salanu u Kadianu (Indija). Na prvom skupi prisustvovalo je 75 osoba. Od tada je Džalsa Salana uspostavljena u mnogim zemljama širom svijeta i svojom posjećenošću to je i najveći muslimanski skup na zapadu i u Europi. Na posljednjoj Džalsa Salani održanoj u Pakistanu 1983. godine prije nego će vlasti te zemlje i vjerski poglavari pribjeći rigoroznom kršenju ljudskih prava nad Ahmadi muslimanima prisustvovalo je preko 200.000 posjetitelja. Informacija o sve većoj posjećenosti Džalsa Salana u zemljama Europe potvrđuje činjenicu da je Ahmadija muslimanski džamat među najbrže rastućim reformskim vjerskim pokretima.
Ovo godišnja Džalsa Salana u Njemačkoj održana je u gradu Mendigu, u blizini Frankfurta, na nekadašnjem aerodromu, a prema procjenama organizatora skupu je pristojalo 42 tisuća posjetitelja iz cijele Europe što i ove godine Džalsa Salanu čini najvećim skupom muslimana u Europi. Na skupu su se obratili razni predavači Ahmadija muslimanskog džamata, visoki zvaničnici iz političkog života Njemačke, a centralni događaji bili su obraćana Kalife (globalnog duhovnog vođe Ahmadija muslimanskog džamata) hazreti Mirza Masroor Ahmada (Bog neka je Njegov pomagač).
Kalifa se u svom završnom govoru dotakao moralne dekadanse suvremenog života sa kojom se susrećemo dajući savjete kako se samo kroz moral i pokornosti univerzalnim Božanskim moralnim zakoni čovječanstvo može spasiti ponora koje mu prijeti.
Vrijedi spomenuti i obraćanja visokih zvanična iz političkog života Njemačke koji su naglasili da Ahmadija muslimanska zajednica predstavlja pozitivan primjer koegzistencije različitih religija i kultura na jednom području i svojim postojanjem i radom obogaćuju kulturnu, religijsku i demokratsku sliku Njemačke.
– Mirnes
Između zračne baze, vulkana i samostana: Vrlo poseban pogled nad Džalsu u Njemačkoj 2024.
Posljednja tri desetljeća ili otprilike tako, Džalsa Salana [“Jalsa Salana” – godišnji skup] u Njemačkoj se održala samo mjesec dana nakon britanske Džalsa Salane. Bilo je iznimka, ali to nije bilo pravilo. Znači, ovogodišnja Džalsa u Njemačkoj održala se manje od mjesec dana nakon Džalsa u Velikoj Britaniji.
Kako se Džalsa UK bližila kraju, MTA (Muslim Television Ahmadiyya) tim u studiju Germany krenuo je s pripremama za trodnevni prijenos uživo Džalse Njemačka. Pritom smo taj program gledali u MTA International u Londonu. Bez pauze, imali smo pregršt programa i drugih sadržaja koji će se emitirati tijekom prijenosa uživo Džalse Njemačka.
Dok su studiji MTA Germany bili zaokupljeni pripremama onoga što televizijskim žargonom zovemo rundown, stigla je vijest da prema liječničkom savjetu, Kalifa više neće ići na Džalsu u Njemačkoj. Čak ni nama ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu to nije bilo lako prihvatiti, a da ne govorimo o njemačkom džamatu koji je željno iščekivao dobrodošlicu Kalifu u svoju zemlju.
Vijest je došla zajedno s uputama Kalife da će dostaviti sva svoja obraćanja Džalsi putem video linka i da će se trodnevni prijenos odvijati uživo, kao i inače, iz MTA studija na licu mjesta.
Stigao sam u srijedu prije Džalse i odvezao sam se ravno s frankfurtske zračne luke do mjesta gdje sam trebao boraviti tijekom Džalse Salane u Njemačkoj. Dok smo se vozili prema smještaju, pogled mi se zaustavio na prizoru koji me snažno impresionirao. Nekoliko metara dalje nalazila se ogromna zgrada nalik katedrali, s visokim tornjevima koji su se uzdizali uvis i davali zgradi veličanstvenu visinu. Toliko me je zaokupila da sam, čim sam stigao u svoju sobu, potražio više informacija o toj zgradi na internetu.
Ispostavilo se da je zgrada bila Laach Abbey, samostan osnovan oko 1093. godine. Od vremena kada je sagrađena do trenutka kada sam je vidio – prije nekoliko trenutaka – prošlo je nevjerojatnih tisuću godina. Redovnici benediktinci u ovoj su zgradi služili bogoslužje cijelo tisućljeće, moleći se Bogu za dolazak Isusa Krista.
Tisućljeće molitve, i evo ih danas, s Mesijinom zajednicom samo nekoliko stotina metara od njih. Da su se popeli na vrh tornjeva, lako bi mogli vidjeti bijeli grad-šator u dolini Mendig, spreman za propovijedanje i širenje poruke islama – poruke koju je obnovio Mesija ovog doba.
Zadubljen u te misli, zaspao sam. Sljedećeg jutra probudio sam se prilično rano i shvatio da me još uvijek snažno drži osjećaj blizine samostana i mjesta Džalse. Dok sam pokušavao iskoristiti rano jutro za molitvu, na pamet su mi dolazili redovnici koji su ovdje služili bogoslužje tisuću godina, svega nekoliko metara od mene. Pomisao da su se cijelo to vrijeme molili za povratak Isusa Krista i na zajednicu Obećanog Mesije, koja se okupila tako blizu njih, jako me fascinirala. Mesija im je bio na pragu.
Proveo sam pet dana u Njemačkoj, a svako od tih jutara nosilo je prizvuk tog inspirativnog osjećaja. Redovnici, njihovo štovanje, njihova želja za povratkom Gospodina Isusa, i milijuni suza koje su sigurno bili proliveni tijekom molitava u ovom samostanu, činili su dio romanse koja jednostavno nije htjela napustiti moje misli.
Međutim, dan bi započeo, i moje bi me obaveze odvele izvan tih misli u Džalsu, gdje bih otišao ravno u ured MTA-e i nastavio s dnevnim poslom.
Tijekom dana svjedočio bih stotinama lica u Džalsa Gahu (glavna dvorana), koja su sjajila svjetlom vjere. Taj je sjaj oslabio prije nekoliko dana, kada su saznali da hazreti Kalif Obećanog Mesije, njihov voljeni imam i učitelj, neće biti prisutan na Džalsi. No ubrzo su shvatili da je tehnološki napredak tu da služi Obećanom Mesiji, njegovom Kalifi i, naravno, njegovom Džamatu.
S tim saznanjem, izgubljeni sjaj vratio se na njihova lica, i ova grupa vjernih ahmadija bila je sretna, moleći se za blagostanje i dobro zdravlje Kalifi Obećanog Mesije.
Novo mjesto njemačke Džalse nalazi se na periferiji grada Mendig, smještenog u slikovitom planinskom lancu Eifel, u Njemačkoj pokrajini Rheinland-Pfalz.
Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata u Mendigu je izgrađena zračna baza za vojnu obuku. Tijekom rata, baza je bila ključna za nadzor savezničkih snaga koje su se pokušavale probiti iz Francuske u Njemačku.
U proljeće 1945., američki zrakoplovi preuzeli su kontrolu nad zračnom bazom u Mendigu dok su savezničke snage prodirale dublje u Njemačku, prije nego što su tu zemlju srušile na koljena i konačno preuzele kontrolu.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata, dok se Njemačka oporavljala od ratom razorenog stanja, zračna baza ostala je u upotrebi za vojnu obuku. Kako je broj vojnika opadao, baza je postupno prestala funkcionirati te se danas koristi kao aerodrom za ljubitelje letenja.
Nazovite to slučajnošću, ako želite, ali ja vjerujem da je to nešto više od toga. Mjesto izgrađeno u ime rata, korišteno tijekom rata i njegovih zločina, sada je dom konvencije koja više ne odjekuje tutnjavom borbenih zrakoplova, već glasom Kalifa-tul-Mesije, koji poziva svijet da iskoristi posljednju priliku za izgradnju mira kroz islam.
Planinski lanac Eifel nastao je erupcijom vulkana prije otprilike deset tisuća godina. Erupcija je bila toliko velikih razmjera da je uzrokovala značajne klimatske promjene u tom području tijekom mnogih desetljeća.
Lava se izlila u radijusu od oko četrdeset kilometara, stvarajući izbočine i kratere te pretvarajući to područje u ono što je danas poznato kao najmlađi europski krajolik nastao vulkanskom aktivnošću – krajolik star oko deset tisuća godina.
Većina stručnjaka za vulkansku aktivnost smatra da vulkan više nije aktivan, no postoji mišljenje da lava može biti u stanju mirovanja te da bi se jednog dana mogla ponovno aktivirati, uzrokujući erupciju sličnih razmjera onoj od prije deset tisuća godina.
Nisam geolog niti stručnjak za vulkanske aktivnosti, ali vjerujem da su duhovne tektonske ploče u ovoj regiji u pokretu – duboko ispod površine zemlje, gdje je gospođa Rose prepoznala Obećanog Mesiju i divila se njegovoj poruci. Jednom mu je poslala ružu u omotnici s pismom, zamolivši ga da je sačuva kao znak naklonosti Njemačke prema njegovoj poruci.
Vulkanska aktivnost možda miruje ispod ove zemlje, ali lava vjere, sa svom svojom vrelinom i snagom, spremna je eruptirati i iskorijeniti ledeno hladno stanje bezvjerstva iz ove regije.
Iako je moj petodnevni boravak u Njemačkoj bio bogat događajima, uključujući Džalsa Salanu i moje dužnosti, ove misli i osjećaji učinili su ga još nezaboravnijim.
Sljedećeg jutra probudio sam se, obavio svoju jutarnju rutinu i bio spreman već u devet sati – pola sata prije nego što sam trebao krenuti – kada je gospodin Matin nazvao i rekao da će doći u pola jedanaest, što je bilo prikladnije vrijeme za odlazak na aerodrom.
Kao da sam to priželjkivao, skočio sam sa stolice i izašao van. Skrenuo sam jednom desno, jednom lijevo, i nakon stotinjak koraka, našao sam se točno ispred samostana. Pogledao sam ga iz daljine, nastojeći shvatiti njegovu veličanstvenu ljepotu i visinu.
Hodao sam prema zgradi, osjećajući da, poput većine benediktinskih samostana, ima klaustar oko sebe. Ušao sam u klaustar i našao se u prostoru prepunom bogate povijesti. Masivna vrata koja su vodila u samostan ponosno su stajala na oba kraja klaustra. Otišao sam do onih s desne strane i pokušao ih otvoriti. Vrata su zahtijevala više snage nego što sam joj dao – i s pravom, jer iza njih je stajala težina stoljeća meditacije i molitve, nade i čežnje.
U roku od nekoliko trenutaka bio sam u samostanu, potpuno sam. Moji koraci su odjekivali kroz prostore, ispunjene aurom drevnosti. Prošetao sam i razgledao svaki artefakt koji je visio na starim zidovima.
Odjednom sam ostao bez daha kad sam ugledao sjenu na oltaru, svu odjevenu u crno. Gospodin mi je prišao i s vrlo ljubaznim osmijehom ispružio ruku koju sam žurno stisnuo – žurno jer sam čekao da naletim na nekoga s kim bih mogao razgovarati o samostanu.
Ispričao sam mu kako sam zadnjih pet dana ostao u čudu nad samostanskom zgradom i da me strahopoštovanje dovelo da zalutam u nju.
Razumijevajući moju oskudnu želju da saznam nešto o samostanu, predstavio se svojim imenom i da u samostanu živi kao redovnik. Mora da sam djelovao djetinjasto zadovoljan svime što mi je govorio što me je proveo po samostanu.
Kad je otvorio vrata knjižnice, bio sam, u pravom smislu te poslovice, poput djeteta u trgovini slatkiša.
Rekao sam mu da sam zamislio redovnike ovog samostana kako vrše bogoslužje svakog jutra.
„Otprilike u koje vrijeme?“, upitao je.
„Oko pet sati!“, odgovorio sam dok sam se pitao zašto je to pitao.
„Oh! Upravo tada izgovaramo prvu molitvu!“
Osjećajući što bih mogao dalje pitati, rekao sam mu zašto su se redovnici tako rano ujutro bavili mojom maštom.
„Imam posebnu vezu s vama. Čekajte da se Mesija vrati, ja vjerujem da se vratio. Ovaj Mesija je ono što nas povezuje”, konačno sam otkrio svom novopečenom prijatelju.
Još jednom mi je pružio ruku i ja sam je rukovao. Razgovarali smo o drugim stvarima zbog kojih sam se osjećao ugodno u mjestu u kojem sam bio. Mogli smo još razgovarati, ali bilo je skoro pola jedanaest. Bio je redovnik i nije nikamo išao. Nisam bio redovnik i morao sam uhvatiti let.
– Asif M. Basit, London
