Khalifatul Masih II – Musleh Maud
Časni Poslanik Muhammed (s.a.v.s.) je prenio vijesti o drugom dolasku duhovnog, pobožnog i Obećanog sina Mahdija, u vrijeme kada će Islam biti u stadiju opadanja i depresije. On je prorokovao da će doći sa misijom da oživi i ojača islamsku teologiju i, kroz njega, Islam će isplivati na površinu zemlje. Časni Poslanik (s.a.v.s.) je nazvao tog Svetog duhovnog sina Muslehom (Reformatorom) i Obećanim, i za njega je rekao:
Yata-zavvaju-wa-yooladi-lahu
Obećani Mesija će se oženiti i imati će djecu. To je bila indikacija da će taj brak biti posebne prirode i, na taj način, Allah će mu dati takvu djecu koja će mu pomagati u kooperaciji i provođenju njegove misije.
U kontekstu ovog proročanstva Časnog Poslanika (s.a.v.s.), neki od njegovih uvaženih sljedbenika su također prorokovali da, po završetku vladavine Obećanog Mesije, jednom od njegovih sinova će biti dodijeljena jedinstveno veličanstvo i slave te da će se uzdići do trona kalifata. Hazreti Nematullah Šah Wali, istaknuti muslimanski svetac, je prorokovao u svojoj poznatoj pjesmi da će onaj tko je predodređen da dođe biti i Obećani Mahdi i Obećani Mesija. Spomenuo je, također, da će njegovo ime biti Ahmad i da će po završetku njegove vladavine, jedan od njegovih sinova biti njegov istinski duhovni nasljednik koji će izvršiti njegovu misiju. U Talmudu, autentičnoj knjizi židovske dikcije – drugi dolazak dvaju Mesija je spomenut, te da će onaj posljednji biti bolji od prijašnjeg, a poslije njega, njegovi sinovi i unuci će mu biti nasljednici.
I tako, kada je došlo vrijeme Obećanog Mesije i drugi dolazak Obećanog sina, Allah je otkrio Obećanom Mesiji daljnje detalje o tom proročanstvu sa sretnim vijestima o njegovu uzletu, napretku i postignućima.
Hazreti Mirza Baširudin Mahmud Ahmad (r.a.) se je obrazovao u osnovnoj školi okružnog odbora i, kasnije u 1898. u Taleemul islamskoj visokoj školi kada je započela s radom. Ipak, tokom svog studentskog života nikada ga nije interesiralo rutinsko znanje iz knjiga, te zbog toga nije uspio na ispitu za državnu službu. To je predstavljalo kraj njegova formalnog obrazovanja, što nije bilo naprosto stvar slučaja, već veliko čudo božanske sudbine. Kasnije slučajnosti su pokazale da je sam Gospodar svemogući želio biti njegov učitelj. Prema tome, svijet je posvjedočio da on nema samo urođeno i duhovno znanje, već i njegov uvid u osnovnu mudrost je bio toliko dubok i širok da, kada god bi iznimno učena osoba sa velikim svjetovnim znanjem napadala Islam, on bi od njih učinio najobičnije znanstvene novake. Zbog toga se ispunjenje božanskog otkrivenja manifestiralo. „On će obilovati Mudrošću i Znanjem o Vanjskom i Unutrašnjem“.
Tokom životnog vijeka Obećanog Mesije (a.s.) on je razvio jaku želju za vjerskom službom, dakle kada je Obećani Mesija (a.s.), tokom posljednjih dana svog života, apelirao mladima da istupe i služe islamu, Hazreti Mirza Baširudin Mahmud Ahmad se je ponudio i uskoro formirao odjel Anđuman Tašheezul Azan i pod nadzorom tog odjela, počeo s izdavanjem časopisa istog naziva, kroz koji je izvršio svoj posao vjerskog propovijedanja. U vrijeme smrti Obećanog Mesije (a.s.), on je imao samo 19 godina, čak i tada, iz njegova mladog pera su tekli visoko uvjerljivi odgovori koji su utišali svaku kritiku upućenu islamu. 26. svibnja 1908. Obećani Mesija (a.s.) je preminuo kod Lahorea. U tom trenutku ovaj obećani sin je stajao uz krevet Obećanog Mesije i zakleo se;
Čak ako te i napuste svi ljudi i ja ostanem sam, stajat ću uz tebe i sukobiti ću se svakom protivljenju i napadu na tvoju Misiju.
Itekako je zadržao svoje obećanje, i kroz cijeli svoj život, nikada nije mario za neprijateljstvo ili sukobljavanje i uvijek je aktivno djelovao u smjeru napretka islama i Ahmadije.
Rano u 1911., s odobrenjem Hazreti Molana Nurudina, Kalifatul Masiha I., osnovao je Anđuman Ansarullah, od čijih članove se zahtijevalo da doniraju svoje vrijeme za vjersku službu, širenje islama i Ahmadije to promociju međusobnog prijateljstva, ljubavi i univerzalnog bratstva. To je ispalo kao savršen uspjeh, stvarajući veliki žar i interes za misionarskim i reformacijskim aktivnostima.
U rujnu 1912, putovao je u Egipt, od tuda u Meku i poduzeo je Hadž, ostaje je aktivan u propovijedanju islama i Ahmadije tokom tog posjeta.
U lipnju 1913. , započeo je s izdavanjem „The Al-Fazl“ novina za džamat u kojima se, osim nacionalnih vijesti, obrazovnih, informativnih, povijesnih tema, objavljivali i članci o propovijedanju i reformacijski članci. U vrlo kratkom vremenu ove novine su postale popularne ne samo među članovima Ahmadije već i šire. Nakon smrti Hazreti Kalifatul Masiha (r.a.), ove iste novine su postale središnji medijski organ džamata.
27. svibnja, 1908. na dan smrti Obećanog Mesije (a.s.), kada je Hakim Molana Nurudin (a.s.) bio izabran za prvog Kalifa džamata, prvi tko je položio prisegu vjernosti je bio Hazreti Mirza Baširudin Mahmud Ahmad. Hazreti Khalifatul Masih I, je bio veoma zadovoljan njime i gledao je na njega sa ljubavlju i poštovanjem. Tokom svoje bolesti uvijek ga je imenovao Imamom-ul-Salat (vođom molitvi) i, često ga je hvalio u svojim govorima i propovijedima. Posebno napominjući njegove intelektualne sposobnosti, duh njegove poslušnosti i vjerske službe. Povremeno je znao natuknuti da će on biti njegov nasljednik.
U petak, 13. ožujka 1914., Hazreti Kalifatul Masih I (r.a.), je preminuo. 14. ožujka, 1914, za vrijeme Asr molitve, Masdžid Nur Kadian, Ahmadije su se okupile, a Hazreti Navab Muhammad Ali Khan, koji je bio Sahabi (prijatelj i sljedbenik) i zet Obećanog Mesije, je pročitao oporuku Hazreti Kalifatul Masiha I i zahtijevao je od ljudi da postupe u skladu s njom i odaberu nekog za njegova nasljednika. Na to, Molana Sejed Ahsan Amrohvi je predložio ime Hazreti Sahibzada Mirza Baširudin Mahmud Ahmada. On je ispočetka oklijevao i odbio imenovanje, ali na uporno nagovaranje ljudi je ipak pristao, shvaćajući da se radi o Allahovoj presudi, te je prisegao na vjernost Ahmadijama i s toga postao Drugi Kalif (nasljednik) Obećanog Mesije (a.s.)
Zlatna era njegova Kalifata i njegova veličanstvena postignuća
Od 14. ožujka 1914. do 7. studenog, 1965. u periodu od otprilike 52 godine, on je vodio džamat, tokom njegova vodstva džamat je napravio silno velike korake od kojih navodimo:
Širenje islama
Jedno od njegovih najvećih postignuća je bilo uspostavljanje snažnog sustava propagacije i propovijedanja Islama u zemlji i inozemstvu. Ubrzo nakon preuzimanja Kalifata objavio je da će njegova prva zadaća biti širenje Islama.
Prema njegovu mandatu 12. travnja 1914., delegati iz svih krajeva Pakistana su bili pozvani na Madžlis-e-Šura da raspravljaju o širenju islama. U tome, on je izrazio svoju želju da među njima moraju biti grupacije ljudi koji bi trebali znati razne jezike kako bi što lakše širili islam diljem svijeta. On je naglasio:
Želim da se istina koju propagira Ahmadija svijetli u svakom kutku svijeta. To nije bio težak zadatak za našeg Gospodina.
Za ispunjenje ove zadaće on je osnovao Nazarat Davato Tabligh, 1919. i medresu Ahmadija kao osnovni centar i uložio je značajan trud za njen uspjeh i izborio se za viši status te medrese, od pukog sjemeništa do status univerziteta. Cilj tih napora je bila u pružanju kvalitetnog i učenog misionarskog kadra. Otvorio je razne misije u inozemstvu. U 46 islamskih zemalja misije su čvrsto uspostavljene nakon njegove smrti. I oko njih danas postoje aktivni džamati.
Kuranska mudrost
Allah mu je podario duboko enciklopedijsko i duhovno znanje i razumijevanje Časnog Kur’ana, i s time ispunio proročanstvo da će kroz njega slava islama i dostojanstvo Kur’ana biti uvjerljivo uspostavljeni. Rekao je da su postojale stotine i tisuće istinitih stvarnosti Časnog Kur’ana koje mu je razotkrio Allah Njegovom milošću kroz intuiciju i otkrivenje. (Tafsir-e-Kabir, Vol. 6, str. 483)
On je također izjavio da posjeduje takvo znanje i značajnu mudrost tumačenja Časnog Kur’ana da bi mogao, u slučaju napada veoma učenih osoba na islam i Kur’an, Allahovom darežljivošću, uvjerljivo utišati sve njihove kritike i zadovoljiti njihove upite slijedeći samo Kur’an. On je u više navrata, pozivao ostale na izazove pisanja komentara o Kuranskoj mudrosti. Iako nije bio Prorok, nitko se nije smatrao spremnim da prihvati njegov izazov. Njegova je bila tvrdnja da će u svom tumačenju Časnog Kur’ana pronaći novu mudrost.
Na javnom okupljanju u Delhiju 1944, tvrdeći za sebe da je „Musleh Maud“ (Obećani Reformator) ponovno je spomenuo svoj izazov pronalaženja i tumačenja istina i mudrosti Časnog Kur’ana, izjavio je:
Sada ponovno izjavljujem da se skupe čak i tisuće učenjaka kako bi se natjecali sa mnom u pisanju komentara iz Kur’ana, cijeli svijet bi prihvatio i priznao da je moj komentar jedinstven po mudrosti božanske istine i njene dubine
Nova definicija mudrosti Časnog Kur’ana, napisana u njegovoj Tafsir-e-Kabir, je neporeciv dokaz istinitosti spomenute tvrdnje. Ljudi su se uvjerili u superiornost njegova poznavanja i znanja o Kur’anu. Molvi Zafar Ali Khan, Urednik „Daily Zamindar“ Lahore, i sam uvaženi muslimanski vođa, pisac i žestok protivnik Ahmadije, adresirajući ostale protivničke grupe je priznao:
Slušajte i naćulite uši, vi i vaši suradnici se nikad ne možete natjecati s Mirzom Mahmudom sve do uskrsnuća. Mirza Mahmud ima Kur’an u sebi, i posjeduje dubinsko znanje o Kur’anu, a što vi imate?…Vi ni u snovima niste pročitali Kur’an. [Ek Khofnak Saazish, Moulvi Mazher Ali Azhar, str. 196]
Na njegovu smrt, u pismu sućuti koje je napisao Sidq-e-Jadid, Lucknow, spomenuto je:
Neka Allah nagradi Imama Ahmadijskog džamata zbog njegovih napora oko publikacije Časnog Kur’ana diljem svijeta i njegove mudrosti, kao i za njegov trud širenja islama do svih kutaka zemlje i umjesto toga zanemarimo sve ostale stvari. Njegov učen način na koji je, u detalje, interpretirao istinu i mudrost Časnog Kur’ana je bio zaista poseban.“ [Sidq-e-Jadid Lucknow, Vol. 51, 18. studenog 1965]
Prijevod i publikacija Časnog Kur’ana na razne jezike
To je bilo jedno od njegovih velikih postignuća, prijevod Časnog Kur’ana na različite važne svjetske jezike, kako bi onima koji ne znaju arapski, bila dostupna veličanstvenost i mudrost božanske knjige na njihovim jezicima. Ovaj rad se nastavio u Kilafat-e-Salisa i nadalje u Kilafat-e-Rabia. Prvo je bila izdana engleska verzija Časnog Kur’ana, onda njezin komentar. Tokom njegova Kalifata, u toku je bilo 14 prijevoda na druge jezike.
Uspostava džamija u drugim državama
Glavni cilj Ahmadijskog džamata je bio u širenju učenja Časnog Poslanika Muhammeda (s.a.v.s.), i provodeći njegovo učenje u praksi, voditi čovječanstvo do visina duhovnosti i čistoće. Kako bi uspjeli u tom naumu, gdjegod je formiran džamat tu su uspostavljene i misije a kasnije su izgrađene i džamije. Džamije također služe kao akademije za duhovno znanje i vježbu. Tokom njegova kalifata izgrađene su mnoge džamije u inozemstvu.
Pružanje moralnih vježbi
Zajedno s misionarskim radom, on je učinio mnogo u smjeru pružanja moralne izobrazbe i vježbi džamatu. Neka od njegovih postignuća u tome su bila:
- Afirmirao je božanski sustav Kalifata na čvrstim temeljima i izjavio „Kalifat je izvor i svjetionik Božanskog Svijetla. Dakle, čvrsto se držite Kalifata.“ Još jednom on je izjavio,
Prijatelji, moj posljednji savjet bi bio da je Kalifat blagoslovljen svim blagoslovima. Poslaništvo je sjeme nakon kojeg se Kalifat širi svijetom u dobroćudnosti. Čvrsto se držite Kalifata i širite njegove blagoslove diljem svijeta. Allah će biti milostiv prema vama i blagoslovit će vas u ovom i u onom svijetu.“
- Kako bi učvrstio i organizirao džamat, on je uspostavio centralne i regionalne Anđumane (urede) i, zbog boljeg funkcioniranja, razni važni Nazarati su uspostavljeni pod pokroviteljstvom Sadar Anđuman Ahmadija Kadian
- Nazarat Davato Tabligh
- Nazarat Talim
- Nazarat Umur-e-Aama
- Nazarat Bait-ul-Mal i
- Nazarat Ulia koji je iznad njih u nadzornoj uloziulozi vodstva i usmjeravanja svih ostalih sekcija džamata. Kako bi uspjeli obavljati svoje važne zadatke i odgovornosti u budućnosti, formirale su se odvojene organizacije džamata:
- Organizacija Ansarullah za muškarce iznad dobi od 40 godina.
- Organizacija Kudam-ul-Ahmmadija za mlade ispod 40 godina
- Organizacija Atfal-ul-Ahmadija za dječake ispod 15 godina.
- Organizacija Ladžna Imaullah za žene.
- Organizacija Nasirat-ul-Ahmadija za djevojke.
Kroz sve te organizacije, na čvrstim temeljima je uspostavljen sustav nužnog moralnog i organizacijskog treninga.
Seljenje džamata iz Indije
1947., kada je Indija bila podijeljena, Ahmadije su zajedno s ostalim muslimanima iselili u Pakistan. Kako bi osigurali svoje jedinstvo, integritet i koheziju, izgrađen je velik grad Rabwah, u kojem su ponovno uspostavljeni uredi, škole, fakulteti i razni odjeli džamata. Uvjeti za ispunjavanje svih životnih potreba su bili osigurani. Hazreti Musleh Maud je i sam govorio ovako o Rabwi: „Zadivljen sam silovitošću koja vas je dovela i smjestila u mjestu koje je čak i vlada odlučila napustiti naseliti. Kada vidim Rabwu, prisjetim se vremena kada je Allah udario temelje gradu Meki kroz Hazreti Ibrahima (a.s.) i njegova sina Hazreti Ismaila (a.s.). [Al-Fazal 26. studenog 1961]
Mobilizacija džamata sustavom osobnih doprinosa
Hazreti Musleh Maud (r.a.) je planirao, re-organizirao i učvrstio financijsku strukturu džamata pokretanjem raznih shema i apela za donacijama i doprinosima. Neke od njih su bile:
- travnja 1914. on je apelirao za financijske donacije za Anđuman Taraki-e-Islam kako bi mogli poslati svoje misionare u sve gradove i mjesta u Indiji da propovijedaju Islam. Za te potrebe on je odredio troškove od 12 000 rupija godišnje. Džamat se rado odazvao pozivu.
- Shema za dovršenje Minaratul Masih – Studenog 1914. Hazreti Kalifatul Masih II (a.s.) je pozvao džamat da financijski potpomogne za dovršenje Minaratul Masih. Kao rezultat tog apela Minaret je dovršen u prosincu, 1916. [Al Fazl, 28. prosinca, 1916]
- Poziv ženama da mobiliziraju sredstva za propovijedanje – U prosincu, 1916. on je apelirao ženama u pokretu da se uključe u donacije, tvrdeći da su do sada samo muškarci trpjeli trošak od oko 8 000 do 10 000 rupija na mjesec čime su se zadovoljavale razne vjerske potrebe. Iako su u matičnoj zemlji troškovi širenja učenja bili podmireni, troškovi u inozemstvu su znatno narasli i zahtijevali su barem 500 rupija mjesečno više. [Supplement Al Fazl, 16. prosinca 1916.]Allah je milostivo odobrio ženama džamata da se odazovu pozivu hazretija, i one su spremno prihvatile svoju odgovornost da pomognu oko većih troškova.
- Poziv za donaciju za Londonsku džamiju – 7. veljače 1920, on je pozvao džamat da doprinese izgradnji džamije u Londonu, i Ahmadije su se rado odazvale pozivu. [Taarikhe Ahmadiyyat, Vol. 5, str.258]
- Poziv za izdavanje „Dar princu od Walesa“ – Princ od Walesa, koji je kasnije postao Kralj Edward VIII, je posjetio Indiju u prosincu 1921. Hazreti Musleh Maud (r.a.) je predložio da se Njegovoj Visosti, princu od Walesa preda prikladan dar. Nakon tog poziva Hazreti je napisao knjigu „Dar princu od Walesa“, koja su princu prenijela islamska učenja. Od individualnih doprinosa pa sve do doprinosa 20 000 članova džamata, uz njihovu pomoć se je tiskala knjiga koju je 27. veljače 1922. Ahmadijska delegacija predstavila Princu na srebrnom pladnju.
- Sudjelovanje na Wembley konferenciji u Londonu – Hazreti, zajedno s nekoliko Khudam je otišao u Englesku kako bi sudjelovao na Wembleyskoj konferenciji. Sve troškove puta je podmirio džamat. [Al Fazl 16. srpnja, 1925.]
Tehrik-e-Jadid
Kroz ovu važnu shemu mnoge Ahmadijske muslimanske misije su uspostavljene diljem svijeta. 1934. Majlis-e-Ahrar, prema dobro postavljenoj zavjeri, je poslao neke od svojih volontera da stvaraju nevolje organizirajući konferencije u Kadianu, i s velikom pompom se je najavljivalo kako će uništiti i sam Kadian. Atmosfera u ostatku zemlje je također bila obilježena korupcijom i nepovoljnim prilikama za džamat. Vlada je također podupirala te elemente. Činilo se kao da se sve okrenulo protiv Ahmadije. Međutim, temelji ovog svetog džamata su postavljeni od samog Gospodara Nebesa. Suočena sa snažnim i prodornim vjetrom protivljenja, ova delikatna biljka Ahmadije je pod božjom zaštitom. Kada su se otkrile podle namjere Majlis-e-Ahrar, Allah je kroz Njegova izabranog slugu, pokrenuo veliki univerzalni plan Tehrik-e-Jadid, koji nije samo osujetio planove opozicije, već je u kratko vrijeme drugima pokazao istinu Ahmadijskog učenja koje je ponosno i čvrsto postavilo svoje zastave duhovnog osvajanja i nadmoći. Ovaj plan se je temeljio na 27 zahtjeva i sadržavao je detaljne i sveobuhvatne upute kojima se svaki član džamata trebao uvjeriti da, kako bi uspostavio jedinstvo s Bogom, vratio dostojanstvo Časnog Poslanika (s.a.v.s.), i dokazao istinu islama kao i uspostavio pravedno društvo, prvo mora potaknuti vidljive promjene u sebi i promijeniti svoj život i ponašanje.
Hazreti Musleh Maud (r.a.) je u početku zahtijevao samo 27,500 rupija od džamata. Džamat je u nešto više od mjesec dana ostvario gotovinski doprinos od 29,712 rupija. U prvoj godini je skupljeno 103,000 rupija, u drugoj 110,000 a u trećoj 140,000 rupija. U samim počecima takva shema je bila neobavezna i u trajanju od samo tri godine. Kasnije je produžena na sedam godina, potom na deset godina. Po završetku perioda od deset godina ova shema je, odlukom Hazretija, produžena na 19 godina i u 1953., po završetku tog perioda, hazreti ju je učinio trajnom shemom. Pod tom shemom, propovjedne aktivnosti su proširene na mnoge druge zemlje.
Wakf-e-Jadid
Na sličan način i slijedeći primjer Tehrik-e-Jadida, pokrenuta je shema Wakf-e-Jadid kako bi se promovirale misionarske i reformatorske aktivnosti džamata u svakom gradu, mjestu i selu u Indiji i Pakistanu time što su na svakom tom mjestu imenovani i postavljeni posebni učitelji. Ova shema je uvedena 27.rujna 1957.
Organizirana putovanja u inozemstvu
Unatoč velikoj zaposlenosti Hazretija Khalifatul Masih II (r.a.) u nadgledanju odgovornosti Kalifata, Hazreti je posjetio Europu dva puta. Prvi puta u 1924. kako bi sudjelovao na Wembley konferenciji zajedno s 12 pratitelja, prekidajući svoj put u Damask, Palestinu i Egipat i ukratko se zadržavajući na svakom od tih mjesta, Hazreti je stigao do Engleske prolazeći kroz Italiju i Francusku. Na putu Italijom se susreo s Mussolinijem. Prilikom dolaska u London njegov posjet je bio znatno medijski popraćen. Njegove fotografije su se pojavile na mnogo mjesta, a Britanci su ga dočekali s začuđujućom toplinom i usrdnošću. 23. rujna 1924. Čaudri Muhammad Zafarullah Khan je pročitao hazretijev članak na konferenciji koji je objavljen u obliku knjige nazvane „Ahmadija istinski Islam“. Po završetku čitanja cijela dvorana je odzvanjala aplauzom i klicanjem a predsjedatelj konferencije je hvalio uspjeh članka.
Tokom svog boravka u Engleskoj, Hazreti je postavio temelje Ahmadijske džamije dana 19. listopada 1924. Tom prilikom, osim britanske elite, istaknuti građani, što uključuje ministre, ambasadore, diplomate i ostale dostojanstvenike iz Japana, Sirije, Čehoslovačke, Etiopije, Egipta, Amerike, Italije, Australije i Mađarske. Hazreti se nakon odsustva od 4 mjeseca vratio kući trijumfalno.
Drugo putovanje Hazreti je poduzeo u prvom tjednu travnja 1955. U svojem obilasku, prolazeći kroz Damask i Libanon, posjetio je Ženevu, te potom putem Züricha, Hamburga i Haga stigao u London. Putovao je uglavnom zbog liječenja oboljenja od kojeg je trpio nakon pokušaja atentata na njega. Usprkos oboljenju uspio je otvoriti razne misije diljem Europe. Gdjegod je išao susretao je ljude individualno i u grupama. U Damasku je održao propovijed petkom na arapskom, a u europskim zemljama propovijed je održao na engleskom jeziku. Tokom svog boravka u Londonu Hazreti je sazvao povijesnu konferenciju o misionarima koji bi proširili svoje misije u sve zemlje svijeta. Ona je održana 22., 23., i 24. srpnja, 1955. Na toj konferenciji hazreti je naglasio žurnu potrebu za proširenjem aktivnosti Tabligh-e-Islama, izdavanje i prijevod Časnog Kur’ana, izgradnju džamija, uspostavu škola i sjemeništa za izobrazbu novih misionara. Hazreti je prisustvovao svim sjednicama konferencije. Turneja se je produžila na šest mjeseci.
U dugom razdoblju od 52 godine njegova Kalifata, pripisuju mu se razna ostala postignuća. On je vodio muslimane u politici osobito tokom Pokreta nesuradnje sa kongresom, posvetio je svoju pažnju obrazovanju Haridžana (pojam koji je osmislio Mahatma Gandhi za najsiromašniju kastu u Indiji, dalite) i suzbio je „Shuddhi“ pokret u Malkanasu (Shuddhi je bio pokret „pročišćenja“ preobrazbom ostalih na hinduizam). Tokom Simonove komisije i konferencija Okruglog stola on je vodio naciju svojim dragocjenim spisima i govorima.
Kako bi uspostavio mir, razumijevanje i dobru volju između zajednica postavio je temelje redovitim i čestim manifestacijama poput sastanaka „Dana osnivača religija“ , u kojima su ljudi raznih vjeroispovijesti pozvani da govore o učenjima i osnivačima njihove vjere.
Tokom prve godine njegova Kalifata, on je napisao knjigu „Haqeeqat-ul-Nabuwwat“ u kojoj je rekao:
Neznalice za nas tvrde da smo uvrijedili Časnog Poslanika (s.a.v.s.) ako vjerujemo u Obećanog Mesiju. Što oni znaju o stanju nečijeg srca? Kako li oni uopće mogu pojmiti veliku ljubav, duboku privrženost i visoko poštovanje koje mi osjećamo prema Časnom Poslaniku (s.a.v.s.) I što oni razumiju o tome kako je ljubav prema Časnom Poslaniku (s.a.v.s.) prodrla u moje srce. On je moj život, moje srca, moja žudnja. U mom podaništvu njemu leži moja čast i ležaj njegovih cipela mi je draži od kraljevskog trona. Kontrola nad Sedam kontinenata nije ništa u usporedbi sa čišćenjem njegove kuće. On je Bogu omiljen – zašto ga onda ja ne bi volio? On je prisan Bogu, zašto onda ne bi tražio njegovu prisnost? Moje stanje odgovara duhu kupleta Obećanog Mesije (a.s.)
Odmah do Boga, opijen sam ljubavlju Muhammedovom, i ako je to nevjera, tako mi Boga ja sam uistinu najveći nevjernik.
Samo me ljubav Časnog Poslanika (s.a.v.s.) može prisiliti da negiram vjerovanje u totalno zatvaranje Poglavlja Poslaništva. To je uvreda Časnom Poslaniku (s.a.v.s.)
Allah i Njegovi anđeli šalju milost na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! I vi prizivajte blagoslove (salavatima) na njega i mnoge ga pozdravljajte mirom. Časni Kur’an 33:57
Ako želite saznati više kliknite na ovu poveznicu (stranica je na engleskom jeziku)