Tevhid

Hutba govori o važnosti Božijeg jedinstva,izbjegavanju širka i primjeni učenja Poslanika (savs) u današnjem svijetu,te apeluje na dovu i jedinstvo muslimana

Hutba govori o hrabrosti Poslanika (savs) u očuvanju Božijeg jedinstva uprkos teškim progonima, i poziva da slijedimo njegov primjer

Hutba govori o značaju Božijeg Jedinstva kroz primjer Poslanika (savs) i njegovu postajnost uprkos protivljenju neprijatelja

O Ahmadije! O Ahmadije! O Ahmadija zajednice u islamu! Vama je naređeno da ispunite ovu časnu dužnost. Ako postanete nemarni onda ćete biti odgovorni za svoje vlastito uništenje. Ako ste uništeni, onda Jedinstvo Allaha će nestati iz svijeta. Kako god, znam, da Bog nikada neće dopustiti da se to dogodi, jer On voli svoje jedinstvo,nemoguće je da će ikada dopustiti da njegovi istinski obožavaoci propadnu. Niko vam ne može naškoditi, sve dok slavite Allaha i proglašavate Njegovo Jedinstvo.Nema sile na zemlji koja to može uništiti. Priznavanje Jedinstva Boga je ne samo potrebna za spašavanje vas, nego i za cijelo čovječanstvo.

Božija Jedinstvenost nema nikakvog elementa hvalisanja u sebi. Pogledajte na vjerske učenjake, oni propovijedaju drugima ali sami to ne praktikuju i kako se sada njima uopće može vjerovati. Jedanput je neki takav učenjak dao hutbu o davanju milostinje, dobrotvornim svrhama i Božijem oprostu. Njegova žena je također bila među slušaocima. Neka žena je bila pod uticajem njegove hutbe i skinula je lančić s članka jedne noge i dala je propovjedniku. Propovjednik ju je pitao: ‘Želiš li ti da tvoja druga noga gori u Vatri?’ Žena je skinula lančić i sa članka druge noge i dala to (u dobrotvorne svrhe). Kad je propovjednik došao kući negova žena je također postupila po hutbi i željela je dati nešto za dobrotvorne svrhe ali joj je ovaj hođa rekao da su ove stvari samo za propovijedanje a ne da se po tome postupa.’

“Božija Jedinstvenost (teuhid) ne znači da osoba izgovara riječi ‘La ilahe illalla’ (Nitko nije vrijedan obožavanja osim Allaha), a ima hiljade idola u srcu. Ustvari, osoba koja bilo kojem  svom poslu, lukavstvu, prevari ili planu daje važnost kakva se pridaje Bogu ili se oslanja na osobu kako se samo treba oslanjati na Boga ili daje svom egu vrstu važnosti koja treba biti data Bogu, u Božijim očima on je idolopoklonik u svim ovim slučajevima. Idoli nisu samo ono što je  napravljeno od zlata, srebra, bakra ili kamena i na njih se oslanja. Zapravo je sve, riječi ili djela, čemu je data važnost koja je Božije pravo, idol u Božjim očima.” (Prevedeno iz: Siraj-ud-Din ‘Isa’i ke Char Sawalon koj Jawab, Ruhani Khaza’in, tom 12, str 349)