U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Primjeren Ahmadija džemat

Kratki sadržaj

Danas je hazreti halifatul Mesih na početku svoje hutbe proučio slijedeće ajete Časnog Kur’ana:

‘A nijedna duša ne može umrijeti osim Allahovom dozvolom; ovo je jedna određena naredba. A ko god želi nagradu ovog svijeta, Mi mu to dadnemo; a ko god želi nagradu ahireta, Mi mu to dadnemo; i Mi ćemo sigurno nagraditi zahvalne.

Koliko je bilo poslanika uz koje se borio veliki broj pobožnih ljudi. Oni nisu pokazali slabost zbog teškoća koje su im se dogodile na Allahovom putu, niti su posustali, niti su se sagnuli (pred dušmanom). A Allah voli strpljive.

I njihov jedini govor je bio: ‘Gospodaru naš, oprosti nam naše grijehe i prijestupe u ovoj našoj stvari, i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv nevjerničkog naroda.’

Zato im je Allah dao nagradu ovog svijeta, i mnogo ljepšu nagradu drugog svijeta; a Allah voli one koji čine dobro.’ (Ale-Imran: 146-149)

‘Ne smatrajte mrtvim one koji su ubijeni na Allahovom putu. Ne, živi su, (i) za njih je osigurana opskrba kod Gospodara njihovoga.

Radosni zbog onog što im je Allah dao od Svoje blagodati; i radujući se zbog onih iza njih koji im se još nisu pridružili, što nad njima neće biti straha, i što neće tugovati.

Oni se raduju Allahovom dobročinstvu i blagodati, a Allah neće uništiti nagradu vjernika.’ (Al-Imran: 170-172)

Velikaje milost i naklonost Božija na Džemat Obećanog Mesije a.s. koje je On dao ljudima koji razumiju duh svojih zavjeta i razumiju duh žrtvovanja i ne samo da razumiju duh žrtvovanja nego također postavljaju uzore toga, od kojih se mogu naći mnogi primjeri u ovo doba. Bilo da je to stvar finansijskog žrtvovanja, Ahmadi su ti koji to pokazuju, bilo da se traži žrtvovanje vremenaAhmadija džemat predstavlja izvanredne uzore toga. Među Ahmadi muslimanima se mogu vidjeti primjeri žrtvovanja časti, oni posvećuju svoje živote da šire poruku islama i ako se može vidjeti istinski primjer žrtvovanja života, historija Ahmadija džemata je postavila svoj pečat na to. Ukratko, bilo koja žrtva koja je u skladu sa Božijom naredbom i radi Boga je, dao ju je Ahmadija džemat.

Danas je Allah dao Obećanom Mesiji a.s. zajednicu čija velika većina razumije duh žrtvovanja imetka, života, vremena i časti i također je spremna da se žrtvuje. Međutim, ponekad, zbog nedostatka znanja ili zbog ljudskih slabosti, neki će reći nešto što je protiv dostojanstva istinskog vjernika i može štetno (nepovoljno, loše) uticati na one koji nisu imali neophodnu moralnu obuku. Neki ljudi čak pišu Huzuru kako period kušnji postaje predug. Ako je period kušnji dugačak, da Allah uskoro omogući olakšanje; zajednice poslanika i istinski vjernici vjeruju u opskrbu obezbjeđenu kroz Božiju pomoć. Međutim, protiv je dostojanstva vjernika da za svoju potporu  izrazi oslanjanje na svjetovne puteve i sredstva.

Na primjer neko je pisao Huzuru da proganjanje Džemata treba prenositi kroz veliki dio MTA programa i da trebakoristiti i druga sredstva za dizanje glasa protiv proganjanja u svijetu. Ovo pismo je dalo dojam da mi također možda trebamo posvojiti načine stvaranja galame u svijetu i praviti proteste da primoramo vlade koje su protiv nas da prime do znanja i obrate pažnju na ljudska prava i da ovaj period kušnji prođe. On je također napisao da mu je njegov šija prijatelj rekao da se ono što se događa Ahmadi muslimanima događa šija muslimanima, oni bi održavali skupove i demonstracije i podigli viku protestvovanja u svijetu na svako malo proganjanje. On je rekao da Ahmadi muslimani ne protestuju kako treba i zato je ovaj period kušnje tako dug.

Prva stvar koju ovdje treba zapamtiti je kad tvrdimo da smo Božija zajednica mi trebamo voditi računa da takve zajednice ne vjeruju u oslanjanje na svjetovne vlade i proteste. U napretku Božijih zajednica nema nikakvog posredovanja svjetovne pomoći. Uz to, svjetovna pomoć nikada nije bez uvjeta, ona nikada nije ponuđena bez neke tačke ugovora da se kapitulira pred onim ko nudi pomoć i istinski vjernici se ne mogu držati ovoga. Oni traže pomoć od Boga i samo se Njemu okreću. Kad mi tražimo Božiju pomoć u vrijeme kušnji,  On za nas otvara dalje puteve napretka i širenja. Danas, Ahmadi muslimani koji su rašireni svuda po svijetu, u 204 zemlje, svjedoci su činjenice da naše kušnje otvaraju nove puteve uspjeha za Džemat i mi putujemo većim visinama. Mi ne trebamo biti uzbuđeni time što je period kušnje u jednoj zemlji dug. Ono što treba imati na umu je kako su dalekosežni Božiji blagoslovi za Džemat. Što se tiče korištenja svjetovnih sredstava da pomognemo svoj put, zaista, ovo treba biti urađeno i Božijom milošću, mi koristimo takva sredstva unutar granica. Mi činimo da svijet bude upoznat o proganjanju i kažemo im ako se ne udruže u dokrajčivanju proganjanja, to će se jednostavno širiti.

Pa ipak, mi niti seoslanjamo na bilo koju vladu niti na organizaciju za ljudska prava, nego samo na Boga. Ovo je predmet koji je Huzur objasnio u svojih nekoliko prethodnih hutbi petkom da vjernici trebaju uvijek pogledati i uzdati se samo u Boga za sve svoje ishode (rezultate).

Načini koje su svjetovni ljudi prihvatili su nasilni skupovi, protesti i bune, oni na proganjanje odgovaraju proganjanjem jer njima nisu data obećanja od Boga da će konačna pobjeda biti njihova. Dok je nama obećano da je Bog, uprkos podržavanju proganjanja od strane države, odredio da će im biti dati ovi blagoslovi koji budu dati istinskim vjernicima kroz Božiju posebnu milost. Nama je obećano da date žrtve nikada neće biti izgubljene i da će konačna pobjeda biti naša. Najvažniji i glavni recept za ovu pobjedu je naravno dova. Što se više okrenemo dovi i što više sebe posvetimo našem Gospdaru, On će brže pokazati izvanredne znakove u našu korist. Zaista, naše mišljenje se jako razlikuje od mišljenja svjetovnih ljudi. Mi smo dali zavjet bai’ata Imamu ovog doba kojem je Bog obećao pobjede kojima smo svjedoci. Što se tiče šija zajednice ili drugih, Huzur je rekao on ne može vidjeti da oni dobivaju svoja prava prihvatanjem svjetovnih sredstava protestvovanja, sve što se događa je da je na proganjanje odgovoreno tlačenjem, što mi nikada nećemo raditi.

Kao primjer stajališta svjetovnih ljudi Huzur je rekao kako su neke novine objavile članak koji kaže da muslimani nisu odani ovoj zemlji i da trebaju biti izbačeni ili protjerani. Naše odjeljenje za štampu je odgovorilo na ovo i rekli su im da je ovo neispravno i da islam poučava da budemo odani zakonu zemlje i da volimo svoju zemlju. Oni su u odgovoru rekli da ovo nije kako se drugi muslimani ponašaju i tražili od nas da im napišemo nešto savjetodavno. Mi smo se složili da nešto napišemo ako su oni spremni da to štampaju i poslali im pismenu izjavu u skladu sa njihovim zahtjevima. Urednik ili odbor su odbili da to objave pod izgovorom da su primili neki drugi materijal koji je trebao biti odštampan iako je stvarni razlog da oni nisu imali hrabrosti da to objave. Oni nisu željeli da učine nezadovoljnim druge muslimanske sekte koje su protiv Ahmadi muslimana jer ih se boje zbog grubog stajališta nekih muslimana.

Huzur je rekao da često kaže njihovim vođama i štampi da, s ciljem da utemelje mir, moraju održavati pravdu i napustiti duple standarde. Neki od njih priznaju, iako to neće javno reći, ali da imaju određene interese u djelokrugu rada kojegobavljaju. Kako semi možemo oslanjati na one koji su dvolični! Ove novine nisu bile spremne da objave nešto što izražava ljubav prema svojoj zemlji. Oni koji nam predlažu da trebamo tražiti pomoć od svjetovnih puteva i sredstava trebaju se zamisliti o tome kako možemo pogledati na ove ljude i tražiti njihovu pomoć. Ako svaki Ahmadi razumije stvarnost oslanjanja i povjerenja u Boga i počne to stavljati u praksu, proganjanje protiv Ahmadi muslimana, gdje god u svjetu to možda bude, bit će zameteno samo dovama. Međutim, uvjet je da se ove dove čine uz zahtjeve dova! Zaista, u Pakistanu i nekim drugim zemljama se prema Ahmadi muslimanima postupa vrlo loše, na nekim mjestima je to urađeno pod krinkom zakona. Međutim, ovo nije počelo prije nekoliko decenija. Zapravo ovo proganjanje se događa od vremena kad je Obećani Mesija a.s. iznio svoju tvrdnju i osnovao Džemat. Bilo je vrijeme kad se mislilo da će možda morati iseliti izsvog pradjedovskog sela Kadiana koje je godinama bilo vlasništvo njegove porodice.

Kad pogledamo dalje natrag u historiju vidimo da je cijeli život Časnog Poslanika s.a.v.s. bio period neprijateljstva koje su njegovi protivnici pokazali. Koju vrstu života je imala njegova voljena žena (Hatidža), koja je bila vrlo imućna poslovna žena i jedan od najbogatijih ljudi Meke, nakon što je postala muslimanka. Ona je bila bez kuće u starim godinama i dugo vremena potrošila u dolini u izbjeglištvu gdje nije bilo hrane i osnovne opskrbe i to vrijeme provedeno tamo je bilo uzrok da na kraju umre. Ovo je ona izdržala za islam u nadi da žrtve nose Božije obećanje. Časni Poslanik s.a.v.s. je također podnio oštre napade i proganjanje. Trinaest godina svog života u Meki proveo je u stalnoj diskriminaciji s kojom se suočio sa velikom hrabrošću i odvažnošću. Kad su od njega tražili da moli Boga protiv nekoga on bi molio za njihovu uputu i kad su se na njega bacali kamenjem, i kad je na kraju bio obliven krvlju zbog povreda u danu koji je nazvao najgorim danom svog života, Bog je pitao da li njegovi neprijatelji trebaju biti uništeni, on je tražio da budu pošteđeni samo u slučaju da u budućnosti možda među njima budu rođeni ljudi koji će primiti islam. Nakon iseljenja u Medinu započeti su ratovi koji su nametnuli i sa sobom donosili dugi broj napada, strpljenja, ustrajnosti i čvrstine.  Osim izvanrednih uzora Časnog Poslanika s.a.v.s. njegovi ashabi su također pokazali začuđujuću smionost zato što su svoje oko upravili na Božija obećanja.

Obećani Mesija a.s. je trebao doći kao zil (sjena) i odraz Časnog Poslanika s.a.v.s. i došao je , zato je rekao svojim sljedbenicima da će se on i njegovi sljedbenici suočiti sa proganjanem. On nije rekao da je njegov put posut ružama nego je rekao da je to vrlo mukotrpan i težak put.

Hazreti halifatul Mesih je rekao da također kaže novim Ahmadi muslimanima da život u Ahmadijatu nije posut ružama. Huzur je nedavno imao skup s novim Ahmadi muslimanima i on je postavio ovo pitanje novom Ahmadi koji je došao iz Pakistana. On jeodgovorio da je dao zavjet bai’ata nakon što je o tome dobro razmislio i da je spreman da izdrži svaku teškoću. Žene su napustile porodice ali nisu napustile svoju vjeru. Ovo je zato što imaju pronicljivost u davanje prednosti vjeri nad svjetovnim stvarima. One shvataju da su život i smrt u Božijim rukama i da su sretni oni koji pokažu ustrajnost i primaoci su Božijih blagoslova na ovom svijetu i na Ahiretu. Ovo nisu samo riječi; historija Džemata je ispunjena takvim pričama žrtvovanja od kojih su neke začuđujuće. Ovo je zato što je Obećani Mesija a.s. na samom početku rekao da će stvari biti ovakve i također je rekao da ne dozvolimo da naša vjera ni najmanje bude ugrožena nakon što budemo svjedoci i što podnesemo takve situacije i da zapamtimo da Bog nagrađuje ustrajne na ovom svijetu i na Ahiretu.

Ajeti proučeni na početku hutbe također su na ovu temu. Svako se suočava sa životom i smrću. Objašnjeno je da su život i smrt Božijom odredbom i smrt u ime Boga nosi radosnu vijest o velikoj nagradi. Kad je Halid bin Walid, veliki ratnik ranog islama bio na samrtničkoj postelji jedan prijatelj je otišao da ga vidi. Halid bin Walid je jako plakao. Posjetilac je mislio da je to zbog straha od smrti, pa je rekao: ‘Halide, ti si se borio s neprijateljem sa takvom hrabrošću, zašto sada plačeš iz straha od smrti?’ On je tražio od ovog prijatelja da otkrije gornji dio njegovog tijela. Posjetilac je tako vidio da je svaki centimetar njegovog tijela bio prekriven ožiljcima rana. Onda je od ovog prijatelja tražio da  otkrije njegove noge i ovaj prijatelj je vidio da je svaki centimetar njegovih nogu pokriven ožiljcima rana. Halid bin Walidje rekao svom prijatelju da nije plakao iz straha od smrti nego zato što je uvijek želio da bude šehid (ubijen na Božijem putu) i da su ovi ožiljci rana svjedoci njegovoj želji. Ali, on je znao da umire na krevetu i pitao se je li zbog njegovih grijeha nije postao šehid. Takav je bio visok nivo onih koji istinski razumiju duh žrtvovanja. Zaista, Bog je također ovom hrabrom ratniku, Halid bin Walidu  dao radosne vijesti o Džennetu.

Drugi primjer osobe koja razumije duh žrtvovanja pokazao je Sahibzada Abdul Latif šehid. Nakon što ga je uhapsio, kralj je od njega ponavljajući tražio da odbije i porekne Obećanog Mesiju a.s. i zauzvrat mu nudio slobodu. Svaki put je odgovor Sahibzade sahiba bio da, ako mu Bog daje smrt koja osobu čini primaocem blagoslova, zašto da seon okrene od toga. On je rekao da je biločudno i glupavo da se traži takva pogodba! Zaista, ovo je dostojanstvo istinskog vjernika, kao što je Bog rekao: Oni ne popuštaju ni zbog čega što ih zadesi na Allahovom putu, niti slabe, niti sebe ponižavaju (pred neprijateljem). A Allah voli ustrajne.’

Danas su naši protivnici slično razočarani što mi ne odustanemo i ne saginjemo se njima. Oni ne shvataju da Ahmadi uvijek traže Božije zadovoljstvo. I Bog nas je poučio dovi da ostanemo čvrsti u svojoj vjeri bez obzira koliko neprijatelj nastojao da oslabi našu vjeru: ‘Naš Gospodaru, oprosti nama naše pogreške i naše prijestupe u našem vladanju, i učini čvrstim naše korake i pomozi nam protiv nevjerničkog naroda.’

Dok nam je Bog rekao da se u svemu okrenemo Njemu, On nam je također rekao da uspjeh dolazi od Njega i rečeno nam je da se radi ovogaokrenemo Njemu i tražimo od Njega da bismo postali primaoci nagrada ovog svijeta kao i Ahireta.

U kasnijim ajetima sure Al-Imran, kao što je ranije objašnjeno, date su riječi uvjerenja da dalje ojačaju vjeru. Rečeno je da oni koji svoje živote dadnu na Božijem putu nisu mrtvi. Podvučeno značenje je ‘kao mrtvi’, osim očitog značenja, također je nešto za što nije učinjenaosveta, ili iza koga nije ostao niko da ispuni njegov cilj ili da je to onaj ko je tužan i u očaju. Međutim, oni koji su ubijeni na Božijem putu nisu ‘kao mrtvi’ nego su u kategoriji živih. Bog će osvetiti njihovu krv i drugo, njihovo ubistvo neće oslabiti one ostavljene iza, zapravo će tu uvijek biti grupa koja luči duh šehida i treće, ovim šehidima će biti dat položaj i opskrba od Boga koja će ih veseliti i da njihova smrt nije tužna smrt nego je smrt koja stvara sredstva sreće. Šehidi će biti obaviješteni na Ahiretu da njihova žrtva nije samo uvećala one koji žele da daju žrtvu nego će također biti izvor konačne pobjede nad neprijateljem. Ove žrtve, ove kušnje i privremene teškoće ne obuzdavaju naš napredak i ne guraju nas u očaj. Bog kaže u Časnom Kur’anu: Zaista, onimakoji kažu: Naš Gospodar je Allah’, i onda ostanu ustrajni, meleki se stalno spuštaju (govoreći): ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.’ (41:31)

Obećani Mesija a.s. je objasnio: ‘To jest, za one koji potvrđuju: Bog je naš Gospodar, i okrećuse od lažnih bogova i ustrajni su, to jest, ostanu čvrsti pod kušnjama i nevoljama, spuštaju se meleki uvjeravajući ih: Ne bojte se i ne žalostite se, i budite ispunjeni srećom; i radujte se da ste naslijedili radost koja vam je obećana. Mi smo vaši prijatelji na ovom životu i na Ahiretu.

Ovi ajeti pokazuju da ustrajnost stiče zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Istina je, kao što je rečeno, da je ustrajnost više nego čudo. Savršenstvo ustrajnosti je kad je neko okružen nesrećama i život i čast i ugled budu u opasnosti na Allahovom putu, i nisu dostupna nikakva sredstva, u tolikoj mjeri da Bog privremeno obustavi čak vizije, snove i objave kao kušnju, i osoba je ostavljena bespomoćna među strašnim opasnostima, u takvo vrijeme ne treba biti malodušan i obeshrabriti se, niti se povući kao kukavica, niti dozvoliti da njegova vjernost ni najmanje bude stavljena u sumnju. Osoba ne smije dozvoliti da njegova iskrenost i postojanost  budu oslabljeni, treba biti zadovoljan sa svojim poniženjem; treba biti pomiren sa smrću; ne smije čekati na prijatelja da mu dođe u pomoć s ciljem da ga drži čvrstim.’ (Filozofija učenja islama, str. 171-172)

Svaki od nas treba nastojati i željeti da postane kako je Obećani Mesija a.s. objasnio i ovo nije moguće bez Božije milosti. Ako osoba čini napor i postane ovakva, onda se Bog javi i drži takvu osobu, i tada Bog daje radosne vijesti o Džennetu, i radi ovoga nas je poučio dovi za ustrajnost, dovi koja stiče pobjedu nad neprijateljem. To znači da će prihvatanjem ove dove Bog otvoriti vrata pobjede na takav način da neprijatelj neće imati nikakvog puta da pobjegne. InšaAllah, konačna pobjeda će biti naša kao što je obećano Obećanom Mesiji a.s.

Drugi naš brat se pridružio položaju onih koji čine veliku žrtvu. khalil Ahmad sahib je ubijen 16. maja u oblasti Shiekhpura, Pakistan. Inna lillahi ve inna illejhi radžiun. 13. maja nastala je rasprava s protivnicima Ahmadijata kad su bile uklonjene anti-Ahmadijat naljepnice. Neprijatelji Ahmadijata su ovo iskoristili kao razlog da održe skupove gdje su održani potpirujući govori preko zvučnika i bio je blokiran saobraćaj i dali su zahtjeve policiji da pokrenu sudski postupak protiv Ahmadi muslimana. Kao rezultat je policija podnijela pravne spise protiv četvorice Ahmadi muslimana: Mubasher Ahmad sahib, Ghulam Ahmad sahib, khalil Ahmad sahib i Ahsan Ahmad sahib i zatvorili ih. Dok je kaucija prošla za sve ostale i bili su oslobođeni, proces kaucije khalil Ahmad sahiba je bio na putu. U ponoć 16. maja jedan mladić po imenu Saleem došao je tamo gdje je bio zatvoren khalil sahib pod izgovorom da je donio hranu. Tražio je da mu pokažu khalil sahiba i kad je ovo urađeno on je izvadio pištolj i pucao khalil sahibu u lice. Napadač je uhvaćen i khalil sahib je iznesen iz ćelije ali je podlegao i umro. Iako je napadač uhvaćen sve ovo se dogodilo pravo pod nosom vlasti i policije. Ulema je toliko zaslijepila ljude da kažu da je poslije pucanja na khalil sahiba napadač uzvikivao slogan da je zaradio Džennet. Dok Allah i Njegov Poslanik kažu da je Džehennem kazna za ubijanje onih koji uče kelimei šehadet, vjerski učenjaci im daju radosnu vijest o Džennetu.

Porodica Khalila šehida je iz oblastiShiekhpura. On je imao 61 godinu i tek je penzionisan iz WARPA. Bio je pobožan Ahmadi koji je redovno obavljao namaz uključujući tahadžud i imao je duboku vezu sa Džematom i Halifatom. Redovno je gledao hutbu petkom i druge MTA programe i pokazao veliko poštovanje prema životu vakefina. Bio je vrlo povjerljiv Ahmadi i vrlo revan u služenju ljudima i u pomaganju siromašnim. Također je služio Džemat u raznim svojstvima. Iza sebe je ostavio ženu, dvije kćeri i dva sina. Jedan sin Laik Ahmad je u Njemačkoj dok je drugi Ahsan Ahmad predsjednik tamo. Lokalni imam sahib piše da je Khalil sahib bio osoba od ibadeta i činio je srčane dove.

Huzur je rekao da će poslije džume namaza klanjati dženazu u odsustvu za još dvoje umrlih.

Maulvi Ahsan Illahi sahib koji je bio penzionisan vakfe džedid mualim umro je 17. maja sa 83 godine. On je živio u Londonu. Bio je sin ashaba Obećanog Mesije a.s. Rehmat Ali sahiba kojeg je Obećani Mesija odredio da pazi na zelenilo u Bahishti greblju. Ahsan Illahi sahib je posvetio svoj život i radio kao vakf e džedid mualim do 1999. Kad je penzionisan i došao je u London da bude sa svojom djecom. Bio je musi i bio je u stanju da osnuje mnoge džemate u toku svoje službe. Iza sebe je ostavio četiri kćeri i tri sina. Jedan od njegovih sinova je misionar, Mahmood Ahmad Shams sahib.

Nasreen Butt sahiba je umrla 18. maja poslije srčanog udara. Imala je 41 godinu. Bila je pobožna, bogobojazna kao član Džemata i redovna u plaćanju članarine. Njen muž je iznenada umro prije četiri i po godine. Svoju djecu je uzdigla sama i držala ih vezanim za Halifat i Džemat. Imala je odanu vezu s halifatom. Iza sebe je ostavila četiri sina. Da ih Allah čuva pod Svojom zaštitom i učini da budu primaoci dova svojih roditelja. Da Allah uzdigne položaje svih troje umrlih i dadne im oprost.

Kontaktirajte nas preko Vibera :)
Viber
WhatsApp