Poslanik s.a.v.s. za čovječanstvo

Kratki sadržaj

Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Ako osoba zna o životnom iskustvu Časnog Poslanika s.a.v.s. i ako je u potpunosti upoznata o tome kakvo je bilo stanje svijeta u to vrijeme i šta je Poslanik s.a.v.s. uradio poslije dolaska, jednostavno izvikuje u stanju nalik transu: ‘O Allahu, blagoslovi Muhammeda.’ Ja uistinu kažem, to nije samo misao i zamisao, Časni Kur’an i svijet historije svjedoče tome šta je Časni Poslanik s.a.v.s uradio. Zašto je, inače, isključivo za njega rečeno: Allah i Njegovi meleki šalju milost na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! I vi prizivajte milost (salavatima) na njega i mnogo ga pozdravljajte selamom. (33:57) Takav poziv nije dat ni za jednog drugog poslanika. Jedini čovjek koji je došao na ovaj svijet s potpunim uspjehom i potpunim pomirenjem bio je on, po imenu Muhammed s.a.v.s. Očito je iz ovog ajeta da su pobožne prakse Časnog Poslanika s.a.v.s. bile takve da uzvišeni Allah nije naveo bilo koju riječ da ih hvali ili izmjeri njegove atribute. Riječi su se mogle naći ali one nisu upotrijebljene. Hvala njegovih pobožnih praksi bila je neizmjeriva. Ajet kao ovaj nije iznesen u slavu bilo kojeg drugog poslanika. Njegova duša je bila tako čista i iskrena, i njegove prakse su toliko bile drage Bogu da je Uzvišeni Allah dao trajnu naredbu da ubuduće ljudi prizivaju blagoslove na njega kao znak zahvalnosti.’ Hazreti Halifatul Mesih je rekao da je zadatak vjernika da čitanjem uči učenje koje je donio Časni poslanik s.a.v.s. i da zna njegov blagoslovljeni uzor i dok nastoji da to stavi u praksu, također uči salavate na njega u zahvalnosti za ogromne usluge ovog dobrotvora čovječanstva. On nas je uputio putevima koji vode Bogu pokazujući nam prakse u pogledu svih aspekata života. On nam je pokazao standarde ibadeta Bogu i stvorio u vjernicima shvatanje služenja ljudima. Sve ovo zahtijeva dok učimo salavate (prizivamo blagoslove i selame) na njega, da činimo da svijet bude upoznat o ovom učenju i ovom blagoslovljenom uzoru i obavještavamo svijet o njegovoj milosti i uslugama. Kad se ljudima izvana pokaže njegov blagoslovljeni život, oni koji u sebi imaju bar minimum poštenja, ne mogu a da ga ne hvale uprkos tome što imaju suprotne poglede. Danas, oni koji podižu prigovore o njemu ili njegovim učenjima su ili lišeni poštenja ili ne znaju o njegovom blagoslovljenom životu i ni ne nastoje da znaju. Naš je zadatak da svijet upoznamo o blagoslovljenom životu Poslanika s.a.v.s. i za ovo treba biti upotrijebljeno svako sredstvo ili resurs. Ima nekih koji su upleteni u svijet da su više pod utjecajem svjetskih ljudi ili pod utjecajem svog naroda umjesto da od muslimana slušaju o Časnom Poslaniku s.a.v.s. Zbog toga takvim ljudima treba prenijeti gledišta upravo njihovih ljudi, pisaca i učenjaka o Časnom Poslaniku s.a.v.s. Danas je hazreti Halifatul Mesih predstavio isječke iz pisanja takvih ljudi koji su bili impresionirani Časnim Poslanikom s.a.v.s. i pisali su o njemu. Neki od njih su bili protivnici ali su napisali istinu. Stanley Lane-Poole je napisao da je bilo tako da je Muhammed s.a.v.s. ponovo ušao u svoj rodni grad i oprostio onima koji su bili njegovi krvožedni neprijatelji. On piše da kroz sve historijske zapise o pobjedama nema ni jednog pobjedničkog ulaska uporedivog s ovim. H. G. Wells piše u svojoj knjizi ‘Kratak pregled historije’ da su oni koji su poznavali Poslanika s.a.v.s. prvi vjerovali u njega i vjerovali su da nije bio varalica. On je također napisao: ‘Ne može biti poricanja da islam posjeduje mnoge fine i plemenite atribute’ i rekao je da je islam ‘stvorio društvo koje je bilo daleko više oslobođeno od široko raširene okrutnosti i društvenog ugnjetavanja nego bilo koje drugo društvo koje je ikada prije postojalo na svijetu.’ Lieutenant Gen. Sir John Glubb je napisao: ‘Koje god mišljenje čitalac možda formira kad stigne do kraja ove knjige, teško je negirati da Muhammedovo poslanstvo izgleda nosi  upadljivu sličnost sa bezbrojnim drugim iznošenjima sličnih vizija, i u Starom i u Novom Zavjetu, i u iskustvu kršćanskih svetaca, možda također hindusa i posvećenih ljudi drugih religija. Takve vizije su, osim toga, označile početke života velike svetosti i herojskih vrlina. Pripisati takav fenomen samoobmani teško da izgleda adekvatno objašnjenje, jer su ih  doživljele mnoge osobe odvojene jedna od druge vremenskom razdaljinom od hiljada godina i hiljada milja, za koje je nezamislivo da su mogli čak čuti jedan o drugom. Pa ipak iznošenja koji su oni dali o svojim vizijama izgleda nose izvanrednu sličnost jedna drugoj. Jedva izgleda razumno predložiti da su svi ovi vizionari ‘zamislili’ tako upadljivo slična iskustva, uprkos što su bili posve neupoznati o postojanju jedan drugog.’ On je napisao o ranom iseljavanju muslimana u Abesiniju: ‘Lista je izgleda uključivala maltene skoro sve osobe koje su primile islam i Božiji Vjesnik je sigurno ostao sa jako umanjenom grupom pristalica, među općenito neprijateljskim stanovnicima Meke; ovo je situacija koja je pokazala da je posjedovao priličan stepen moralne hrabrosti i uvjerenja.’ John Draper je napisao: ‘Četiri godine poslije smrti Justiniana, A.D. 569, u Meki, Arabija, rođen je čovjek koji je, od svih muškaraca, pokazao najveći utjecaj na ljudsku rasu, Muhammed, od Evropljana nazvan ‘Varalica’. On je uzdigao svoj vlastiti narod iz fetišizma, obožavanja meteorskog kamena i od najnižeg klanjanja kipovima; on je propovijedao jednoboštvo koje je brzo raspršilo u vjetrove prazne prepirke ariansa i katolika, i nepovratno otrgnulo iz kršćanstva više od polovine, i to daleko najbolju polovinu njenog posjedstva, jer je uključivalo Svetu Zemlju – mjesto rođenja naše vjere, i Afriku, koja je tome dala svoju latinsku formu. Taj kontinent i ogroman dio Azije još uvijek, poslije protoka više od hiljadu godina, ostaju bez prekida vezani s Arapskim načelom. S najvećom teškoćom, i kao čudom, sama Evropa je izbjegla. Muhammed je posjedovao tu kombinaciju odlika koja je više nego jednom odlučila sudbinu imperija. Vojnik koji propovijeda, on je bio rječit za propovijedaonicom i hrabar na polju. Njegova teologija bila je jednostavna: ‘Postoji samo jedan Bog.’ Razmekšani Sirijac – izgubljen u Monothelite i Monophysite misterijama i athanasianci i Arianci, za koje je određeno da nestanu pred njegovim dahom, mogli su lahko predvidjeti šta je on mislio. Dokazujući tu vječnu istinu, on se nije upuštao u isprazne metafizike nego je prionio za popravljanje društvenog stanja svog naroda pravilima o ličnoj čistoći, trezvenosti, postu, molitvi. Iznad svih drugih poslova cijenio je davanje milostinje i davanje u dobrotvorne svrhe.’ (John William Draper, ‘Historija Intelektualnog razvoja Evrope’, str. 329-330) William Montgomery je u svojoj knjizi ‘Muhammed u Medini’ napisao: ‘Što više razmišljamo o historiji Muhammeda i ranom islamu, više smo začuđeni nad širinom njegovog dostignuća. Okolnosti su mu pružile priliku kakvu je mali broj ljudi imao, ali ovaj čovjek je bio potpuno dorastao ovom vremenu. Da nije bilo njegovog dara kao proroka, državnika i vladara i, pored svih ovih, njegovog povjerenja u Boga i čvrstog vjerovanja da ga je Bog poslao, značajno poglavlje u historiji čovječanstva ostalo bi neispisano. Moja je nada da će ovo proučavanje njegovog života doprinijeti svježoj ocjeni i poštovanju jednog od najvećih sinova Adema.’ Poštovani Bosworth Smith je napisao: ‘Poglavar države kao i Crkve, on je bio i Cezar i Papa u jednom; ali on je bio papa bez papskih pretvaranja i Cezar bez legija (mnoštva) Cezara, bez stalne vojske, bez čuvara, bez policije, bez utvrđenog prihoda. Ako je čovjek ikada upravljao s ispravnom duhovnošću to je bio Muhammed, jer on je imao sve ove moći bez njihove potpore.’ (R. Bosworth Smith ‘Muhammed i Muhammedanstvo’ str. 262) ‘Oni koji su ga najbolje poznavali – njegova žena, njegov neobični rob, njegov rođak, stari prijatelj koji, kako je Muhammed rekao, jedini od njegovih pristalica ‘nije se okrenuo natrag, niti bio zbunjen’ – bili su prvi koji su prepoznali njegovo poslanstvo…’ (R. Bosworth Smith ‘Muhammed i Muhammedanstvo’, str. 106) On je također napisao: ‘U cjelini, nije čudno koliko mnogo nego kako je malo, pod različim okolnostima, Muhammed odstupio od svog karaktera. U čobaninu pustinje, u Sirijskom trgovcu, u samotnjaku brda Hira i u reformatoru u manjini pojedinca, u izbjeglištvu u Medini, u priznatom osvajaču, u osobi ravnoj Perzijskom Chosroesu i Grčkom Heracliusu, možemo još uvijek pratiti tragove stvarne jedinstvenosti i sklada. Ja sumnjam da li se ikada i jedan drugi čovjek, čije su se vanjske okolnosti toliko promijenile, lično promijenio manje da ih zadovolji.’ (R. Bosworth Smith ‘Muhammed i Muhammedanstvo’, str. 141) Washington Irving je napisao: ‘Njegove vojne pobjede nisu probudile ni ponos ni hvalisanje, kao što bi probudile da je bio pod uticajem sebičnih ciljeva. U vrijeme svoje najveće moći on je ostao iste jednostavnosti stila i pojave.’ (Washington Irving, ‘Život Mohameta,’ str. 272) Sir William Muir je napisao: On je u svim svojim postupcima do kraja preuzeo Njegove običaje  da ništa ne radi a da to ne dovrši. Ista navika je prevladavala njegovim vladanjem u društvenom općenju. Ako bi se u razgovoru okrenuo prema prijatelju, ne bi se okrenuo djelimično, nego cijelim svojim licem i cijelim tijelom. ‘U rukovanju on ne bi bio prvi da povuče ruku; niti je bio prvi da prekine razgovor sa strancem, niti da okrene u stranu svoje uho.’ Njegovim životom je prevladavala starinska jednostavnost. Njegov običaj je bio da sve radi sam za sebe. Ako bi dao milostinju stavio bi to svojom rukom u ruku molitelja. Pomagao je svojim ženama u njihovim kućnim obavezama…’ On je prema svima bio pristupačan… Ambasadori i izaslanici su bili primljeni sa najvećom uljudnošću i poštovanjem. U pitanju pismenih odgovora koja se odnosila na njihovo zastupništvo, ili u drugim stvarima države, Muhammed je pokazao sva svojstva sposobnog i iskusnog upravljača… I ono što ovo čini još više čudnim je to da on nikada nije znao da piše.’ ‘Značajna odlika bila je uljudnost i obzir s kojima je Muhammed tretirao čak najmanje važne od svojih sljedbenika. Skromnost i ljubaznost, strpljenje, samoodricanje i velikodušnost su prevladavali njegovim vladanjem i usađena ljubav svih oko njega. On nije volio da kaže ‘Ne’. Ako nije bio u stanju da potvrdno odgovori molitelju više je volio da šuti.. Nije poznato da je on ikada odbio pozivnicu u kuću čak najnižih niti da je odbio ponuđeno prisustvo nekoga ma koliko malog… On je posjedovao rijetku sposobnost da učini da svaki pojedinac u svom društvu misli da je poštovan i drag gost. Ako bi se sreo s nekim ko se raduje nad uspjehom on bi ga žudno i srčano zgrabio rukom. Sa ucvijeljenim i ožalošćenim se samilosno suosjećao. Nježan i neusiljen prema maloj djeci, on ne bi prezirao da priđe grupi od njih u igri s pozdravom mira. Dijelio je svoju hranu s drugima čak u vrijeme oskudice; i neumorno se brinuo  za ličnu udobnost svake osobe oko njega. Ljubazna i blagonaklona ćud  prevladavala je svim ovim primjerima njegovog karaktera. Muhammed je također bio vjeran prijatelj. Volio je Abu Bakra bliskom ljubavi brata, Alija s nježnošću oca. Zeid, kršćanin, Katidžin sluga bio je tako snažno vezan Poslanikovom ljubaznošću da je više volio da ostane u Meki nego da se vrati kući sa svojim vlastitim ocem: ‘Ja te neću napustiti,’ rekao je, držeći se za svog pokrivitelja i zaštitnika ‘jer ti si meni i otac i majka’. Muhammedovo prijateljstvo nadživjelo smrt Zeida i on je njegovog sina Osamu tretirao s očitom naklonošću radi oca. Osman i Omer su također bili stvar posebne vezanosti; oduševljenje s kojim  je Poslanik na Hudebiji ušao u ‘Zavjet pod drvetom’ i zakleo se da će čak do smrti braniti svog napadnutog zeta bio je znak dokaza vjernog prijateljstva. Može se navesti bezbroj drugih primjera Muhammedovog srčanog i nepokolebivog poštovanja. A njegove naklonosti ni u jednom primjeru nisu bile iskazane na pogrešnom mjestu; one su uvijek bile uzvraćene toplom i nesebičnom ljubavlju. U primjeni jedne apsolutno diktatorske moći, Muhammed je bio pravedan i umjeren. Niti je bio bez umjerenosti prema svojim neprijateljima, kad  su se jednom rado potčinili njegovim tvrdnjama. Duga i uporna borba protiv njegovih  težnji koju su podržavali stanovnici Meke mogli su potaći njenog osvajača da svoju ogorčenost obilježi u neizbrisivim tragovima vatre i krvi. Ali Muhammed je, osim malom broju kriminalaca, poklonio opći oprost; i plemenitim bacanjem u zaborav sjećanje o prošlosti, sa svim njenim ruganjem, uvredama i proganjanjem, on je čak svoje najistaknutije protivnike tretirao s milošću i čak prijateljskim obzirom. Ništa manje značajna bila je popustljivost koju je čak u vrijeme pobjede pokazao Abdullahu i neprijateljskim stanovnicima Medine, koji su toliko godina uporno  osujećivali njegove planove i opirali se njegovoj vlasti, niti blagost i obzir s kojima je primio plemena koja su se pokorila a koja su ranije bila najviše neprijateljska.’ (Sir William Muir, ‘Život Muhammeda’, str. 511-513) ‘Snažna je potvrda Muhammedove iskrenosti da su ne samo najranije pristalice islama bili čestitog karaktera, nego i njegovi prisni prijatelji i njegovi ukućani koji, prisno upoznati s njegovim privatnim životom, inače ne bi mogli a da ne uspiju otkriti razilaženja i proturječnosti koje uvijek, manje ili više, postoje između zanimanja licemjernih prevaranata izvan kuće i njegovih postupaka kod kuće.’ (Sir William Muir, ‘Život Muhammeda’, str. 55) Thomas Carlyle je napisao: ‘Ne smijemo zaboraviti još jednu drugu okolnost: da on nije imao nikakvog školskog obrazovanja, uopće ni jednog predmeta koji mi nazivamo školskim obrazovanjem. Umijeće pisanja bilo je tek uvedeno u Arabiji; izgleda da je istinito mišljenje da Muhammed nikada nije mogao pisati! Život u pustinji s njenim životnim iskustvima, bilo je sve njegovo obrazovanje. Sve što je on, sa svog mračnog mjesta, mogao da shvati i prihvati svojim očima i mislima o ovom beskrajnom svemiru, je jedino i ništa više što je mogao da zna o tom. Neobično, ako razmislimo, jer nije imao knjiga. Osim onim što je sam mogao vidjeti ili čuti nesigurnim glasovima govora u skrivenoj Arabijskoj pustinji, on nije mogao znati ništa. Mudrost koja je bila prije njega ili udaljena od njega u svijetu, bila je na jedan način toliko dobra kao da i nije bila tu za njega. Od velikih dobrih bratskih duša plamen svijetli kroz toliko zemalja i vremena, no ni jedna nije direktno u vezi s ovom velikom dušom. On je sam tamo, duboko u njedrima divljine; morao je tako odrasti – sam sa prirodom i svojim vlastitim mislima.’ On je također napisao: ‘Kako je on bio zadovoljan s Hatidžom, bogatom hudovicom, kao njen upravitelj imanja i  putovao u njenoj trgovini, i opet do ljepota Sirije; kako je svime gospodario, kao što se može dobro razumjeti, sa odanošću i spretnošću; kako su njena zahvalnost, njeno poštovanje prema njemu rasli: priča o njihovm braku je sve skupa dražesno razumljiva, kao što su nam rekli arapski autori. Njemu je bilo dvadeset pet godina a njoj četrdeset, iako je još bila lijepa. On je izgleda živio na krajnje srdačan, miroljubiv i lijep način s ovom dobrotvorkom koju je uzeo za ženu; voleći je istinski i samo nju. To uveliko ide protiv teorije varalice, činjenica da je živio na ovaj potpuno besprijekoran, potpuno tih i na način svakidašnjice, dok vrelina njegovih godina nije otišla.’ Carlyle je napisao: ‘Naša sadašnja pretpostavka o Muhammedu – da je bio smutljivi varalica, lažno utjelovljenje, da je njegova religija samo gomila šarlatanstva i gluposti, sada zaista počinje biti neodrživa za bilo koga. Laži, koje je dobronamjerna revnost nagomilala oko ovog čovjeka, samo su sramotne za nas… Zaista je vrijeme da sve to odbacimo. Riječ koju je ovaj čovjek kazao sada je životna uputa stotinu osamdeset miliona ljudi ovih dvanaest stotina godina. Ovih stotinu i osamdeset miliona su stvoreni od Boga kao i mi. Veći broj Božijih stvorenja vjeruju u Muhammedovu riječ u ovom času nego u bilo koju i bilo kakvu drugu riječ. Ako predpostavimo da je to bio bijedni primjer duhovne vještine, po kojem je toliko stvorenja Svemogućeg živjelo i umrlo?’ Jedan Francuski filozof Lamartine piše u svojoj knjizi ‘Historija Turske’: ‘Ako su veličanstvenost cilja, neznatnost sredstava i izvanredni rezultati tri mjerila ljudskog genija, ko se u modernoj historiji  može usuditi da bilo kojeg velikog čovjeka uporedi sa Muhammedom? Najpopularniji ljudi su stvorili oružje i samo imperije. Oni su izgradili, ako su uopće išta, ništa više do materijalnu moć koja se često smrvila pred njihovim očima. Ovaj čovjek je ne samo sjedinio vojske, ozakonjenje, imperije, narode i dinastije nego milione ljudi u jednoj trećini nastanjenog svijeta, i više od toga: pomakao oltare, bogove, religije, ideale, vjerovanja i duše na temeljima Knjige, čije je svako slovo postalo zakon. On je stvorio duhovnu nacionalnost svakog jezika i svake rase.’ On je također napisao: ‘Filozof, govornik, vjesnik (propovjednik, reformator), zakonodavac, ratnik, osvajač ideja, obnavljač nacionalnih načela, osnivač dvadeset zemaljskih imperija i jedne duhovne imperije – to je Muhammed. U pogledu svih standarda po kojima ljudska veličina može biti izmjerena, možemo pitati postoji li bilo koji čovjek veći od njega?’ John Devonport je napisao: ‘Je li moguće zamisliti – možda upitamo –  da čovjek koji je utjecao na tako velike i trajne reforme u svojoj vlastitoj zemlji zamjenjujući prosto i ponižavajuće idolopoklonstvo u koje su njegovi zemljaci  bili godinama zapali za obožavanje Jednog jedinog istinskog Boga’ (koji je doveo do velikih, dugotrajnih reformi), ‘da je bio tek varalica, ili da je njegova cijela karijera bila karijera pukog licemjerstva? Možemo li zamisliti da je njegova Božanska misija bila tek njegov vlastiti izum o čijoj je laži bio cijelo vrijeme svjestan? Sigurno ne, ništa drugo do svjest stvarno ispravnih namjera mogla je voditi Muhammeda tako nepokolebivo i da bez prestanka ikada ustukne ili se pokoleba, da se nikada ne oda svojim najprisnijim vezama i drugovima, od svoje prve objave do… do svog kraja…’ On je također napisao: ‘U tolikoj mjeri da to može biti potvrđeno sigurnom istinitošću: da su zapadni vladari bili gospodari Azije umjesto Saracena i Turaka, oni ne bi tolerisali Muhamedanizam kao što su Muhamedanci tolerisali kršćanstvo, jer su sa krajnje nemilosrdnom okrutnošću proganjali one ljude svoje vlastite vjere koje su smatrali inovjercima.’ U svojoj knjizi ‘The 100’: Ističući najutjecajnije ličnosti u historiji, Michael Hart je napisao: ‘Moj izbor Muhammeda da predvodi listom svjetskih najutjecajnijih ličnosti možda iznenadi neke čitaoce i možda drugima bude sumnjivo, ali on je bio jedini čovjek u historiji koji je bio najviše uspješan i na religioznim i svjetskim nivoima. Kako, onda, neko može procijeniti sveukupni utjecaj Muhammeda na ljudsku historiju? Kao sve religije, islam ima ogroman utjecaj na živote svojih sljedbenika. Iz ovog razloga su u ovoj knjizi istaknuto prikazani svi osnivači svjetskih velikih religija. Pošto po gruboj procjeni ima dvostruko više kršćana nego muslimana u svijetu, možda na početku izgleda strano da je Muhammed stavljen na više mjesto od Isusa. Dva su glavna razloga za tu odluku. Prvo, Muhammed je igrao daleko važniju ulogu u razvoju islama nego što je Isus u razvoju kršćanstva. Iako je Isus bio odgovoran za glavne etičke i moralne propise kršćanstva (utoliko što su se ove razlikovale od judaizma), sv. Pavle je bio glavni  koji je razvio kršćansku teologiju, njen glavni prikupljač pristaša i autor ogromnog dijela Novog zavjeta. Muhammed je, međutim, bio odgovoran i za teologiju islama i njene glavne etičke i moralne principe. Uz to, on je odigrao ključnu ulogu u prikupljanju pristaša nove vjere i u utemeljivanju religijskih praksi islama. Nadalje, on je autor muslimanske svete knjige, Kur’ana (međutim, muslimani vjeruju i nastoje dokazati da je to doslovna riječ Božija), zbirke određenih Muhammedovih pronicljivosti za koje je on vjerovao da su mu direktno objavljene od Allaha. Većina ovih izreka (govora) sastavljeni su manje-više vjerno u toku Muhammedovog života i sakupljene u vjerodostojnoj formi kratko poslije njegove smrti. Zato, Kur’an podrobno predstavlja Muhammedove ideje i učenja, i do prilične mjere tačno njegove riječi. Nijedan tako detaljan sastav učenja Krista nije preživio. Pošto je Kur’an bar toliko važan muslimanima koliko je Biblija kršćanima, utjecaj Muhammeda kroz posredstvo Kur’ana je ogromno. Moguće je da je razmjeran utjecaj Muhammeda na islam veći nego udruženi utjecaj Isusa Krista i sv. Pavla na kršćanstvo. Na čisto religijskom nivou, onda,  izgleda vjerovatno da je Muhammed bio toliko utjecajan u ljudskoj historiji kao  Isus.’ Karen Armstrong piše u svojoj knjizi ‘Muhammed – Biografija Poslanika’: ‘Muhammed je morao početi zapravo od ništa i probijati se sam prema temeljnoj jednobožnoj duhovnosti. Kad je počeo svoju misiju, nepristran posmatrač mu ne bi dao izgleda za uspjeh. Možda bi prigovarao da Arapi naprosto nisu bili spremni za jednoboštvo: oni nisu bili dovoljno razvijeni za ovu visoko razvijenu viziju. Zapravo, nastojati uvesti to na ogromnoj skali u ovom divljem, zastrašujućem društvu moglo je biti izuzetno opasno i Muhammed bi bio sretan da pobjegne živ. Zaista, Muhammed je bio često u smrtnoj opasnosti i njegovo preživljavanje je bilo blizu čuda. Ali on je uspio. Do kraja svog života postavio je sjekiru na korijen uvriježenog kruga plemenskog nasilja koje je mučilo ovu oblast i paganizam nije više bio uspješan posao. Arapi su bili spremni da krenu u novu fazu svoje historije. (Karen Armstrong, Muhammad – Biografija Poslanika, str. 53-54) Konačno, to je bio zapad a ne islam koji je zabranio otvorenu diskusiju o religijskim stvarima. U vrijeme križarskih ratova, Evropa je izgledala opsjednuta čežnjom za intelektualnim suglasnošću i skladom, i kaznila svoje ljude koji su skrenuli s puta s revnošću koja je jedinstvena u historiji religije. Gonjenje vještica istražitelja i proganjanje protestanata od strane katolika i obratno bili su inspirisani tamnim (skrovitim) mišljenjima koja su i u judaizmu i u islamu smatrani privatnim i neobaveznim stvarima. Ni judaizam ni islam nisu dijelili kršćanski pojam krivovjerja, koje uzdiže ljudske ideje o božanskom do  neprihvatljivog nivoa i skoro ih čini formom idolopoklonstva.’ (Karen Armstrong, Muhammad’: Biografija Poslanika, str. 27) Annie  Besant piše u svojoj knjizi ‘Život i učenja Muhammeda’: Nemoguće je za bilo koga ko proučava život i karakter ovog velikog Poslanika Arabije, ko zna kako je on mislio i kako je živio, da osjeća bilo šta osim poštovanja za tog moćnog Poslanika, jednog od velikih vjerovjesnika Boga.  I premda ću u onom čemu vas izvrgavam reći mnoge stvari koje će mnogima biti poznate, pa ipak, kad god ih ponovo čitam, ja lično osjećam novi način divljenja, novi osjećaj poštovanja za tog moćnog Arapskog Učitelja.’ Ruth Cranston piše: ‘Muhammad (s.a.v.s.) nikada nije započeo borbu i krvoproliće. Svaka bitka koju je vodio bila je u opovrgavanju. On se borio s ciljem da preživi… i borio se s oružjem i po modi svog vremena… Sigurno ni jedan ‘kršćanski’ narod od 140.000.000 ljudi koji danas (ova je knjiga pisana 1949.) jednom bombom otpreme (pošalju) na onaj svijet 120.000 bespomoćnih civila mogu s nepovjerenjem gledati na vođu koji je u najgorem slučaju ubio jedva pet ili šest stotina. Ubijanja koja su počinili sljedbenici Poslanika Arabije (s.a.v.s.) u neprosvjećenom i krvožednom dobu sedmog stoljeća izgleda sigurno djetinjasto u poređenju sa našim vlastitim ubijanjem u ovom ‘naprednom’ i prosvijetljenom dvadesetom. Da ne spominjemo masovno ubijanje od strane kršćana u toku inkvizicije i križarskih ratova – kad su kršćanski ratnici  ponosno zabilježili, oni su ‘gazili do članka u krvi muslimanskih nevjernika’. Hazreti Halifatul Mesih je rekao: da samo svijet razumije i prizna položaj ove veličanstvene ličnosti svijeta, i nastoji i uzme utočište u njegovom učenju tako da bude spašen od kazne. Takav je položaj Pečata svih poslanika koji svaki Ahmadi musliman treba da reklamira. Jučer se održao skup Khatam e Nabuvat (Konačnost poslanstva) u Rabvi na kojem se nije diskutovalo ništa osim političkih i prostih stvari. Ovo je skup koji je održan u ime revnog poklonika Časnog Poslanika s.a.v.s. Da im Allah dadne pameti. Zadatak je svakog Ahmadi muslimana da predstavi stvarnost Khatm e Nabuvata. Hazreti Halifatul Mesih je u svojoj hutbi 21. septembra spomenuo Ahmadi advokate. Oni su započeli rad u Pakistanu u vezi sa religijskim osjećanjima drugih i slobode izražavanja. Oni su sakupili neki materijal iz zakonskih odluka (rješenja) raznih zemalja svijeta i rade na tome u svijetlu međunarodnog zakona. Hazreti Halifatul Mesih ih uvodi u ovaj zadatak i poslao je materijal advokatima širom svijeta. On je rekao da trebaju razmisliti o tome i povratno ga izvijestiti sa svojim mišljenjima. Kad jednom izmijene mišljenja i bude formirano stanovište, možda to bude vodilo praktičnim koracima. Slično tome Ahmadi političari širom svijeta ili oni koji su bliski s političarima trebaju podići ovu stvar na neku vrstu foruma – da sloboda izražavanja treba imati neku vrstu ograničenja. Hazreti Halifatul Mesih je također molio za dove za muslimanski ummet. Da Allah dadne pamet muslimanskim vođama da se ne igraju s krvlju svojih stanovnika i da Allah dadne razum stanovnicima da ne postanu oruđe u rukama pogrešnih vođa i ubijaju jedni druge. Da Allah dadane razum muslimanskim vladama da ne postanu oruđe u rukama stranaca. Ovih dana postoji napetost između Turske i Sirije. Antiislamske moći prave da se muslimani bore s muslimanima i to koriste. Da Allah dadne razum muslimanskom ummetu. Zatim je Halifatul Mesih najavio da će poslije džume namaza klanjati dženazu namaz u odsustvu. Khavaja Zahoor Ahmad sahib je bio ubijen jučer u Pakistanu. Sahibzadi Amatul Sami sahiba koja je umrla 3. oktobra. Chaudhry Khalid Ahmad sahib koji je umro 1. oktobra u Njemačkoj.