Poštovanje izvanrednom životu Sahibzade Mira Vasim Ahmad Sahiba

Kratki sadržaj

 

današnjoj hudbi Huzur je odao poštovanje izvanrednom životu Sahibzade Mirza Waseem Ahmad Sahiba koji je prošle sedmice preselio na ahiret u Kadianu. Mian Waseem je bio unuk Obećanog Mesije a.s. i sin Hazret Muslih Mauda r.a. Huzur je osjećao da će Allah, u svjetlu službi, žrtvovanja i izvanrednosti Mian Waseema sigurno uzdići njegov položaj u Džennetu.

Huzur se zahvalio na brojnim porukama izraza saučešća koje je primio. On je rekao da svako mora da ode sa ovog svijeta jednog dana ali da su sretni oni koji svoje živote potroše u traženju Allahovog zadovoljstva, u služenju vjeri i služenjem kao primjer saosjećanja za stvorenja kroz svoju praksu. Mian Waseem je bio takav čovjek, da mu Allah pokloni Džennet.

Huzur je rekao da ljudi kroz pisma izražavaju da u Kadianu nema više predstavnika porodice Obećanog Mesije a.s. Istina je da su ljudi, kroz njegovu posebnu vezu sa Džematom Kadiana pogotovu i sa Indijom uopćeno, imali osjećaj zadovoljstva u njegovom prisustvu.

Huzur je rekao da su dugo vremena trajali hladni odnosi između vlada Indije i Pakistana i Kadian nije imao direktne komunikacije sa centrom, Rabvom. Sredstva komunikacije nisu bila kao sada, pa ipak su derviši Kadiana pokazali izvanrednu kuraž pošto su imali zadovoljstvo da je unuk Obećanog Mesije a.s. i sin hazret Musleh Mauda r.a. bio među njima. Kroz svoju praksu Mian Waseem je bez prestanka one oko sebe učio da shvate da su Džemat i Hilafet sve što je važno.

Oko trideset godina on je služio karajnje ponizno i iskreno kao običan član Džemata. Godine 1977 kad je bio određen za Nazir e Ala on je krajnje pomno ispunio svoju dužnost. On je posvojio (preuzeo) ulogu derviša i potrošio svoj život u sladu s tim.

Nekoliko dana nakon Mian Sahibove ženidbe, koja se dogodila u Rabvi kako je sređivao papire za put svoje mlade, Hazret Muslih Maud r.a. je osjećao da napetost između Pakistana i Indije raste. On je savjetovao Mian Sahiba da napusti ono što radi i ide pravo natrag za Indiju. On ga je savjetovao da leti za Indiju i ako nema slobodnog mjesta na avionu da unajmi avion, ali da je povratak u Kadian bio glavni, da se ne bi prestavljalo kao da je Kadian bio napušten. On je rekao da ako porodica Obećanog Mesije a.s. ne čini žrtve šta se može očekivati od ostalih? Huzur je rekao da mu je Mian Sahib naveo ovaj događaj u toku njegovog putovanja u Kadian 2005.

Iako je sjedište na avionu bilo rezervisano za put, avion je trebao krenuti tek za dva dana. Hazret Muslih Maud r.a. je otputovao za Lahor (gdje je Mian Waseem čekao na let). On je savjetovao i dao upute Mian Waseemu i lično ga ispratio. Na aerodromu, on je pogledom pratio avion dokle god ga je mogao vidjeti, i činio dove.

Mian Sahib je ostao u Kadianu vrlo mlad. Sa ovosvjetske tačke gledišta on je bio vlasnik imanja u Kadianu i bio je sin Halife vremena. Međutim njegova pokornost upravi Džemata je bila za primjer. Njegov otac ga je savjetovao da vodi računa o tome da je on unuk Obećanog Mesije a.s. i da treba da oblikuje svoj život u skladu s tim. Huzur je iznio svoj sud o onom što je njega inspirisalo kao unuka Mesije, i naveo objavu Obećanog Mesije: ‘Njemu su se dopali tvoji jednostavni putevi.’ Na ovome je on bazirao svoj život i ovo je to što je on usadio u džemat Kadiana i Indije.

Huzur je objasnio da se sklapanje braka Hazret Muslih Mauda r.a. sa majkom Mian Sahiba, Azizom Begum Sahibom dogodilo uprkos nekih nevrerovatnosti. Huzurova tetka, Amatul Naseer Sahiba je pisala Huzuru da je hazret Navab Mubaraka Begum Sahiba (kćerka Obećanog Mesije a.s.) sanjala malo prije nego što je čula da Aziza Begum Sahiba očekuje dijete (Mian Waseema) da govori Hazret Musleh Maudu r.a. da joj je u snu Obećani Mesija a.s. rekao da će Aziza imati sina.

Pozivajući se na prve dane u Kadianu za Mian Sahiba, Huzur je rekao da su ovi početni dani (poslije odvajanja od Indije) za derviše bili dani teškoća i straha; iako se istinski vjernik ne boji ničega – no vremena su bila vrlo nesigurna u terminima zaštite i sigurnosti. Zbog teške političke situacije je čak i vladin sektor imao sumnjičav pogled. Hindu i sikhi koji su ostavili svoje domove u Pakistanu i otišli u Indiju gajili su oštro neprijateljstvo. Nabavka hrane je bila ograničena. Ukratko, ovaj period je bio izuzetno težak za derviše. Postepeno, dove Halife, dove Mian Waseema i drugih derviša su bile prihvaćene i stav drugih je popustio i derviši su imali relativan mir iako se siromaštvo nastavilo.
Huzur je primijetio da on smatra da je velika pronicljivost u činjenici da je od sve djece Hazret Muslih Mauda r.a. Allah dao priliku da svoj život potroši kao derviš i sa velikom nesebičnošću onome čija je majčina strana porodice imala Arapsko porijeklo (lozu).
Mian Waseem bi sa velikom gorivošću i najdubljom iskrenošću činio dove da bude u stanju da boravi u Kadianu. U to vrijeme porodica Obećanog Mesije a.s. je na smjenu boravila u Kadianu. Kasnije, ljudi su prigovarali o stalnom dolasku i odlasku konvoja, i došlo je do situacije da je vlada zabranila putovanje i tako je Mian Sahib mogao ostati u Kadianu. Kasnije, 1952 godine kad je Hazret Amaan Jaan umrla, (politička) situacija nije dopuštala da Mian Sahib otputuje za Rabvu i on je ovaj bol podnio sam u Kadianu. U vrijeme smrti njegove majke on je s velikom teškoćom dobio dozvolu da putuje u Palistan. Poslije indisko-pakistanskog rata 1965 godine sve komunikacije su prekinute. Oni su primli vijest o bolesti Hazret Muslih Mauda r.a. preko radija i dobili potvrdu preko džemata u Sri Lanki. Kad je Musleh Maud umro, Mian Waseem je okupio džemat Kadiana u mesdžidu Mubarak i savjetovao ih da ovaj veliki gubitak podnesu sa nepokolebivoću (čvrstoćom).

Njegova lična osjećanja su bila da je uvijek krajnje usrdno molio (Boga) da bude sa svojim ocem u njegovim zadnjim danima, međutim, nije bilo moguće da ide. On je ovo interpretirao kao da ga Allah upućuje na činjenicu da je svi u Kadianu bili kao djeca Hazret Musleh Mauda r.a. i da Mian Waseem treba da ovo odvajanje podnese kao svi oni.

U 1971. godini, kad se situacija između Indije i Pakistana ponovo pogoršala, određeni elementi su, iako s lukavštinom, nastojali da istjeraju Ahmadi stanovništvo Kadiana. Mian Waseem je sve sakupio u mesdžid Mubarak i obratio im se usrdno bolnim (tjeskobnim) tonom govoreći da je Kadian bio njihov stalni centar i da ga oni sigurno neće napustiti. On je rekao: ‘Mi imamo jednu noć da molimo (Boga) krajnje svesrdno i revno i podnosimo dove Bogu. Čak ni jedno dijete ne treba da napušta Kadian od svoje volje. Ni ja neće neću napuštati; činovnici će me morati izvući odavde. Svaki od vas treba da kaže da mi ne želimo da napustimo Kadian.’ Tu noć cijeli Kadian je molio i preklinjao Boga, u svakom kutku (uglu) i pukotini činjene su usrdne molitve. Bolne (tjeskbne) dove derviša su bile primljene kod Allaha. Narednog dana, oni su se sreli sa činovnicima i imali su razgovore. Kasnije su činovnici došli da pregledaju Kadian i onda su otkazali plan da uklone ljude.

Kćerka Mian Waseema, Amatul Rauf kaže da je strastvena odanost njenog oca prema Halifatu bila takva da iako on nije bio u stanju da ide na dženazu Hazret Halifatul Mesiha III (r.a.) on je napisao pismo dan poslije njegove smrti i dao svojoj ženi i kćerki da pročitaju. U pismu je potpisao svoj zavjet odanosti (bai’at) Halifatul Mesihu IV ne znajući ko će to biti. On je objasnio da njegov zavjet nije bio zasnovan na poznavanju pojedinca; zapravo je njegov zavjet bio za Halifu Obećanog Mesije a.s.

Zatim je Huzur naveo vrhunski osjećaj dužnosti Mian Waseema koji je pokazao, uprkos svog slabog zdravlja, pogotovu u prisustvu Halife i za službu (zvanje, položaj) Halife vremena. Huzur je govorio o njegovom velikom osjećaju oslanjanja i povjerenja u Allaha, njegovu revnu odanost Časnom Poslaniku s.a.v.s. i Obećanom Mesiji a.s. – Huzur je rekao da je njegova obvezanost Halifatu bila slijed ovoga. On je imao veliku ljubav prema ljudima i ogromnu naklonost za derviše. Gostoprimljivost je bila jedna od njegovih vrlina.

Huzur je rekao da su mu mnogi hindu i sikhi svih životnih položaja odali poštu u tome da se uzdigao iznad vjerske podjele da ojača veze ljudskosti.

Huzur je rekao da je samo prije nekoliko dana on pisao Huzuru obavještavajući ga da je u potpunosti platio doprinos koji je obećao za stoljtnicu Halifata.

Zbog njegove nedavne bolesti on je tražio od Huzura da dužnost Nazir e Ala povjeri nekome drugom. Huzur mu je odgovorio da nema potrebe za ovo, i da on može prenijeti zadatke kako on želi. Huzur je rekao da izgleda da je on poslije ovoga nastavio da radi uprkos bolesti. Da Allah uzdigne položaj ovog sina Hazret Musleh Mauda r.a. koji je na veličanstven način ispunio svoj zavjet da bude derviš.

Huzur je rekao da je on bio prirodno zabrinut kad je Mian Sahib umro u tome da je otišao najmarljiviji starješina. On nije bio samo moj amidža, Huzur je rekao. Zapravo je on bio moja desna ruka i Allah ga je učinio mojim velikim pomagačem. Međutim, uvjereni smo Božijim obećanjem da će Njegovom milošću On ispuniti ovaj vakum.

Huzur je miolio da Allah omogući porodice derviša i svakog stanovnika Kadiana da drži svoj osjećaj žrtve živom i da svaki stanovnik Kadiana cijeni svoj položaj u tome da se, kad stariji odu, povećava odgovornost naredne generacije. Huzur je rekao da se nada da će oni koji su posvetili svoj život služenju vjere u Kadianu kao i vršioci dužnosti povećati svoju uzajamnu ljubav i naklonost, i da će dalje napredovati u pobožnosti i bogobojaznosti. Huzur je irazio svoju nadu u njihov duhovni rast koji će ga osloboditi zabrinutosti da opadaju bogobojazni između nas.

Huzur je tražio od džemata šrom svijeta da čine dove za Kadian i za ožalošćenu porodicu. Huzur je molio Allaha da omogući djeci Mian Waseema da slijede stopama svog velikog oca.

Zatim je Huzur savjetovao Kadian džemat da prenesu njegovu zahvalnost svima onima izvan džemata koji su u mnoštvu dopli da izjave saučešće. Da ih Allah sve nagradi.