Smatramo da je ovdje važno posvetiti pod-odjeljak marksizmu¹. Koliko god imali različite stavove od te filozofije, ne može se poreći da je sebi izdejstvovala trajno mjesto koje će izuzetno veliki broj ljudi širom svijeta uvijek tretirati s poštovanjem.
MARKSA (1818.–1883.), među ateističkim filozofima 19. stoljeća treba posmatrati zasebno od svih. Za njega, poricanje Boga nije slučajno, već sastavni dio njegove filozofije s kojom je religija potpuno nekompatibilna. Po njemu, ljudi su kao elementi koji imaju međusobnu interakciju u skladu sa socio-ekonomskim zakonima koji upravljaju njihovim životima. Njih se mora osloboditi od uplitanja religije koja ih odvlači od njihovog prirodnog toka. Za Marksa, otkrovenje i inspiracija se nalaze van vokubulara filozofske misli.
Pored njega je i Niče, sa svojom vlastitom posebnom i dominantnom osobnošću. Perom oštrim poput sablje on probija Boga kao svoju glavnu žrtvu, sve dok Ga ne proglasi mrtvim; ili barem tako misli. Zapravo, on nije poznavao nikakvog drugog Boga, osim onog iz kršćanske dogme i upravo Njega je njegov mač razuma ubio. Time je potvrđeno da je Kierkegaard u pravu kada upozorava sveštenike da nastave sumorno šutjeti o božanskoj misteriji trojstva; umjesto da uzrokuju nevolje tako što će ih braniti instrumentima razuma.
Većinu ateističkim evropskih filozofa tog vremena upravo je kršćanska crkva u velikoj mjeri nagnala na poricanje Boga, što je mistificiralo lik Boga do apsurdnih razmjera. Među ostalim ateističkim filozofima, Sartr (1905.-1980.) je možda najinteresantniji i najživopisniji. On zna kako skovati jednostavne fraze s dubokim idejama. Kako je čovjek bespomoćan u svojoj slobodi da se snalazi u bezbožnom univerzumu, on proglašava:
‘… čovjek je osuđen da bude slobodan.'²
On time podrazumijeva da je odgovornost da sami donosimo odluke za sebe, što svako ljudsko biće nosi na svojim ramenima, izazov koji je izuzetno teško savladati. Nema nikoga ko bi mu mogao pomoći ili voditi ga dok korača turobnom divljinom postojanja. Komentirajući hzreti Ibrahimovuas epizodu, on prisustvo mleka objašnjava kao vidovnjački fenomen. Za njega, Božija objava koju su mleci donijeli Ibrahimuas nije ništa više do patnja njegove duše. Koliko god pogrešnim da smatramo Sartrovo objašnjenje, moramo odati počast njegovom vatrenom izljevu očaja i osvetoljubivosti. To se daleko više odnosi na samog Sartra, koji je možda ispaštao muke očaja i iznurenosti u praznini svoje bezbožne filozofije. Objava je muka duše, iz perspektive ateiste to je zaista duboko razotkrivajuća izjava – ako ateisti ikada priznaju da imaju dušu. Bernard Šo je blizu Sartra, ali ne sasvim, kada objavu definira kao ‘unutrašnje glasove’ – u najboljem slučaju pametna opaska dramatiste kojoj nedostaje dubina i silina Sartrovog osvrta! Na kraju krajeva, Sartr ne uspijeva razlikovati inspiraciju od objave, termina koji jednostavno ne postoje u filozofiji; šta postoji u agoniji duše – vatreni jezik koji zaplamti u povremenim izljevima očaja. Od Boga ne dolazi nikakva objava, štagod da izroni iz dubine ljudske frustracije.
Hegel (1770.–1831.) je još jedan agnostik, čiji interes za poricanje nije tako snažan i posvećen. Njegova filozofija nije direktno povezana s pitanjima religije. Među njegovim izvanrednim doprinosima ističe se njegov pokušaj da uspostavi most između subjektivnosti i objektivnosti.
Upravo je on bio prvi koji je predstavio dijalektički konflikt između ideja jedne generacije i ideja sljedeće generacije. To je dobro poznata Hegelova teorija dijalektičke borbe između teze i antiteze. On je jednostavno vjerovao u suprotnost ideja. To znači da su ideje koje su suprotne, ali ne i suprotstavljene, u konstantnoj dijalektičkoj borbi za nadmoć.
To rezultira njegovom tezom da se superiorne ideje neizbježno rađaju iz prethodnih dijalektičkih procesa. Što zauzvrat rezultira rađanjem još jedne antiteze koja je potekla iz prethodnih teza. I tako se to nastavlja sve dalje i dalje dok se naposljetku ne dođe do stabilne teze koja odražava pozitivno i trajno razumijevanje prirode objektivne stvarnosti.
On je koristio ovu metodu da bi uspostavio ulogu logike u dostizanju znanja. Međutim, njegova dijalektička metoda dostizanja istine je moguća samo u okvirima sistema koji su činjenični, a ne apstraktni. Konačni ishod ove borbe ideja je ono što je on nazvao apsolutnom idejom. To je bio Hegelov koncept vrhovne stvarnosti o univerzalnoj istini. Za njega historija nije ništa drugo nego kretanje misli, integracija teza i antiteza u sinteze. Prema Lenjinovim riječima Hegel je vjerovao da:
‘Život daje mozak. Priroda se odražava u ljudskom mozgu. Provjeravajući i primjenjujući ispravnost tih odraza u svojoj praksi i tehnikama, čovjek dolazi do objektivne istine.'³
Za njega, bilo koja ideološka teorija koja se nije odnosila na svijet fizičkog iskustva nije bila vrijedna ozbiljnog razmatranja. Stoga, bilo kakva rasprava od značaja bila je čisto iz akademskog interesa.
Primjenjujući Hegelovu filozofiju, Marks je bio taj koji je eksperimentirao u davanju čovjeku novog životnog kodeksa koji je zasnovan samo na čovjekovom rezoniranju. Na početku je to bila potpuno sekularna vježba, da bi uskoro počala da zahtijeva poštovanje od društva. Rodila se neka vrsta političko-ekonomske religije koju je stvorio čovjek, a bila je utemeljena u poricanju Boga. Marksistički učenjaci su se u osnovi slagali s Hegelovom tačkom gledišta, te odbacili ideju vječne istine. Nisu prihvatali da je objektivna istina apsolutna. Uvijek je bila relativna na određeno vrijeme i okolnosti.
Među socijalističkim misliocima, Engels je prihvatao ideju apsolutne istine i time zaslužio Bogdanovo negodovanje. Sve u svemu, za komunističke filozofe istina je ime znanja koje je stečeno objektivnom studijom, a koje se odnosi na određeno vrijeme i situaciju. Unutar ovih specifičnih parametara, istina je znanje i znanje je istina. Kao takvo, znanje se može definirati kao objektivna istina koja se konstantno mijenja i odgovara okruženjima koji se uvijek mijenjaju. Nije prošlo dugo vremena i ova materijalistička filozofija postala je specifičan način života. Marks je postao glavni apostol ove bezbožne religije, kao i njen prorok. Sada se moramo okrenuti njemu, da ga duboko prostudiramo, jer je upravo zapanjujuća moć njegove ideje, a ne puki mehanizam dijalektičkog materijalizma ono što je promjenilo lice zemlje.
U spektru sukoba ljudskih ideja i uvjerenja, religija stoji na jednom kraju sa svojim naglaskom na ulozi objave kao najvrijednijeg vodećeg principa. Marksizam stoji na drugom kraju sa svojim potpunim poricanjem razotkrivene istine. Između to dvoje pojavljuju se raznorazne filozofije – neke bliže prvom, neke onom drugom. No, negacija svega onoga što religija predstavlja ne nalazi se nigdje tako potpuno i apsolutno kao u marksističkoj filozofiji dijalektičkog materijalizma i naučnog socijalizma.
Među svim evropskim filozofima Marks se čini najbistrije glave i barata činjenicama, a ipak dovoljno je idealističan bez priznavanja svog idealizma – izuzetno lukav u svojoj filozofskoj strategiji protiv Boga i religije. Njemu ni Bog ni otkrovenje ne znače ništa, pa tako također ni inspiracija nema mjesta u njegovoj filozofiji. On se ne slaže s Hegelovim idealizmom koji prethodi objektivnim stvarnostima i učestvuje u njihovoj aktivaciji.
Prema Hegelovoj filozofiji, prvo se rađa ideja, dok se materijalne promjene dešavaju kasnije pod njenim uticajem. Stoga, kad sazriju do određene faze zrelosti i oplode se novim idejama, zauzvrat su podvrgnute novim kušnjama potvrđivanja. I tako idu dalje, val za valom, premještajući subjektivne stvarnosti u objektivne istine koje se mogu opaziti i pokazati.
Marks je dovoljno pametan da može naslutiti opasnost. Ako bi subjektivne ideje postale objektivna stvarnost onako kako to iziskuje Hegelova filozofija, onda subjektivne ideje moraju prethoditi objektivnoj stvarnosti. To bi stvorilo opasan uzročno-posljedični lanac. Ideje moraju iziskivati prethodnu svjesnost koja se ne može začeti bez života. Kao takve, to bi naposljetku dovelo do Boga, kao prvobitnog pokretača, koji može izazvati objektivne promjene posredstvom ideje. Možda se iz ovog razloga Marks ne pretplaćuje otvoreno na Hegelov idealizam. A opet, suptilnom izmjenom u uzročno-posljedičnom lancu, on transformira Hegelovu filozofiju u svoju vlastitu. On materiju stavlja ispred ideje. Ova dijalektička borba ne počinje s idejama, već s materijom kojom upravljaju autonomni zakoni prirode. Kao takav, dijalektički materijalizam mora doći do svog logičkog zaključka, sa ili bez pomoći ideja. Čista materija će utrti svoj put radeći na životu i oblikujući svoju sudbinu. Ova filozofija unaprijed stvara mišljenje o nepostojanju Boga kojem mora da je oduzeta glavna uloga u ljudskim odnosima. Samo čovjek ima pravo preuzeti komandu nad svojim stvarima s punom odgovornošću.
Time je Marksova ovisnost o razumu i logici potpuna koliko i njegovo odbacivanje Boga i božanskog otkrovenja. Apsolutni idealizam nasuprot djalektičkog materijalizma su pitanja uređenja. Šta je došlo prije, to je jedino pitanje koje treba uvrditi.
To nas dovodi do još jednog važnog pitanja, koje će nam, kada ga pravilno riješimo, pomoći da bolje razumijemo Marksove skrivene namjere. Kako je ikada mogao zamisliti nesmetano i besprijekorno funkcioniranje bilo kojeg sistema bez moralnosti? On je bio previše inteligentan da bi mu ova poenta promakla, ali je također bio dovoljno inteligentan da bude u stanju percipirati vezu između moralnosti i Boga. Čovjek po prirodi nije moralna životinja. Naprotiv, čovjek je najiskvarenija životinja pod nebeskim svodom. Sva nastojanja da se čovjeka učini moralnim proizilaze iz vjerovanja u Boga, ali Marks je itekako znao da vjerovanje u Boga nije kompatibilno s njegovom filozofijom. Sve što vodi ili može dovesti do Boga bilo je tabu. Morao je izabrati jednu od dvije opcije: ili promovirati moralnost unutar komunizma da bi očuvao njegove interese i riskirati da će komunistički svijet dovesti natrag Bogu ili izbjegavati rizik i umjesto toga prihvatiti moguću prijetnju po sami sistem. Možda se nadao da će predstojeći strah od kazne adekvatno izbalansirati nedostatak moralne obuke među čuvarima komunističke vladavine.
Međutim, pokazalo se da je u tome potuno pogriješio. Čovjek je iskvarena životinja, toliko iskvarena čak i van dosega nemilosrdne odmazde totalitarnog režima koji želi da ga ispravi.
Marksistička filozofija dijalektičkog materijalizma ne ostavlja mjesta za Boga. Iz tog istog razloga, Lenjin je pokrenuo žestoku kampanju protiv onih koji su se usudili da se zauzmu za moralnost iako u okviru komunizma.
Stoga, u marksizmu nema mjesta ni za otkrovenje odozgo, niti za ikakav etički kodeks koji je zasnovan na otkrovenju. Marks mora da je smatrao od suštinske važnosti da protjera moralnost iz ljudskih poslova, zbog njenog urođenog potencijala da dovede do Boga.
Još jedan moćan razlog zašto je možda odbacio moralnost mogao bi biti strah da će moralnost stajati na putu nesputane proleterske revolucije. U ime moralne obaveze proleterijat je bio vezan za svoje građanske gospodare. Takve se veze moraju prekinuti, a mase osloboditi da bi uradile štagod mogu uraditi da bi se pobunile protiv svojih despotskih uzurpatora. Ne smije se dozvoliti da bilo kakva moralna obaveza stoji na putu. One se trebaju osjećati slobodnima da ubijaju, pljačkaju, pale i uništavaju kako bi istrijebile ekonomsku i političku dominaciju građanskog sloja. Tako da je moralnost smatrao zakletim neprijateljem svog bezbožnog sistema.
Usprkos ovom Marksovom rezoniranju koje je zasnovano na činjenicama i dalje je pun nedosljednosti. On svojim idejama tako snažno i čvrsto udara temelj na razumu i analizi, da je zaista teško osumnjičiti ga za zločin urođenih kontradikcija. A ipak, kontradikcije su duboko ukorijenjene u marksizmu. Potpuno odbacivanje moralnosti s jedne strane i lansiranje revolucionarnog pokreta koji je u cjelosti zasnovan na moralnom fenomenu suosjećanja s druge, jedan je takav primjer nedosljednosti.
No, to nije sve. Suosjećanje za ciljeve jadnih, ako se prenese van svih granica pravde i poštene igre i dovede do okrutnosti prema drugima je tačka u kojoj kontradikcija postaje još upadljivija. Ako u ljudskim odnosima nema pravde i započnete pokret u ime pravde da bi ju rehabilitirali, ne možete kršiti princip na kojem se vaš pokret zasniva. To bi bilo poput rezanja grane na kojoj sjedite.
Ponovo, zagovornik sistema koji nema razumijevanja za osjećanja i moralna razmatranja čini se u sukobu sam sa sobom kada očekuje potpunu posvećenost i lojalnost sistemu koji je u suštini amoralan. Postoji još jedna kontradikcija u Marksu na kojoj počiva njegov dobro proračunati i planirani plan da pomogne proleterijatu da sruši despotsku dominaciju buržoazije. Zovite to naučnim socijalizmom ili dijalektičkim materijalizmom, ako je ova filozofija tačna, onda ne treba tražiti nikakvu vanjsku asistenciju ljudi da manipuliraju njome i vode njene korake.
Još jedna važna poenta koju treba primjetiti jeste da je jasno da je Marksov dijalektički materijalizam bio pod uticajem Darwinovog kolosalnog rada Porijeklo vrsta. Zapravo, dublja studija otkriva da je dijalektički materijalizam samo puki drugi naziv za Darwinovu borbu za egzistencijom koja se širi na ljudske odnose.
Opskrba hranom i sredstvima za život i dalje dominira životom Homo sapiensa kao što je i uvijek dominirala životima životinjskih vrsta koje su došle prije čovjeka. Isti princip opstanka najsposobnijih nastavlja da djeluje kao što je djelovao i prije. Ne postoji izbor ili opcija koja bi životu zadala drugi kurs nego ovaj kojim diktira ovaj zakon. To je naučna stvar. Da Marksova filozofija ne posjeduje ovu jednakost konačnosti i preciznosti, onda se njegovu filozofiju ne bi moglo nazvati naučnom. Dijalektički materijalizam bi izgubio svoj značaj kao neizbježan prirodni fenomen.
Ispitajte sada koliko se Darwinova evolucija razlikuje od dijalektičkog materijalizma. Darwinov princip evolucije prevladava svime ostalim u oblikovanju života i utiranju mu puta. Nije mu potrebna ideološka kampanja da ga podupire ili vanjska asistencija za zagovaranje svog cilja. Naprotiv, ima potencijal da osujeti i uništi bilo koji izvanjski pokušaj da onemogući njegov prolaz. Da se Darwin nije rodio, da niko nije razjašnjavao misteriju evolucije, stvarnost evolucije bi ostala nepromijenjena. Darwinovo odsustvo ne bi ni najmanje moglo ugroziti njegovu neizbježnost.
Zakoni prirode ne ovise o ljudskom razumijevanju njihove primjene. Čovjekova percepcija ne igra nikakvu ulogu u stvarnosti njihovog postojanja. Bez obzira na to da li ih neko razumije ili ne, gigantski točak prirode će nastaviti da se kotrlja.
Kako je drugačiji slučaj dijalektičkog materijalizma! Da se Marks i Lenjin nisu rodili, komunistička revolucija Rusije ili bilo gdje drugo u svijetu ne bi se desila. U tom trenutku ruske historije, Rusija je bila zrela za revoluciju sa ili bez Lenjina. Jedina razlika koju je Lenjin napravio bila je da jezdi na vrhu neizbježne oluje koja se prolomila i iskoristi je u svrhu naučnog socijalizma. U slučaju Darwinove preteče evolucije, nije potreban nikakav zagovornik za širenje njenih ciljeva, nikakav kreator nije potreban da asisitira u procesu prirodne historije.
Kada Hegelovu filozofiju upoređujemo s Marksovom, centralno pitanje koje se postavlja je sljedeće: da li ideje prethode objektivnim promjenama u materijalnom svijetu ili su objektivne promjene te koje rađaju ideje onako kako se pojavljuju? Ako je Marks u pravu onda nije trebao lansirati intelektualnu i idealističku kampanju da bi se desila komunistička revolucija. Sve što je suprotno neizbježnom naučnom zaključku nije se moglo desiti.
Da je komunizam zaista zakon sam po sebi, kao što je zakon evolucije, onda čak i najmoćnije ideje zajedno ne bi mogle omesti napredovanje komunizma, sve i da su se udružile da to učine. Evo još jednog slučaja kontradikcije u Marksu. Naizgled, on zagovara da dijalektički materijalizam prethodi ideji, ali se u praksi u potpunosti oslanja na moć ideje da uspije.
Da je njegova vizija bila utemeljena na naučnim principima, onda bi izazvala neizbježan prenos ekonomske i političke moći iz ruku nekolicine u ruke brojnih, što je i logičan zaključak. No, okolnosti koje su stvorile Marksa i koje su stvorile Lenjina nemaju u sebi nikakve neizbježnosti. Da se Marks rodi sa baš odgovarujućim mentalnim i emotivnim sposobnostima i da pridobije podršku visoko intelektualnog, uticajnog i bogatog prijatelja kao što je Engels nije bio prirodan ishod dijalektičkog materijalizma.
Ponovo, njegov neuspjeh da ostvari takvu revoluciju u Njemačkoj, koja je prema njegovoj filozofiji bila idealna arena sa svim prisutnim faktorima da se desi proleterska revolucija, dovoljan je dokaz da dijalektički materijalizam sam po sebi nije bio dovoljan da promjeni političko i ekonomsko lice svijeta.
Lenjinov uspjeh s druge strane, u komparativno mnogo manje industrijski razvijenoj zemlji od Njemačke, još jedan je dokaz u podršku stavu da je ruska revolucija bila puka slučajnost, a ne direktna posljedica marksizma. To je bio nesretan trenutak u ruskoj historiji da je Lenjin bio dostupan tokom kritičnog perioda kada je reakcija na carevu despotsku, sebičnu i zlu vladavinu u kombinaciji s frustracijom od poraza u Prvom svjetskom ratu stvorila pogodan trenutak da Lenjin ponovo napadne.
RUSIJA je ionako bila zrela za revoluciju. Zbilja, Rusija je bila zrela za bilo kakvu revoluciju. Da nije bilo komunističke revolucije, mogla je biti bilo kakav druga. Sve što je bilo potrebno bio je vođa Lenjinovog statusa. Puka je slučajnost da je Rusija u Lenjinu pronašla vođu revolucije koji je slučajno bio i Marksov učenik naučnog socijalizma. On, koji je osudio izrabljivanje najoštrijim mogućim riječima, sam se pokazao kao najgori izrabljivač u ruskoj historiji. Lenjin je bio taj koji je diktirao historiju u Rusiji, a ne dijalektički materijalizam.
Osim kontradikcija, Marksa se može kriviti za barem jedan grubi propust – njegova nauka o socijalizmu potpuno ignorira faktor uma u svojim računanjima.
Um je sjedište ideja, koji ima svoj vlastiti, određeni identitet različit od mozga. Mozak je materijalno prebivalište uma, ali um koji se nalazi i prebiva u tom prebivalištu nije materijalan. Ako se um može usporediti s kompjuterom, onda možemo zamisliti da je um njegov rukovalac. Pametna ideja se rađa kada um manipulira kompjuterski mozak. Čak i ako bi neka dva mozga bila stopostotno ista, ako drugačiji um upravlja njima, ideje koje oni porode neće biti identične.
Sav ljudski naučni, socijalni, ekonomski i politički napredak dešava se pod vladavinom uma. Moćne nacije svijeta ostvaruju autoritet nad slabijim nacijama čisto zbog njihove akumulirane umne moći. Ti isti resursi uma koji su na raspolaganju buržoaziji su ono što je čini najvećom u njenom apsolutnom upravljanju moći. Međutim, doktrina dijalektičkog materijalizma ne uzima taj najmoćniji faktor u obzir.
Marksova je greška bila u tome što je vjerovao da je akumulirano bogatstvo u kapitalističkom sistemu sveukupna suma sačuvanog rada kojeg su kapitalisti eksploatirali. Ta sačuvana energija, Marks je vjerovao, dolazi iz neplaćenih dugova za eksploatirani rad i nakupljenih kamata, akumuliranih na pasivnom kapitalu koji je položen u bankama. Time buržujska šačica pljačka proletersku većinu. No, rad sam po sebi ne može akumulirati bogatstvo, ako nije vjenčan sa superiornom moći uma. Marks vrlo zgodno ignorira ovu činjenicu. Progresivni naučni izumi koji su revolucionarizirali omjer ulaznog-izlaznog rada naspram proizvodnje je, u suštini, proizvod uma.
Rad u mnogim zemljama trećeg svijeta i dalje su muka i znoj, no rezultat rada nije ništa u poređenju sa radom u visoko industrijski razvijenim zemljama. Superiorni alati i izuzetno mehanizirane proizvodne jedinice i moderna tehnologija udružene sa radom su ono što daje razliku. Upravo je taj superiorni potencijal koji je ostvaren kroz sposobnost uma ono što poboljšava produktivnost. U suprotnom, rad je rad, bilo u Engleskoj ili Bangladešu, na pacifičkim otocima ili u afričkoj džungli; stoga zašto se neki rad nagrađuje više nego rad koji se vrši drugdje? Očigledno je da je um taj koji igra odlučujuću ulogu u toj neujednačenoj nagradi. Ovdje trebamo zapamtiti da je moć uma prirodan faktor koji se može upotrijebiti za dobro ili zlo ovisno o tome ko ga upotrijebljava.
Kako rad uz pomoć uma postaje daleko više produktivniji, takav je slučaj i s kapitalizmom koji uz pomoć superiornog uma postaje izuzetno veliki. Ta moć kapitalizma ne teče automatski iz akumuliranog bogatstva u ruke nekolicine. Akumulacija bogatstva u rukama nekolicine može postati moguća samo ako moć uma radi na njegovoj strani. Ako je moć uma zla, onda će to biti početak stvaranja mafije. Protiv takvih mafija cjelokupna moć proleterijata nema šanse da uspije.
Kad se jednom pojave, broj takvih mafija se zauvijek množi i širi svoj uticaj nad svakom teritorijom ljudskog interesa. Tokom vremena, oni postaju još moćniji, jednako diktirajući uslove i moćnima i nemoćnima. U finansijama, trgovini, politici, biznisu, estradnoj industriji, u zdravstvu i bolesti, u progresivno ekspandirajućoj turističkoj industriji, u kompjuterima i elektronici, svugdje, rastuća i velika zlokobna sjena mafije nadvila se nad svime.
Stoga je moć uma, dobrog ili lošeg ono što naposljetku vlada materijalnim svijetom. Mehanizam dijalektičkog materijalizma nema dominantnu ulogu za igrati u oblikovanju čovjekove sudbine. Avaj, um koji se izrodio iz svega toga da kontrolira svjetskim odnosima je zao – neizbježna posljedica odbacivanja Boga.
Poricanje uloge moralnosti u ljudskim odnosima nije jedinstvena karakteristika samo marksizma. Ono što komunisti rade otvoreno, kapitalisti rade maestralnom hipokrizijom. Njihova politika, trgovina i ekonomije ništa manje nisu lišene moralnosti, što ih čini jednakim partnerima u zločinu sa svojim kolegama preko granice. Šansa da se proleterijat u komunističkim zemljama usprotivi svojim tlačiteljima jednako je mala kao i ona koju imaju većine u kapitalističkom svijetu.
Mafije koje je stvorila moć zlih umova u kapitalizmu nisu ništa manje užasne kao i one koje djeluju u komunističkom svijetu kada se bespomoćni siromasi nađu na putu vladajućih klasa. Sada se moramo koncentrirati na ovaj faktor. Zašto bi prijašnji siromasi komunističke hijerarhije odjednom zaboravili svoja ispaštanja iz prošlosti i počeli upravljati sudbinom masa kamenog srca i željeznih kandži? Kakav moral bi upravljao njima? Koje kritike savjesti bi prekoravale njih? Kada nema moralnosti, nema ni kritike savjesti. Upravo je taj mehanizam bez srca jednog nemilosrdnog sistema odgovoran za krajnji pad komunizma.
Duboko, detaljno ispitivanje svih apsolutnih režima otkriva čudan urođen paradoks. Nema razlike da li su izgrađeni na totalitarnoj filozofiji komunizma ili fašizma ili se pojave kao diktatorski izraz moći kapitalističkog despota. Svi imaju jednu zajedničku karakteristiku: ne mogu priuštiti sebi da budu moralni, jer bez nemilosrdnog tlačenja oni ne mogu opstati, a moralnost ne može postojati uz okrutnost. Tako da cvjetaju uz odsustvo moralnosti, a opet to isto odsustvo moralnosti je ono što uzrokuje njihov krajnji krah.
Sama nemilosrdnost nedovoljna je da zaštiti bilo koji totalitarni ili despotski režim. Moć lukavih, spletkarskih, zavjerničkih, urotničkih umova nije ništa manje važna za njihov opstanak od nemilosrdnosti. U grešnom braku između iskvarenih umova i nemilosrdnih srca rađaju se diktatorski režimi. To im pomaže da neko vrijeme opstanu, ali ih na kraju napušta. Isti faktori zavjere i moralnog siromaštva postaju krajnji uzrok njihovog pada. Zapravo, ništa se dobro ili loše u ljudskim odnosima ne dešava kao rezultat neizbježno prirodnog sistema. Dva najvažnija faktora koji oblikuju ljudsku sudbinu su faktor uma i faktor moralnosti. Njihova snaga ili slabost, njihova vrlina ili porok, odlučuju o sudbini svakog plana koji je skovao čovjek. Stoga, Marks je u krivu u vezi obje poente. Ako se faktori uma i moralnosti uklone iz naučnog socijalizma, ono što ostaje nije ni naučno ni socijalno.
Proleterijat, koliko god se omasovio, uopće nije dorastao suparnik kada se sukobi s udruženom moći zlih umova. Jadno je to doba kada se moć zlog uma spoji s njegovim egom da vlada svijetom. Tako da mala je razlika da li svijetom upravljaju bezumni, amoralni mehanizmi materijalizma ili zlokobna nemoralna mafija kapitalizma. A ipak postoji razlika, i to velika razlika što se tiče toga koja raskrinkava nedostatke i urođene mane marksizma. U kapitalizmu uvijek postoji stepen slobode koji svaki pojedinac društva uživa. Upravo ta sloboda je ono što promovira krajnji cilj cjelokupnog društva. U komunizmu nema slobode. Stalno rastuća depresija i tmurnost i dalje se povećavaju i prodiru u svaku poru komunističkog društva. To potiskuje sav njegov potencijal, osim u oblastima za koje je sama država obavezana da ih promovira.
Još jedna dilema s kojom se marksizam suočava jeste da moralnost ne može biti definirana stranačkim terminima. Društvo koje se podučava i obučava da odbaci sve moralne obaveze prema drugima, vrlo vjerovatno neće ispuniti svoje obaveze ni prema sebi. Kad se jednom prepusti nemoralnosti, uvijek će se prepustiti nemoralnosti – to je opći obrazac ljudskog ponašanja. Isto se odnosi na komunistički komandni sistem. Čini se da nemoralnost jača stisak iskvarenih nad sistemom kojim upravljaju. Što iskvareniji postanu, to bešćutniji i nemilosrdniji moraju postati da bi nastavili komandovati.
Moralnost i nemoralnost se ne mogu ekskluzivno usmjeriti u samo jednom pravcu. Nemoguće je za komunističku hijerarhiju da moralno postupa s komunističkim svijetom, čak i ako tako odluče dok ju se istovremeno obučava da s nekomunističkim svijetom i nekomunističkim interesima postupa s najmanjim moralnim obavezama. Ovaj jedan faktor bio je dostatan i dovoljno moćan da uzrokuje pad komunističke diktature na duge staze.
Popularni kliše da “diktatura kvari i apsolutna diktatura kvari apsolutno” savršeno se odnosi na komunističku vladavinu. Nemoralni ne mogu opstati, a da ne pribjegavaju okrutnosti, tlačenju i očitom ignoriranju pravde. Kako mržnja rađa mržnju, tako i nemoralnost rađa nemoralnost. Takvo stanje progresivnog ignoriranja moralnih vrijednosti na najvišem nivou komunističke hijerarhije sigurno će završiti u apsolutno nemoralnoj diktaturi. Apsolutno nemoralna diktatura ne može ostati dugo ograničena samo na mali i odabrani komandni krug. Za opstanak njihove grupe, od suštinske je važnosti da iskvarenost mora prevladavati u svim pridruženim nivoima na kojima se donose odluke. I tako neplodni dijelovi počinju da rastu sve više i dalje, šireći se u svim pravcima.
Međutim, slučaj apsolutnog autoriteta Božijeg poslanika je suštinski različit od slučaja svjetovnih autoriteta. Poslanikov autoritet je ograničen strogim moralnim zakonima, koje čak ni on ne može prekršiti, inače se samo zdanje njegovog autoriteta urušava. Ovdje se također treba primjetiti da moralni zakoni, koji su božansko otkrovenje, uvijek su dosljedni i posjeduje sposobnost da svoje sljedbenike učine dosljednima u njihovom ponašanju. Time je sama razotkrivena istina ono što ima potencijal da čovjeka izlječi od njegovih urođenih nevolja. Nikakav zakon koji je napravio čovjek i koji se temelji samo na ljudskom razumu ne može ostvariti to čudo, čak i uz pomoć nemilosrdne prisile. Glavna razlika između sekularnih diktatora i apsolutnog autoriteta poslanika jeste ta da dok su sekularni diktatori potpuno oslobođeni od bilo kakve obaveze prema zakonima, poslanicima strogo upravlja Božanska knjiga moralnog učenja koja se simultano i jednako odnosi na sve njene sljedbenike. Upravo ova razlika je ono što dijametralno razdvaja njihove uloge.
Pobuna proleterijata ne može svrgnuti nikakav komunistički režim s vlasti. Moć režima je apsolutna i nemilosrdna. Samilost ili puki moralni žargon nemaju mjesta u marksističkom rječniku. Staljin je bio ideal marksističkog amoralnog kodeksa ponašanja. Masovna ubistva samog proleterijata na oltaru marksizma, tokom apsolutno diktatorskog Staljinovog režima, samo iz perspektive komunističke filozofije mogu predstavljati ponos zbog obavljenog posla.
Avaj, Marksov genije nije uspio identificirati urođenu slabost njegovog dijalektičkog materijalizma. Ruka komunizma, čak da je bila moćnija od pustinjskih oluja, i dalje ne bi uspjela da izjednači uspone i padove ljudskog društva.
Svako olujno more ponovo nađe smiraj nakon što burni elementi prirode prođu svoj tok i pokaže sliku stabilnosti bez talasa. Tako i beskrajna pješčana pustinja stvara iluziju savršenog mira i spokoja. Marksistički koncept stabilnosti i mira u ljudskom društvu najbliži je gore pomenutom scenariju. Ali marksisti ne shvataju da takve scene spokoja u prirodi ne predstavljaju ništa više od slike smrti. Tamo gdje se nalazi apsolutno izjednačenje ne postoji međudjelovanje sila prirode, ali ono što marksisti također zaboravljaju jeste činjenica da savršeno mirno more ili grobno nepomična pustinja nemaju ljudsku slobodu izbora da varaju ili obmanjuju ili stvaraju vještačke uspone i padove, kada više nema prirodnih uspona i padova. Štaviše, za čovjeka je nemoguće da predloži sistem koji može ukloniti svaki element uspona i pada iz ljudskog društva. Kapljice vode mogu izgledati slično i zrnca pijeska mogu biti oblikova savršeno nalik jedno drugom, ali ljudska bića nisu stvorena kao takva.
U marksističkoj filozofiji, ljudi su ti djelići koji sačinjavaju komunističku utopiju spokoja. Ako se svakom građaninu komunističke države dadnu jednake ekonomske prilike, svakoga se nahrani istom količinom hljeba, putera i mesa; ako mu se sve za što čovjek živi ili želi obezbjedi, baš u skladu s njegovim potrebama, onda ljudski porok pohlepe nikada ne može proklijati. U tako ekonomski izjednačenom društvu čini se da nema potrebe da iko pljačka, krade ili vara ili čak pokuša nagomilavati bogatstvo koje mu ne može obezbjediti ništa više od onoga što mu daje država. Takvo društvo bi konačno trebalo biti oslobođeno sveg kriminala, jer pohlepa, taj najmoćniji uzročnik kriminala bi, čini se, bila iskorijenjena.
Kada je to stanje jednakih prilika, jednakih potreba i jednakog ispunjenja potreba zagarantirano, naravno uz to da svaki član društva uloži svoj dio rada u svoju svrhu, tek bi onda komunistički san savršene stabilnosti mogao da se ostvari. Takvo društvo ne treba državu da upravlja njenim poslovima. Ukratko to je utopija Marksovog materijalizma.
Međutim, zadnji svjetski trendovi političkog i ekonomskog razvoja već su srušili ovaj materijalistički mit. Nikakav izvanjski dekret nije potreban da uništi Marksov rajski vrt. Samo odbacivanje moralnosti po sebi je dovoljno da garantira njegovo krajnje uništenje.
Marksova filozofija ima i drugih urođenih mana. Osim činjenice da ne daje moralni kodeks koji bi vodio svoje članove u poštenom izvršavanju svojih odgovornosti, empatičko poricanje Boga i tvrdnja da nema života poslije smrti, a samim time da nema ni odgovaranja za svoja djela, ohrabruje partijske funkcionere da nedisciplinu i sebičnost učine apsolutnima. Stanje potpune sebičnosti se javlja kada ništa nije zabranjeno u ispunjenju vlastitih želja i ambicija. Čovjek se osjeća slobodnim da radi sve što može da bi zadovoljio svoju pohlepu. Iskvareni se uvijek udružuju da bi zaštitili interese svoje klase. Uvijek mogu pronaći načina da izbjegnu raskrinkavanje i naknadnu kaznu tako što će se udružiti s onim istog soja. Možda je ta urođena čovjekova sklonost ka sebičnom ponašanju ono što je navelo Marksa da zaključi da je čovjek nemoralna životinja. No, teško da je tada shvaćao da će ta ista sklonost dovesti na kraju do uništenja komunističkog carstva.
Odbacivanje moralnosti nije jedina prepreka koja spriječava ostvarenja Marksovog sna o društvu bez države. Jednak pristup prilikama nije dovoljno da se postigne cilj društva bez države, niti je pohlepa samo ograničena na ispunjenje ekonomskih potreba. Gdje je odgovor na pohlepu da se zarobi izvor moći koji je vrhovno prisutan u svakom diktatorskom sistemu? Ponovo, gdje je naučna garancija u sistemu za blokiranje ljubomora, mržnji i osveta u odnosu na zarobljavanje moći? Marksova naučna filozofija se ni ne dotiče ovog pitanja.
Da bi došla do utopije, osoba mora proći opasnosti društva koje ne poznaje moral i ne poznaje samilost. Davno prije nego što se dostigne stanje savršeno jednakog političkog i ekonomskog društva, nemoralnost u čovjeku bi već uništila samo zdanje komunističke vizije života.
U svjetlu toga, kada ponovo ispitujemo probleme koji su doveli do kraha komunističkog carstva, ne možemo da ne identificiramo moralni krah njegovih funkcionera kao glavnog krivca. Iskvarenost komunističkog svijeta se uveliko može kriviti za pad komunističkog carstva Sovjetskog saveza. Time je krah sistema postao potpisnik na komunističkoj povelji onog trenutka kada je moralnost protjerana.
S jedne strane je razotkrivena istina, a s druge takozvana istina do koje se došlo u potpunosti posredstvom ljudskog razuma. Vrijednosti ove dvije filozofije nije teško ispitati. Božanski proglas tvrdi da se pravda i poštena igra u ljudskim odnosima ne mogu uspostaviti bez njihovog apsolutizma. Moralna iskvarenost i etički kodeks koji je zasnovan na apsolutnoj pravdi ne idu ruku pod ruku. Apsolutna istina je suština sve moralnosti, a apsolutna moralnost je suština sve istine. Stoga bez rehabilitacije apsolutnih vrijednosti u čovjeku, ne može se zamisliti san o raju na zemlji. U svim dobima to je uvijek bio univerzalni proglas.
Marks se usudio prkositi toj filozofiji zasnovanoj na otkrovenju koja je prisutna od pamtivjeka. On je to odmah odbacio i dao protutvrdnju da čovjeku ne treba božansko vođstvo – niti Bog postoji po njegovom mišljenju. Tako da je na čovjeku da sam sebi utre put ka vrhovnom ostvarenju svog sna – raja na zemlji. I tako je isklesao sebi put na kojem ga vodi isključivo vlastiti intelekt, potpuno lišen božanskog vođstva.
Posmatrajući opet Marksovu viziju društva bez države, još jedna fundamentalna mana koja je već nagoviještena izlazi na vidjelo. Neosnovano se pretpostavlja da ako je društvo ekonomski izjednačeno, glavni uzrok kriminala bit će uništen; te tako neće biti potrebe za državnom moći da se bori protiv kriminala. Međutim, pohlepa u čovjeku nije ograničena na oblast njegove ekonomske aktivnosti. Čak i da se ciljevi marksizma ostvare u potpunosti, ljudska pohlepa je nešto mnogo veće nego ono što marksisiti vide.
Ljudska psiha rađa toliko mnogo želja i ambicija, da ako ih se ne bi uzelo u obzir bilo koje predloženo riješenje tih problema bilo bi neadekvatno. Nejednakosti među ljudima nisu samo ekonomske. Mogu se ticati fizičkih ili mentalnih sposobnosti i drugih vještina srca i glave. Njegova urođena želja da vlada, da osvaja, da upravlja, da dominira, da voli i bude voljen je samo nekolicina oblasti koje predstavljaju plodno tlo da se pohlepa ukorijeni.
Ljepota je jedna stvar koju ne mogu jednako djeliti svi muškarci i žene, niti se fizička kondicija i zdravlje mogu djeliti jednakom mjerom. Sposobnosti sluha i vida, ukusa i dodira; sviđanja i ne sviđanja; žudnje i averzije; čak i umjetničkih sklonosti, ukusa za muzikom i strasti prema umjetnosti, književni poduhvati i nedostatak interesa za ono što bi knjiški moljci progutali samo je par primjera varijanti koje je priroda dala tokom dugotrajne evolucije. Nikakav zagovornik naučnog socijalizma ih nikada ne može odstraniti. Mora ih se prihvatiti kao gotovu stvar. Problem je u tome što je ta sama raznovrsnost krajnji uzrok sve iskvarenosti u ljudskom društvu. Sve društvene pošasti rođene su iz toga. Jedino vrijedno riješenje da se takve tendencije discipliniraju nalazi se u božanski razotkrivenom moralnom kodeksu, koji zauzvrat ne može funkcionirati bez vjerovanja u Boga. Uklonite Boga i razotkrivene istine iz ljudskih odnosa i neće biti nikakvog mira.
Ovo duboko poređenje bezbožne marksističke filozofije i uvjerenja u razotkrivenu istinu pomaže da se razjasni konkretan slučaj. S jedne strane je sam čovjekov razum, bez pomoći božanskog vođstva, koji teži da sam riješi sve ljudske probleme. S druge strane je božanski razotkrivena istina koja naglašava ulogu apsolutnih moralnih mjera u borbi protiv čovjekove nemoralnosti.
Kritički pregled ovog prvog dovodi osobu do jedinog logičnog zaključka, a to je da je sam razum potpuno neadekvatan da vodi ljude na putu ka miru i spokoju. Proučavanje historije religije otkriva da su mir i spokoj bili dostignuti samo kada su Božiji poslanici vodili herojske bitke protiv nemoralnosti u čovjeku. Samo su kroz znoj, krv i suze otoci skoro mirnog ljudskog društva ikada bili stvoreni usred pobješnjelog okeana kriminala i grijeha. Nesumnjivo je da ih je more iskušenja uvijek uzelo sebi natrag. No i pored toga, nivo ljudske moralnosti je neizbježno porastao za jedan ili dva stepena. Da nije bilo tako i da nije bilo božanski stvorenih pokreta za moralno naoružanje čovjeka, društvo bi bilo stotinu puta gore nego što je danas. Stoga nema sumnje u nezamjenjivost objave i otkrivene istine.
1-Ovaj tekst je prevod poglavlja ” Evropska filozofija” iz knjige Revelation, Rationality, Knowledge & Truth od hazreti Mirze Tahir Ahmada r.h.
2-SARTRE, J.(1975) Existentialism and Humanism. Eyre Methuen Ltd.,London,p.34
3-LENIN, V, I.(1963) Collected Works. Vol.38, Philosophical Notebooks. Foreign Languages Publishing House, Moscow,p.201