Život Poslanika II Poruka jedinstva Boga
Kratak Sadržaj
Nakon što je proučio Tešahhud, Teavuz i suru El-Fatiha, halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da je govorio o muci, trudu i hrabrosti Časnog Poslanika (savs) u uspostavljanju jedinstva Boga u svijetu i kako je on stajao kao čvrst stub protiv svakog oblika povezivanja partnera s Bogom.
Hazreti Halifa (aba) citirao je Obećanog Mesiju, Hazreti Mirzu Ghulama Ahmada (as), koji piše:
Zamislite samo kako se, do posljednjeg daha, Časni Poslanik (savs) čvrsto i nepokolebljivo držao svoje tvrdnje o poslanstvu suočen s bezbrojnim opasnostima i toliko mnogo neprijatelja, klevetnika i prijetnji.
Progon i teškoće koje je godinama podnosio kao da su isključivali svaku mogućnost uspjeha i povećavale su se iz dana u dan. Njegov strpljivi odgovor na njih jasno isključuje bilo kakve planove za materijalnu dobit.
Naprotiv, čim je dao svoje pravo na poslanstvo, izgubio je čak i onu malu podršku koju je već imao. Jednom jedinom objavom stekao je bezbroj neprijatelja i navukao na sebe bezbrojne nevolje.
Bio je prisiljen na progonstvo, progonili su ga krvožedni neprijatelji, njegov dom i imovina su uništeni, a ponavljani su pokušaji da ga se otruje.
Oni koji su nekada bili njegovi dobronamjernici okrenuli su se protiv njega, a prijatelji su postali neprijatelji. Teške teškoće koje je tako dugo i s takvom hrabrošću podnosio nije mogao tolerirati obmanjujući varalica.
I kada je, konačno, islam pobijedio i nastupilo vrijeme blagostanja i prosperiteta, on nije akumulirao bogatstvo, nije sagradio citadele ili vile, nije gomilao zalihe za luksuzan i kraljevski život, niti je imao nikakva lična sticanja.
Umjesto toga, sve je davao siročadi, siromašnima, udovicama i onima opterećenima dugovima, dok sam nikada nije ni uživao u punom obroku.
Njegova istinoljubivost i iskrenost bili su takvi da nije oklijevao da proglasi Tevhid [jedinstvo Boga] čak i po cijenu antagoniziranja svih ljudi i plemena – zapravo cijelog svijeta idolopoklonika.
Njegovi vlastiti rođaci i rodbina bili su prvi koji su mu se usprotivili kada im je zabranio da obožavaju idole. Jevrejska zajednica postala je njegov najljući neprijatelj i neprestano je kovala zavjeru da ga ubije kada je pokušao da ih odvrati od različitih oblika obožavanja stvorenja, slijepog slijeđenja svetaca, raznih oblika zloupotreba i od hule protiv Mesije [Isaa (as)].
Kršćani su bili slično razjareni kada je izjavio da, suprotno njihovim vjerovanjima, Isa (as) nije ni Bog ni sin Božji, niti je iskupio njihove grijehe raspećem.
Obožavatelji vatre i zvijezda također su bili bijesni kada im je zabranio da obožavaju svoja božanstva i umjesto toga ih potaknuo da se okrenu Jednom Bogu za svoje spasenje.
Iskreno, jesu li ovo sredstva kojima bi se neko mogao nadati uspjehu na ovom svijetu? Ako je imao svjetovne ambicije, je li bilo razborito napadati vjerovanja svih religija i isprovocirati ih na takav način da svi budu slomljena srca i okrenu se protiv njega?
Bili su toliko uznemireni da su postali žedni njegove krvi, dok on nije imao značajnije sljedbenike da ga brane od njihovog napada. Ne bi li bilo više u skladu sa svjetskim običajima kritizirati neke, a hvaliti druge, tako da tamo gdje je imao neprijatelje, mogao bi imati i neke prijatelje?
Na primjer, da je priznao Arapima da su Lat i Uzza pravi bogovi, oni bi ga poslušali i slijedili bez pogovora, jer su bili narod koji je pridavao veliku važnost porodičnim i plemenskim pripadnostima i nacionalnoj časti.
Bili su u skladu sa svime [što je Časni Poslanik (savs) učio]. Jedino što mu je trebalo bilo je da dozvoli da idolopoklonstvo osvoji njihovu iskrenu poslušnost.
Kakva je ovozemaljska svrsishodnost mogla navesti Časnog Poslanika (savs) da otuđi sve i svakoga kako bi se čvrsto držao Tevhida – vjerovanja koje je u to vrijeme bilo izuzetno nepopularno i čije je ispovijedanje donosilo mnoge probleme, pa čak i rizik od smrti?
I kakav je ovozemaljski motiv mogao imati da nastavi insistirati na doktrini koja mu je sve oduzela i čiji je sam izraz mogao uzrokovati da novi preobraćenici u islam pate od zatočeništva i mučenja?
Kako bi iko mogao očekivati materijalni uspjeh govoreći ljudima šta je protiv njihovog temperamenta, običaja i vjerovanja, čineći ih time svojim smrtnim neprijateljima, i ne održavajući veze ni sa kim?
Je li to način na koji varalice i lažljivci spletkare? Da li spletkari pretvaraju svoje prijatelje u neprijatelje? Da li oni koji planiraju steći materijalnu nagradu svojim lukavim spletkama izazivaju cijeli svijet odjednom i žive u stalnom strahu za svoje živote?
Daleko od toga, oni su željni da ugađaju svima i željni da dodijele certifikat istine svakoj religiji. Nije u njihovom karakteru da pokazuju hrabrost radi Boga i da se trude da održe svoje vjerovanje u Njegovu Jednoću i Veličinu.
Zaista, zašto bi to činili kada im je cilj postaviti mreže tamo gdje se plijen najlakše hvata i koristiti taktike koje zahtijevaju najmanje truda, a donose najveću materijalnu dobit? Licemjerje im je profesija, a laskanje navika.
Slatki razgovor i njegovanje naklonosti obje strane im je omiljeni princip. S muslimanima govore ‘Allah, Allah’ jednako lako kao što s hindusima pjevaju ‘Ram, Ram’.
Lako se slažu sa svima, a ako bi neki moćnik rekao da je noć dok je dan, čak bi pokazali na mjesec i zvijezde da mu udovolje. Oni nemaju nikakve veze s Bogom niti im je stalo da pokažu vjernost Njemu.
Nikada se ne bi upuštali u iskušenja i nevolje kako bi unijeli bol i tjeskobu u svoj sretan život. Njihov mentor ih uči samo jednoj stvari: da svima kažu da se slažu s njihovim uvjerenjima, mišljenjima i shvaćanjima.
Ne zanima ih ispravno ili pogrešno, istina ili laž, dobro ili zlo. Ko god im podmaže dlanove, dobar je, čestit i pravi gospodin; ko god ih hvali da nahrani svoj ego, dobija radosnu vijest o spasenju, Džennetu i vječnom životu.
S druge strane, vrlo je jasno kada proučavamo život Hazreti Hatamul-Enbije [Pečata poslanika], neka je mir i blagoslov Allaha na njemu, da je posjedovao najviši nivo čestitosti i integriteta.
Uvijek je bio spreman žrtvovati svoj život za Boga. Bio je potpuno oslobođen straha ili nade od ljudi i polagao je povjerenje samo u svog Gospodara.
Njegova pokornost i odanost Božjoj volji bili su toliko potpuni da je propovijedao Njegovo jedinstvo bez straha od nesreća koje bi ga zadesile i bola i patnje koju bi morao podnijeti od ruku idolopoklonika.
Izvršavajući naredbu svog Gospodara, prihvatio je svaku nevolju, teškoću i patnju. Neustrašiv prijetnjama, ispunio je sve zahtjeve duhovne vježbe, propovijedanja i ohrabrenja.
Zaista vam kažem da kroz historiju svih ostalih poslanika nije bilo nikoga ko je pokazao takvo povjerenje u Boga, propovijedao Njegovo jedinstvo, zabranio idolopoklonstvo suočen s tolikom opasnošću i ostao uvijek postojan i čvrst dok se suočavao s toliko neprijatelja.
Svako ko razmisli o ovim događajima s imalo iskrenosti, otkrit će da oni svjedoče o unutrašnjoj istini Časnog Poslanika (savs). Nakon dubljeg razmišljanja, razumna osoba će također shvatiti da je doba u kojem se pojavio Časni Poslanik (savs) imalo očajničku potrebu za velikim nebeskim reformatorom i duhovnim vodičem, te da su učenja koja je donio svakako bila istinita i zadovoljavala sve potrebe vremena i obuhvatala sve zahtjeve tog doba.
Njegovo učenje je bilo toliko učinkovito i snažno da su hiljade ljudi bile privučene istini, a riječi [Nema nikoga dostojnog obožavanja osim Allaha] su bile urezane u njihova srca.
Krajnja svrha poslanstva – a to je prenošenje učenja koja vode spasenju – bila je usavršena [od strane Časnog Poslanika (savs)]. Ovo je daleko više od onoga što je bilo koji drugi Poslanik ikada postigao.
Svako ko o ovome razmišlja spontano će posvjedočiti da je Časni Poslanik [Muhammed] (savs) pravi vodič poslan od Boga. Nema lijeka za one koji istraju u poricanju iz predrasuda i tvrdoglavosti – takvi ljudi poriču čak i postojanje Boga – ali je nemoguće pokazati, u životu bilo kojeg drugog poslanika, čak i jedan od onih znakova istine koji se nalaze u preobilju kod Časnog Poslanika (savs). Ako neko misli drugačije, neka istupi.’ (Barahine-e-Ahmadija, dijelovi I i II, engleski prijevod, str. 127-136)
Samo Kur'an predstavlja istinsko jedinstvo Boga
Hazreti Halifa (aba) je dalje citirao Obećanog Mesiju (as) koji piše:
Hindusi hvale Vede, smatrajući ih zbirom svih uputa, dok poriču istinitost svih ostalih spisa i poslanika. Također, kršćani smatraju Evanđelja posljednjom Riječju, zaboravljajući da se vrijednost spisa može mjeriti samo stepenom u kojem uspostavlja Božje jedinstvo.
Knjiga koja se ističe u uspostavljanju Božjeg jedinstva može se sama ocijeniti višim statusom. Zato poricatelj Tevhida, čak i ako je oličenje vrline, ne može postići spasenje.
Stoga bi se ovi ljudi prvo trebali zapitati: koja je od ovih knjiga najviše učinila za promociju koncepta Božjeg jedinstva, o kojem ovisi spasenje. Mogu li se Vede pohvaliti jednom zemljom u kojoj su uvele Božje jedinstvo? …Ne postoji zemlja u kojoj su postale sredstvo za širenje Tevhida.
Naprotiv, njegovi sljedbenici smatraju monoteiste nedostojnima spasenja. Njihovi svećenici daju monoteistima vijesti o mračnom paklu gdje će biti mnogo plača i škrgutanja zubima.
Prema njima, od toga će biti spašeni samo oni koji vjeruju da Bog trpi smrt, patnju, glad, žeđ, bol i da je ušao u smrtno tijelo i postao meso; inače, nema nade u spasenje.
Drugim riječima, oni vjeruju da će Džennet njihove mašte biti podijeljen između dvije velike nacije Evrope – Britanaca i Rusa – dok će svi monoteisti biti bačeni u pakao zbog zločina smatranja Boga slobodnim od svake mane i nesavršenosti.
Ono što pokušavam pokazati pišući sve ovo jeste da se Tevhid, u svom najčistijem obliku, ne može naći ni među jednim narodom na licu zemlje osim među sljedbenicima Časnog Poslanika (savs).
I ne postoji knjiga na zemlji, osim Časnog Kur'ana, koja je čvrsto posvetila milione ovoj svetoj doktrini i koja tako pobožno vodi čovječanstvo prema Jednom Istinskom Bogu.
Ljudi svake religije stvorili su vještačke bogove za sebe, dok je Bog muslimana Jedan, Vječni i Nepromjenjivi Bog, čiji su atributi isti danas kao što su bili i prije.
Sve ovo pokazuje istinitost poslanstva Osnivača islama izvan svake sumnje, jer se samo u njegovoj blagoslovljenoj osobi suština i svrha poslanstva dokazivo ispunjavaju.
Kao što se stvoritelj prepoznaje kroz svoje stvaranje, tako mudri i upućeni prepoznaju ovog Božanskog Reformatora kroz reformaciju koju je on donio.
Postoje bezbrojni drugi znakovi koji dokazuju da je Časni Poslanik (savs) uživao božansku podršku. Na primjer, je li išta manje od čuda da je siromašno, bespomoćno, nepismeno siroče došlo s tako prosvijetljenim učenjem – u vrijeme kada su se moćne nacije ponosile svojom ekonomskom, vojnom i intelektualnom snagom – da ih je ostavio bez riječi svojom besprijekornom logikom i argumentima, pa čak i ukazao na greške njihovih takozvanih učenjaka i filozofa?
I nije li, uprkos svom ranjivom stanju, svrgnuo moćne vladare i zamijenio ih običnim ljudima? Ako ovo nije bio znak božanske pomoći, šta je onda drugo bio?
Je li moguće da iko savlada cijeli svijet razumom, znanjem, moći i snagom bez božanske podrške?’ (Barahin-e-Ahmadija Tom I i II, Engleski prijevod, str. 136-138)
Hazreti Halifa (aba) je nastavio citirati Obećanog Mesiju (as) koji piše:
„Historija jasno svjedoči, kao i nekoliko ajeta Časnog Kur'ana… da se Časni Poslanik (savs), pojavio u doba kada su idolopoklonstvo, obožavanje stvorenja i sve vrste pogrešnih vjerovanja bili rašireni svijetom.
Svi ljudi su napustili istinske principe i skrenuli s pravog puta, a sljedbenici svake vjerske denominacije samo su slijedili puteve vlastitog izuma. Arapi su bili ogrezli u idolopoklonstvu, Perzijanci su se klanjali pred vatrom, a Indijci su podlegli stotinama oblika obožavanja stvorenja pored idolopoklonstva.
U to vrijeme napisano je nekoliko drevnih spisa i knjiga koje sadrže mitove u kojima su desetine Božjih ljudi obogaćeni, i postavljen je temelj za obožavanje avatara.
Kršćanstvo je bilo u najgorem stanju od svih, prema priznanju velečasnog Davenporta i nekoliko drugih zapadnih učenjaka. Postalo je teško okaljano zbog nemorala i nevjerstva svog sveštenstva, a njegove doktrine su također uzdigle ne jednog ili dva, već nekoliko na status bogova.“
Činjenica da se Časni Poslanik (savs) pojavio u vrijeme duhovne dekadencije, kada se snažno osjećala potreba za velikim duhovnim liječnikom i reformatorom i izvanrednim božanskim vodstvom, te da je svojim dolaskom obasjao svijet svjetlošću Tevhida i pravednog ponašanja, ukidajući idolopoklonstvo i obožavanje stvorenja – što je majka svih zala – jasan je dokaz da on nije bio samo pravi Božiji poslanik, već i najveći od svih poslanika.
Njegova istina je očigledna jer je u tim vremenima tame zakon Providnosti zahtijevao svjetlonošu, a Božija vječna praksa zahtijevala je da On pošalje pravog vodiča u svijet.
Božiji vječni zakon je da kada patnja i teškoće dostignu svoj vrhunac, Njegova milost se budi i On stvara sredstva za ublažavanje svjetskih nevolja.
Na primjer, kada suša uzrokuje tešku glad i ljudi su na rubu propasti, Plemeniti Bog uzrokuje kišu; kada dođe do epidemije i hiljade počnu umirati, On uzrokuje da se pronađu neka sredstva za pročišćavanje zraka ili neki lijek; Kada je nacija u kandžama tiranina, njega na kraju mijenja pravedni i dobroćudni vladar.
Na isti način, kada ljudi napuste Božiji put i odreknu se Tevhida i obožavanja Boga, On podiže nekoga kome podari savršenu viziju i časti ga Svojom riječju i objavom, kako bi vodio čovječanstvo i donio reformu zla koje se dogodilo. Istina je da je Bog Održavatelj od kojeg ovisi postojanje i kontinuitet svemira.
On ne lišava Svoja stvorenja Svojih dobroćudnih svojstava, niti ih suspenduje. Naprotiv, ona odmah dolaze do izražaja kada su potrebna.
Došavši do logičnog i neizbježnog zaključka da kad god nesreća pogodi svijet, suprotan Božji atribut stupa na snagu da razbije njen utjecaj; i naučivši iz historije, iz samog priznanja protivnika [islama] i iz tekstualnih dokaza Časnog Kur'ana da je, u vrijeme Časnog Poslanika (savs), svijet bio u previranju jer su svi ljudi okrenuli leđa putu Tevhida, iskrenosti i pobožnosti;
i znajući da je čovjek koji je izbavio svijet iz tame idolopoklonstva i politeizma i uspostavio Tevhid bio niko drugi do Časni Poslanik (savs), ne možemo a da ne zaključimo da je Časni Poslanik (savs) pravi vodič od Boga.’ (Barahin-e-Ahmadija, Tom I i II, engleski prijevod, str. 131-133, fusnota)
Ispunjavanje misije uspostavljanja jedinstva Boga u ovom dobu
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je u prethodnim hutbama prepričavao razne događaje o tome kako je Časni Poslanik (savs) nastojao uspostaviti jedinstvo Boga u svijetu.
Zatim, u ovom dobu, Bog je poslao Obećanog Mesiju, Hazreti Mirzu Ghulama Ahmada (as), da nastavi istu misiju Časnog Poslanika (savs). Obećani Mesija (as) bio je najistinitiji odraz Časnog Poslanika (savs) i primjera koji je on uspostavio.
Stoga je primjer Obećanog Mesije (as) i onaj koji bismo trebali oponašati do kraja slijedeći primjere i učenja koja nam je donio Časni Poslanik (savs).
Hazreti Halifa (aba) je citirao Obećanog Mesiju (as) koji piše:
„Također se treba suzdržati od širka [pripisivanja partnera Bogu] i ne treba obožavati ni sunce, ni mjesec, ni zvijezde, ni zrak, ni vatru, ni vodu, niti bilo šta drugo.
Također ne treba polagati vjeru u fizička sredstva kao da su Božiji partneri. Niti se treba oslanjati na vlastitu snagu, jer se i to svodi na idolopoklonstvo – širk.
Nakon što je učinio sve što je u njegovoj moći, treba to smatrati beznačajnim i ne treba se ponositi svojim znanjem ili svojim naporima, te treba sebe smatrati neukim i bezvrijednim.
Njegova duša treba uvijek ležati ničice na pragu Svemogućeg, tražeći Njegovu milost kroz namaz i dovu… Čovjek ovisi o učitelju za svoje znanje, ali njegovo znanje ostaje nepotpuno; Bogu ne treba učitelj, jer Njegovo znanje ne poznaje granice.
Čovjek ovisi o zraku za svoj sluh, koji je ograničen, ali Božji sluh je inherentan i neograničen. Čovjek ovisi o svjetlosti sunca ili drugih izvora svjetlosti da bi vidio, a njegov vid je ograničen, ali Bog vidi Svojim vlastitim svjetlom, a Njegov vid obuhvata sve.“
Da bi stvarao, čovjek zavisi od materije i potrebno mu je vrijeme, a njegova moć stvaranja je ograničena, ali Božija moć stvaranja ne zavisi od materije ili vremena, niti je na bilo koji način ograničena.
To je zato što su svi Njegovi atributi jedinstveni poput Njega samog, i ako bi čak i jedan od njih bio manjkav, svi bi se smatrali manjkavima.
Njegovo jedinstvo – Tevhid – ne može se uspostaviti osim ako se ne vidi da je On nenadmašan i u Svojoj Osobnosti i u Svojim atributima.’ (Predavanje Lahore, str. 10-12)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će čak i danas mnogi mladi postavljati pitanje: “Ko je stvorio Boga?” Obećani Mesija (as) je objasnio da je Bog, u stvari, primarni i konačni izvor svih stvari. On sam je Stvoritelj i nije stvoren jer su Njegovi atributi beskonačni.
Tri aspekta Božjeg jedinstva
Hazreti Halifa (aba) je dalje citirao Obećanog Mesiju (as) koji piše:
„Zapamtite, pravi Tevhid, koji Bog želi da ispovijedamo i od kojeg zavisi istinsko spasenje, jeste vjerovanje da Bog nema saputnika – bio to idol, čovjek, sunce, mjesec, mi sami, naše spletke ili naša lukavština – i smatrati Njega jedinog Izvorom sve moći i podrške, časti i poniženja, pomoći i podrške, i učiniti Ga predmetom sve naše ljubavi, obožavanja, dove, nade i straha. Stoga, nijedan koncept Tevhida nije potpun bez sljedeća tri aspekta:
(1) Tevhid u kontekstu Božije Osobe: Smatrati sve pored Njega nepostojećim, smrtnim i beznačajnim.
(2) Tevhid u kontekstu Božijih atributa: Vjerovati da niko ne posjeduje atribute Gospodara i Božanstva osim Osobe Svemogućeg, i da su svi oni koji izgleda održavaju i koriste stvorenju samo dio Božanskog plana stvari.
(3) Tevhid u kontekstu ljubavi, iskrenosti i odanosti: Ne povezivati nikoga s Bogom u smislu ljubavi i odanosti, te se potpuno uroniti u Njega. Židovi su izgubili pravi koncept Tevhida, onaj koji čini osnovu spasenja i obuhvata ova tri aspekta. Njihovo loše ponašanje jasno je svjedočilo da je njihovo vjerovanje u Boga bilo samo verbalno, dok u dubini duše nisu vjerovali u Njega.’ (Četiri pitanja gospodina Sirajuddina, kršćanina, i njihovi odgovori, str. 26-27)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da moramo dati sve od sebe da širimo poruku o Božijem jedinstva. Dovio je da možemo djelovati u skladu s misijom koju je Obećani Mesija (as) poslan da izvrši – poruku o Božijem jedinstvu koju je donio Časni Poslanik (savs) – koju je poslan da održi, i da i mi budemo oni koji će je širiti svijetom. Ovo je jedini način za spasenje svijeta; nema drugog puta.
Dženaze
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će predvoditi dženazu-namaz u odsustvu sljedećih osoba:
Khavaja Zafar Ahmad, bivši amir(predsjednik) džemata Sialkota(Pakistan). Živio je u SAD-u, gdje je i preselio. Uvijek je bio posvećen služenju Zajednici i imao je snažnu vezu s Halifom, koju je usadio i svojoj djeci.
Hazreti Halifa (aba) je posvjedočio da je zaista bio vrlo iskren i odan Zajednici. Tokom svog života služio je Zajednici na različite načine. Strastveno je volio služiti gostima Obećanog Mesije (as).
Nikada nije govorio na nepristojan način o nosiocima funkcija, niti je to dozvoljavao drugima. Uvijek je bio spreman odgovoriti na poziv na služenje. Tokom svog života održavao je potpuno povjerenje u Allaha i bio je posvećen namazu.
Služio je svojoj majci dugi niz godina. Iza njega su ostale supruga i tri kćerke. Kada je služio kao amir, bio je lično povezan sa svim područjima pod svojim nadređenjem, uključujući i sela. Bio je jako pun ljubavi, iskren i ponizan. Hazreti Halifa (aba) je dovio da mu Allah podari oprost i milost.
Izrago Halido iz Burkine Faso. Bio je u vojsci i stacioniran u selu koje su napali teroristi, zbog čega je poginuo u 40. godini života. Bio je odan sluga.
Prihvatio je Ahmedijat 2007. godine zajedno sa suprugom; jedini u svojoj porodici koji su to činili. Redovno je davao finansijske priloge i učestvovao u aktivnostima u zajednici. Bio je vrlo poštovan i spreman pomoći u svakom trenutku.
Bio je dio grupe koja je biciklom prešla preko hiljadu kilometara od Burkine Faso do Gane kada je Hazreti Halifa (aba) posjetio zemlju 2008. godine. Uvijek bi se odazvao pozivu za službu i marljivo radio kad god je to bilo potrebno.
Bio je izuzetno predan. Čak i kada nije imao posao, brinuo se kako može nastaviti služiti Zajednici. Iza njega su ostali majka, supruga, sin i dvije kćerke. Hazreti Halifa (aba) je dovio Allahu da mu podari oprost i milost.