Ljudi izvrsnih osobina

Kratki sadržaj

Poslije proučenog Šehadeta, Euze i Sure El-Fatiha, Hazreti Halifatul Masih V (da Allah bude njegov pomagač) je rekao:

Hazreti Sabit bin Halid Ensarija je pripadao plemenu Benu Maalik ogranak plemena Nađđar. Učestvovao je u bitci na Bedru, Uhudu i Jamami. Prema nekima, postao je šehid u toku incidenta Bir i Mauna.

Hazreti Abdullah bin Urfata je sljedeći ashab. On se preselio u Abesiniju zajedno sa Hz. Džaferom bin Ebu Talibom. Učestvovao je u Bitci na Bedru.

Hazret Utba bin Abdullah. Majka mu se zvala Bušra bint Zaid. Učestvovao je u bai’atu (zakletvi) na Akbi i u bitci na Bedru i Uhudu.

Hazreti Kais bin Ebi Sa’sa. Njegov otac se zvao Amr bin Zaid. Kako god on je bio poznat po tituli Ebu Sa’sa. Njegova majka se zvala Šaiba bint Asim. On je učestvovao u bai’atu na Akbi zajedno sa sedamdeset Ensarija. Imao je čast da učestvuje u bitci na Bedru i Uhudu. Časni Poslanik ga je postavio za vođa od Saakah. Saakah je dio armije u pozadini koja je zadužena za zaštitu. Jedne prilike je pitao Poslanika (savs):” O Allahov poslaniče (savs)! Za koliko dana trebam da završim čitanje Časnog Kur’ana?” Časni Poslanik (savs) je rekao za petnaest noći. Hazreti Kais je rekao da on može da završi i prije. Onda je Časni Poslanik (savs) rekao da to uradi u roku od dva Petka. Za ovo on je rekao ja mogu i prije završiti. On je učio Kur’an na svoj način. Nastavio je ovako dok nije ostario i njegov vid je bio puno oštećen da je morao platno preko očiju vezati, onda je počeo da čita Kur’an u toku petnaest dana. Govorio je: ‘da sam poslušao prvi savjet Časnog Poslanika (savs).’

Hazreti Ubejda bin Haris je pripadao plemenu Beau Muttalib. On je bio blizak rođak Časnom Poslaniku (savs). Njegova titula je bila Ebu Haris, a prema nekima Ebu Mu’avija. Majka mu se zvala Sukhaila binkt Huza’i. Hazreti Ubejda je bio deset godina stariji od Časnog Poslanika (savs). On je bio među prvima koji su prihvatili Islam. On je postao Musliman prije nego što je Časni Posalnik (savs) ušao u Dar-ul Arkam (Kuća koja je bila izabrana da se Muslimani skupljaju da obavljaju namaze u tajnosti). Časni Poslanik (savs) je gledao Hazreti Ubejda sa velikom časti i ponosom.

U toku bitke na Bedru, on se borio u odbranbenom duelu protiv Valida bin Utbah. Dalji detalji od ovog napada su proizvedeni u Sunan Ebu Dawud: Hazreti Ali (ra) prenosti:” Utah bin Rabii’ah, kojeg je pratio njegov sin i brat su došli naprijed i naglasili su, “Koji od vas će da nam se suprostavi?” Mnoga omladina od Ensarija su mu odgovorili. Utbah ih je upitao:” Ko ste vi?” Oni su odgovorili:”Mi smo Ensarije.” Utbah je onda rekao:” Mi nemamo problem sa vama, mi se samo želimo da borimo sa našim rođacima.”

Onda je Časni Poslanik (savs) rekao;” O Hamza ustani, O Ali ustani i o Ubejda bin Haris ustani i idite naprijed.” Hazreti Ali dalje govori:”Čim smo čuli poziv Časnog Poslanika (savs) Hazreti Hamza je pošao prema Utbi, ja sam krenuo prema Šajbu i Hazreti Ubaida bin Haris se sukobio sa Validom njih obadvoica su bili puno ranjeni. Onda smo se okrenuli prema Valiidu i ubili smo ga a Ubaidu bin Harisa smo odnijeli sa bojnog polja. U toku sukoba Utbah je udario Hazreti Ubaida u dio noge ispod koljena i bila je kompletno odsječena. On je preminuo u Safri mjesto blizu Bedra, i bio je ukopan tu. U vrijeme njegove smrti Hazreti Ubaida bin Haris je imao 63 godine.

Poslije spominjanja ovih ashaba, Hazur kaže: ‘ Želim da spomenem osobu koja je dugo vremena dala svoj život u službu Džemata i koji je bio misionar iz Indonezije koji je preminuo nekoliko dana prije. Njegovo ime je gospodin Sujuti Aziz Ahmad preminuo je 19 Novembra. Zaista smo Allahovi i njemu se vraćamo.

Gospodin Sujuti je imao problema sa srcem i otišao je u Rabvu za tretmant. U Rabvi Tahir Heart Institutu je imao operaciju, ali stanje mu se nije popravilo i preminuo je. Iza sebe ostavlja dva sina i dvije kćeri i desetero unučadi. Šestero od njih su Vakfenau.

Gospodin Sujuti Aziz Ahmad je rođen 17 Augusta 1944 godine u Bone, Južni Sulawisi. Studirao je u Medresi Džamija Rabvah od Septembra 1966 do Oktobra 1971. Aprila 1972 postavljen je kao centralni misionar u Indoneziji. 1985 godine je dobio Šahid diplomu, zbog njegove odlične službe kao misionar. 2000 godine obavio je Hadždž.

Od 1972 godine do 1979 godine služio je kao misionar u Južnoj Sumatri, Lampungm, Jambi i Bengkulu.

Od 1979 do 1981 služio je kao nastavnik za Mu’alimiin.

1981 godine bio je postavljen da služi kao misionar u Purwokerto. 1982 bio je postavljen kao asistent direktora za Mu’aliimiin i Muballighiin časove.

Od 1982 do 1992 služio je kao direktor za medresu Džamija Ahmadijja Indonezija. U tom periodu, 1985 dodjeljena mu je Šahid diploma.

Od 1992 do 2016 bio je glavni za Tablik. Od 2016 do svoje smrti je služio kao Direktor medrese Džamija Ahmadijja Indonezija.

1973 godine oženio je gospođu Afifu, kćerku od misionara Abdul Vahid  iz Sumatra. Ona je bila starija sestra od Maulana Abdul Basit, koji je Amir Indonezijskog Džemata. Imali su četvero djece Varda Khalid, Harith Abdul Bari, Sa’adat Ahmad i ALijah Atijjatul Aliim. Afifa Sahiba je preminula 2009 godine. Sujuti Sahib je poslije oženio Arina Damajinti Sahibu, nisu imali djece.

U vezi prihvatanja Ahmadijjata u njegovoj fameliji, dao je interviju u vezi ovoga za MTA gdje je rekao:” Glavni razlog za mene i moju fameliju da damo bai’at je bio radi mog djeda, koji nam je naredio da će u kasnijem vremenu da se pojavi Imam Mahdi i da ga moramo prihvatiti. Da bi održali ovo naređenje on i njegova familija su se dva puta selili. 1959 moja familija se odselila u Lampung. 1963 misionar Maulana Zaini Dehlan Sahib je došao da nam govori o Ahmadijjatu u Lampungu. Rekao nam je da se Imam Mahdi pojavio. Ja sam ga upitao u vezi dokaza u vezi njegovog dolaska, on nam je dao knjigu dokazujući istinitost Mesije kasnijih dana i rekao je da pročitamo. Kad sa pročitao ovu knjigu bio sam siguran da Mesija koji je trebao da se pojavi je niko drugi osim Imam Mahdi Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadijana (a.s).” On kaže 13 Februara kad je imao 19 godina on i 40 članova njegove familije su uzeli bai’at preko Maulana Zaini Dehlan Sahiba.

Onda je rekao:” 1963 godine Vakiil-ul-Tabšir Sahib je posjetio Badung iz Rabve, ja sam bio prisutan tu. Istina je bila još jasnija meni poslije ovog programa i kad sam upoznao misionare. 1963 godine Maulana Ebu Bakr Ejub Sahib, on je bio misionar u Južnoj Sumatra nas je posjetio u Lampungu održao je seminar za trening novih Ahmadi Muslimana. Poslije ove posjete poslao je izvještaj Raiis-ul-Tabligh, Maulana Sejid Šah Muhammed Đilani Sahibu i rekao mu je da imaju neki ljudi iz Bogas plemena koji su uzeli Bai’at u Lampungu i nemamo misionara iz njegovog naroda, a imamo iz Java i Sunda naroda. On je rekao da je upoznao mlade ljude koji mogu da budu poslani u Rabvu da studiraju.

On onda kaže da je on bio jedan od troice maladih ljudi na listi. Poslije im je bilo rečeno da predaju za pasoše i vizu. Kako god tad je bilo teško političko vrijeme i nisu mogli da apliciraju. 1966 godine kaže da je aplicirao za vizu u Pakistanskoj ambasadi i za 15 minuta je dobio vizu.

On dalje govori da je stigao u Karači i tu je odsjeo jednu noć i s vozom je stigao u Rabvu. Kad je stigao na stanicu, hodao je do Džamije. On dalje govori da ga je puno studenata dočekalo kad je stigao i izrazili mu dobrodošlicu. Okruženje je bilo drugačije i bilo je vrlo teško da se navikne na početku, ali kako god kaže da je uspio da se navikne. Poslije tri dana bio je upisan u Medresu.

Tu je bio jedan profesor koji se zvao Hazreti Master ‘Ata .

Upisao sam se u Džamiju ( fakultet) poslije tri dana. Bila je jedna osoba među profesorima, koji se zvao Hazrat Master ‘Ata Muhammed Sahib. On je bio ashab Obećanog Mesije (a.s). On dalje navodi da je imao čast da upozna, nekoliko ashaba Obećanog Mesije u toku vremlena kad je boravio u Rabvi.

Kaže da se trudio da uvjek provodi vrijeme sa ashabima Obećanog Mesije (a.s) i masirao bi njihova stopala dok je razgovara sa njima.

Dok je govorio u vezi događaja kad je Hazreti Halifatul Masih III (rh) bio izabran za Halifu, oni su se sastali sa njim. On kaže da ga je Hazuur pomilovao po licu i rekao:” Došli su iz Indonezije.” Tu su još bili studenti iz drugih zemalja. Hazreti Halifatul Masih II (rh) je onda rekao:” Svi ste vi došli iz daljine, i svi ste vi moja djeca.” Duhovno svijetlo Halifatul Masih III (rh) je uvjek ostalo uz nas i sve naše poteškoće su postale lahke.

Hazuur (rh) je naredio:”Možete doći meni kad imate bilo kakve poteškoće.” On kaže: ”Kad sam trebao da se vratim u Indoneziju, otišao sam kod Hazuura (rh) prije mog odlaska. Hazuur me je upitao da li mi išta treba. Rekao sam da želim knjiga. Otišao sam u ured ali nisam mogao da dobijem nikakve knjige. Hazuur je onda uzeo svoju olovku i napisao:”Dajte knjige Sujuti. Brzo poslije sam dobio Ruhani Khazain, koje i danas imam. Prije nego što sam otišao Hazuur me je zagrlio i šapnuo mi je:’ Nikad nemoj da budeš neposlušan svome Gospodaru. Ovo je moj savjet tebi.’”

Onda je spomenuo u vezi događaja kad ga je Šariif Ahmad Baugis Amir Indonezije poslao na Filipine 1992 godine da se pobrine za internacionalni bai’at koji je trebao  da se tu dogodi i rekao mi je:” Ovo je prema instrukcijama Halifatul Masih IV (rh).” Ja sam njemu rekao:” Ja sam vrlo slab i ne govorim njihov jezik. On je rekao:”Ja imam punu vjeru u tebe.” Ja sam mu odgovorio ako su ovo instrukcije spreman sam da idem. Otputovao sam i da bi stigao tu morao sam da prođem kroz Manila i Zambwakasti. Nešto sam pojeo i dobio sam koleru i bio sam vrlo slab. U ovom stanju molio sam Allaha: ’O Allahu ako umrem ovdje gdje nema Muslimana ko će mi dženazu klanjati. Te noći sanjao sam san da me je medicinska sestra u uniformi posjetila. Dok me je dirala po om čelu puhnula je zrak na mene. Istog trenutka sam osjetio da se moje cijelo tjelo ohladilo. Potpuno sam se oporavio slijedećeg jutra, i otputovao sam u Tavi-Tavi. Hvala Uzvišenom Allahu 130 ljudi se pridružilo Džematu u toku 3 mjeseca.”

Abdul Basit Sahib, Amir Džemata u Indoneziji piše:”Ja znam Sijuti Aziz Sahiba kao svog zeta i misionara. On je bio vrlo jednostavna osoba i bio je vrlo ponizan i mehkog srca. Bio je živi primjer strpljivosti i izdržljivosti u svim slučajevima. Uvjek se molio Allahu, klanjao Tahadžud redovno, uvjek je pokazivao veliko povjerenje u Uzvišenog Allaha  i veza sa istitucijom Hilafeta i Halifom je bila na velikom nivou koji je pun ljubavi i iskrenosti. Davao je prednost Džematu iznad svih ostalih osobnih stvari. Uspješno je služio Džemat. Šta mu je god bilo povjereno da radi, izvršavao je to sa punom iskrenošću i lojalnosti. Nije bilo važno da li to bila služba kao misionar, učitelj, direktor… Bio je odličan model i primjer osobe koja dodjeli svoj život za službu džemata.”

Ma’suun Sahib, potpresjednik Medrese Džamija Ahmadijja Indonezija kaže:” Sujuti Sahib bi predavao čas prevod Časnog Kur,ana trećem, četvrtom i petom razredu. Predavao je čas Kalaam Mubašir klasi (Zadnja godina medrese). Da bi predavao ovaj čas, preveo je knjigu Irfaan i Ilahi na Indonezijski jezik. Kad je postao slab radi bolesti i nije mogao da hoda, njegovi studenti bi dolazili u njegov ured da im predaje. Predavao je čas 8 Novembra prije nego što je odputovao u Rabvu. On je uvjek govorio:” Godine medrese su povećane na 7 godina i Hazreti Halifatul Masih je ovo odobrio. Tako vi svi morate da radite vrlo naporno da ispunite Hazurove naređenje”

Njegova kćerka Mardija Sahiba piše:”Moj otac je potpuno posvetio svoj život za vjeru. Proveo je cijeli život u službi Džemata, do mjere da je rijetko putovao sa porodicom radi porodičnog vremena. Mi smo uvjek znali da je ovo kako osoba koja da svoj život za džemat provodi svoj život. On je naučio svoju djecu da Vakf i Zindagi osoba provodi svoje vrijeme kompletno u službi Džemata. Što se tiče našeg treninga moj otac nije davao previše savjeta, radije on je bio primjer. On je služio i pomagao moju majku kad se razbolila i radio je sve obaveze u kući. Pravio je sehur i iftar u toku Ramazana sam. Nikad nije pitao nikoga da to radi za njega. Imao je naviku da sve radi svojim rukama.”

Njegov sin Sa’adat Ahmad Sahib piše:” On nas je trenirao sa strpljenjem, ali nam  je puno usmjeravao pažnju na namaze. U toku kad smo bili djeca, on bi nam naredio da idemo da klanjamo namaze u džamiji. Ako me ne bi vidio u džamiji on bi došao i odveo bi me u džamiju. Uvjek nas je savjetovao da nikad ne izostavljamo namaze, i da uvjek klanjamo sunete i učimo Kur’an.”

Njegova kćerka Atijjatul Aliim kaže:” Moj otac je uvjek govorio istinu. Nikad ni u šali nije rekao laž. Nikad nije propuštao Tahadžud i klanjao je svoje namaze u džematu u džamiji. Jedino kad je bio bolestan, ja ga nikad nisam vidjela da klanja pet dnevnih namaza kod kuće.”

Njegova druga supruga kaže:” Prije nego što je otišao u Rabvu, rekao je meni i djeci:” moje potomstvo, familija i ukućani je Hilafet i moj život i smrt je za Džemat.”

Ove godine prisustvovao je na Dželsi u Njemačkoj. Previše je želio da prisustvuje iako su ga njegova djeca savjetovala da ne putuje jer je bio bolestan, on je rekao da želi da vidi Halifu. I došao je na Dželsu u Njemačkoj i imali smo sastanak. Njegova supruga je također rekla: ‘on je bio odličan suprug i od njega sam naučila važnost poslušnosti. Nikad se nije brinuo za svoje zdravlje kad je bio u pitanju posao za džemat.

Zet gospodina Sujuti Aziza, Zaki Sahib kaže:” 2005 godine kad nam je bilo javljeno da će da napadnu naš centar, Hudamima je bilo naredjeno da dodju i da zaštite centar. I ja sam bio tu. U to vrijeme Sujuti Sahib je bio glavni za tablik, primjetio sam da on nikad nije bio zastrašen od ove situacije. Dolazio je u sred noći i sastajao se sa Hudamima i ohrabrivao ih. Imao je ogromnu ljubav prema Hilafetu. On bi govorio da je dao svoj život za džemat, tako šta god bude radio to je prema uputama i odobrenju Halifatul Masiha.

2017 godine imao je moždani udar, i u to vrijeme nije mogao čisto ni da govori, ali ni ovo ga nije zaustavilo da konstantno nastavi da proučava knjige i da ide i predaje studentima u Džamiji.

Ahmad Sahib, Secretar Tarbijata (moralnog treninga) piše:”Ako bi mu iko  dao dobar savjet, on bi se otvoreno zahvaljivao sa velikim poštovanjem, a kad bi ikad bio u teškoj situaciji, uvjek bi pitao za prijedloge drugih.”

Ahmed Nur Sahib misionar, kaže:” Živio je vrlo jednostavan život i bio je vrlo poštovan. Uprkos starim godinama, bio je vrlo aktivan u džematu, kao da je on bio mlad čovjek. Jednom mi je dao savjet kojeg ću  se uvijekti, a to je da se nikad ne okrenem od Allaha, i da uvijek Allaha pitam jer Allah ne odbija molitve Njegovih sluga. Kad sam imao razgovor za moju Šahid godinu (zadnja godina u Medresi u Džamija Ahmadijja) savjetovao me je na vrlo emocionalan način, suze su lile niz njegovo lice rekao je:”Nikad nemoj da napustiš svoj Vakf (zakletvu da ćeš dati svoj životu u službi vjere) ko god napusti svoj Vakf je gubitnik.”

Druga osoba piše da je Sujiti Sahib kad je bio u posjeti Kindari rekao:” Ako imate ikakvih unutrašnjih i spoljašnjih problema, dok vi savjetujete ljude da se drže sistema u džematu, idite naprijed bez ikakvog straha, jer vi imate pomoć Uzvišenog Allaha. Kako god ako vas članovi džemata kritikuju radi vaših osobnih nedostataka onda trebate da preispitate svoje stanje i da se promjenite.”

Nikad se ne brinite za posao u džematu, trebate da imate potpunu vjeru u Allaha i da imate čist nijet. Kako god, ako osoba ima bilo kakav osobni nedostatak onda oni trebaju da dobro preispitaju svoje stanje.

Halod Ahamd Khan Sahib misionar piše:” U toku dok smo bili studenti u Medresi. Sujuti Sahib je bio sjajni primjer duhovnog i moralnog primjera. Davao je veliku pažnju namazima u džematu. Uvjek bi bio na vrijeme u džamiji ili bi dolazio dosta ranije i ovo je nastavio sve do svoje smrti. Iako je njegovo zdravlje bilo vrlo slabo nastavo je da izvršava svoje dužnosti prema namazima na najbolji način.

Drugi misionar Hašim Sahib piše:” Imao sam čast da mi Sujuti Sahib predaje ilmul Kalam u džamiji. Njegov stil predavanja je bio da u toku predavanja postavlja pitanja studentima i da ih hvali kad mu danu dobre odgovore. Jednom je pitao koji je najveći dokaz za istinitos Obećanog Mesije (a.s) Mi smo svi dali razne ajete i hadise. On je rekao da je on najveći dokaz za istinitost Obećanog Mesije a.s. Takodjer svaki Ahmadi bi trebao da smatra sebe da je najveći dokaz istinitosti. On je rekao da svi moramo imati standard gdje smo svi mi dokaz njegove istinitosti. Ovo je bio njegov stil moralnog treninga, da ako mi svi u potpunosti pratimo učenje Ahmadijjata koje je učenje istinskog Isama, onda ćemo svi postati znak istinitosti. On je slušao Halifine hutbe vrlo pažljivo. Kad bi slušao moje hutbe razgovarao je sa studentima o njima i brinuo bi se da li su studenti napravili zabiljeske u vezi hutbe. Uvijek je provjeravao da li su oni razumjeli poruku koju je Halifatul Masih dao u toj hutbi, uvjek ih je savjetovao u vezi poslušnosti prema Hilafetu.

Šamsori Mahmuud Sahib misionar piše:” Sujuti Sahib je bio uspješni Vakf i Zindagi. Jendom me je savjetovao i rekao:” kad si dao svoj život za službu vjere, moraš da se potrudiš da nikad ne budeš nemarljiv. Da budeš nemarljiv je kao da odbacuješ Džemat, ovo uvjek zapamti. On je ovo ponavljao i vidjeo sam kako su njegove oči bile pune suza.”

Jusuf Ismail Sahib misionar piše, kad sam bio postavljen za regionalnog misionara otišao sam kod njega. Sujuti Sahib je tad bio Raisul Tablik. Pitao sam ga zašto je baš mene stavo za regionalnog misionara. Ja imam puno nedostataka i nemam iskustva. Nisam ja zaslužan da budem regionalni misionar. Imaju mnogi drugi koji su bolji od mene i da je trebao da nekog drugog postavi. Sujuti Sahib je rekao:” Ko ti je rekao da si postavljen kao regionalni misionar zato što si zaslužan za to? Dato ti je povjerenje kao regionalani misionar da bi razvio svoje znanje i da bi bio pažljiviji. Rekao je mi smo svi slaba ljudsak bića. Kako god, ako razvijemo jaku vezu sa Uzvišenim Allahom, onda svi naši poslovi postaju lahki. Zato uvjek zapamti, da li ti bio regionalni misionar ili ne, moraš da imaš jaku vezu sa Uzvišenim Allahom. Jednio tad ćeš postići uspjeh i tvoj posao će da postane jednostavan za tebe.

Generalni menadžer za MTA Akhanur Sahib kaže:” Jednom smo prolazili kroz težak period u vezi kojeg sam ja pisao Sujiti Sahibu da se moli za nas. Nije mi odgovorio odmah, kako god kad sam ga posjetio prvo što me je upitao je dal li sam napisao pismo Hazrati Halifatul Masih za molitve? Kad sam mu rekao da jesam bio je vrlo veseo i rekao je da je to ispravno postupanje. I oči su mu bile pune suza. Možemo da vidimo njegovu duboku ljubav prema HIlafetu iz ovoga. Slično kad god bi neko spominjao temu da se uspostavi veza sa Hilafetom on bi uvjek bio pun emocija. Hvala Uzvišenom Allahu bio je Musi. Preminuo je u Rabvi, Pakistan 23 Novembra. Njegovo tjelo je prebačeno iz Paksitana u Indoneziju i dženaza mu je bila 24 Novembra. Veliki broj ljudi je prisustvovao njegovoj dženazi. Da Svemogući Allah uzdigne njegov status i da mu podari veliki status u Džennetu. Da Allah podari sabur njegovoj porodici i da omogući da njegovi potomci nastave u njegovim stopama.