Osobine iskrenih vjernika

Kratki sadržaj

Nakon tašahuda, taawuza u sure Fatiha, hazreti halifatul Masih V je rekao da bi najprije želio spomenuti nešto u vezi ovog mjesta koje je džemat dobio za održavanje džuma namaza, I gdje kažu da će se sljedeća džuma održati. Zbog velike blizine ovog mjesta sa aerodromom, I dolaska I odlaska aviona,moguće da će nekada biti neke buke I da će ponekad biti jako bučno.

Huzur je rekao, da uprkos toj buci, on će stalno pokušavati da priča dovoljno glasno kako bi svi prisutni mogli razumjeti njegove riječi. Ako zvuk od aviona ostane na trenutnom nivou, onda je to I podnošljivo. U svakom slučaju, džuma se ne može održavati u Baitus Subuh, jer je mjesto previše malo. Dalje su rekli, da oni nisu mogli dobiti nikakvu drugu salu ili mjesto da iznajme pri pristojnoj cijeni. Međutim, Huzur je rekao da se mogla naći sala na drugom mjestu, da su aranžmani za to bili napravljeni na vrijeme. Naši ljudi imaju naviku da započinju posao u zadnjoj minuti, I da željno misle da će posao biti završen do kraja dana. Sa Allahovom milošču, zadaci su završeni u džematu često I u hitnim situacijama, I način na koji mi možemo da ispunimo ovakve zadatke se manje više ne može porediti sa drugima. Međutim, ovo ne znači da ne trebamo unaprijed zajedno planirati. Zbog željnog razmišljanja, nemara I ne obraćanja pažnje, još uvijek nismo dobili dozvolu da održavamo džumu namaz ili druge programe u novim zgradama sa druge strae Baitus Subuh, Baitul Afiyat.

Huzur je dalje rekao da čim se kupio Baitul Afyat, trebalo je započeti ozbiljan posao kako bi se dobila dozvola ili kako I se napravile bilo kakve izmjene za  njegovo korištenje. Da se odmah krenulo sa poslom, onda se ne bi suočavali sa ovim ogromnim preprekama danas.

Huzur je rekao, da će možda Amir sahib I uprava reći da to nije temeljni razlog ili da je to neizbježno. U svakom slučaju, to je slabost sa njihove strane, jer po navici ostavljaju stvari za kasnije, zbog čega se suočavamo sa teškoćama danas. Neka Uzvišeni Allah da mudrost I razum upravi,neka ih sačuva od uplitanja u željno razmišljanje I neka ih omogući da izvršavaju svoje dužnosti ispravno, razumjevajući činjenice I stvarnost.Pošto ste odabrali svoje dužnosnike, onda je vaša dužnost da se stalno molite za njih, da svoj posao obave mudro.

 

Huzur kaže da je druga opcija bila da samo određeni broj muškaraca prisustvuje džumi namazu a da žene ne prisustvuju. U Pakistanu I u nekim drugim mjestima, gdje postoji protivljenje Ahmedija zajednici, žene su ograničene u pogledu prisustvovanja džumi. U Alžiru,je za nas u potpunosti zabranjeno održavanje džuma namaza. Ali tu su ta ograničenja zbog nepravednih zakona ili zbog straha od protivnika, dok ovdje postoji vjerska sloboda tako da su bilo kakva ograničenja samo zbog slabosti I pokazivanja nemara u određenim stvarima.

Nakon ovih nekoliko riječi, Huzur je potom rekao, da je za današnju hutbu prvobitno izabrao drugačiju temu. Međutim, kako je trebao predvoditi dženaza namaz od umrlih, neke od njihovih priča su se otkrile, I zbog toga je odlučio da kaže nešto o njima. One uključuju šehida, misionara I unuku Obećanog Mesije a.s. Neke od osobina koje su posjedovali, su primjeri milosti za sve ljude u Džematu, I oni su uzori za mnoge od nas, od kojih možemo dobiti neke pouke. I onda je Huzur rekao kako smatra da je primjereno detaljno govoriti o ovim umrlim, radije nego ih ukratko spomenuti. Svi oni su oni koji su ispunili svoj zavjet I namjere I dali prednost vjeri nad svjetskim stvarima, I vratili se svom Stvoritelju u tom stanju.

Prvi od umrlih je naš brat šehid, professor u penziji dr. Ashfaq Ahmad Sahib, koji je postao šehid prošlog petka. Bio je sin Sheikh Sultana Ahmad Sahiba iz Lahora I imao je 68 godina. Prošlog petka, je sjeo u svoje auto I krenuo prema Baitul Tauheedu na džumu namaz. Na putu jedan protivnik Ahmadijata, koji je bio na motoru, ga je upucao, I on je ubijen. Sigurno smo svi Allahovi I Njemu ćemo se vratiti.

Ahmadijat je započeo u njegovoj porodici kroz očevog djeda, Sheikh Abdul Qadir Sahiba, kada je Obećani Mesija a.s. bio u Ludhiani. Njegova porodica je porijeklom iz Sangroora, Istočni Punđab, Indija. Nakon što je starješina tog područja, Pir ,Meeraan Baksh Sahib prihvatio Ahmadijat, on je pozvao djeda šehida da učini isto. Djed se zajedno sa svojom porodicom pridružio Ahmedijatu.

Allahovom milošću umrli je bio Moosi. Imao je ogromnu ljubav prema hilafetu. Bio je redovan u obavljanju Tahadžud namaza. Bio je vrlo gostoljubiv I pomagao je u službi ljudima. Uvijek se pridruživao dužnosnicima I bio je jako pobožna I iskrena osoba. Uvijek je bio na čelu služenja Zajednici I posjedovao je visok moralni standard. Bio je jako entuziastičan u pozivanju drugih Bogu. Pošto je imao visok moralni standard I bio jako prijateljski nastrojen I društven, uvijek je bio prihvaćen od strane studenata I kolega. Često bi pozivao svoje kolege kući na večeru, gdje bi na dobar način predstavio Ahmadija zajednicu. Zbog ovoga bi nekad dobio nešto slatko ali on nije brinuo o takvim stvarima. Od djetinjstva, je imao veliku strast da služi Zajednici. Radio je u raznim odjelima džemata. Nakon što se smjestio u Sabsazaar, odlično je služio kao Sadr I Naib Zeem-e-Aaala. Bio je određen ove godine kao sekretar Dawatalillah u Alami Iqbal Gradu u Lahoru.  Na odličan način je započeo ovaj zadatak I formirao programe.

Njegov brat kaže da je šehid imao san u vrijeme hazreti Halifatul Masiha IV r.h. Njegov brat kaže , da sam se iznenada sjetio sna dva dana poslije. Rekao je da u snu vidi da se daje obavjest, u džamiji u području koje je neahmadi, da je halifatul Masih IV preselio. Vidio je u snu, da u sandučiču ispred kuće stoji nož. On je ovo interpretirao u to vrijeme, da se viđenje noža poredi sa žrtvama koje će džemat morati napraviti.

Najvljivanje smrti hazreti Halifatul Mesiha IV r.a. u njegovom snu je moglo značiti da će u toku njegovog vremena Zajednica napredovati do takvog stepena da će njegova smrt biti posebno proglašena na govornicama.

Po njegovom mišljenju ovaj san je bio ispunjen kroz proglase koji su dati na MTA a nož je ukazivao na ubistvo ovog ubijenog (šehida). Ovo je bilo njegovo tumačenje, koje je izgleda bilo tačno – da je značilo njegovo ubistvo koje se dogodilo.

Drugi umrli o kojem ću govoriti je poštovani h. Nasir-ud-din sahib, misionar na dužnosti u istočnom Godavari, Indija, koji je umro 7. Aprila 2017 zbog utapanja u Godavari rijeci. Imao je 42 godine – ‘Zaista Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti’.

Otac umrlog, uvaženi A. Shahil Hameed, bio je prvi Ahmadi u svojoj oblasti Kavishri Kerala i Ahmadija Džemat je preko njega bio osnovan u toj oblasti, dok je njegova majka, uvažena Chila Kerobi sahiba bila među pionirima Ahmadijata (u toj oblasti). Umrli je diplomirao u 2000 u školi (Đamia Ahmadija) u Kadianu i služio u raznim oblastima Telangana i Andhra provincije kao vrlo uspješan misionar. Takođe je služio u jednom od većih Džemata u Shinta Konta. On je pazio na sve džemate koji su mu bili dodijeljeni tako što ih je obučavao s velikom mudrošću. U vrijeme njegove smrti služio je kao misonar na dužnosti istočne Godavari oblasti.

Njegova žena kaže da su morali živjeti na određenim mjestima gdje je bio samo centar Džemata i zato bi klanjao namaz u džematu sa svojom ženom i djecom i držao im ders (predavanje o Kur’anu) i nastavio je s ovom praksom pravo do dana prije svoje smrti. U tome leži velika pouka za misionare kad  članovi Džemata stanuju daleko i niko ne dođe radi namaza čak i onda se namazi moraju klanjati makar tako da okupite svoju porodicu da naprave skup. Uprkos oštrog suprotstavljanja on je ostao odan svom vakf-u (zavjetu da je život posvetio služenju vjeru) i nikada nije pisao Centru da bude premješten.

Njegova jednostavnost je bila takva da njegova žena kaže da nikada nije kupio namještaj i da nisu imali svog namještaja u kući. Uvijek je govorio da su oni posvetili život služenju vjeri i da će ići gdje god im Džemat odredi da idu i zato njihov namještaj i lične stvari ne trebaju postati prepreka kad budu premješteni negdje drugo. Prema tome se trebaju snaći i upravljati s onim što im je Džemat dao. Ovo je takođe primjer za vakf-e-zindagi (koji posvete život služenju vjeri).

Prošle godine je bio premješten u Amla Porum i tamo je bio tako predan poučavanju djece Časnom Kur’anu da je svaki dan putovao kilometar pješke ili na biciklu, poučavao ih i vratio se natrag. Ovo je takođe primjer za misionare.

Takođe je govorio da je često u snu vidio hazreti Musleh Mauda i svog oca i njegov otac bi mu davao znak i pozivao ga. Prema tome, on je stekao položaj šehida s ove tačke gledišta kao i stoga što je bio odsutan služeći vjeri i u toku ovog vremena je umro i zato je ovo takođe forma šehida. On je bio izuzetno predan, obavljao je tahadžud (dobrovoljne namaze prije zore) i bio izuzetno hrabar mudžadid (onaj koji se bori) na polju propovijedanja i mnogo puta su ga protivnici uhvatili i fizički ga proganjali.

Jedan mualim, Wazir sahib kaže da je umrli bio redovan u obaljanju tahadžud namaza, da je svoje namaze klanjao s krajnom poniznošću i žarom, svakodnevno je učio Časni Kur’an, da je bio izuzetno dobre naravi i uzorna osoba. Imao je posebnu ljubav prema Halifatu i uveliko je vodio brigu o klanjanju namaza u džematu. Bio je izuzetno gostoprimljiv, volio je jednostavnost i uzdržavao se od rasipnog trošenja.

Da Uzvišeni Allah uzdigne njegvo položaj i dadne strpljenje njegovoj djeci.

Naredna osoba je poštovana Sahibzadi Amatul Wahid Beghum sahiba, koja je bila žena Sahibzade Mirze Khurshid Ahmad sahiba. Ona je umrla 10. Aprila 2017 oko deset sati uveče. Imala je 82 godine- ‘Zaista Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti’.

Ona je bila najmlađa kći hazreti Mirze Sharif Ahmad sahiba i takođe je bila moja tetka po ocu. Po ocu je bila unuka Obećanog Mesije a po majci unuka hazreti Navab Muhammed Ali Khan sahiba. Sahranjena je u Bahishti Maqbrah u Rabvi.

Dr Nuri sahib je napisao u pogledu nje da je bila bolesna otprilike zadnjih dvanaest godina i bolovala je od raka ali je ove bolesti podnijela s velikim strpljenjem i snagom. Dr sahib piše da je veselo nastavila sa svojim aktivnostima i nije imala nikakve vrste straha i bila je zadovoljna s voljom Svemogućeg Allaha. Pravo do zadnjih dana svoje bolesti nastavila je s kućnim poslovima i takođe je pazila na svog muža. Njen odnos s njenim mužem je bio za primjer. Iako je i sama bila bolesna kad je njen muž, Sahibzada Mirza Khurshid Ahmad sahib imao operaciju srca, ona je potpuno zanemarila svoju bolest i pomagala u brizi o njemu.

Huzur je rekao da se poslije njegovog izbora za Halifu prvi put srela s njim u Kadianu i dva puta u Londonu. Premda je bila starija u pogledu godina, uvijek ga je sretala s  velikom poniznošću. Huzur je rekao iako je bila zaova njegove majke, ali je bila najmlađa kći hazreti Mirze Sharif Ahmad sahiba i zato je bila skoro istih godina kao moja najstarija sestra. Zato je moja majka uvijek prema njoj postupala kao prema vlastitoj djeci i takođe je nikada nije smatrala zaovom zapravo sam vidio da je ona prema mojoj majci uvijek pkazivala veliko poštovanje i jako ju je cijenila, tako da je ovo bio odnos za primjer.

Njen nikah (vjersko vjenčanje) je održano 26. Decembra 1955 i održao ga je hazreti Halifatul Mesih II r.a. Milošću Svemogućeg Allaha, bila je blagoslovljena sa šest sinova, od kojih su četvorica posvetili život služenju religiji. Dvojica rade kao doktori u Fazl-e-Umar bolnici. Jedan od njih je doktorirao i radi u Nazarat-e-Taleem, a jedan je advokat i radi za pravnu savjetodavnu službu u Sadr Anjuman Ahmadija.

Njena služba za Leđnu (žensku pomoćnu organizaciju) proteže se preko dvadeset devet godina, u kojima je služila kao: sekretar za trgovinu i industriju i takođe kao zamjenik sadr (predsjednika).

Bila je izuzetno poslušna svom nadređenom  vršiocu dužnosti, bez obzira na razliku u godinama ili na porodične veze. Huzur je takođe rekao da ga je njegova žena obavijestila i rekla: ‘Kad je u Rabvi služila kao predsjednica Leđne (sadr ženske pomoćne organizacije) u toku dvije godine, umrla je radila skupa sa mnom u svojstvu sekretara za industirju i trgovinu i kao zamjenik predsjednika. Uvijek je radila s ljubavlju i s velikom poniznošću, završavala bi poslove s velikom vatrenošću i predanošću.’

Njen muž, gospodin Mirza Khurshid Ahmad sahib kaže: ‘Ona je kako treba obavila svoje dužnosti kao žena onoga ko je život posvetio služenju vjeri. Obezbjedila je dobar odgoj za djecu i rezultat je njene dobre moralne obuke da su, milošću Svemogućeg Allaha, četvoro od njenih šestoro sinova posvetili svoj život služenju vjeri. Pored njene vlastite djece ona je takođe s velikom brigom i pažnjom pazila djecu radnika koji su radili u kući. Ako bilo koje od njih nisu imali priliku da nauče učiti Časni Kur’an ona bi podučavala djecu radnika skupa sa svojom. Veliki je broj djece određene dobi koji su od nje naučili da uče Časni Kur’an i takođe prevod.’

Bila je vrlo redovita u svojim namazima i dosljedno je učila Časni Kur’an. Osigurala je da njena djeca razviju naviku obavljanja namaza i slala ih je u džamiju. Poslij fadžr (sabah) namaza podsticala bi djecu da uče Časni Kur’an i osigurala da su to uradili. Takođe je pazila na siromašne kao i na one koji su radili za nju i da im obezbjedi udobnost.

U svojoj kući je podigla mnoge djevojčice koje su bile siromašnog porijekla  i obezbjedila sredstva za njihovo svjetovno obrazovanje kao i da osigura njihovu moralnu obuku. Takođe je podigla kćer jednog od svojih radnika i u vrijeme njene udaje poslala je poruku svim svojim zaovama ako ne dođu na njeno vjenčanje da ona neće doći na vjenčanje njihove djece. Ovo je bio stepen njene bliske veze koju je izrazila prema onima koji su bili siromašni.

Njena najmlađa zaova piše: ‘Jedanput sam je pitala s koliko godina je postala redovna u obavljanju tahadžud (noćnog) namaza. Ona prvo nije odgovorila i nastojala je da promijeni temu, međutim nakon što sam ja bila uporna ona je rekla da je redovno obavljala tahadžud namaz otkad je imala dvanaest godina. Pored ovoga je sama preuzela odgovornost da plati za vjenčani dar i obrazovanje mnogih djevojaka. Slično tome je takođe osigurala finansiranje za djevojke iz Leđna Dastkari fonda (početni fond). Organizovala je ronaq (okupljanje prije udaje koje se organizuje za mladu) nekih djevojaka siromašnijeg porijekla koje inače ne bi imale sredstava za ovo i obezbjedila bi hranu od svoje kuće.

Sve su ovo bile odlike koje je imala. Da Svemogući Allah osposobi njenu djecu da posvoje ove atribute i da uvijek održe vezu odanosti s Halifatom. Da Allah uzdigne njen položaj.

Huzur je rekao da će poslije džume namaza klanjati dženazu za sve troje umrlih (čija tijela nisu prisutna) koje je on spomenuo ranije.