U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Dželsa salana VB 2013. i gostoprimstvo

Kratki sadržaj

Poslije tašhuda, ta’avvuzu i učenja sure Al-Fatiha, Huzur a.t.b.a. (da ga Allah ojača Svojom moćnom pomoći) je rekao:

Milošću Allaha, Uzvišenog, narednog petka će, inšaAllah, početi đelsa salana VB. Posao vezan za đelsu započinje dugo prije nego što đelsa zapravo počne. Đelsa VB je takav događaj da za njegove aranžmane bude podignut privremeni grad za nekoliko dana.

Kad se đelsa održavala u Pakistanu, tamo je bio stalni sistem za ‘langer khanu’ – mjesto za kuhanje i raspodjelu hrane. Slično tome, tamo je bilo mnogo stalnih mjesta gdje su ljudi mogli biti smješteni. Prije ovog vremena, kad je Džemat posjedovao škole i koledže oni su služili za ovu svrhu smještaja gosta ali kad je vlada preuzela ove institucije izgrađeni su drugi smještaji.

Pa ipak, pošto je bio velik broj ljudi koji su dolazili, ipak su se morali napraviti neki drugi privremeni smještaji. Osim ovih aranžmana, stanovnici Rabve su vodili brigu o velikom broju gosti i smještali ih u svojim privatnim stanovima a hrana za ove goste je bila obezbjeđena iz zajedničke kuhinje.

Tako da su tamo bili neki stalni aranžmani a neki privremeni da se zbrinu gosti na đelsi u Rabvi i stanovnici Rabve su također poslije dugogodišnje obuke postali stručnjaci u zbrinjavanju gosta. Da ih Allah blagoslovi srećom i duhovno podmlađujućim okruženjem i prilikama da služe.

Slično tome, u Kadianu su postavljeni mnogi stalni aranžmani. Što se tiče privremenih aranžmana oni su uglavnom ograničeni samo na potrebe za šator đelse – mjesto gdje se održava đelsa. Istina je da za zajedničku kuhinju moraju biti unajmljeni radnici da pomognu u kuhanju hrane i pravljenju rotia (pljosnatih lepina).

U Njemačkoj su također, pošto imamo salu, većina potreba tamo stalne. Oni moraju kuhati neku hranu a hljeb kupuju vani u prodavnici i ovo jedu misleći da je svjež hljeb iako ja mislim da je bar sedmicu star. Ako nije i ako je (ovaj hljeb) svjež oni bi uredili priliku da mi to brzo kažu – do večeras vjerovatno, jer su vrlo dobri u tome da mi prenesu vijesti.

Sličan je slučaj drugih đelsi u svijetu. No, đelsa VB je sada postala internacionalna đelsa zbog činjenice što je ovdje Halifat. Do zadnje godine svi đelsa aranžmani su bili privremene prirode.

Na početku, kad se đelsa održavala u Islamabdu, tamo je bio stalni aranžman za kuhanje hrane i slično tome tamo je bila jedna vrsta stalnog aranžmana za pravljenje rotia (pljosnatih lepina) koristeći mašinu. Ali pošto se održavanja đelse promjestilo na mjesto u Hadikatul Mehdi čak je i hrana ovdje, zadnjih dvije ili tri godine pripremana u privremenim uređajima zato što je bilo vrlo teško kuhati hranu u Islamabadu i prevoziti je ovdje. Neka količina rotia (hljeba) koja je potrebna pravljena je u Islamabadu i neka količina kupljena u prodavnicama napolju. Međutim imali smo  mnoge teškoće zbog svega ovoga.

Tako da smo nastojali da radimo sa lokalnom vijećem ovdje da nam dadnu odobrenje da izgradimo stalne uređaje za kuhanje hrane i da tako izbjegnemo potrebu da pravimo privremene uređaje za kuhanje u šatoru što nije samo nezgodno nego također opasno na neke načine.

Vijeće je bilo dovoljno susretljivo da nam ove godine dozvoli da izgradimo stalnu kuhinju i napravljen je jedan veliki objekat kao skladište i uređen izvana i iznutra i izgrađena je vrlo lijepa kuhinja u kojoj će se, inšaAllah, pripremati hrana kako bude potrebno.

No, što se tiče pripremanja rotia (lepina/hljeba) kad sam skrenuo pažnju na ovu stvar, Amir sahib i lokalna uprava su bili mišljenja da će ići na isti stari metod da se neka količina hljeba pravi u Islamabadu a da će ostatak kupiti u prodavnicama izvana. Kad sam spomenuo potrebu ugradnje mašine oni su bili zabrinuti o trošku i oklijevali su. Kad sam rekao da će im Centar dati zajam osjećali su se dovoljno potaknuti da poduzmu ovaj trošak.

Tako, Allahovom milošću, ovdje je dovezeno postrojenje za pravljenje rotija (hljeba) iz Lebanona; jedan iskreni Ahmadi musliman iz Pakistana je otišao u Lebanon da kupi ovu mašinu i došao je ovdje da je instalira. On još uvijek posvećuje vrijeme ovome. On ima iskustva u instaliranju ovakvih mašina u Rabvi i također u Kadianu – tako da je i ovdje također ovaj posao obavljen na najbolji mogući način. Tako da su sada, Božijom milošću, napravljeni stalni aranžmani u Hadikatul Mehdi za pravljenje hrane i pravljenje hljeba. U svakom slučaju mi smo zahvalni loklnom vijeću što su nam dali dozvolu. Da i njih Allah također nagradi.

No, ova đelsa je ipak jedinstvena obzirom na druge đelse u svijetu u tome da se moraju napraviti mnogi privremeni aranžmani da se vodi briga o skoro 30.000 ljudi, pogotovu ako pada kiša jer ovo izaziva mnoge probleme sa stazama i smještajem.

Problemi vezani za staze mogu se do velike mjere riješiti postavljanjem metalnih staza ali šatori koji su podignuti za smještaj, i aranžamn vezan za hranu i neka druga pitanja su još uvijek prisutna i nisu riješena na zadovoljavajući način. Ali, inšaAllah doći će vrijeme kad će sva ova pitanja biti riješena i nije nevjerovatno da će ovaj privremeni grad postati stalni grad Ahmadija Džemata.

Kao što sam rekao ovo su privremeni aranžmani i mnogo ovog posla su obavili dobrovoljci iz redova omladine (Khudam) i oni stariji koji uživaju dobro zdravlje. Prošlog petka ja sam slučajno otišao u Hadikatul Mahdi i vidio sam da su tamo, u to vrijeme, osim ljudi uključenih u probu stroja za hljeb, bila mnoga djeca i mladi i stari muškarci radi svojih pojedinačnih dužnosti i poslova, i da nastoje šta god mogu da osiguraju da aranžmani za đelsu budu napravljeni na najbolji mogući način.

Ovdje ja želim da pojasnim da posao na postavljanju uređaja za pravljenje hljeba nije obavila neka kompanija izvana. Sav posao su obavili naši dobrovoljci, inženjeri, tehničari i drugi stručnjaci. Da ih Allah, Uzvišeni, sve nagradi za ovaj posao. Lokalni standardi VB su takvi da se moraju ispuniti – to nije kao u Indiji i Pakistanu gdje nije važno koliko se uradi i kako, jer nema provjere. Stvari se mogu uraditi na privremeni način. Ako žice vise neka vise ili druge stvari od principa. To nije slučaj ovdje. Ovdje je na svakom koraku provjera i odgovarajuće vladino odjeljenje dođe i provjerava i daje ocjenu da je u redu i onda se može nastaviti dalji korak. Tako da su, milošću Uzvišenog Allaha, svi uvjeti koji su trebali biti ispunjeni za pravljenje hljeba i za kuhinju bili ispunjeni kako se traži po standardu i data su odobrenja.

U svakom slučaju, ono što nastojim reći je da je zbog potrebe da se naprave  privremeni aranžmani velike skale ovdje potrebno potrošiti mnogo više napora u poređenju s drugim mjestima i Allahovom milošću, Ahmadi volonteri ispunjavaju svoje dužnosti s velikom revnošću i ljubavi. Ovaj duh koji mi imamo – da posvetimo vrijeme radi Džemata, je oznaka Ahmadi muslimana. Ahmadi daju žrtve svake vrste. Udruženje inženjera je tamo i radi svoj posao. Tu je udruženje doktora i radi svoj posao. Onda su tu drugi sa svakom vrstom stručnosti i oni daju svoje vrijeme…i sve ovo je mimo sveg posla za đelse – i ovo se događa tokom cijele godine. Ovo je nešto svojstveno i osobito za Ahmadija Džemat i obavljena je ogromna količina dobrovoljnog rada. Ovo je rezultat dugogodišnje obuke i obrazovanja pogotovu kad pogledamo na tradiciju koja je nastala o služenju gosta đelsi – ova tradicija je zaista obilježje Ahmadi muslimana.

Djeca, mladi i stari muškarci, dolaze trčeći – u sve njih je uliven duh služenja u toku dana đelse. Koja god im je dužnost dodijeljena mogu se vidjeti da predano rade na ispunjavanju ovih dužnosti. I ovako i treba biti zato što su gosti đelse zapravo gosti Obećanog Mesije a.s.

Tako je ovaj gest gostoprimstva pokaz njihovih visokih moralnih vrlina kao i odraz njihove vjere. Ovdje ja želim također reći svakome koja je bila mjera do koje je Obećani Mesija a.s. otišao da ispuni svoju dužnost gostoprimstva, tako se da naši stepeni gostoprimstva također još više uzdignu i postanu još bolji.

Jedan dan se Obećani Mesija a.s. nije osjećao dobro i odmarao se. Stigao je neki gost  i on je bio obaviješten o ovome i zato je izašao napolje i rekao kako je mislio da  gost ima pravo na gostoprimstvo jer je došao nakon što se izložio velikoj teškoći. Zato  je izašao napolje da ispuni ovu dužnost prema gostu.

Tako da danas, također, isti ovaj nivo gostorimstva treba pokazati za goste Obećanog Mesije a.s. zato što je prilika koja nam je danas data je prilika ugošćavanja onih koji nisu samo gosti Obećanog Mesije nego su gosti koji su došli čisto radi religijske svrhe. Oni dolaze zato što žele da čuju govore o Allahu i Njegovom Vjerovjesniku, Časnom Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Oni dolaze zato što žele da poprave svoje duhovno i moralno stanje. Oni su ovdje zato što žele da osnuju i ojačaju uzajamne veze ljubavi, prijateljstva i bratstva.

Mnogo je gosta koji ovdje stignu nakon što se upletu u veliku muku i teškoće. Neki žive na vrlo visokom nivou dotjeranosti u svojim kućama. Oni ovdje dolaze i troše svoje vrijeme u prilično teškim okolnostima. Ali ipak dolaze. Neki od gosta dolaze iz siromašnih situcija. Oni se stavlaju pod teški teret da dođu ovdje samo radi sticanja blagoslova đelse. Oni dolaze u odgovoru na naredbu Obećanog Mesije a.s. i odgovarajući na njegov poziv. Oni dolaze da se sretnu sa Halifom vremena i da slušaju njegove govore.

MTA je bez sumnje približio svijet Ahmadijata  ali iapk okruženje i atmosfera đelse je po sebi jedinstvena i posve zasebna stvar koja ima svoj dojam. Zato ne trebamo misliti: kakva je teškoća ovih dana kojoj se gosti izlažu u dolasku na đelsu?

Neki do njih su posve odmaklih godina i oni poduzimaju putovanje uprkos  toga što imaju nekoliko bolesti i teškoća. Neki, kao što sam rekao, napuštaju lagodost i udobnost svojih kuća radi vjere i poduzimaju putovanje i spavaju u šatorima i daju prednost jednostavnoj hrani. Zato takvi gosti imaju veliko pravo o kome treba voditi brigu kako treba.

Milošću Uzvišenog Allaha tu je većina gosta koji dolaze samo radi prisustvovanja đelsi i ni iz kojeg drugog razloga. I sada su troškovi za dolazak ovdje i prisustvovanje đelsi jako porasli. Ali oni podnose ove troškove i nije ih briga. Zato je za nas obavezujuće da poštujemo ove goste. Ovo su gosti koji zavređuju najveće poštovanje. Njihova namjera je da zasluže Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo Njegovog Vjerovjesnika.

Savjetujući nas u pogledu istog predmeta, u drugoj prilici je Obećani Mesija a.s. rekao: ‘Vidite, stigli su mnogi gosti. Neke znate i prepoznajete a druge ne. Zato je za vas prikladna stvar da pokazujete poniznost i smatrate svakog pojedinca vrijednim poštovanja i časti. Ja sam sigurno naklonjen vama svima i vjerujem da ćete za goste omogućiti svaku udobnost. Služite im svima koliko najbolje možete.’

Tako da su svi oni gosti Obećanog Mesije a.s. i došli su ovdje u svrhu vjere. Njihova namjera je da steknu Božiju naklonost i zadovoljstvo. Zato trebamo posvetiti pažnju nalozima Obećanog Mesije a.s. i ispuniti njegova dobra očekivanja od nas. I naša srca trebaju biti ispunjena ljubavlju i žarom da svakog gosta služimo koliko god možemo. I naša srca trebaju uvijek biti ispunjena mišlju da gosti imaju svoja prava.

Gdje god nam bude dodijeljena bilo koja dužnost mi ćemo nastojati i ispuniti ovu dužnost prema gostima. Ove misli moraju biti u srcima i umovima svakog radnika i vršioca dužnosti tako da ispunimo dobra očekivanja koje je Obećani Mesija a.s. imao od nas. Tako da možemo biti u stanju reći: ‘O Mesija, poslan od Boga, o istinski zaljubljeniče Časnog Poslanika s.a.v.s., mi smo danas predani ispunjavanju svake tvoja upute, naloga i savjeta danas.’ Zaista je ovo precizno to što se treba očekivati od jednog Ahmadi muslimana. Putovanje više od stoljeća nije nas učinilo nemarnim i zaboravnim prema tvojim dobrim očekivanjima od nas. Čak i danas, naša djeca, naši mladi i stari muškarci i naše žene, svi nastoje koliko god mogu da ispune svoje dužnosti i obaveze i inšaAllah nastavit će ovo činiti.

Mi trebamo uvijek imati u pročelju svojih umova ovaj zahtjev i želju i brigu Obećanog Mesije a.s. I držeći ove misli ispred sebe moramo se obazirati na njegovu zabrinutost: ‘Ja se uvijek brinem da ni jedan gost ne podnosi bilo kakvu vrstu muke ili teškoće. Zaista ja uvijek nastavljam savjetovati i poticati da koliko god je moguće gostima treba omogućiti svaku udobnost. Srce gosta je vrlo krhko kao komad stakla i sklono da se slomi na najmanji grub tretman.’

Tako da je ovo neophodan savjet. Ovo ne treba biti samo verbalna obaveza. To treba postati naš praktični primjer i praksa. Đelsa se održava u svakoj zemlji ali ovdje osobito, dolaze ljudi iz svih dijelova svijeta i želje i očekivanja su drugačija bazirano na nacionalnosti i dolazi različit sloj raznih ljudi i mjera njihove sposobnosti da podnose teškoću također je drugačiji. Njihov način govora i izražavanja zadovoljstva i nezadovoljstva također je drugačiji. Njihova očekivanja i prednosti su drugačiji. Zato trebamo postupati sa svakim pojedincem s velikom mudrošću.

Zato trebamo uvijek ispred sebe imati ovaj krasni nalog Obećanog Mesije a.s. pun mudrosti. Ako povedemo računa o ovome da: ‘Srce gosta je vrlo krhko kao komad stakla i sklono je da pukne na najmanji grub tretman’ svi naši poslovi će se pokazati da su u redu.

Ako se svako ko se posveti služenju gosta mogne čvrsto držati ovog savjeta onda se svi ovi mali, sitni problemi koji iskrsnu tu i tamo neće dogoditi, osim možda samo gdjekad. Neće biti prigovora osim slučaja kad neko jednostavno želi da stvara smutnju. U takvim okolnostima, naravno, iz nužde, moraju se primjeniti neke stroge mjere.

Prošle godine se među ženama desio jedan slučaj u toku večere. Jedna gospođa koja je bila gost i došla je izdaleka, iz nekog razloga je bila uzrujana. U ovoj prilici nije stvar i pitanje o tome da li je bila upletena bilo čija greška ili ne. Ono što mi trebamo raditi jeste da priznamo da se ovo dogodilo i ako priznamo onda možemo napraviti popravak i reformu umjesto predstavljanja niza objašnjenja.

Ovog puta je potrebno da osobito povedete brigu o ovome među gostima tabšira, i muškarcima i ženama, tako da niko ne bude stavljen u teškoću ili na muku bilo koje vrste. Ja ovdje govorim o stranim gostima iz inostranstva. Naravno, svi gosti su gosti.

Ja sam također napravio neke promjene u osoblju ovog odjeljenja. Ove promjene su operativne prirode i većinom smo uključili vakf e nau i vakfat e nau. Sada, Allahovom milošću, mnogi vakfiin e nau su dostigli godine da mogu početi voditi brigu o svojim zadacima. Neki vode brigu o dužnostima Džemata na stalnim osnovama a ima drugih koji su došli u privremene aranžmane.

Ja se nadam da će ove godine standard služenja biti mnogo bolji. Ali zapamtite da se popravljanje ne događa samo promjenom lica ili vršioca dužnosti. Zapravo, mi trebamo moliti Boga da se njegova milost spusti na nas da bude dio naših postupaka i djela, i da budemo u stanju da činimo takva djela i budemo blagoslovljeni da radimo na takav način kako Allah želi od nas. I trebamo tražiti od Boga takvu sposobnost. I također moliti da se ne razvije ili pojavi ni jedna takva okolnost koja će stvoriti bilo kakva nerazumijevanja.

U pogledu gostoprimstva također želim objasniti ovu stvar da Ahmadi muslimani koji žive u Engleskoj a pogotovu oni Ahmadi koji žive u Londonu, trebaju voditi brigu da oni koji su ovdje došli iz inostranstva su također njihovi gosti. Ovih gosti sada ima oko 3.000. Ako bude data viza onda ovaj broj može biti veći od ovoga. Tako, bez obzira da li je nekom Ahmadi VB data neka dužnost ili ne on ili ona trebaju voditi brigu da je svaka osoba koja je ovdje iz inostranstva također njihov gost.

Prirodno, Ahmadi VB koji nije na dužnosti gost je  na đelsi. Ali Ahmadi VB mora posjetioca iz inistranstva smatrati svojim gostom. Govoreći to na drugi način, kad pod nekim okolnostima, budu uključeni gosti iz inostranstva njima mora biti data prednost nad onim Ahmadi koji su iz VB i Ahmadi koji žive ovdje u VB moraju se žrtvovati za svoje goste iz inostranstva. Zato uvijek zapamtite da ste vi, premda ste sami gosti, pod nekim okolnostima također ste domaćini.

Ovo nije samo posao ili zadaća onih na dužnosti – zapravo ovo mišljenje treba biti mnogo šire posvojeno. I posvajanjem ovog razmišljanja budite oni koji su spremni da se žrtvuju za ovaj put. I kad se ovo dogodi vidjet ćemo da nastaje prelijepo društvo.

Kad pogledamo na neke hadise, govor Časnog Poslanika s.a.v.s., dolaze nam na pamet misli da umjesto da budemo gosti trebamo uvijek ostati domaćini. Prema jednom hadisu biti domaćin također je znak mumina, istinskog vjernika.

U jednom hadisu je zabilježeno da je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao: ‘Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan treba poštovati i odati počast gostu.’ Drugim riječima onaj ko ne oda poštovanje gostu slab je u svom vjerovanju u Allaha i Sudnji dan.

Tako u svjetlu činjenice da je Obećani Mesija a.s. stalno skretao našu pažnju na prikladno gostoprimstvo prema gostima, on je to činio zbog govora i naloga svog učitelja i vodića i zbog naredbi Časnog Kur’ana. Zato da budemo u stanju da ojačamo svoju vjeru.

Onda je u drugom hadisu Časni poslanik s.a.v.s. rekao da je ophođenje sa svojom braćom s osmjehom i zadovoljstvom na licu visoki postupak bogobojaznosti.

Zato je ova tri dana đelse u kojima se čine razna dobra djela ovaj postupak ophođenja jedan s drugim s osmjehom i zadovoljstvom na licu također veliko djelo dobrote. Rađaju se razne okolnosti gdje ovo treba biti urađeno i takve prilike će se roditi i za domaćine i za goste.

Ja osobito želim savjetovati one na dužnosti, da se jedan s drugim trebaju ophoditi-dok razgovaraju ili nešto rade, s osmjehom i zadovoljstvom na licu. Kad je osoba umorna ponekad ovo postaje teško i čak u takvo vrijeme se mora postupati po ovom savjetu. A oni službenici koji su na dužnosti i zaduženi za ljude koji rade pod njihovim vodstvom, oni također trebaju postupati sa svojim potčinjenim na način da imaju osmjeh i sa zadovoljstvom.

Za službenike su ponekad određena posebna mjesta gdje mogu uzeti stvari da jedu ili piju a za druge niže službenike nije predviđeno da odatle uzmu bilo šta i dogodilo se da ako obični radnik uzme čak gutljaj vode s takvog mjesta ljudi budu vrlo uzrujani nad tim. Takve se stvari ne trebju događati među nama.

U svakom slučaju, kao što sam rekao, u toku rada se dogode mnoge stvari i ponekad stvari idu naopako ali uvijek zapamtite da mi moramo ispred svojih umova držati dobro vladanje i moral.

Mi ćemo, naravno, postupati sa svojim gostima s dobrim vladanjem i zadovoljnog  nasmijanog lica ali ako isto to stavimo u praksu u svojim uzajamnim odnosima ovo će imati veliki dojam na naše goste također i okruženje će postati još primjerenije, ugodnije i prijatnije. I ovo će također ostaviti dobar ispravan dojam na neahmadi goste koji budu došli da učestvuju u đelsi. I također ćemo uvećati svoje bogobojzano držanje pokazujući ovo dobro vladanje i moral i postajući onima koji zaslužuju Allahovo zadovoljstvo.

Onda svi oni na dužnosti treba da zapamte da služenje gostima nije povod za mišljenje da pružate naklonst bilo kome. Zapravo je Obećani Mesija a.s. rekao i što sam ja već spomenuo ranije, i to je ono što nam je Časni poslanik s.a.v.s. rekao-to je pravo gosta. A šta je to što je Allah rekao o potrebi ispunjavanja svojih obaveza?

Na jednom mjestu Allah kaže:

I podaj bližnjem pravo njegovo, i siromašnom, i putniku, i ne rasipaj imetak.(17:27)

 

Ovdje su spomenuta prava triju vrsta ljudi, ali pozivajući se na temu na koju diskutujem danas ja želim skrenuti pažnju svakog pojedinca u pogledu putnika. Ima mnogo vrsta putnika. Ali oni koji poduzimaju putovanje radi Boga i zbog Božije naredbe, oni su najsretniji putnici.

U hadisu je rečeno da u skupu gdje se spominje Uzvišeni Allah i Njegov Vjerovjesnik, čak meleki šalju svoje selame i mole (Boga) za one koji sjede na takvom skupu. Naše đelse su također, Allahovom milošću, takva okupljanja. I, s ciljem da se pridruže takvim skupovima ljudi poduzimaju putovanja, položaj takvih je također vrlo visok zaista zbog namjere s kojom su došli, zato što meleki mole za njih. Zato su vrlo sretni oni koji ispunjavaju svoju obavezu kao domaćini takvih putnika.

Onaj ko ispunjava ovu obavezu obavljanja i ispunjavanja prava onih čije je pravo Allah utvrdio, sigurno je takav koji će zaraditi Božije zadovoljstvo. A ko može biti sretniji od onoga ko zarađuje  ili stiče zadovoljstvo Uzvišenog Boga?

Dakle, ako se zamislimo vidjet ćemo kako je prelijep ovaj sistem, ova uprava đelse da poslije svakog postupka dobrote za svakoga budu otvorena druga vrata za još jedno ispravno djelo. Zato, kao što sam rekao na početku, svako ko je predan da služi, treba da razumije duh služenja i drži ovo u pročelju svog uma. Oni ovo možda već rade ali postoji potreba da se ovo popravi.

Oni koji su na dužnosti ne trebaju obavljati svoju dužnost samo zato što je Džemat tražio od njih da pomognu onima koji obavljaju posao ili zato što je predsjednik Khudamul Ahmadija (omladinske organizacije) rekao da trebamo raditi vakar-e-amal, pa da dođete i pridružite se, ili zato što je takva poruka došla od predsjednice Leđne (ženske organizacije). Svrha mora biti da zaslužite Allahovo zadovoljstvo.

Kako su ashabi Časnog Poslanika s.a.v.s. ispunjavali svoje dužnosti kao domaćini gosta s ciljem da zarade Allahovo zadovoljstvo i ispune pravo koje im pripada? Ja ću predstaviti primjer ovoga. Nije važno  koliko puta čujemo ovaj hadis on nam uvijek daje novo oduševljenje i zadovoljstvo i naučimo nove pouke.

Hazreti Abu Hureira r.a.  kaže kako je jedan putnik došao Časnom Poslaniku s.a.v.s. i Časni Poslanik a.s. je poslao poruku svojoj kući da za gosta pošalju neku hranu. Došao je odgovor da u kući nema ništa osim vode. Po primitku ovog odgovora Časni Poslanik s.a.v.s. je pitao ashaba ko će se pobrinuti da nahrani ovog putnika? Jedan ansari je rekao da će on napraviti aranžman. Tako da je otišao kući i rekao svojoj ženi da ugosti gosta Časnog Poslanika s.a.v.s. Žena je rekla da u kući imaju hrane samo za djecu. Ansari joj je rekao da pripremi hranu i kad dođe vrijeme da posluži hranu da zapali lampu i odvede djecu i stavi ih u krevet. Tako je žena pripremila hranu i zapalila lampu i stavila djecu na spavanje gladnu i onda ustala pretvarajući se da podešava lampu a umjesto toga ju je ugasila. Onda su njih oboje sjeli s gostom i pretvarali se da jedu s njim. Tako da su i oni također ostali gladni te noći.

Ujutro, kad je ovaj ansari došao pred Časnog Poslanika s.a.v.s., Poslanik se nasmijao i rekao da se čak Allah nasmijao kad je vidio njegov plan i provođenje tog plana prošle noći ili je rekao da je Allah bio jako zadovoljan ovim postupkom njih obadvoga prošle noći. Ovom prilikom je bio objavljen ovaj ajet:

… nego su dali prednost njima nad sobom, premda su i sami bili siromašni. A oni koji se oslobode pohlepe duše svoje – to su oni koji će biti uspješni.  (59:10)

Zato pogledajte kako je velika žrtva staviti djecu da spavaju gladni a nahraniti goste. Danas, Allahovom milošću ovo vjerovatno nije stanje bilo koga. A pogotovu za goste Džemata ovo sigurno nije slučaj. Oni gosti radi kojih je ova porodica dala ovu žrtvu  također bili gosti Džemata, oni su bili gosti koji su došli radi vjere. Oni su bili gosti koji su došli da sretnu Časnog Poslanika s.a.v.s. Postavljanjem takvih primjera oni su nas poučili o važnosti ovog predmeta ugošćavanja gosta.

Taj gost koji je bio gost Časnog Poslanika s.a.v.s. zauzeo je visoki položaj i danas oni koji su gosti istinskog zaljubljenika i sluge Časnog Poslnaika s.a.v.s. njima je također dat visoki nivo važnosti. Zato svaki radnik mora držati ovu važnost gosta Obećanog Mesije a.s. ispred sebe.

Prividno ovo izgleda kao prijestup  da su djeca prisilno držana gladnim ali zapravo je na ovaj način utemeljen vrlo visok primjer žrtvovanja i služenja kojem se pridružila cijela porodica – neki sa zadovoljstvom a neki prinudno. Zasigurno je Allah obilato nagradio ovu djecu također, kao što je jasno iz predmeta ovog ajeta.

Allah, Uzvišeni je uključio takve ljude među muflajhuun – uspješne. A ko su oni koji postižu falah – uspjeh? Kad pogledamo na značenje ovoga vidimo njegovu širinu. Ovo su oni za koje vidimo da napreduju i cvjetaju, oni koji su blagoslovljeni uspjehom, oni koji stiču svoju ispravnost i visoke želje i tako stiču sreću i svaku dobrotu. Oni su ti koji će biti neprestalno u stanju takvog uspjeha i sreće. Oni su ti koji postižu mir i spokoj u svojim životima. Oni su ti koji postižu sigurnost. Tako, žrtvovanjem jednog jela da ispune zahtjev ugošćavanja gosta oni su postali zaslužni Božijeg zadovoljstva i ovo ih je odvelo do tako visokog položaja. A onaj ko dospijeva do svega ovoga kroz Božije zadovoljstvo – šta takav još može poželjeti?

Zato uvijek zapamtite da je ovo taj položaj koji bude dat onima koji ispunjavaju obavezu ugošćavanja gosta. Ovo je taj položaj koji moramo nastojati i postići služenjem svojih gosta. Ovo je taj standard koji će, poklanjajući nam Božiju blizinu postavit  ispravno naše poslove ovog svijeta i Ahireta. Zato moramo zapamtiti da, poklanjajući nam priliku da služimo gostima Obećanog Mesije a.s. Allah, Uzvišeni, otvara za nas puteve da postanemo oni od muflajhiin – uspješnih.

Da Allah učini da svi predani i svi vršioci dužnosti i radnici postanu oni koji  dospijevaju do ove blagodati. I da Allah pomogne sve aranžmane za đelsu koji su napravljeni.

Poslije džume namaza ja ću klanjati dženazu ghaib (dženazu u odsustvu) koja je za jednog od naše braće Zahoor Ahmad sahiba Kayani koji je ubijen u Orangi Town, Karačiju, 21. augusta. Inna lillahi we inna ilejhi radžiuun – Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti.

Ova događaj se dogodio kako slijedi: Zahoor sahib je otišao da vidi svoje auto koje je bilo malo dalje od kuće i upravo je bilo vraćeno poslije popravka. Kad je izašao napolje njegov komšija Nuurul Haq sahib je također izašao. Ovo je bilo oko 11.15 prije podne. Kad su se vraćali nakon što su vidjeli auto došli su dvojica motorista i sjahali s motora i počei pucati na Zahuur sahiba. Kako se ovo događalo Nuurul Haq sahib je pokušao da interveniše i tada je drugi motorista počeo pucati na Nuurul Haq sahiba također i onda su pobjegli. Kad je kći Zahuur sahiba čula pucanje vidjela je dvojicu motorista da odlaze i bacila je na njih šolju čaja koji je u to vrijeme pila. Ovi ljudi su onda i na nju pucali. Srećom ona nije povrijeđena ali je Zahuur sahib ubijen na mjestu. Imao je 47 godina. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiuun. Nuurul Haq sahib, njegov neahmadi komšija također je ubijen. Da Allah ima milosti i oprosti i njemu također.

Ahmadijat je došao u Kayani porodicu preko mlađeg brata njegovog oca, Jusuf Kayani sahiba i Muhammeda Saiid sahiba Kayani. Obojica su bili blagoslovljeni da dadnu zavjet bai’ata 1936. Obojica su bili učeni ljudi i obojica su ušli u zvajet bai’ata poslije proučavanja literature. Onda poslije ovoga je otac Zahuur Kayani sahiba i trojica amidža također ušli u Ahmadijat. Porodica je bila vezana za Premkot, Kašmir.

Zahuur sahib je rođen 1966. i preselio je u Karači 1976. Tamo se obrazovao do završetka fakulteta i zaposlio se u Federalnoj direkciji za dohodak. Do vremena ubistva bio je zaposlen u odjeljenju protiv krijumčarenja kao činovnik ili predstavnik činovnika.

Vrlo dobro je sarađivao sa svojim ogrankom, vrlo prijateljski i bio među onima najvišeg položaja u finansijskim žrtvovanjima. On je bio dobrodušan (susretljiv) domaćin i istaknut u ovome. Nikada ne bi dao da gost ode iz njegove luće a da ne pazi na njih kao dobrodušan domaćin.

Poštovao je svakog službenika Džemata i nikada nikome nije dao priliku ili razlog da prigovara. Bio je muusi i imao je ljubav za širenje poruke i bio je blagoslovljen da  jedna osoba primi Ahmadijat kroz njegove napore 2009.

Njegovoj dženazi je prisustvovala velika grupa ljudi iz njegove službe i svako je hvalio njegov visoki moral i navike. Jedan od njegovih kolega koji je ostao uz njegovo tijelo rekao je, dok je neprestalno plakao, da je Zahuur sahib bio vrlo drag čovjek i uvijek naklonjen postizanju sklada i izmirenja.

Njegov drug je rekao kad bi bili ljuti u toku svog posla on bi uvijek savjetovao strpljenje. Njegovi službenici su rekli da je Zahuur sahib bio hrabar službenik sa željom da svoj život položi za opće dobro, koji je svojom lišnošću u kratkom periodu pobjeđivao nad svakim. Mi smo danas lišeni dobrog druga.

Njegov punac, Bashir Kayani sahib je rekao da je Zahuur sahib pomagao svakog svog rođaka. Bio je imućan tako da je uvijek bio onaj koji bi ponudio pomoć kad god bi bilo ko u porodici bio u nuždi. Čak izvan porodice niko ko je bio u nuždi nije otišao praznih ruku s njegovog praga.

Njegovo ophođenje prema djeci također je bilo puno ljubavi. On se u cjelosti brinuo o potrebama djece i uvijek bio peokupiran u pogledu njihovog obrazovanja. Vodio je uveliko brigu o njihovim stvarima. Njegova je žena rekla da mu je Allah dao tako dobro srce da je to možda bilo zbog toga što je postao šehid pa je bio blagoslovljen tako dobrim srcem. On nikada nije korio svoju djecu. Ona kaže da je baš prije nego što je bio ubijen tražio da mu se očiste cipele upravo kad se vraćao. Onda se nasmijao i izašao.

Ona kaže kad je poslije napada izašla napolje i vidjela ga on je gledao na nju i na djecu sa osmjehom uprkos svog stanja kao da se opraštao i onda je otišao svom Stvaraocu.

On nikada ništa nije naređivao svojoj djeci ali kad je bio prijenos moje hutbe preko MTA on bi insistirao da slušaju i dao im do znanja da nije zadovoljan ako ovo ne bi bilo urađeno. Bio je vrlo strog sa ovim. Imao je vrlo poseban odnos ljubavi i naklonosti sa svojim kćerima.

Među njegovom porodicom koji su ostali iza njega su njegova žena Tahira Zahuur Kayani sahiba i tri sina i četiri kćeri. Imran Kayani ima 20 godina, Kamran Kayani ima 14 godina, Sarfraz ima 3 godine. Noorus Saba ima 16 godina, Noorul Ain 14, Attyatul Muđiib 7 godina i Faika Zahoor ima 5 godina.

Da Allah, Uzvišeni, uzdigne položaj umrlog i čuva njegovu ženu i djecu pod Svojom brigom i zaštitom i dadne im sabura i snage da sa čvrstinom podnesu ovaj gubitak.