Ashabi Obećanog Mesije a.s.

Kratki sadržaj

Huzur je svoju današnju hutbu bazirao na nekim iznošenjima o hrabrosti i odvažnosti nekoliko ashaba Obećanog Mesije a.s. Ovi ashabi su nastojali da u dubinu shvate religiju i Časni Kur’an i kad su jednom stekli pronicljivost u to podnosili su sve vrste proganjanja zbog svog vjerovanja. Huzur je rekao da su iznošenja o ashabima Obećanog Mesije a.s. sastavljena u knjizi historije pod raznim naslovima i da ih Huzur citira u raznim prilikama. Hazreti Mian Abdul Aziz sahib r.a. piše kako su on i njegov prijatelj Mirza Ejub Baig sahib pitali hodžu koji je bio profesor arapskog jezika zašto njih i njihovog učitelja, Obećanog Mesiju a.s. nazvaju kafirima (nevjernicima). Profesor je odgovorio da su te i te hodže dali fetvu (vjersku odredbu) i da je on slijedio njihov primjer. Mirza Ejub sahib ga je pitao ako drugi budu određeni za Džehennem bi li ih on slijedio? On je odgovorio da je njegova greška što nije pročitao knjige Obećanog Mesije a.s. Ova dvojica Ahmadi muslimana su mu dali neke knjige da ih pročita i otišli da ga ponovo vide poslije tri mjeseca. Profesor-hodža im je rekao kako su oni mladi i da nisu razumjeli stvar. Mirza Ejub sahib mu je odgovorio kako je završio fakultet i da ga može poučavati engleski jezik ako želi. Ova dvojica su otišli ponovo ovom profesoru-hodži i sa sobom poveli jednu stariju osobu misleći da sad neće moći odbaciti njihovo vjerovanje na temelju toga što su bili mladi.  No, ovaj hodža je počeo pričati sa ovom starijom osobom o drugim stvarima. Oni su mu zato rekli da će na Sudnjem danu reći Allahu da su otišli da ga vide tri puta ali da im on nije odgovorio o tome zašto ih naziva kafirima. Hodža je rekao da ga nije briga. Oni su na to odgovorili ako njega nije briga o Bogu onda oni ne žele da ga znaju. Huzur je rekao da je situacija ista i danas u pogledu nepopustljivosti takozvanih obrazovanih ljudi. Koliko razumijemo, mnogi u arapskim zemljama kažu da su pakistanske hodže proglasile Ahmadi muslimane kafirima, i da ih oni zato smatraju takvima i da Arapi nemaju potrebe da razmišljaju o ovoj stvari. Hazreti Munši Qazi Babu Alam sahib r.a. piše kad ga je, kad je otišao u školu poslije nekoliko dana odsustva neko pozvao i pitao ga gdje je bio. On je odgovorio  da je išao u Kadian i kad je bio upitan je li dao zavjet bai’ata on je potvrdno odgovorio.  Ova osoba mu je rekla da to ne spominje nikome i da je on također dao zavjet bai’ta ali da to nije nikome rekao. Munši sahib je odgovorio da to neće kriti. Spomenuo je o svom zavjetu bai’ata učitelju koji ga je učio Kur’an i hadis. Ovaj je to oštro osudio i počeo mu grubo prijetiti. Često je od njega tražio da se pokaje i povuče svoj bai’at ali Munši sahib mu je stalno govorio o životu i smrti Isa a.s. na temelju Časnog Kur’ana, na što ovaj nije odgovarao. No, njegova osuda je bila tako ekstremna da bi na početku časa rekao Munši sahibu: ‘Mirzai, ustani i stoj na ogradi.’ Na pitanje šta je uradio pogrešno učitelj bi odgovarao da je Mirzai (pokudna riječ za Ahmadi muslimana) i kafir. Na koncu se Munši sahib žalio direktoru koji je izdao liflet i ovo je primoralo učitelja da se smiri. Takvi se događaji ponavljaju i danas u Pakistanu. Nedavno je jedan Ahmadi student dobio dobre ocjene i time osigurao mjesto na koledžu. Kad je otišao da uplati za školarinu saznali su da je Ahmadi musliman. Kad je priznao da jeste Ahmadi, rekli su mu da uzme svoj novac, otkazali mu mjesto na koledžu i rekli mu da se ne vraća inače će mu polomiti noge. Slično tome, jedna djevojka je pisala Huzuru da je vrlo dobar student ali kad je ispunjavala formular za ispite naišla je na pitanje je li musliman ili ne. Huzur je rekao da su ranije naša djeca pisala Ahmadi ali sada nema te mogućnosti. Kako je Huzur dao upute da Ahmadi u formularu trebaju za sebe upisati da su muslimani, djevojka je dva ili tri puta ispunila formular u skladu s tim ali kad na formularu nije zabilježen proglas da će upotrebljavati uvredljiv jezik za Obećanog Mesiju a.s. upis je odbijen. Ovakva grubost ove prirode nastavlja se i danas i vrlo nadareni i sposobni studenti pate. U iznošenju spomenutom ranije, pošteni direktor je stvari postavio ispravno no, sada se sve provodi pod zakonom. To utječe na mnogu djecu ali se proganjanje nastavlja. Djeca ostaju čvrsta u svom vjerovanju. Hazreti Mehr Ghulam Hasan sahib r.a. piše kako mu je došao neki čovjek i opisujući svoju uznemirenost rekao kako je Hamad Šah koji je bio vrlo pobožna osoba i kojeg su hvalili i Hindu i muslimani, napravio veliku grešku. Kad je bio upitan o tome ovaj čovjek je Mehr sahibu rekao da je Hamad Šah pitao svog amidžu šta je mislio o Isusu, sinu Merjeminom a.s. Njegov amidža je odgovorio da misli da je on živ na nebu i da će se jednog dana vratiti da reformiše Muhammedov ummet. Hamad Šah je odgovorio da je ovo vjerovanje širk (pripisivanje partnera s Allahom) i da je uvredljivo prema našem učitelju Časnom Poslaniku s.a.v.s. u tome da je on sahranjem dok je Isa a.s. živ na nebu. Čuvši ovo Mehr sahib je rekao da i on priznaje da je Isa a.s. mrtav; ako je Isa a.s. živ onda to ugrožava Božije Jedinstvo (Teuhid). On je rekao da još nije bio Ahmadi musliman ali kako je osjećao da je Mirza sahib u pravu u ovoj stvari.  Ovaj čovjek mu je rekao da, ako to vjeruje, bar to treba reći tiho; no, Mehr sahib je rekao kako će reći otvoreno da je uvreda prema ličnosti Časnog Poslanika s.a.v.s. vjerovati da  je Isa a.s. živ na nebu. Mehr sahib je ovo spomenuo svom ocu koji se planuo od ljutnje. Mehr sahib je mislio da će se suočiti sa suprotstavljanjem hodža tako da je iznašao dokaze koje je Mirza sahib dao o smrti Isa a.s. On je rekao da je trideset ajeta Kur’ana bilo navedeno. Mehr sahib je bio zapanjen da se Kur’an uči svaki dan i noć a ipak je ova stvar nepoznata.  On je tražio da mu daju samo jedan ajet koji govori o smrti Isa a.s. i dat mu je ajet 118 Sure Al-Maida: ‘…ali kad si me Ti usmrtio…’ Narednog dana na fadžr (sabah) namazu došli su neki ljudi s njegovim bratom i pitali ga zašto je bio neprijateljski naklonjen prema Isa a.s. i zašto je mislio da je on mrtav. Mehr sahib im je rekao da je Isa lično priznao svoju smrt. Kad su ga pitali gdje je to napisano, Mehr sahib im je rekao da je to zapisano u Kur’anu. Oni su onda pitali: ‘Kojem Kur’anu? Samo onom kojeg je Mirza sahib napravio?’ Mehr sahib im je rekao da imaju malo razuma jer napadaju ajet 118 iz sure Al-Maida, na što su oni odgovorili da postoji samo jedan način da se na ovo odgovori a to je da se ništa ne treba diskutovati sa Ahmadi i čak ih ne treba gledati u oči. Mehr sahib piše da je dao zavjet bai’ata i da su mu se njegova žena i otac također pridružili. Zapravo je kasnije i njegov brat dao zavjet bai’ata. Huzur kaže da i danas još uvijek kažu da ne treba ništa diskutovati s Ahmadi i čak ih ne treba gledati u oči. Zapravo je činjenica ono što su govorili prije 1400 godina u vrijeme Časnog Poslanika s.a.v.s. Huzur je prenio događaj hazreti Tufaila bin Amra Ad Dausija r.a. kako su mu Kurejšije, kad je  došao u Meku rekli da je u njihovoj oblasti jedna osoba iznijela tvrdnju o poslanstvu što je izazvalo prepirku među ljudima. Rekli su također da su njegove riječi čarolija i da su se zbog ovoga njihove porodice razilazile. Rekli su mu da vodi računa da ga izbjegne i toliko insistirali na tome da je on odlučio da za sebe vidi. Otišao je u Kabu gdje je Časni Poslanik s.a.v.s. obavljao namaz. On je začepio uši vatom da ne bi čuo riječi Poslanika s.a.v.s. ali je nekako ipak čuo nešto od onoga što je Poslanik s.a.v.s. govorio i dopalo mu se. Pomislio je u sebi kako je mudra osoba i treba da sasluša šta Poslanik ima reći i onda se odlučiti. Zato je išao iza Poslanika s.a.v.s. kad je krenuo kući. Rekao je Poslaniku da su ga Kurejšije upozorili protiv njega i da je stavio vatu u uši da se zaštiti ali da je Bog htio da čuje neke njegove riječi i da je on sada želio da čuje još. Časni Poslanik s.a.v.s. mu je rekao o islamu i učio mu Kur’an na što se on zakleo Bogom da nikada prije nije čuo nešto tako lijepo i primio je islam. Huzur je objasnio da je takav bilo način protivnika od početka. Božiji poslanici ne koriste čaroliju, nego je zapravo njihovi klevetnici koriste. Kur’an potvrđuje da čarolija nikada ne uspijeva. Ako je po njihovom mišljenju čarolija to što uspijeva, onda neka znaju da ne uspijeva čarolija nego istina. Hazreti halifa Nurudin sahib r.a. piše kako je cijelu godinu nekog čovjeka savjetovao  o istinitosti Obećanog Mesije a.s. Ovaj čovjek mu je rekao kako je čuo za nekoga da također prima objave i da će njega pitati šta Bog kaže o tvrdnji Mirze sahiba. Odgovor koji je Nurudin sahib dobio bio je da je taj čovjek molio Boga ali da je odgovor koji je došao od Boga bio da je Mirza sahib kafir. Čuvši ovo Nurudin sahib je rekao da je, Bože sačuvaj, Bog koji je poslao tu objavu izgleda kukavica jer je Mirzu sahiba nazvao kafirom ali za njega također rekao i ‘sahib’ (termin poštovanja) – kako se neko može oslanjati na  objavu takvog Boga. Hazreti Hakim Abdul Samad Khan sahib r.a. bio je iz Delhija. On je napisao da je dao svoj zavjet bai’ata 1905. Napisao je da je 1891. uzimao vjerske časove kod jednog hodže. Jedan dan je na času došla lekcija o ajetu: O Isa, Ja ću te usmrtiti i uzdignut ću te Sebi, (3:56) i objašnjenje ovog ajeta ga je zbunilo. Pitao se je li to bilo objašnjenje originalnog teksta ili prigovor tome. Nastavio je razmišljati o tome do kasno u noć. Kad ga je njegov otac zatekao budnim pitao ga je u čemu je stvar. Kad mu je Hakiim sahib rekao njegov otac je odgovorio: ‘Zašto služi učitelj?’ To jest, da treba pitati svog učitelja, hodžu. Kad je Hakiim sahib pitao hodžu njegov odgovor je bio da je to opće vjerovanje i da se ne treba prepirati. Hakiim sahib je insistirao da, ukoliko ne razumije ono što je rečeno, neće nastaviti sa lekcijom. Njegov hodža-učitelj ovim nije bio zadovoljan i kontaktirao je njegovog oca. Otac mu je rekao da je on bio učitelj i da treba postupati s tom stvari. Hodža je tražio od Hakiim sahiba da prijeđe na drugu lekciju ali je on odbio i rekao da neće prijeći na drugu lekciju dok mu ova stvar ne bude objašnjena. Hodža ga je udario i rekao: ‘Tu si ti sa ovom opsjednutošću i onda je tu Mirza sahib’. Hakiim sahib se pitao koje bio ‘Mirza sahib’ ali je bio ohrabren da njegova ideja ima neku čvrstinu. Rekao je hodži da neće nastaviri ukoliko mu ne objasni ovu stvar i da u vjeri nema prisile. Danas ga je on udario jednom i želio ga primorati da slijedi jednu stvar, drugi hodža ga možda udari dva puta i natjera ga da slijedi drugu stvar a opet treći ga možda udari tri puta i natjera ga da slijedi neku treću stvar. Zato je odbio da dalje čita. Uveče je otišao drugom učitelju i on je također rekao: ‘Tu si ti sa svojom opsjednutošću i onda je tamo Mirza.’ Ovo ga je dalje ojačalo da njegova ideja nije bila slaba. Hakiim sahib je otišao trećem hodži koji mu je rekao da je ovo velika stvar i da postoji čovjek koji to tvrdi i koji je rekao da je Isa a.s. zaista umro i da je on Isa kojeg su ljudi očekivali. Hakiim sahib mu je rekao da razumije prvu stvar ali ne razumije drugu. Hodža  mu je rekao kako je on išao u Pundžab i tamo boravio nekoliko dana. Onda mu je spomenuo hazreti Maulana Nur-uddina r.a. kao sljedbenika Obećanog Mesije a.s. i govorio vrlo  visoko o njemu u vjerskim terminima. Ovaj hodža nije spomenuo svoj zavjet bai’ata iako ga je dao, bojao se opozicije i rekao Hakiim sahibu da ne govori naglas, ali je Hakiim sahib rekao da ga nije briga i da ne može ne kazati ono što je istina. Hakiim sahib je nastavio sa svojim obrazovanjem do 1905. Obećani Mesija a.s. je posjetio Delhi i Hakiim sahib je otišao da ga vidi skupa sa hodžom koji je bio protiv. Taj hodža je iznio prigovor i Obećani Mesija a.s. je uzeo komad papira od hazreti Mufti Sadika sahiba r.a. i napisao članak i dao ga ovom hodži i tražio od njega da to pročita i da pita ako ima nešto što ne razumije. Također je tražio od njega da napiše svoj odgovor ali da prvo pročita njegov članak a onda svoj odgovor. Ovaj hodža je pročitao članak Obećanog Mesije a.s. ali nije napisao odgovor i rekao je da će usmeno odgovoriti. Poslije čitanja članka stajao je nijemo dugo vremena. Studenti koje je poveo sa sobom prigovarali su kako bi poveli nekog drugog kao svog vođu da su znali da on neće moći dati odgovor. Hodža je udario mladića koji je ovo rekao i ovaj mu je uzvratio udarac. Hazreti Mufti sahib r.a. je posredovao i zaustavio svađu.  Zatim je Obećani Mesija a.s. održao govor i ljudi su počeli praviti galamu. Ljudi iz Džemata su stali oko Obećanog Mesije a.s. iz predostrožnosti. Hakiim sahib je vidio mali otvor između njih i otišao i stao tamo. Neko ga je izgurao misleći da je jedan od protivnika ali je Hakiim sahib otišao natrag na isto mjesto ali je ponovo bio izguran. Na ovo je hazreti Maulana Nur-uddin r.a. pitao osobu koja ga je izgurala zašto je to uradio. Kad je ovaj odgovorio da ga je izgurao zato što je bio protivnik, hazreti Maulana Nur-uddin r.a. je odgovorio pitanjem da li je on rasjekao njegovo srce pa to zna? Za to vrijeme je neko izrekao uvredljive riječi za Obećanog Mesiju a.s. i Hakiim sahib je uzvratio natrag. Obećani Mesija a.s. je u svom govoru rekao da ako bilo ko ne može odlučiti o njegovoj tvrdnji treba u obilju učiti dovu: Uputi nas na Pravi put – na put onih kojima si dao blagodati (1:6-7) četrdeset dana sa potpunom iskrenošću i istina će mu biti otkrivena od Boga. Hakiim sahib je napisao da je za njega bila dovoljna sedmica za učenje ove dove da mu istina bude otkrivena. Hazreti hafiz Ghulam Rasool Wazirabadi sahib r.a. je napisao kako su, nakon što je dao zavjet bai’ata, mnogi ljudi postali njegovi neprijatelji i neko je njegovu nepopularnost spomenuo jednoj aristokratskoj osobi Radža sahibu, koji je pitao šta je temelj ovog neprijateljstva. Radža sahib je rekao da traže od hafiz sahiba da dođe i kaže da je prihvatio ra’fa (uzdizanje) Isa a.s. kako je navedeno u Kur’anu i također  dolazak Isaa a.s. kako hadis kaže. Data je najava u gradu i okupilo se hiljade ljudi iz svih sekti. Hafiz sahib je znao šta mora reći i također je znao da ga niko neće razumjeti osim možda jednog od njegovih rođaka. Radža sahib je pitao hafiz sahiba je li prihvatio ‘uzdizanje’ Isaa i njegov dolazak i on je odgovorio da sigurno jeste. Rekao je da će to objasniti ako se ljudi utišaju. Onda je rekao da je prihvatio ‘uzdizanje’ Isaa a.s. kako je rečeno u Kur’anu i dolazak Isaa a.s. kako je rečeno u hadisima. Prisutni su snažno aplaudirali i Hakiim sahib je otišao. Međutim, osjećao je da je neko rekao Radža sahibu kako im je on uspio baciti pjesak u oči. Narednog dana poslije sabah namaza došao je čovjek od Radže sahiba i rekao da Radža sahib i drugi nisu zadovoljni njegovim odgovorom o ‘uzdizanju’ i o stvari ponovnog dolaska Isaa. Hakiim sahib je pitao o tome šta će ih zadovoljiti. Čovjek je rekao da nazove Mirzu sahiba kafirom. Hakiim sahib je pitao zašto da ga nazove kafirom i odgovor je bio da je to zato što su ga hodže nazvale. Hakiim sahib je odgovorio: ‘Zato što hodže nazivaju Mirzu sahiba kafirom, ja također kažem kafir.’ Ovim je njegova namjera bila da hodže nazove kafirima. Kad je vjesnik otišao natrag i prenio šta se dogodilo smatrali su da im je Hakiim sahib ponovo bacio pjesak u oči. Ponovo su poslali jednog čovjeka i tražili da donese napismeno da Hakiim sahib smatra Mirzu Ghulam Ahmada iz Kadiana, Bože sačuvaj, kafirom. Prošlo je dva dana i Hakiim sahib je osjećao hrabrost svojim uvjerenjem i rekao vjesniku da je tačno da on smatra kafirima one koji Mirzu sahiba nazivaju kafirom.  Oni su ovim bili razočarani. Hakiim sahib je tada naveo ajet iz Kur’ana: Danas su nevjernici bez nade (da se upliću) u vašu vjeru. Zato se ne bojte njih, nego se bojte Mene.  (5:4) Hakiim sahib je napisao da je poslije ovoga protiv njega pokrenut sudski postupak i da su oni od kojih nikada nije očekivao da će reći laž dali lažne izjave sudu protiv njega. Hakiim sahib je napisao da se Obećani Mesija a.s., kad mu je on ovo spomenuo,  smijao i rekao da skrivanje svoje vjere da bi se spriječio nered i haos ima svoj položaj kao što je izneseno u Kur’anu: A jedan čovjek, vjernik, od faraonovog naroda, koji je skrivao svoje vjerovanje,…(40:29). Obećani Mesija a.s. je rekao da je dobro što je Hakiim sahib razumio situaciju i spasio svoj život od ruku griješnih. Takve su priče o proganjanju Ahmadi muslimana. Ovo nisu samo iznošenja iz prošlosti. Danas, stotinu i dvadeset i tri godine kasnije, prema Ahmadi muslimanima se iskaljuje isti tretman ali oni idu naprijed i rastu u snazi vjere širom svijeta, držeći u vidu naredbu: zato se ne bojte njih, nego se bojte Mene (2:151) Da Allah održi jačinu naše vjere i da je uveća. Huzur je rekao da se dogodio drugi događaj s onima koji pokazuju snažnu vjeru, pogotovu u Pakistanu. Jedan starješina Ahmadi musliman ubijen je, Inna lillahi va inna illejhi radži’uun. Chaudry Akram sahib je imao 80 godina i bio je iz Feislabad oblasti. Njegov djed je dao zavjet bai’ata na ruci Obećanog Mesije a.s. Akram sahib je trenutno bio u posjeti Pakistanu iz Australije gdje se iselio prije nekoliko godina. Rođen je u Faislabad oblasti i obrađivao je zemlju sa svojim ocem i preselio se u Navvabsah u 1960. Kasnije je iselio u Australiju. U posjetu u Pakistan je od novembra 2011. Vraćao se kući sa svojim unukom iz zetove radnje kad su dva nepoznata napadača na motoru pucali u njega. Krenuli su da ga odvezu u bolnicu ali je on umro na putu.  Njegov unuk je također povrijeđen u ovom napadu i operisan je. Trenutno je na intenzivnoj njezi. Huzur je tražio dove za njegov potpuni oporavak. Kad je živio u Navvabshahu, šehid Akram sahib je mnogo godina služio Džemat. Bio je sekretar finansija 35 godina i također je služio kao zamjenik Amira te oblasti.  Bio je osoba visokog morala i redovan u obavljanju tahadžud namaza. Jako je volio da pomaže drugima i imao ogromnu ljubav prema halifatu. U toku ove posjete Pakistanu tražio je da mu se napravi lista siromašnih ljudi u oblasti da bi im mogao pomoći. On je ponovo otvorio Navvabshah centar i rekao da će po povratku u Australiju poslati novac za obnovu. On je želio da bude šehid i govorio je kako je ova čast podarena sretnim. Iza sebe je ostavio hudovicu, pet sinova i dvije kćeri. Njegov unuk koji je ranjen ima 18 ili 19 godina, da mu Allah podari savršeno izlječenje. Huzur je rekao da će klanjati dženazu namaz u odsustvu za šehida Chaudry Akram sahiba.