Dova je naše oružje i naše pobjedonosno sredstvo

Kratki sadržaj

Huzur je na početku hudbe petkom danas proučio dva ajeta, čiji prijevod glasi:

“Ovo je kuća ahireta! Mi je pravimo za one ljude koji ne traže (svoje) uzdizanje na Zemlji, i ne traže nered. A kraj je za bogobojazne.” (28:84)

“I oni su ih odbili nepravedno i oholo, a njihova srca su se uvjerila u to. Vidi, onda, kakav je bio kraj onih koji su smutnju pravili!” (27:15)

Objašnjavajući značenje ovih ajeta Huzur je rekao da se dobro i zlo, poniznost i nabusitost, mir, ljubav i nered, pokornost i  pobunjeništvo i mnoga druga obilježja mogu vidjeti i u dobrim i u lošim položajima u životu. Jedan dio ovoga označava povezanost s Milostivim Bogom a druga polovina pokazuje padanje u okrilje šejtana. Allah naređuje ono što je dobro a šejtan potiče na zlo. Pobunjeništvo je u samoj prirodi šejtana kao što Kur’an kaže:

“…zaista je šejtan neposlušan Milostivom.”(19:45)

Oni koji slijede šejtana sigurno primaju Božiju kaznu. Naprijed spomenuti ajeti spominju dvije vrste ljudi: one koji odbacuju zlo i nered i robovi su Milostivog Allaha, i one koji su oholi i iskvareni i sljedbenici su šejtana. Allahov je sunnet da ovi drugi imaju loš kraj. Huzur je rekao da je mnogo Pakistanaca prisutno u skupu i da mnogi Pakistanci svuda širom svijeta gledaju Huzurovu hudbu petkom na MTA. On je dodao da nažalost ‘našu zemlju’ – gdje su većina stanovništva muslimani – danas ljudi koji su jako udaljeni od onoga što Allah naređuje, drže na otkupnini. Obratno, prakse koje počinju da prevladavaju su prakse koje Allah zabranjuje. Određeni sloj ljudi potpuno su nadvladali političare i vlasti. Kao rezultat, u zemlji je svakodnevno uznemirenje i nered. Cijeli sistem zemlje je usisan u tokove neobuzdanih ljudi. Od vremena stvaranja Pakistana do danas, Halifa Ahmadijata je upozoravao javnost protiv ovog dijela društva zato što je njihov cilj uvijek bio da zemlju vode ka religijskom ekstremizmu. Zbog nedostatka znanja i lakovjernosti, javnost je bila zavedena ovom grupom i siromaštvo im ne dozvoljava da temeljito vide stvari. Dok su naprotiv, političari dali poptpunu slobodu ovim u džube odjevenim bogomoljcima, da služe njihovim skrivenim motivima, ili su napravili sporazum s njima umišljajući da ne mogu uspjeti bez njih. Svaka politička partija zamišlja da ne može preživjeti bez ovih pojedinaca u džubetima. Oni su svjesno dali nepotrebnu važnost takozvanim brižnicima islama i tako stvorili bezakonje u Pakistanu koje iz dana u dan postaje gore. Civilne vlasti su bespomoćne, i tako je strašna situacija da komandosi, nekad važna sila čuvanja mira kao i armija, nemaju nikakvog značaja u poređenju sa teroristima u terminima modernog oružja.

Ahmadi musliman osjeća veliku uznemirenost gledajući ovo stanje stvari u zemlji koja je bila stečena žrtvovanjem hiljada života. Na prividnoj razini, uprkos njihovih nastojanja i truda, Ahmadi ne mogu uraditi ništa da zemlju oslobode ovog tlačenja. Međutim, ljubav za domovinu zahtijeva od svakog Ahmadi muslimana da čini dove za Pakistan. To je njihova obaveza. Nije važno koliko zemljaci ili bar oni koji misle da su najveće patriote, podižu optužbu na Ahmadi muslimane da nisu odani i nastavljaju da nas progone, mi trebamo ispuniti zahtjeve ljubavi prema domovini i činiti dove za zemlju. Ako išta može spasiti Pakistan od opasne situacije, to su dove Ahmadi muslimana.

Gledanje svijeta na Pakistan također postaje sve oštrije i unutrašnja borba čini zemlju slabijom. Bez sumnje, trenutno su Ahmadi muslimani najranjiviji i žrtvovani stanovnici Pakistana gdje su sva naša prava oteta. Ali mi nemamo ništa s politikom ili vladom zemlje. Od njih je nerazborito da umišljaju da, samo zato što smo mi organizovana zajednica, težimo da vladamo. Mi nemamo težnje ni za kakvom ovosvjetskom vladavinom. Ono čemu mi težimo je iskrena veza sa svojom zemljom i odlikom ovoga svaki Ahmadi musliman želi da vidi svoju zemlju da ima istaknutost u svijetu, i iz ovog razloga Ahmadi muslimani čine dove i mole Allaha i treba da mole za svoju zemlju.

Širom svijeta Ahmadi muslimani uzimaju učešće u politici. Oni pripadaju vladajućim partijama kao i partijama opozicije i igraju svoju pojedinačnu ulogu u razvoju zemlje. Oni su zainteresovani za politiku kao stanovnici no upravni sistem Zajednice ili Halifat, nema nikakvog interesa u bilo kakvom upravljanju ili preuzimanju bilo koje vlade bilo gdje. Ovaj put je nama bio pokazan od istinskog i revnog poklonika Časnog Poslanika s.a.v.s.; naš cilj nije da postignemo bilo kakvo materijalno upravljanje; umjesto toga naš cilj je da postignemo duhovno kraljevstvo. Kad god je bilo koja vlada tražila savjet ili žrtvu za preživljavanje zemlje, naša Zajednica je učestvovala i nastavlja da učestvuje. Uprkos strašnog proganjanja u Pakistanu – pojedinačno kao i zajednički, Ahmadi postaju zabrinuti kad vide zemlju ili zemljake u teškoći i nevolji. Naša zabrinutost je za javnost i za preživljavanje zemlje, ne za vladajući uticaj. Koliko god nam naša sredstva dozvoljavaju, mi nastojimo i pomažemo zemlju da izađe iz problema. Ovo je naša praksa u skladu sa učenjem Časnog Poslanika s.a.v.s. i slijeđenjem njegovog blagoslovljenog uzora. Allah nas je uputio da slijedimo ovaj blagoslovljeni uzor kao obavezu. Zaista, blagoslovljeni uzor dobrotvora čovječanstva i milosti za ljude s.a.v.s. zahtijeva zaboravljanje svojih vlastitih problema i služenje čovječanstvu, ne za bilo kakvu nagradu, zapravo dugujući to osjećanjima ljubavi i u skladu sa:

“…naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (što dajete) bližnjim svojima.” (16:91)

Čestiti ljudi su puni bola čak kad su stranci i ljudi izvana u nevolji a ovo su naši bližnji, kako može biti da mi ne budemo zabrinuti kad su oni u teškoći?

Mi nemamo ništa sa tlačenjem i neredom, mi propagiramo poniznost i ljubav, i mi smo pristalice onog Poslanika s.a.v.s. koji je bio zabrinut nad udaljenošću svijeta od Allaha i koji je trošio noći savladan ovom patnjom. Kao što mu je Allah rekao:

“Da li ćeš ti uništiti svoju dušu zbog toga što oni neće da budu vjernici?” (26:4)

Mi imamo sažaljenje prema onima koji su povezani sa ummetom našeg Učitelja i iz ovog razloga mi nastojimo da oni razumiju poruku Časnog Poslanika s.a.v.s. i prihvate Mehdija i budu spašeni od nesreća i kazne ovog svijeta kao i ahireta.

Huzur je rekao da od prije nekoliko godina spominje da se u zadnjih sto godina povećao broj prirodnih nesreća koje izbijaju širom svijeta. One su dokaz Božije potpore Obećanom Mesiji a.s. zato što je Obećani Mesija a.s. rekao da će prirodne nesreće izbijati kao znak njegove potpore. Uništenje stvoreno ovim prirodnim nepogodama u Pakistanu, kao i u drugim dijelovima svijeta, očito je. Prema predsjedniku UN, nedavne poplave u Pakistanu bile su gore od cunamia. Svaki Ahmadi musliman zna da su ove nepogode znak potpore za Obećanog Mesiju a.s.; kad bi samo svijet ovo također razumio! Ove nepogode nam izazivaju zabrinutost da svijet ne odbije da povede računa i da ne slijedi gore uništenje. Ovo nas tjera da se okrenemo Allahu. Pakistanske vijesti i mediji bučno prosvjeduju da li su nedavne poplave Božija kazna ili ne. Vjerske vođe tamo kažu da Božija kazna dolazi sa dolaskom Božijeg Poslanika. Kad bi oni samo poslušali šta je Obećani Mesija a.s. rekao! Njegova poruka ih je zadnjih 100 godina upozoravala. Svaka nevolja (od tada) čini nas zabrinutim da to ne bi bilo predvjesnik narednoj većoj nesreći. Mi uvijek pružamo svaku vrstu pomoći u toku ovih nesreća. U toku poplava naša Zajednica je poslala doprinose u gotovini preko pakistanskih ambasada širom svijeta, i pojedinačno i zajednički. Stanovnici Pakistanci su također pomogli gotovinskim doprinosima kao i opremom. Uz to, naši volonteri su također pomagali. U jednom primjeru naš tim je naišao na Edhi sahiba, koji vodi veliku humanitarnu fondaciju. On je primijetio i rekao: ‘Kadiani su uvijek prvi da stignu u pomoć’. Naša pomoć Pakistanu je bila pružena bez obzira na religijske ili sektaške podjele. ‘Humanity First’ (Humanitarna organizacija Džemata) također je omogućila pomoć i nastavlja da pomaže; i sada planira da potroši daljih milion dolara u poslove na oporavljanju zemlje u poplavama pogođenim oblastima. Mi ovaj posao provodimo bez obzira na religiju, i nijemo, bez otkrivanja da smo Ahmadi muslimani da ne bi bila stvorena teškoća i oštećeniostavljeni lišeni pomoći. Što se tiče ponašanja takozvanih brižnika islama, u jednoj oblasti smo saznali da su neki ljudi, koji su pobjegli iz poplavljene oblasti bili Ahmadi. Ne samo da im nije pružena pomoć, nego su bili izbačeni iz zgrade korištene kao sklonište, zato što su bili ‘Kadiani’. Huzur je rekao da se, s Božijom milošću, Zajednica pobrinula za svakog Ahmadi koji je bio pogođen poplavom. Niti će ih Zajednica ostaviti bespomoćnim niti će Allah. Povedena je briga o Pakistancima pogođenim poplavom ali ovaj događaj otkriva zlu prirodu onih koji sebe nazivaju muslimanima.

Poplava u Pakistanu je došla poslije događaja u džamijama u Lahoru gdje je počinjena izuzetna okrutnost. Kad se cijela situacija gleda s ovom perspektivom, pokazan je visok karakter Zajednice na uvećan način, koja je pružila pomoć uprkos okrutnosti koja im je odmjerena. Slijedeći tragične događaje u džamijama u Lahoru i čak prije nego što su neki bili ukopani, nekim Ahmadi porodicama su komšije poslali slatkiše kao znak da oni proslavljaju ubistva njihovih članova porodice. Ovo pokazuje potpuno moralno i vjersko propadanje i neuspjeh nekih ljudi koje su hodže omogućili. Nekoj Ahmadi djeci su djeca iz komšiluka rekli da trebaju biti bačeni u jarak jer tu pripadaju. Kao rezultat su neke Ahmadi porodice morale da napuste svoje kuće. U toku rada na pomoći za vrijeme poplave, naša Zajednica je pomogla svakom i svima, ne obraćajući pažnju ko ima zakleto neprijateljstvo na kojoj tački, tako da je s većom uzvišenošću bio pokazan Ahmadi karakter. Ovo je slika istinskog islama koju naša Zajednica pokazuje, zaista je to u slijeđenju blagoslovljenog uzora Časnog Poslanika s.a.v.s. i mi ćemo nastaviti s ovim da tražimo Allahovo zadovoljstvo.

Naše proganjanje nije ograničeno samo na Pakistan. Gdje god se   događa proganjanje naša Zajednica pokazuje visoki moral. Nedavno su kuće nekih Ahmadi muslimana, nekoliko auta i motora bili zapaljeni u Indoneziji. No kad je pomoć tamo bila potrebna, Zajednica ju je pružila. U Indoneziji neahmadi imaju pristojnosti i hrabrosti da osude one koji su zapalili kuće i džamije. žena bivšeg predsjednika Indonezije, Abdul Vahida otišla je i izrazila saučešće Ahmadi porodicama. Kad bi samo pakistanske vođe također našle sličnu pronicljivost!

Ahmadi muslimani će nastaviti sa svojim nastojanjem, nikakva jačina tlačenja ne može oduzeti naš moral. Naše dove će biti ispunjene jednog dana i tlačitelji i tlačenje će biti zbrisani sa lica Zemlje. Mi treba da nastavimo da molimo Allaha da svaku osobu, u svakoj zemlji oslobodi od tlačenja. Naš zadatak nije da stvaramo nered i vodimo bitku za svoja prava. Tlačenje protiv nas je zbog religije i naš Imam ovog doba nam je zabranio da vodimo bitku za put religije. Dova je naše oružje i do naše pobjede će doći s dovom. Naš stvarni cilj je da tražimo Allahovo zadovoljstvo za što treba da praktikujemo pobožnost a ne da se koristimo neredom i pobunom. Kao što je rečeno:

“Ovo je kuća ahireta! Mi je pravimo za one ljude koji ne traže (svoje) uzdizanje na Zemlji, i ne traže nered…” (28:84) Kad mi proglašavamo da smo među onima koji su od Boga uključeni među one koji vjeruju u ahiret, kako onda možemo uzeti zakon u svoje ruke i odbiti da služimo ljudima? To je oprečno bogobojaznosti a bogobojaznost je naš cilj, kao što je rečeno: ‘A kraj je za bogobojazne.’

Pristalice svih religija su uvijek vjerovale da će se svako tlačenje počinjeno protiv njih jednog dana završiti. Kad ovakve kušnje traju dugo, neki razmatraju uzimanje ovosvjetskih sredstava da se late ove stvari. Međutim, ovo nije put Božijih zajednica. Neki ljudi pišu Huzuru da previše strpljenja nije dobro. Huzur je rekao da, prvo, mi smo prihvatili Imama ovog doba i sada moramo slijediti šta god nam je on rekao riječ po riječ. Drugo, pobožne prirode ne mogu posvojiti prevarljive puteve. Ljudi koji žive okolo Rabve, na Ahmadi muslimane (koji su se tu smjestili poslije 1947.) se pozivaju kao na useljenike. Ovi ljudi su bili naviknuti kradljivci i u ranim danima se Rabva morala osigurati protiv njih. Jedan od ovih ljudi je jedanput primijetio da, što se ticalo njihove loše prakse, krajnja vještina jednog mudrog Ahmadi u ovim stvarima je bila samo polazna tačka jednog od njihovih nerazboritih ljudi. Prema tome, Huzur je rekao, mi nemamo nikakvog poređenja s njima što se tiče korupcije i nereda. Mi se oslanjamo na Allaha jer je Njemu naš konačni povratak i u Njegovo prisustvo, bit ćemo odgovorni i polagati račun za bogobojaznost umjesto za prevarljive puteve, kao što Kur’an kaže:

“… ali će vaša bogobojaznost stići do Njega…” (22:38)

Jedina bogobojaznost će biti sredstvo našeg oprosta kao što Allah obećava: ‘…A kraj je za bogobojazne.’ Ovo jasno znači da do pobjede Božijih zajednica ne dolazi prevarljivim putevima, korupcijom, neredom i nabusitošću. Umjesto toga oni koji pokazuju poniznost i žele Allahovo zadovoljstvo pod svim okolnostima, su ljudi koji će doživjeti uspjeh. Buna i nered su kratkotrajni. Mnogi tirani nalik faraonu su došli ali su bili uništeni. Grupa ljudi koji ustanu protiv Božije zajednice čini tako samo zato što su svjesna da će se njihova nadmoć završiti. Ljudi nalik faraonu klanjaju se vladavini i moći, i tako to predstavljaju ljudima, zapravo osjećaju prijetnju da će se njihova prevlast, ako javnost bude slijedila pobožne puteve, nad njima završiti. Oni tako prelaze sve granice u tlačenju i stvaraju prepreke. U toku vremena onog ko je određen od Boga ili u toku vremena kad njegova zajednica napreduje, u džubeta odjeveni bogomoljci (licemjeri) zamišljaju da je njihova govornica (mimbera) u opasnosti. Oni pojačavaju tlačenje, laž, prevaru i ubijaju u ime religije; sve s ciljem da spase svoju govornicu. Kad takvi ljudi, bilo da su u vladi ili takozvani gospodari govornice, vide da se njihova moć smanjuje i nestaje, oni se ne obaziru (i ne mare) ni na kakav zakon i ni na kakav moral. Njihovo zajedničko suprotstavljanje je znak njihovog straha da su skoro prošli. Huzur je rekao da neki od naših protivnika u Pakistanu priznaju da je Božije ‘praktično svjedočenje’ sa Ahmadi muslimanima. Dok nam se u svijetu suprotstavljaju, njihovo stajalište je da ako naš napredak (Ahmadijata) ima ikakvog uticaja na javnost, njihova moć će otići kao i njihov takozvani imamat. Huzur je rekao baš kao što imetak i moć prethodnih naroda njihovog soja ih nije spasio, tako neće ni u buduće. Huzur je rekao da će danas ponovo reći da oni koji sebe smatraju sigurnim od nevolja i katastrofa nisu sigurni. Allah kaže u Kur’anu:

“… radi (njihove) oholosti na Zemlji i ružnog spletkarenja. A ružne spletke pogađaju upravo one koji ih prave. Da li oni čekaju nešto drugo osim sunneta prethodnih naroda? Zato ti nikad nećeš naći mijenjanja u Allahovom sunnetu; niti ćeš ikako naći promjene u Allahovom sunnetu.” (35:44)

Huzur je rekao: Može li njihova oholost uspjeti protiv onoga ko je poslan od Boga? Iznošenje o ranijim poslanicima u Kur’anu nisu jednostavno priče, ona su opominjuća iznošenja i tu su da usade strah od Boga i upozoravaju da se ne treba boriti (prepirati) sa onim ko je poslan od Boga. Ovi ljudi treba da se zamisle nad Kur’anskim riječima: ‘…ti nikad nećeš naći mijenjanja u Allahovom sunnetu; niti ćeš ikako naći izmjene u Allahovom sunnetu’ – kad bi samo oni razumjeli! Da nas Allah omogući da činimo dove i da On primi naše dove za svijet da bude spašen od padanja u provaliju uništenja. Mi trebamo nastaviti da činimo dove za sebe da Allah dadne da uvijek činimo dove sa strpljenjem i riješenošću i postanemo istinski dokaz ‘…A kraj je za bogobojazne’ i doživimo pobjedu. Huzur je pročitao isječak iz pisanja Obećanog Mesije a.s. i molio   Allaha da i dalje ojačava naše vjerovanje i da On otvori oči svijeta.