Dova je naše oružje i naše pobjedonosno sredstvo

Kratki sadržaj

Huzur je na početku hudbe petkom danas proučio dva ajeta, čijiprijevod glasi:

“Ovo je kuća ahireta! Mi je pravimo za one ljude koji ne traže(svoje) uzdizanje na Zemlji, i ne traže nered. A kraj je zabogobojazne.” (28:84)

“I oni su ih odbili nepravedno i oholo, a njihova srca su se uvjerilau to. Vidi, onda, kakav je bio kraj onih koji su smutnju pravili!”(27:15)

Objašnjavajući značenje ovih ajeta Huzur je rekao da se dobro izlo, poniznost i nabusitost, mir, ljubav i nered, pokornost i pobunjeništvo i mnoga druga obilježja mogu vidjeti i u dobrim i u lošimpoložajima u životu. Jedan dio ovoga označava povezanost sMilostivim Bogom a druga polovina pokazuje padanje u okrilješejtana. Allah naređuje ono što je dobro a šejtan potiče na zlo.Pobunjeništvo je u samoj prirodi šejtana kao što Kur’an kaže:

“…zaista je šejtan neposlušan Milostivom.”(19:45)

Oni koji slijede šejtana sigurno primaju Božiju kaznu. Naprijedspomenuti ajeti spominju dvije vrste ljudi: one koji odbacuju zlo inered i robovi su Milostivog Allaha, i one koji su oholi i iskvareni isljedbenici su šejtana. Allahov je sunnet da ovi drugi imaju loš kraj.Huzur je rekao da je mnogo Pakistanaca prisutno u skupu i damnogi Pakistanci svuda širom svijeta gledaju Huzurovu hudbupetkom na MTA. On je dodao da nažalost ‘našu zemlju’ – gdje suvećina stanovništva muslimani – danas ljudi koji su jako udaljeni odonoga što Allah naređuje, drže na otkupnini. Obratno, prakse kojepočinju da prevladavaju su prakse koje Allah zabranjuje. Određenisloj ljudi potpuno su nadvladali političare i vlasti. Kao rezultat, uzemlji je svakodnevno uznemirenje i nered. Cijeli sistem zemlje jeusisan u tokove neobuzdanih ljudi. Od vremena stvaranja Pakistanado danas, Halifa Ahmadijata je upozoravao javnost protiv ovog dijeladruštva zato što je njihov cilj uvijek bio da zemlju vode ka religijskomekstremizmu. Zbog nedostatka znanja i lakovjernosti, javnost je bilazavedena ovom grupom i siromaštvo im ne dozvoljava da temeljitovide stvari. Dok su naprotiv, političari dali poptpunu slobodu ovimu džube odjevenim bogomoljcima, da služe njihovim skrivenimmotivima, ili su napravili sporazum s njima umišljajući da ne moguuspjeti bez njih. Svaka politička partija zamišlja da ne može preživjetibez ovih pojedinaca u džubetima. Oni su svjesno dali nepotrebnuvažnost takozvanim brižnicima islama i tako stvorili bezakonje uPakistanu koje iz dana u dan postaje gore. Civilne vlasti subespomoćne, i tako je strašna situacija da komandosi, nekad važnasila čuvanja mira kao i armija, nemaju nikakvog značaja u poređenjusa teroristima u terminima modernog oružja.

Ahmadi musliman osjeća veliku uznemirenost gledajući ovo stanjestvari u zemlji koja je bila stečena žrtvovanjem hiljada života. Naprividnoj razini, uprkos njihovih nastojanja i truda, Ahmadi ne moguuraditi ništa da zemlju oslobode ovog tlačenja. Međutim, ljubav zadomovinu zahtijeva od svakog Ahmadi muslimana da čini dove zaPakistan. To je njihova obaveza. Nije važno koliko zemljaci ili baroni koji misle da su najveće patriote, podižu optužbu na Ahmadimuslimane da nisu odani i nastavljaju da nas progone, mi trebamoispuniti zahtjeve ljubavi prema domovini i činiti dove za zemlju.Ako išta može spasiti Pakistan od opasne situacije, to su dove Ahmadimuslimana.

Gledanje svijeta na Pakistan također postaje sve oštrije iunutrašnja borba čini zemlju slabijom. Bez sumnje, trenutno suAhmadi muslimani najranjiviji i žrtvovani stanovnici Pakistana gdjesu sva naša prava oteta. Ali mi nemamo ništa s politikom ili vladomzemlje. Od njih je nerazborito da umišljaju da, samo zato što smomi organizovana zajednica, težimo da vladamo. Mi nemamo težnjeni za kakvom ovosvjetskom vladavinom. Ono čemu mi težimo jeiskrena veza sa svojom zemljom i odlikom ovoga svaki Ahmadimusliman želi da vidi svoju zemlju da ima istaknutost u svijetu, i izovog razloga Ahmadi muslimani čine dove i mole Allaha i treba damole za svoju zemlju.

Širom svijeta Ahmadi muslimani uzimaju učešće u politici. Oni pripadaju vladajućim partijama kao i partijama opozicije i igraju svoju pojedinačnu ulogu u razvoju zemlje. Oni su zainteresovani za politiku kao stanovnici no upravni sistem Zajednice ili Halifat, nema nikakvog interesa u bilo kakvom upravljanju ili preuzimanju bilo koje vlade bilo gdje. Ovaj put je nama bio pokazan od istinskog i revnog poklonika Časnog Poslanika s.a.v.s.; naš cilj nije da postignemo bilo kakvo materijalno upravljanje; umjesto toga naš cilj je da postignemo duhovno kraljevstvo. Kad god je bilo koja vlada tražila savjet ili žrtvu za preživljavanje zemlje, naša Zajednica je učestvovala i nastavlja da učestvuje. Uprkos strašnog proganjanja u Pakistanu – pojedinačno kao i zajednički, Ahmadi postaju zabrinuti kad vide zemlju ili zemljake u teškoći i nevolji. Naša zabrinutost je za javnost i za preživljavanje zemlje, ne za vladajući uticaj. Koliko god nam naša sredstva dozvoljavaju, mi nastojimo i pomažemo zemlju da izađe iz problema. Ovo je naša praksa u skladu sa učenjem Časnog Poslanika s.a.v.s. i slijeđenjem njegovog blagoslovljenog uzora. Allah nas je uputio da slijedimo ovaj blagoslovljeni uzor kao obavezu. Zaista, blagoslovljeni uzor dobrotvora čovječanstva i milosti za ljude s.a.v.s. zahtijeva zaboravljanje svojih vlastitih problema isluženje čovječanstvu, ne za bilo kakvu nagradu, zapravo dugujućito osjećanjima ljubavi i u skladu sa:

“…naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (štodajete) bližnjim svojima.” (16:91)

Čestiti ljudi su puni bola čak kad su stranci i ljudi izvana u nevoljia ovo su naši bližnji, kako može biti da mi ne budemo zabrinuti kadsu oni u teškoći?

Mi nemamo ništa sa tlačenjem i neredom, mi propagiramoponiznost i ljubav, i mi smo pristalice onog Poslanika s.a.v.s. koji jebio zabrinut nad udaljenošću svijeta od Allaha i koji je trošio noćisavladan ovom patnjom. Kao što mu je Allah rekao:

“Da li ćeš ti uništiti svoju dušu zbog toga što oni neće da buduvjernici?” (26:4)

Mi imamo sažaljenje prema onima koji su povezani sa ummetomnašeg Učitelja i iz ovog razloga mi nastojimo da oni razumiju porukuČasnog Poslanika s.a.v.s. i prihvate Mehdija i budu spašeni od nesrećai kazne ovog svijeta kao i ahireta.

Huzur je rekao da od prije nekoliko godina spominje da se uzadnjih sto godina povećao broj prirodnih nesreća koje izbijaju širomsvijeta. One su dokaz Božije potpore Obećanom Mesiji a.s. zato štoje Obećani Mesija a.s. rekao da će prirodne nesreće izbijati kao znaknjegove potpore. Uništenje stvoreno ovim prirodnim nepogodamau Pakistanu, kao i u drugim dijelovima svijeta, očito je. Premapredsjedniku UN, nedavne poplave u Pakistanu bile su gore odcunamia. Svaki Ahmadi musliman zna da su ove nepogode znakpotpore za Obećanog Mesiju a.s.; kad bi samo svijet ovo takođerrazumio! Ove nepogode nam izazivaju zabrinutost da svijet ne odbijeda povede računa i da ne slijedi gore uništenje. Ovo nas tjera da seokrenemo Allahu. Pakistanske vijesti i mediji bučno prosvjeduju dali su nedavne poplave Božija kazna ili ne. Vjerske vođe tamo kažuda Božija kazna dolazi sa dolaskom Božijeg Poslanika. Kad bi onisamo poslušali šta je Obećani Mesija a.s. rekao! Njegova poruka ihje zadnjih 100 godina upozoravala. Svaka nevolja (od tada) čini naszabrinutim da to ne bi bilo predvjesnik narednoj većoj nesreći. Miuvijek pružamo svaku vrstu pomoći u toku ovih nesreća. U tokupoplava naša Zajednica je poslala doprinose u gotovini prekopakistanskih ambasada širom svijeta, i pojedinačno i zajednički.Stanovnici Pakistanci su također pomogli gotovinskim doprinosimakao i opremom. Uz to, naši volonteri su također pomagali. U jednomprimjeru naš tim je naišao na Edhi sahiba, koji vodi velikuhumanitarnu fondaciju. On je primijetio i rekao: ‘Kadiani su uvijekprvi da stignu u pomoć’. Naša pomoć Pakistanu je bila pružena bezobzira na religijske ili sektaške podjele. ‘Humanity First’ (Humanitarnaorganizacija Džemata) također je omogućila pomoć i nastavljada pomaže; i sada planira da potroši daljih milion dolara u poslovena oporavljanju zemlje u poplavama pogođenim oblastima. Mi ovajposao provodimo bez obzira na religiju, i nijemo, bez otkrivanja dasmo Ahmadi muslimani da ne bi bila stvorena teškoća i oštećeniostavljeni lišeni pomoći. Što se tiče ponašanja takozvanih brižnikaislama, u jednoj oblasti smo saznali da su neki ljudi, koji su pobjegliiz poplavljene oblasti bili Ahmadi. Ne samo da im nije pruženapomoć, nego su bili izbačeni iz zgrade korištene kao sklonište, zatošto su bili ‘Kadiani’. Huzur je rekao da se, s Božijom milošću, Zajednica pobrinula za svakog Ahmadi koji je bio pogođen poplavom.Niti će ih Zajednica ostaviti bespomoćnim niti će Allah. Povedena jebriga o Pakistancima pogođenim poplavom ali ovaj događaj otkrivazlu prirodu onih koji sebe nazivaju muslimanima.

Poplava u Pakistanu je došla poslije događaja u džamijama uLahoru gdje je počinjena izuzetna okrutnost. Kad se cijela situacijagleda s ovom perspektivom, pokazan je visok karakter Zajednice nauvećan način, koja je pružila pomoć uprkos okrutnosti koja im jeodmjerena. Slijedeći tragične događaje u džamijama u Lahoru i čakprije nego što su neki bili ukopani, nekim Ahmadi porodicama sukomšije poslali slatkiše kao znak da oni proslavljaju ubistva njihovihčlanova porodice. Ovo pokazuje potpuno moralno i vjerskopropadanje i neuspjeh nekih ljudi koje su hodže omogućili. NekojAhmadi djeci su djeca iz komšiluka rekli da trebaju biti bačeni ujarak jer tu pripadaju. Kao rezultat su neke Ahmadi porodice moraleda napuste svoje kuće. U toku rada na pomoći za vrijeme poplave,naša Zajednica je pomogla svakom i svima, ne obraćajući pažnju koima zakleto neprijateljstvo na kojoj tački, tako da je s većomuzvišenošću bio pokazan Ahmadi karakter. Ovo je slika istinskogislama koju naša Zajednica pokazuje, zaista je to u slijeđenjublagoslovljenog uzora Časnog Poslanika s.a.v.s. i mi ćemo nastavitis ovim da tražimo Allahovo zadovoljstvo.

Naše proganjanje nije ograničeno samo na Pakistan. Gdje god sedogađa proganjanje naša Zajednica pokazuje visoki moral. Nedavnosu kuće nekih Ahmadi muslimana, nekoliko auta i motora bilizapaljeni u Indoneziji. No kad je pomoć tamo bila potrebna, Zajednica ju je pružila. U Indoneziji neahmadi imaju pristojnosti ihrabrosti da osude one koji su zapalili kuće i džamije. žena bivšegpredsjednika Indonezije, Abdul Vahida otišla je i izrazila saučešćeAhmadi porodicama. Kad bi samo pakistanske vođe također našlesličnu pronicljivost!

Ahmadi muslimani će nastaviti sa svojim nastojanjem, nikakvajačina tlačenja ne može oduzeti naš moral. Naše dove će bitiispunjene jednog dana i tlačitelji i tlačenje će biti zbrisani sa licaZemlje. Mi treba da nastavimo da molimo Allaha da svaku osobu, usvakoj zemlji oslobodi od tlačenja. Naš zadatak nije da stvaramonered i vodimo bitku za svoja prava. Tlačenje protiv nas je zbogreligije i naš Imam ovog doba nam je zabranio da vodimo bitku zaput religije. Dova je naše oružje i do naše pobjede će doći s dovom.Naš stvarni cilj je da tražimo Allahovo zadovoljstvo za što treba dapraktikujemo pobožnost a ne da se koristimo neredom i pobunom.Kao što je rečeno:

“Ovo je kuća ahireta! Mi je pravimo za one ljude koji ne traže(svoje) uzdizanje na Zemlji, i ne traže nered…” (28:84)Kad mi proglašavamo da smo među onima koji su od Bogauključeni među one koji vjeruju u ahiret, kako onda možemo uzetizakon u svoje ruke i odbiti da služimo ljudima? To je oprečnobogobojaznosti a bogobojaznost je naš cilj, kao što je rečeno: ‘A krajje za bogobojazne.’

Pristalice svih religija su uvijek vjerovale da će se svako tlačenjepočinjeno protiv njih jednog dana završiti. Kad ovakve kušnje trajudugo, neki razmatraju uzimanje ovosvjetskih sredstava da se lateove stvari. Međutim, ovo nije put Božijih zajednica. Neki ljudi pišuHuzuru da previše strpljenja nije dobro. Huzur je rekao da, prvo, mismo prihvatili Imama ovog doba i sada moramo slijediti šta godnam je on rekao riječ po riječ. Drugo, pobožne prirode ne moguposvojiti prevarljive puteve. Ljudi koji žive okolo Rabve, na Ahmadimuslimane (koji su se tu smjestili poslije 1947.) se pozivaju kao nauseljenike. Ovi ljudi su bili naviknuti kradljivci i u ranim danima seRabva morala osigurati protiv njih. Jedan od ovih ljudi je jedanputprimijetio da, što se ticalo njihove loše prakse, krajnja vještina jednogmudrog Ahmadi u ovim stvarima je bila samo polazna tačka jednogod njihovih nerazboritih ljudi. Prema tome, Huzur je rekao, minemamo nikakvog poređenja s njima što se tiče korupcije i nereda.Mi se oslanjamo na Allaha jer je Njemu naš konačni povratak i uNjegovo prisustvo, bit ćemo odgovorni i polagati račun zabogobojaznost umjesto za prevarljive puteve, kao što Kur’an kaže:

“… ali će vaša bogobojaznost stići do Njega…” (22:38)

Jedina bogobojaznost će biti sredstvo našeg oprosta kao štoAllah obećava: ‘…A kraj je za bogobojazne.’ Ovo jasno znači da dopobjede Božijih zajednica ne dolazi prevarljivim putevima,korupcijom, neredom i nabusitošću. Umjesto toga oni koji pokazujuponiznost i žele Allahovo zadovoljstvo pod svim okolnostima, suljudi koji će doživjeti uspjeh. Buna i nered su kratkotrajni. Mnogitirani nalik faraonu su došli ali su bili uništeni. Grupa ljudi koji ustanuprotiv Božije zajednice čini tako samo zato što su svjesna da će senjihova nadmoć završiti. Ljudi nalik faraonu klanjaju se vladavini imoći, i tako to predstavljaju ljudima, zapravo osjećaju prijetnju daće se njihova prevlast, ako javnost bude slijedila pobožne puteve,nad njima završiti. Oni tako prelaze sve granice u tlačenju i stvarajuprepreke. U toku vremena onog ko je određen od Boga ili u tokuvremena kad njegova zajednica napreduje, u džubeta odjevenibogomoljci (licemjeri) zamišljaju da je njihova govornica (mimbera)u opasnosti. Oni pojačavaju tlačenje, laž, prevaru i ubijaju u imereligije; sve s ciljem da spase svoju govornicu. Kad takvi ljudi, biloda su u vladi ili takozvani gospodari govornice, vide da se njihovamoć smanjuje i nestaje, oni se ne obaziru (i ne mare) ni na kakavzakon i ni na kakav moral. Njihovo zajedničko suprotstavljanje jeznak njihovog straha da su skoro prošli. Huzur je rekao da neki odnaših protivnika u Pakistanu priznaju da je Božije ‘praktičnosvjedočenje’ sa Ahmadi muslimanima. Dok nam se u svijetusuprotstavljaju, njihovo stajalište je da ako naš napredak (Ahmadijata)ima ikakvog uticaja na javnost, njihova moć će otići kao injihov takozvani imamat. Huzur je rekao baš kao što imetak i moćprethodnih naroda njihovog soja ih nije spasio, tako neće ni u buduće.Huzur je rekao da će danas ponovo reći da oni koji sebe smatrajusigurnim od nevolja i katastrofa nisu sigurni. Allah kaže u Kur’anu:

“… radi (njihove) oholosti na Zemlji i ružnog spletkarenja. Aružne spletke pogađaju upravo one koji ih prave. Da li oni čekajunešto drugo osim sunneta prethodnih naroda? Zato ti nikad nećešnaći mijenjanja u Allahovom sunnetu; niti ćeš ikako naćipromjene u Allahovom sunnetu.” (35:44)

Huzur je rekao: Može li njihova oholost uspjeti protiv onoga ko jeposlan od Boga? Iznošenje o ranijim poslanicima u Kur’anu nisujednostavno priče, ona su opominjuća iznošenja i tu su da usadestrah od Boga i upozoravaju da se ne treba boriti (prepirati) sa onimko je poslan od Boga. Ovi ljudi treba da se zamisle nad Kur’anskimriječima: ‘…ti nikad nećeš naći mijenjanja u Allahovom sunnetu; nitićeš ikako naći izmjene u Allahovom sunnetu’ – kad bi samo onirazumjeli! Da nas Allah omogući da činimo dove i da On primi našedove za svijet da bude spašen od padanja u provaliju uništenja. Mitrebamo nastaviti da činimo dove za sebe da Allah dadne da uvijekčinimo dove sa strpljenjem i riješenošću i postanemo istinski dokaz‘…A kraj je za bogobojazne’ i doživimo pobjedu.

Huzur je pročitao isječak iz pisanja Obećanog Mesije a.s. i molioAllaha da i dalje ojačava naše vjerovanje i da On otvori oči svijeta.