Allah ne opterećuje ni jednu dušu preko njene mogućnosti

Kratki sadržaj

 

Huzur je citirao ajet 287 iz sure Al Bakara, čiji prijevod glasi:
“Allah ne opterećuje nijednu dušu više od njene moći. Ona će imati
(nagradu) koju zaradi, i dobit će (kaznu) koju zaradi. Gospodaru
naš, ne stavljaj nam na odgovornost ako zaboravimo ili pogriješimo.
O, Gospodaru naš, nemoj na nas stavljati teret kao što si stavio na
one prije nas (zbog njihovih grijeha). Gospodaru naš, nemoj na nas
stavljati teret koji je izvan naše moći; i prijeđi preko naših grijeha i
oprosti nam, i smiluj nam se. Ti si naš Gospodar; zato nam pomozi
protiv nevjerničkog naroda.”
Huzur je svoju današnju hudbu održao u svjetlu tumačenja ovog
ajeta kako je objasnio Obećani Mesija a.s.
Objasnio je da je u gornjem ajetu riječ ‘vus’aha’ (moć) upotrebljena
za ljude da označi njihove ograničene moći. Međutim, općenito govoreći,
riječ ‘vasi’ upotrebljena za Boga (Dobrotvoran, Sve-obuhvatan) je da
označi Njegovu neograničenu moć. On je Gospodar svih moći, Njegovo
znanje je neprestalno i zbog toga ga čovjek ne može shvatiti. Bog ne
daje nikakvu naredbu koju čovjek ne može staviti u praksu. Čovjekova
je dužnost da se pridržava ovih naredbi. U islamu su naredbe u skladu
sa čovjekovim prirodnim mogućnostima, zbog toga je svaka osoba
odgovorna za svoje postupke. Islam ne predstavlja nerazuman koncept
da je čistom Božijem Poslaniku bila data prokleta smrt radi nemarnih
ljudi. Časni Kur’an proglašava da su u skladu sa prirodom čovjeka date
naredbe u liniji sa čovjekovim mogućnostima i slabostima. Čovjek nastoji
da čini dobra djela ali to ga ne čisti potpuno jer je, kao što hadis navodi
prisustvo šejtana u nama kao krvotok koji teče venama. Kao rezultat,
bilo koji (kakvi) nenamjerni grijesi, slijeđeni istinskim pokajanjem i
traženje Božijeg oprosta vodi čovjeka ka pobožnosti. Čovjek treba da
neprestalno nastoji (trudi se) da ostvari pobožne promjene u sebi. Božija
milost je široka (prostrana) i Njegov oprost je sveobuhvatan; On oprašta.
Ovo je učenje Časnog Kur’ana za koje se ne traži nikakva pokora
(ispaštanje).
U objašnjavanju naprijed spomenutog ajeta Huzur je nabrojao
dvanaest tačaka iz pisanja objašnjenja Obećanog Mesije a.s. On je rekao
da Bog ljude ne opterećuje više od njihove intelektualne/mentalne moći.
Međutim, On nas također poučava dovi:
“O moj Gospodaru povećaj moje znanje”. (20:115)
Ovo je molitva kojoj je bio poučen Časni Poslanik s.a.v.s. kome je
bilo dato znanje čija širina je čak obuhvatala Sudnji dan. U vrijeme kad
je Kur’an bio objavljen Bog je u potpunosti znao o daljim riznicama
(blagu) koje će biti objavljene. On je prema tome poučio Časnog
Poslanika s.a.v.s. ovoj molitvi tako da on nastavi da moli za porast u
moru duhovnog znanja i spoznaje koju je već imao. Kad su Kur’anske
objave bile potpune Poslanikova dova je bila da će njegovi sljedbenici
biti u velikoj potrebi za ovom osobitom molitvom. Bez sumnje Bog navodi
da On ne opterećuje dušu više od njene moći, ne drži je odgovornom
dokle On ne podari potrebnu moć, međutim, ovo učenje također iziskuje
(zahtijeva) da vjernik treba povećavati svoje znanje i tražiti uvećanje
svojih mogućnosti.
Huzur je rekao iz vrste znanja koje Bog daje Svojim Poslanicima,
najbolje i najviše je bilo dato Časnom Poslaniku s.a.v.s., pa ipak je on
također bio poučen molitvi: ‘O Gospodaru, uvećaj moje znanje.’ Ako
traženje znanja nije iziskivalo (zahtijevalo) nastojanje onda bi hadis
koji navodi putovanje do Kine u potrazi za znanjem bio beznačajan.
Međutim, uprkos podrazumijevanom nastojanju, znanje se ne može
postići bez Božije milosti.
Mentalna mogućnost se razlikuje od osobe do osobe, ovisno od
čovjekove prirodne sposobnosti (vještine) prema činjenicama djetinjstva,
okruženja itd. Bog je u ovoj stvari odredio (dodijelio) stepene. Ako neko
postiže znanje u skladu sa svojom mogućnosti, on će ga uvećati. Ne
smije se podrazumijevati da osoba stiče znanje prirodno ili zbog svojih
okolnosti.
Bog je upoznat o svemu zbog Njegovog prostranog znanja. Zbog
toga kad Bog čovjeka čini obavezanim (za Njegove naredbe) On to ne
čini u pogledu Svog znanja. Ako čovjek ne iskoristi svoje Bogom dane
mogućnosti bit će odgovoran za ovo. Obećani Mesija a.s. je objasnio da
riječi : ‘Allah ne opterećuje ni jednu dušu više od njezine moći’ sugerišu da
ako čovjek upošljava sve svoje mogućnosti da stekne znanje on će biti
primalac Božijeg zadovoljstva. Znanje koje povećava čovjekovo shvatanja
Boga uzrokuje da se čovjek dalje okreće (obraća) Njemu. Časni Kur’an
navodi:
“Samo se Allaha boje, među Njegovim robovima, učeni. Zaista je
Allah moćan, mnogo prašta.” (35:29)
Huzur je objasnio da se termin ‘koji imaju znanje/učeni’ ne odnosi
na današnje takozvane vjerske učenjake. Radije, to znači one koji
povećavaju svoje uviđanje (shvatanje) o Bogu sa svakim povećanjem
svog znanja; oni za koje vrijedi (urdu) stih Obećanog Mesije a.s.: ‘U
kojem god pravcu pogledamo, to je put (koji vodi ka) Tvom licu.’ Huzur je
rekao da ovo objašnjava istinski značaj ajeta: ‘Allah ne opterećuje ni
jednu dušu izvan njene mogućnosti’ sa intelektualne perspektive.
Huzur je rekao da je druga tačka koju je nabrojao iz pisanja Obećanog
Mesije a.s. u pogledu ovog ajeta da Bog samo predstavlja one vjere koje
su unutar mogućnosti ljudskog shvatanja. Ajet prije 2:287 citira razna
vjerovanja; u meleke, knjige i poslanike. Hadis navodi da je u bijelo
odjevena osoba došla Časnom Poslaniku s.a.v.s. i pitala ga šta je
vjerovanje. Na to je Poslanik odgovorio: ‘Da potvrdite svoju vjeru u Allaha,
Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike i da potvrdite svoju
vjeru u Sudnji dan i Božiju odredbu.’ Huzur je rekao da ako je neko
pobožne prirode ne treba čak da gleda izvan ove zemlje da potvrdi
svoje vjerovanje u Boga. Časni Kur’an je sastav istina objavljenih u
prethodnim knjigama kao i ispravka bilo kakvih nedostataka/ umetanja
koje su one imale. Bog je lično proglasio da će čuvati Kur’an, ojačavajući
čovjekovo vjerovanje u njegovu vjerodostojnost. On je također naveo
da nema ništa u Kur’anu što ne može biti stavljeno u praksu. Bila je
nesreća ranijih naroda da nisu vjerovali u poslanike koji su im došli.
Huzur je rekao ako je mentalna moć ranijih naroda bila manja, učenje
koje je bilo objavljeno u njihovo vrijeme bilo je u skladu s tim.
Huzur je rekao da Bog ne stvara smetnju ili uznemirenje nikome u
pogledu odgovornosti (obavezanosti) naredbi namaza i posta. Onom
ko je bolestan dozvoljeno je da obavi namaz ležeći; putniku je dozvoljeno
da skrati namaz. Slične prilike su tu za post. Zaista, zekat je obavezan
samo za one sa određenom visinom prihoda/imetka i hadž je također
obavezan za one koji mogu priuštiti da putuju, koji su dobrog zdravlja
i mogu to obaviti u miru. Naredbe za sve ove aspekte su u skladu sa
čovjekovim mogućnostima i ljudi svih životnih slojeva su ih stavili u
praksu.
Treći činioc koji je Obećani Mesija a.s. iznio u ovom navođenju je da
je praksa Časnog Poslanika s.a.v.s. za nas blagoslovljeni uzor. Kur’an
navodi:
“Zaista vam je u Poslaniku lijep primjer, za onog ko se nada Allahu
i Sudnjem danu i ko Allaha mnogo spominje.” (33:22)
Obećani Mesija a.s. je rekao da treba da nastojimo i slijedimo
Poslanika u svemu. On je rekao: da nam Bog nije podario mogućnosti
da posvojimo uzor blagoslovljenog Poslanika na potčinjenom stepenu
(kao sjena) On nam nikada ne bi naredio kako je naprijed rečeno. Huzur
je rekao da izgovor da, pošto ne možemo postići uzvišeni standard
Poslanika s.a.v.s. ne treba ni da nastojimo, ne oslobađa nas naših obaveza.
Bilo je desetine miliona u ovom ummetu koji su tako nastojali i predstavili
primjer. Obični vjernik zasigurno može slijediti ovaj blagoslovljeni uzor
u skladu sa svojom mogućnosti.
Četvrti aspekt u pogledu ajeta 2:287 je da se dolazak Časnog
Poslanika s.a.v.s. dogodio za cijelo čovječanstvo. Prema tome je naređeno
da prihvatimo njegova učenja i jedini je on sada izvor za spas. Međutim,
njegova učenja moraju biti ubjedljivo shvaćena da bi ta osoba onda bila
smatrana odgovornom. Zaista, nama nije dozvoljeno da se uplićemo u
ovu stvar, to je potpuno na Bogu da oprosti kome god On izabere. Mi
nismo upoznati o unutrašnjim osjećajima bilo koga i zbog toga ne znamo
ko nije ubjedljivo shvatio učenja islama.
Peta stvar u ovom primjeru je da Bog ne prisiljava čovjeka da bilo šta
čini nerazmuno. Kur’an ponavljajući spominje riječ ‘mudrost’. Svaka
naredba je bazirana na potpunoj mudrosti. U Kur’anskoj frazeologiji
mudrost znači da provodimo poštenje i pravdu, da usavršimo znanje i
da predstavimo dokaz za sve. Citirajući ajet 220 iz sure Al Bakare, čiji
prijevod glasi:
“Oni tebe pitaju o vinu i igrama na sreću. Reci: ‘U oboma je veliki
grijeh, a i neka korist za ljude; ali je grijeh toga dvoga veći nego
njihova korist.’ I oni te (također) pitaju šta treba da potroše. Reci
im: ‘Višak (svojih potreba).’ Ovako vam Allah objašnjava (Svoje)
znakove da duboko razmislite.” (2:220)
Huzur je rekao ova naredba koja zabranjuje uzimanje alkohola bila
je objavljena zato što opijanje sprečava osobu da obožava Boga i remeti
društveni mir. Sada je dokazana naučna činjenica da alkohol utiče na
moždane ćelije. Ovosnost o kockanju je slično po gubitku. Uzimanje
alkohola i kockanje također vodi nestalnosti u temperamentu. Kad se
upotrebljava u krajnje niskim količinama za medicinske svrhe, alkohol
može biti blagotvoran čovjeku. Međutim ove količine ne rezultiraju u
opijenosti.
Objašnjavajući šesti činioc Huzur je citirao ajet 174 iz sure Al Bakara:
“On vam je jedino zabranio ono što je mrtvo, i krv, i svinjsko meso,
i ono na čemu je spominjano ime nekog drugog osim Allaha. A onaj
ko je prisiljen (glađu), a ne iz želje, i da ne prelazi granicu, za njega
to neće biti grijeh. Sigurno Allah najviše prašta (i) milostiv je.”
(2:174)
i rekao da islamski Šerijat nikoga ne stavlja u nepotrebnu teškoću. U
situaciji života i smrti čovjeku je dozvoljeno da upotrebi ono što je inače
zabranjeno.
Sedma tačka je da su sve Božije naredbe bile dobro unutar ljudskih
mogućnosti. One nisu bile poslane da čovjeka stave u teškoću. Bog je
Svet i Visok daleko iznad toga da bi ovo učinio.
Osmi aspekt je da ovi uvjeti postavljeni za vršenje (provođenje)
naredbi su u skladu sa fizičim i mentalnim mogućnostima svakoga. Zbog
toga je obaveza svake osobe da ih stavi u praksu u skladu sa svojom
mogućnosti.
Deveti faktor je da su čitave naredbe Časnog Kur’ana izvodljive i ni
jedna nije teret. Hazreti Ajša r.a. je rekla da su život i morali Časnog
Poslanika s.a.v.s. bili praktični opis (slikanje) Časnog Kur’ana. Svaka
osoba mora nastojati i staviti ih u praksu u skladu sa svojim
mogućnostima.
Deseti aspekt je da Bog pokazuje istinske snove ljudima tako da imaju
uvid u tvrdnje Poslanika. Huzur je rekao da je Bog stavio povjerenje u
prirodu svake osobe da razumije poruku Božijeg Poslanika. Istinski snovi
mogu biti pokazani najvećim griješnicima.
Jedanaesta tačka je da je nepovinovanje naredbama u toku djetinjstva
i zbog mentalne onesposobljenosti izuzeto od odgovornosti.
Dvanaesti aspekt je da će, ako Božije naredbe nisu stavljene u praksu
u jeku nečije mladosti ta osoba biti smatrana odgovornom. Ovo je doba
kad je čovjek sposoban da čini najbolje, međutim, ovo je također vrijeme
kad Nafse Ammara (duša koja navodi na zlo) najčešće napada čovjeka.
Uprkos činjenice da Bog ne opterećuje dušu više od njezine moći, ako
osoba odluči da ne stavi Njegove naredbe u praksu onda on ili ona
određuje svoje vlastite ‘granice’ ili opseg (djelokrug) i prema tome je
neposlušna Bogu.
Hazreti Muslih Maud, Halifatul Mesih II r.a. je rekao: ‘Od zala samo
će ono zlo biti kažnjeno koje čovjek svjesno ponavlja i ne ostavlja.’
Naš voljeni Bog ne opterećuje ni jednu dušu i ne daje teške naredbe,
zapravo, On oprašta. Tako nas je poučio molitvi u drugom dijelu ajeta
2:287. Objašnjavajući ovo Huzur je rekao da uprkos činjenici da ajet
kaže: ‘Allah ne opterećuje ni jednu dušu preko njenih mogućnosti’ istinski
vjernik treba da moli Boga u pogledu svoje poniznosti i moli da ga ni
jedan njegov ili njen postupak ne vodi Božijem nezadovoljstvu. Huzur
je rekao mi treba da molimo za ustrajnost i napredak vjere. Treba da
molimo da nikada ne budemo uzrok bilo kakvog gubitka ili štete našoj
Zajednici. Huzur je objasnio da ove molitve pred kraj ajeta su učinjene
u množini tako skreću pažnju na našu zajedničku (društvenu)
odgovornost. Huzur je činio dovu da nastavimo da koristimo sve Bogom
dane sposobnosti dok putujemo blagostanjem i napretkom.