Značenje riječi ‘zarada’

Kratki sadržaj

 

Huzur je u svojoj hudbi petkom dao izlaganje o značenju riječi
‘zarada’. Riječ koju mnogo slušamo i upotrebljavamo u svom
svakodnevnom životu je dobit/zarada. Poslovni ljudi se jako mnogo
oslanjaju na ovu riječ, bilo da je to ulični prodavač ili osoba koja vodi
multi milionski nacionalni biznis. Oni stalno razmišljaju o tome da dobiju
najveću dobit kroz dopuštena sredstva i ovih dana također kroz
nedopuštena sredstva. Osoba nepovezana sa svijetom biznisa je također
upoznata i vodi računa o tome šta je korisno za nju a to je traženje
njezine koristi. Ovo je ovosvjetska upotreba ove riječi. Međutim, ova
riječ također ima mnogo upotrebe u religijskim i duhovnim terminima
i Huzur je rekao da će dati izlaganje o ovome u svjetlu hadisa i Kur’anskih
ajeta.
Huzur je rekao da originalna arapska riječ naf’a (dobit/zarada) znači
da se čovjek nečim okoristi, bilo od primanja, bilo od upotrebe i
blagotvornosti. Ako je ova riječ izgovorena ka naf ‘a onda ona
podrazumijeva osobu da bude od koristi drugom. Riječ naf’a označava
‘dobro’, ona znači sredstva kroz koja osoba stiče dobit. Zaista An Nafi
(Dobročinitelj) je Božiji atribut i on znači Biće koje je izvor dobiti.
Časni Poslanik s.a.v.s. nas je poučio raznim putevima kroz koje vjernik
može biti od koristi drugom. On je rekao da je neophodno za svakog
muslimana da daje u dobrotvorne svrhe. Pitali su ga šta ako osoba nema
sredstava da daje u dobrotvorne svrhe. Poslanik je odgovorio da takva
osoba treba da koristi svoje dvije ruke da teško radi, izvuče dobit iz
rada i dadne u dobrotvorne svrhe. Bio je upitan šta ako osoba to ne
može. Poslanik je odogvorio da osoba u oskudici treba pomoći osobi u
teškoći. Bio je zapitan šta ako ovo nije moguće. Poslanik je odgovorio
da onda takva osoba treba da se okani od zla i da čini dobro, ovo će biti
njegovo davanje u dobrotvorne svrhe.
Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao da je osobi koja je uklonila granu
drveta s puta s namjerom da to ne izazove teškoću drugom muslimanu,
od Boga bio dopušten ulazak u Džennet. Poslanik je rekao osoba koja
skriva znanje kroz koje poslovi ljudi i stvari religije mogu imati koristi
bit će kažnjeni od Boga na Drugom svijetu. Huzur je rekao istinska
zarada vjernika je traženje Božijeg zadovoljstva, koje je trajno i čiji će
obračun biti određen na Drugom svijetu.
Huzur je objasnio da davanje u dobrotvorne svrhe je da se ukloni
glad i bespomoćnost siromašnih i lišenih.
Hazreti Ajša r.a. navodi da je zaklala kozu i podijelila meso među
siromašnim, nekoj rodbini i nešto je ostavila za kuću. Kad je Časni
Poslanik s.a.v.s. došao kući pitao je kojiko je mesa ostalo. Hazreti Ajša
r.a. je odgovorila da je podijelila sve osim komada od ramenice koji je
ostao. Poslanik je odgovorio da je osim komada ramenice svo meso bilo
sačuvano zato što je nagrada sa onim što je dato drugima, i da će samo
to na kraju biti korisno.
Huzur je rekao da ne može svako postići visoki moralni položaj
Poslanika s.a.v.s. međutim, utemeljujući njegov blagoslovljeni model
on nas je poučio da uvijek vodimo računa o onima u nuždi i siromašnim.
Naša tačka gledišta uvijek treba biti stvarna korist i da je dobit ono šta
primamo od Boga. Baš kao što su drugovi pitali Poslanika s.a.v.s. šta
treba da rade ako nemaju mogućnosti da daju u dobrotvorne svrhe i
Poslanik im je rekao da rade svojim rukama i zarade novac, tako da
mogu imati ličnu korist i također mogu biti od koristi naciji. Huzur je
rekao u tome je pouka da ne budemo teret na državi, nego da budemo
‘ruka koja daje a ne ruka koja uzima’.
Oni koji žive u zapadnom svijetu i primaju socijalnu naknadu od
države treba da razmisle o ovoj praksi. Oni koji su nezaposleni treba da
nađu posao čak ako i nije prema njihovom obrazovanju itd. Ne treba da
budete teret na državi. Ahmadi musliman pogotovu nikada ne treba da
dadne netačnu informaciju da bi primio dobiti, takva praksa ne bi bila
korisno poslovanje, zapravo bi to bilo poslovanje potpunog gubitka.
Huzur je rekao da Ahmadi koji žive na Indijskom podkontinentu i drugim
zemljama također treba uvijek da koliko god je moguće osiguraju da
budu ‘ruka koja daje a ne ruka koja prima.’ Kao što naprijed spomenuti
hadis ilustruje, Časni Poslanik s.a.v.s. je naredio da u situaciji gdje osoba
nema zaposlenje ili ako ga ima ali to je zaposlenje koje mu omogućava
tek da zadovolji osnovne potrebe taj može pomoći drugima kroz to da
im bude na usluzi. Zaista je on postavio najizvanredniji uzor ličnog
omogućavanja takvog služenja. Jedna stara žena koja je došla izvan
Meke bila je od mnogih lokalnih ljudi podstaknuta da se drži podalje
od Poslanika s.a.v.s. Oni su joj rekli da je on bio mađioničar koji je mamio
ljude svojim putevima. Čisto slučajno se dogodilo da je ova žena srela
Poslanika i tražila je pomoć i pitala za pravac pošto je navela svoju
odlučnost da se drži dalje od ‘osobe’ o kojoj je bila upozorena. Poslanik
je ponio njen teret i odveo je do mjesta gdje je željela i samo nakon
stizanja na odredište rekao joj je da je on bio ta osoba o kojoj je bila
upozorena da se drži dalje. Njen jednostavan odgovor je bio: ‘u tom
slučaju je tvoja magija istinski djelovala na mene.’
Huzur se ponovo pozvao na naprijed spomenuti hadis i objasnio da
postoje brojni postupci dobrote koje nam je Bog naredio da radimo i
činjenjem kojih možemo izvući korist. Postoje dobra djela koja ne traže
nikakav trošak, nikakvu fizičku snagu ali koja su u Božijim očima visoka
i za koje Bog mnogo nagrađuje. Ovo su krajnje korisni poslovi za nas.
Obećani Mesija a.s. je rekao da čovjek treba izbjegavati zlo i biti
žudno naklonjen dobru. On je rekao ‘pobožnost’ je sa dva lica: da
odbacimo zlo i da izvučemo dobit iz činjenja dobra za druge. Ovi visoki
položaji mogu samo biti postignuti kad osoba ima vjerovanje u Božije
atribute i zna o njima. Neki ljudi su smioni i ne ostaju pri onom što je
Bog naredio i praktikuju ono štoje zabranjeno – iako se pokoravaju
svjetskim pravilima i odredbama. Razlog za ovo može biti da je njihova
vjera s mrljom.
Huzur je objasnio da nam Bog naređuje da koristimo znanje koje
imamo, bilo to religijsko ili svjetsko, da dajemo krist drugima. Časni
Poslanik s.a.v.s. je uvijek naređivao da ne skrivamo znanje od drugih.
On je bio savršeno ljudsko biće pa ipak je činio dove u prisustvu svojih
drugova za aspekte u kojima se odlikovao. Ovo je bilo zato da njih pouči
pobožnim putevima tako da ih oni praktikuju i nastave da ih primjenjuju.
Dvije od njegovih dova su:
“O Allahu, ja tražim utočište od onog srca koje se ne boji, od one
molitve koja nije primljena i od onog ‘ja’ (nafsa) koje nije zadovoljno
i od onog znanja koje nije od koristi. Ja dolazim u Tvoje utočište od
ova četiri aspekta.”
“O moj Allahu ja tražim znanje od Tebe koje je korisno, onu opskrbu
koja je korisna i ono djelo koje je vrijedno primanja.”
Huzur je rekao da Božija pomoć dolazi kad čovjek moli (Boga) sa
posredovanjem Njegove najomiljenije osobe i da za ovo također treba
da stavimo u praksu njegov blagoslovljeni uzor. Druga od njegovih
dova je:
“O moj Allahu, pokloni mi Tvoju ljubav i pokloni mi ljubav one
osobe čija će mi ljubav koristiti u Tvojim očima. O moj Allahu, učini
da one stvari između mojih najomiljenijih stvari koje si mi Ti poklonio
i onih koje Ti voliš, budu izvor moje snage. O moj Allahu, pokloni
mi oslobađanje od onih od mojih najdražih stvari koje si Ti čuvao
dalje od mene. Učini mi one stvari dragim koje Ti voliš.”
Citirajući pisanja Obećanog Mesije a.s. Huzur se pozvao na ajet 93 iz
sure Al Imran:
“Vi nikako nećete postići dobrotu dok ne budete trošili od onog što
volite…” (3:93)
i rekao da čovjek ima ljubav prema imetku, ali Allah je rekao gornji ajet
kao znak za ravnanje stvarne vjere. Ljubav prema svojoj naciji i Božijem
stvaranju je dio čovjekove vjere i ukoliko se ne žrtvuje ne može omogućiti
korist drugom i ovaj Kur’anski ajet uči žrtvovanju.
Huzur je rekao odlikom Božijeg atributa Al Nafi (Dobročinitelj) jedini
je Bog taj Koji može pokloniti korist i dobro. Čovjek samo može izvući
korist za sebe ili biti od koristi drugima samo ako je Božija volja s njim.
Zato nas je Časni Poslanik s.a.v.s. učio da nastojimo i postanemo korisna
osoba traženjem Božije pomoći jer On je istinski Dobročinitelj i čovjek
može samo posvojiti Njegove atribute na ljudskom nivou u skladu sa
svojim pojedinačnim kapacitetom.
Huzur je citirao ajet 67 iz sure Al Anbija:
“On je rekao: ‘Zar vi onda, umjesto Allaha, obožavate ono što vam
ni trunku ne može koristiti, niti vam naškoditi.” (21:67)
i objasnio da neki načini pripisivanja partnera s Bogom (širk) su očiti
dok su drugi skriveni. Na primjer, u vrijeme teškoće voditi računa samo
o ovosvjetskim izvorima i posvetiti nepotrebnu pažnju svjetskim
putevima i sredstvima. Huzur je rekao naravno svjetski načini i sredstva
mogu biti od bilo kakve koristi samo ako Bog tako hoće. Huzur je naveo
događaj o čovjeku koji je tražio zaposlenje i sreo nekoga ko mu je rekao
da zna osobu vrlo visokog položaja koja može pomoći. On je uzeo svog
prijatelja da vidi ovu uspješnu osobu koja se složila da mu ponudi pomoć
ali je tražio da dođe narednog dana da ovo potvrdi. Slijedećeg jutra
osoba je stigla na radno mjesto na svom biciklu i bio je zaustavljen od
obezbjeđenja na kapiji. Krajnje pouzdano je rekao čuvaru koga je trebao
sresti ali je bio obaviješten da je određena osoba na visokom položaju
koju je došao vidjeti imala srčani udar prije dolaska na posao i da je
umro. Huzur je rekao da je takav rezultat oslanjanja na druge a ne na
Boga.
Huzur je citirao ajete 89-90 iz sure Al Šua’ra:
“… na Dan kad ni imetak ni sinovi neće biti od koristi, samo onaj
(imat će koristi) ko dođe Allahu s pokornim srcem.’’ (26:89-90)
i rekao da ako osoba ne praktikuje pobožnost, ne obožava Boga, onda
je bez smisla da se osjeća samozadovoljnim o svom imetku i porodici.
Ako čovjek sam slijedi lijepu praksu i ima čvrsto vjerovanje, onda on
moze ocekivati da će mu njegovo potomstvo biti od koristi, odnosno da
ce slijediiti njegovu praksu i pobožnost. Objašnjavajući Kur’anski termin
‘pokorno srce’ (qalb e saliim) kako je navedeno u naprijed spomenutom
ajetu Huzur je rekao da je to srce koje je slobodno od zagađenja
pridruživanja bilo kakavog partnera Bogu, koje je potpuno slobodno od
bilo koje vrste prevare, slobodno je od misli da želi štetu drugom,
slobodno je od moralne svojeglavosti i to je srce koje ima sažaljenje
prema drugima. Huzur je molio Allaha da nam podari srca koja
praktikuju dobro i traže Njegovo zadovoljstvo. Huzur je pročitao isječke
iz pisanja Obećanog Mesije a.s. u kojima on objašnjava svoju želju da u
svojoj zajednici ima ljude koji su uzajamno korisni i od koristi jedan
drugom. Huzur je činio dovu da budemo u stanju da postignemo ove
standarde koje je obećani Mesija a.s. pred nas postavio u svjetlu Časnog
Kur’ana i sunneta Časnog Poslanika s.a.v.s.