Proganjanje u Pakistanu

Kratki sadržaj

 

U svojoj hudbi petkom danas Huzur je rekao da je prije stotinu
dvadeset godina, 23. marta 1889. godine bilo ispunjeno pretskazanje
Časnog Kur’ana koje je Časni Poslanik s.a.v.s. predskazao. Poslije hiljadu
godina duhovnog mraka u toku kojeg je religija islam za većinu svojih
pristalica ostala samo po imenu, uzdigla se osoba visokog položaja koji
je trebao tražiti svjetlo od svijetlećeg sunca koje je bio Časni Poslanik
s.a.v.s.
Sa ljepotom i svjetlom Šerijata koji je donio njegov Učitelj, sljedbenici
i oni koji su učili od Obećanog Mesije a.s. su uvijek zauzeti u širenju
ove poruke svijetu.
Prva era Zajednice je počela 23. marta 1889. godine. Allah je objavio
Obećanom Mesiji a.s. da kad je jedanput riješio da poduzme ovu službu
on treba da se osloni na Boga Koji će Lično upravljati (kormilariti)
ovim ‘brodom’.
Prema Božijoj naredbi, Obećani Mesija a.s. je uzeo svoj bai’at (zavjet
odanosti) 23. marta 1889. godine i stotine su se ukrcali na ovaj ‘brod’.
Zajednica je narasla na stotine hiljada u toku njegovog života. Njegovi
sljedbenici su poštovali bai’at i proputovali duhovne položaje. Za to
vrijeme postojala je znatna opozicija i mnogi su bili ubijeni za ‘kriminal’
ulaska u bai’at. Ugledna ličnost među ranije ubijenim bio je Sahibzada
Syed Abdul Latiif šehid čija je smrt bla naređena od kralja Afganistana
nakon što su hodže izdale fetvu. On je bi ubijen na nemilosrdan način
koji podsjeća na proganjanje koje su raniji muslimani podnijeli. Uprkos
sve opozicije pokret je rastao iz snage u snagu do 28. maja 1908. godine
kad je Obećani Mesija a.s. umro. Onda, baš kako je on uvjerio Zajednicu
o ‘drugoj manifestaciji’ koja je trebala slijediti poslije njega, počela je
druga era zajednice. Neki nesretni ljudi bili su upleteni u samožive
stvari i bili su opomenuti (ukoreni) od hazreti Halifatul Mesiha I r.a..
Međutim, ovi bolesno-osuđeni ljudi, uprkos toga što su posjedovali
intelekt i mudrost, odbili su drugi hilafet-i-Ahmadija. Oni nisu shvatili
da će biti spašeni samo oni koji budu ostali na ‘brodu’ i držali se ‘druge
manifestacije’, i da značenje termina ‘druga manifestacija’ nije bilo
izvršno tijelo (Sadar, anđuman, ured) nego da je to bio Hilafet.
Huzur je rekao da smo mi sretni da smo danas članovi ovog broda i
tako smo spašeni od potapanja i da je Allaova ruka na nama. Od 1908.
godine protivnici su nastojali sve vrste raznih i drugačijih zavjera da
nas unište, ali nas je Allah uvijek spasio od loših posljedica ovih kušnji
i teškoća. Kako mi nastavljamo da rastemo svuda širom svijeta, zavist
protivnika se također penje i gdje god u svijetu hodža može povlađivati
neku moć, on ne odustaje od toga da počini okrutnost u ime Boga
protiv Amadi muslimana. Međutim, svako djelo hodža samo povećava
vjeru Ahmadi muslimanima.
Objašnjavajući stvar kroz pisanja Obećanog Mesije a.s. Huzur je rekao
da Kur’an čini jasnim da je za upotpunjenje vjere neophodno da se
osoba suoči sa kušnjama – to je navedeno u ajetu 3 iz sure Al Ankabut:
“Da li ljudi misle da će biti ostavljeni zato što kažu: ‘Mi vjerujemo,’
i da neće biti iskušavani?” (29:3).
Niko ko se pridruži ovoj Zajednici ne ostaje slobodan od kušnji. Neki
su morali podnijeti odvajanje od roditelja. Kad je osoba suočena s
kušnjama i ostaje ustrajna i strpljiva radi Boga, ogromne su duhovne
nagrade. Nije moguće razviti se u duhovnosti bez kušnji i teškoća. Huzur
je rekao ovo je savjet Obećanog Mesije a.s. kojeg se Ahmadi muslimani
drže i shvataju da oni podstiču i hrane njihovu vjeru u toku opozicije.
Huzur je rekao da je prošlog petka spomenuo opoziciju s kojom se
suočila zajednica u Bugarskoj. Na nalog muftije te zemlje policija je
uznemirava lokalne Ahmadi muslimane. Kad je Huzur poslao svoj selam
Ahmadi muslimanima Bugarske lokalni murabi sahib ih je pojedinačno
kontaktirao. U odgovoru Bugarski Ahmadi muslimani su rekli da su oni
ostali ustrajne vjere – neki su postali emotivni i rekli da Huzur ne treba
da se brine, oni će izdržati sve teškoće. Huzur je rekao da oni koji
pitaju kakvu je revoluciju Obećani Mesija a.s. donio treba da kažu da
ako ovo nije revolucija šta je onda? Ovi Bugarski Ahmadi muslimani
koji su živjeli svoje živote u Evropi i pod komunizmom – istinski su
shvatili ova učenja i podarena im je pronicljivost da, s ciljem da imaju
Božiju blizinu, moraju proći kroz kušnje. Ovo dolazi samo s Božijom
milošću i ova milost je kroz pridruživanje zajednici istinskog i revnog
poklonika Časnog Poslanika s.a.v.s.
U Indiji, oni koji su novo pridošli u okrilje Ahmadijata također su
proganjani. Ovo je ponovo učinjeno na nalog hodže, i vlada ne poduzima
nikakve konkretne mjere protiv toga zato što je ovo godina izbora i oni
su zainteresovani za glasove glavne struje muslimana. Ovi koji
proganjaju i oni koji zatvaraju oči prema njima treba da zapamte da
iako mi nemamo nikakvu ovosvjetku moć, da je Allah naš Gospodar i
kad Njegova pomoć dođe sve bude odneseno (odleti) kao prašina. Huzur
je podsticao Ahmadi muslimane Indije da se zauzmu u iskrenim dovama.
U Pakistanu je opozicija na visini. Zapanjujuće je da svaki put kad su
hodže otjerale vladu prema proganjaju Ahmadi muslimana na Indijskom
podkontinentu pogotovu, naša Zajednica se kretala prema većem
napretku. Ovo dokazuje da je ova Zajednica bila formirana od Boga i
znak je među Njegovim mnogim znakovima. Obraćajući se ovim ljudima
Huzur je rekao oni treba da se urazume i odustanu od takmičenja s
Bogom i treba da postanu pomagači onoga kojeg je Bog poslao.
Međutim, Huzur je rekao njihove oči su zatvorene, oni zapravo čine
nepravdu u ime Boga. Oni zaboravljaju da kad okrutnost prelazi sve
granice vjernici podižu glas:
“Kad će doći Allahova pomoć?’ – na koju je odgovor: ‘Da; sigurno je
Allahova pomoć blizu.” (2:215)
Poslije odvajanja Indije većina hodža su došli u Pakistan i uvijek su u
zemlji stvarali neku formu nereda ili drugu. Trenutno, podignuta je
senzacija i, po strani proganja Ahmadi muslimana, zemlja pati od velike
ozloglašenosti. Ahmadi muslimanima u Pakistanu je dat izbor da ili
napuste svoju vjeru ili da napuste zemlju – inače rizikuju da izgube
živote. Najgori aspekt toga svega je da je ovo učinjeno u ime islama i da
bi utemeljili položaj Časnog Poslanka s.a.v.s. kao Khatamun Nebijiin
(Pečata svih poslanika). Ova ubijanja su provedena kao izraz osjećaja
časti za islam u zemlji koja je bila posebno stvorena u ime islama.
Istina je da su Ahmadi muslimani ti koji pokazuju osjećaj časti za
religiju dok drugi ne postižu čak ni mali dio toga. Naftom bogate
muslimanske zemlje pomažu hodžama, ali hodže to ili koriste za svoj
lični cilj ili to upućuju prema terorizmu, dok nema nikakvog napora da
šire poruku islama. Neka bude vrlo jasno hodžama koji danas tvrde (da
imaju) najveće pravo na Pakistan, da su Ahmadi muslimani napravili
ogromne napore u stvaranju Pakistana i ovo je priznato od svih pristojnih
ljudi bez obzira na religijsko ubjeđenje. Dok su ovi napori za stvaranje
Pakistana bili pravljeni hodže su bile čak protiv samog koncpta Pakistana.
Stavljajući stvar u kontekst Huzur je rekao da se 23. mart također
proslavlja kao Dan Pakistana. Huzur je naveo iz pisanja čuvenih
akademika i novinara tog vremena (Muhammed Ali Johar, Maulana
Abdul Majeed Salih) koji su priznali poštovani doprinos hazreti Halifatul
Mesiha II r.a. svijetu islama. Huzur je rekao svaki pojedinac je upoznat
o učešću Qaid e Azema (Muhammed Ali Jinnah, osnivača države Pakistan)
u stvaranju Pakistana. Međutim, došlo je bilo vrijeme kad i on
također bio obeshrabren okolnostima i otišao u Englesku sa mišlju da
dalje ne može pomoći. Muslimani su ovim bili vrlo potreseni. Hazreti
Halfatul Mesih II r.a. je napravio veliki napor u ovoj stvari i kroz našeg
imama koji je boravio u Londonu u to vrijeme, Maulana Abdul Raheem
Darda sahiba on je stavio pritisak na Qaid e Azama i ubijedio ga da se
vrati u Indiju. Zaista je Qaid e Azem lično priznao da mu ubjeđivanje
Maulana Darda nije ostavilo druge mogućnosti nego da se vrati u Indiju
i nastavi svoje napore za stvaranje Pakistana. Pravnik Munir, koji je
predsjedavao pravnom komisijom u pogledu problema 1953. u Pakistanu
također je govorio protiv bolesno-utemeljenih optužbi protiv Zajednice.
Historija je svjedok napora hazreti Halifatul Mesiha II r.a. i drugih
Ahmadi muslimana u stvaranju države Pakistana (zemlje čistog) koja
je stvorena za muslimane i prema tome nazvana, dok su je ljudi vrste
hodža obilježili kao ‘zemlju nečistog’ u to vrijeme. Hilafet-i Ahmadija je
bio na čelu napora napravljenih za narod Kašmira i Palestine itd. S
druge strane, ako neko pogleda na izjave naših protivnika one govore
za sebe. Ata ullah Shah Bukhari, vođa Ahrar pokreta, rekao je da je
država Pakistan bila kao prostitutka koju su Ahrar prihvatili. On je
također povezao sa svinjama one koji su u vezi sa Muslimanskom Ligom.
Maulana Maudoodi je mislio da će u državi Pakistan biti ‘kafirana
(nepobožni/bazirani na nevjerovanju) vlada muslimana’. Huzur je rekao
oni se sada okušavaju za samu kafirana vladu. Ko god dođe na vlast (u
Pakistanu) pravi savez sa hodžama i prvo na dnevnom redu hodža je
da se suprotstave Ahmadi muslimanima. Huzur je rekao u toku problema
1953. bili su neki ljudi poštenog načina razmišljanja, ali u 1974., vlada
tog vremena se pridružila hodžama i u ime islama počinila ogromnu
nepravdu i barbarizam. Pravični budući historičari će taj period zabilježiti
kao mračno poglavlje u historiji Pakistana. U 1984., jedan despot je
napravio dalje popravke u ozakonjavanju izmjene 1974. i tvrdio da će
on izbrisati Ahmadijat. Dok Ahmadijat ide iz snage u snagu oni koji su
počinili veliku nepravdu protiv nas su ili uklonjeni ili su samljeveni.
Ahmadija zajednica, okupljena je na ruci Halifata i pokazala je – i zaista
pokazuje – ustrajnost koja je dokaz da je ispunjenje zavjeta bai’ata
Obećanog Mesije a.s.
Provincijska i centralna vlada Pakistana treba da zapamti da ako im
je draga stalnost Pakistana – za koji Ahmadi muslimani iskreno čine
dove – onda treba da utemelje principe na kojima je Qaid e Azem želio
da utemelji ovu zemlju. Zaista je Qaid e Azem rekao da ako Pakistan
želi da cvjeta onda je značajan napredak (blagostanje) svih ljudi, bogatih
i siromašnih. On je težio da prekine lanac predrasuda i razlika onih u
većini i manjina, i da nema razlike između raznih sekti. On je govorio
o neovisnosti koja je omogućila ljudima da idu slobodno u svoje
hramove, džamije i mjesta za obožavanje. On je rekao da je vjerovao
da se ovo mora imati u vidu kao ideal. Međutim, Huzur je rekao,
zakonodavno tijelo 1974. je radilo potpuno suprotno ovome. Huzur je
rekao da nije zadatak zakonodavnog tijela da odredi i odluči o religiji
ljudi. Dan kad vlada Pakistana shvati ovaj princip i počne raditi na
tome bit će dan osnivanja napretka za Pakistan. Kad se polome sektaške
podjele samo onda će Pakistanci biti u stanju da vide stvarni Pakistan.
Huzur je rekao da niti islam niti veličanstvena ličnost koji su
muslimanima dali odvojenu zemlju nisu dali odobrenje da donose
odredbe o religijskom vjerovanju drugih. Svaki Pakistanac treba da ima
osnovna prava stanovnika, zakon treba biti isti za sve. Mir će samo biti
postignut kad svima budu data jednaka prava. Od ozakonjenja (uredbe
protiv Ahmadija zajednice) 1974. i ‘amandmana’ 1984. zemlja je bila u
opadanju. Ahmadi muslimani će jedino činiti dove za ovu zemlju uprkos
proganjanja. Međutim, oni koji proganjaju Ahmadi muslimane treba
da vode računa da će se Allahova odredba sigurno obračunati. Kao što
je navedeno u ajetu 94 iz sure An-Nisa:
“A ko god namjerno ubije vjernika, njegova kazna će biti Džehennem
u kojem će zadugo boraviti. A Allah je srdit na njega i proklinje ga i
pripremit će za njega kaznu veliku.” (4:94)
Huzur je rekao hadis navodi da je najizvanredniji dio vjere ‘La ilahe
illela’ (nema niko vrijedan obožavanja osim Allah). Časni Poslanik s.a.v.s.
je bio jako ljut kad je jedan ashab ubio nevjernika u toku rata uprkos
toga što je ta osoba izjavila da prihvata islam. Ovaj ashab je mislio da je
čovjek to izjavio samo da spasi svoj život. Poslanik s.a.v.s. je međutim
bio ogorčen i pitao je da li taj drug otvorio srce ovog čovjeka da vidi šta
je u njemu. Huzur je rekao da uprkos ovih blagoslovljenih uzora
muslimani danas nastavljaju da uzimaju živote Ahmadi muslimana.
Prošle sedmice oni su ubili jedan mladi bračni par, obadvoje doktora,
samo zato što su vjerovali u Imama ovog doba. Dr. Širaz Bajva je bio
star 37 godina, a dr. Noreen Bajva je bila stara 28 godina, što je najmlađa
Ahmadi žena šehid. Oboje su bili veoma omiljeni i popularni. 14. marta
2009. njihova tijela je otkrio njihov kućepazitelj u njihovoj kući. Tijelo
dr. Širaza Bajve je nađeno da leži u spavaćoj sobi, ruku povezanih na
leđima, zapušenih usta, zavezanih očiju i vidljivim znakovima gušenja.
Tijelo dr Noreen Bajve je bilo nađeno u dnevnoj sobi. Huzur je rekao
da su oni živjeli u ograđenom predjelu sa osiguranjem, tako da izgleda
kao da je to bio ‘unutrašnji posao’.
Huzur je rekao da su Ahmadi muslimani bili ubijani iz raloga –
međutim, zbog odbijanja istine da je došao istinski poklonik Časnog
Poslanika s.a.v.s., nered i mnoštvo ubistava u zemlji je prirodna osveta.
Kao rezultat, iako oni nas ne prepoznaju kao muslimane, drugi
muslimani ubijaju muslimane, šta će onda biti Allahov tretman s njima
u svjetlu naprijed spomenutog ajeta (4:94). Mnogo je sukoba u zemlji
i vlada je u Swat Valley (oblast u Pakistanu) priznala i dozvolila hodžama
da tamo provode Šerijatski zakon. Hodže su sada tamo odredile da
nikakav vrhovni sudija ne treba da nastoji i da interveniše (miješa se).
Huzur je rekao da ovo nije stvar koja može biti zaustavljena; to može
progutati cijelu zemlju usljed čega nastaje gubitak mira i terorizam.
Britanski sekretar za vanjske poslove nedavno je rekao da se Pakistan
treba ujediniti protiv unutrašnje ‘smrtonosne opasnosti’ ekstremizma.
Kao što su ga nekad hodže označile ‘zemljom nečistog’ – da Allah ima
milosti – ako on ostane u njihovim rukama hoće li oni onda ostaviti
Pakistan na miru? Ahmadija Hulafa ih je upozoravao protiv hodža. Oni
teže demokratskim putevima pa ipak ne identifikuju opasni savez hodža.
Mi samo možemo činiti dove za ovu zemlju, da je Allah spasi. Ako
hodže misle da mogu postići nešto ubijanjem Ahmadi muslimana, to je
isprazno i sirovo mišljenje. ‘Brod’ koji je bio načinjen od Boga bit će
zaštićen samo od Njega. Što se tiče ubijenih, jeste, postojat će kušnje i
oni koji žrtvuju svoje živote postižu Božiju ljubav. Pakistanski Ahmadi
muslimani treba da čine dove za zemlju koja stoji na ivici vatre, jedino
dove Ahmadi muslimana mogu spasiti ovu zemlju. Ahmadi muslimani
imaju veliki udio u stvaranju Pakistana i jedino dove Ahmadi muslimana
će biti korisne u njegovom spašavanju.
Huzur je rekao da će klanjati dženazu u odsustvu dvoje ubijenih
(šehida) kao i za dr Aslam Jehangiri i Syeda Nasira Begum Sahibe.
Huzur je molio Allaha da uzdigne položaj svih umrlih.