Odgovor na pritžbe o Bogu u Islamu

Kratki sadržaj

 

U svojoj hudbi danas Huzur je rekao da je jedan od najvećih prigovora,
koji kritičari islama podižu, da Časni Kur’an predstavlja – neuzubillah –
shvatanje Boga Koji je okrutan, i samo kažnjava, i naređuje svojim
sljedbenicima nasilje – da u islamskim naredbama nema mudrosti.
Mnogi ljudi koji su u središtu pažnje javnosti, uključujući i Papu, dali
su takve izjave o islamu. Oni zaključuju da je, zbog svog učenja, islam
religija sile i da je to razlog što su muslimani naklonjeni agresiji.
Huzur je rekao da je predrasuda ovih ljudi takva da je jasno da oni ili
nisu čitali Kur’an ili nisu nastojali da ga razumiju. Činjenica je da islam
predstavlja najljepši i besprimjeran koncept Boga kroz primjere. Sama
prva sura Kur’ana ovo rasvjetljava, i da, kao što Obećani Mesija a.s.
objašnjava, Kur’an jedino pripisuje ime Allah vrijedno svih savršenih
odlika. Njegov atribut je An Nur (Svjetlo) kao što je opisano u 24:36:
‘Allah je svjetlo nebesa i zemlje…’ i svako drugo poznato svjetlo je odraz
Allahovog svjetla.
Ako drugi ne vide ljepotu u ovome ili ne prepoznaju Božije biće onda
je greška na gledaocu. Da bi osoba vidjela prelijepi koncept Boga koji
islam predstavlja trebala bi biti bez predrasuda.
Kao što je Obećani Mesija a.s. objasnio Allah ima mnogobrojne milosti
(odlike, dobrohodnosti), ali da ima četiri glavna atributa. Prvi je, kako
je spomenuto u suri Fatiha, u atributu Rabb ul Alemin, (Gospodar svih
svjetova) i kroz ovo proizlazi Njegova odlika Rubibijjat, kroz koju On
stvara i omogućuje sve što je potrebno da hrani i održava život. Ova
milost djeluje u cijelom svemiru i sve stvoreno ima koristi od toga. Njegov
Rabubijjat dakle hrani sve što postoji, međutim, kao milost, ljudski rod
dobiva najveću mjeru toga i iz tog razloga se ljudi podsjećaju da je Bog
Gospodar svih svjetova.
Druga vrsta milosti je Rahmanijjat. Bog je nazvan Rahman zato što
On svim živim stvarima poklanja oblik i karakteristiku, upravo kao što
je ljudima poklonio njihovu snagu i moć. Ljudski rod ima najveći udio
ove milosti jer sve drugo funkcioniše za dobro ljudi.
Treća vrsta milosti je Rahiimijjat. Bog je nazvan Rahiim odlikom Svog
prihvatanja molitvi i dobrih djela ljudi, i time što ih čuva sigurnim od
nesreća. Ova milost je isključivo za ljudski rod.
Četvrta milost je tijesno povezana sa (izrazom) ‘Gospodar Sudnjeg
dana’, Njegovim Malikijjatom. Razlika između Malikijjata i Rahiimijjata
je da Allah prima molitve i poklanja uspjeh kroz Rahiimijjat dok odlikom
Malikijjata On udjeljuje nagradu.
Huzur je objasnio da je ovo osnovni koncept Boga u islamu. Sva
djela su nadoknađena u podudarnosti (njima); Allah ne dodjeljuje
okrutnost. Zaista, čovjek treba da slijedi uputu i funkcioniše unutar
mjerila ovih naredbi. Na ovom svijetu čovjek slijedi zakon napravljen
od čovjeka, i pravila, i pazi da ih ne naruši, međutim, čovjek želi da
ograniči Boga.
Kršćani predstavljaju argument da su čovjekovi grijesi iskupljeni
drugim (čovjekom). Ovo nije razumno stanovište. Bi li oni ustrajali na
ovom pravilu u ovosvjetskih poslovima? Zašto je onda ovo besmisleno
stajalište ugurano u Božiji zakon?
Bog je Gospodar, uprkos Njegovog pravila da čovjek može biti kažnjen
za svoja djela,Bog ima moć da oprosti i On je proglasio da Njegova
milost prevladava nad svim.
Pripovijedanje o svim ranijim Božijim poslanicima govori nam da
Božija kazna dođe samo onda kad prekršaj pređe sve granice.
Huzur se pozvao na zadnji petak i svoje izlaganje o Božijem atributu
Al Aziz (Moćni). On je objasnio da uprkos ovog atributa, Bog nije ni
nagao u kažnjavanju niti je On u potrazi za tim da kazni. Njegova milost
prevladava nad svim Njegovim drugim atributima. Njegov atribut Al
Aziz je spomenut u Časnom Kur’anu većinom skupa sa Njegovim
atributom Al Hakiim (Mudar) – označavajući da su sve Njegove odluke
s mudrošću. Al Aziz je također spomenut sa Al Rahiim (Najmilostiviji),
Al Hamiid (Hvale vrijedan), Al Vehab (Darovalac ili Al Kariim
(Plemeniti).
Kad Kur’an govori o Bogu kao Onom Ko kažnjava, dati su razlozi
i objašnjenja o tome zašto je data kazna, i takvih spominjanja je samo
deset do dvanaest po broju u cijelom Kur’anu. Bilo koja poštena osoba
nema izbora nego da bude sklona tome da je Božiji atribut Rahiimijjat
najnadmoćniji (najpretežniji) Božiji atribut u Kur’anu.
Međutim, kad se Božiji zakon stalno krši, i kad su prekoračene sve
granice, i također kad su Božiji miljenici odbijeni onda dolazi Božija
kazna s ciljem da reformiše ljude ili kao upozorenje za dolazeće
generacije.
Huzur je objasnio da Kur’an na četiri mjesta spominje Boga kao
‘Posjednika moći da uzvrati’ ili kao ‘Gospodara osvete’. Prvo u suri Ali
Imran (3:5) gdje su spomenuti raniji narodi koji su odstupili od učenja
koja su za njih bila objavljena, onda u suri Al Maida (5:90) vjernicima
se obraća riječima kazne za kršenje Božijeg zakona. U suri Ibrahim
(14:48) Božijim Poslanicima i njihovim sljedbenicima je dato uvjerenje
da bez obzira koliko njihovi protivnici budu nastojali doživjet će tužan
kraj. Onda je u suri Az Zumar (39:38) vjernicima ponovo dato uvjerenje
da će neprijatelji biti kažnjeni.
Huzur je rekao da Kur’an također navodi da je Moćni (Silni) Bog
kaznio narod hazreti Saliha a.s. koji ga je odbio i prešao sve granice u
griješenju. On također navodi narod Faraonov u suri Al Qamar (54:43)
i kaznu koju su doživjeli. Huzur je objasnio da su ovi kur’anski ajeti
upozorenje da će era Časnog Poslanika s.a.v.s. sada trajati do Kijametskog
dana i da je njegova poruka raširena do krajeva svijeta kroz njegovog
istinskog i revnog poklonika, i da zato odustanu od toga da im zadaju
bol. Da radije imaju strah i strahopoštovanje prema Bogu nego da
prigovaraju Bogu islama i Poslaniku islama. Pojam Boga, kako je
predstavljeno islamom je (pojam) Boga Koji je spasio sve poslanike od
njihovih neprijatelja. Zaista, da Allah nije očitovao Svoju snagu i moć,
svijet bi se preokrenuo u koban svijet.
Huzur je također spomenuo posebne ajete sure Al Hadž
Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im
učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne – one koji su bili
nepravedno istjerani ih svojih domova samo zato što su govorili: “Naš
Gospodar je Allah’’ – a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih
ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u
kojima se često Allahovo ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga
ko Njemu pomaže. Allah je zaista silan, moćan – (22:40-41) gdje je
muslimanima dato odobrenje da se bore pod strogom uputom. Huzur
je ukratko objasnio islamsko učenje o očuvanju religiskih zgrada i mjesta
obožavanja čak u toku ratnog vremena. Huzur je rekao u situaciji kad je
mir svijeta u opasnosti, i učinjen napad, i kad je prisutno stalno
proganjanje, zar nije prikladno podići oružje da se odbraniš? Je li
naredba da se borimo da zaustavimo prekršaj i da se odbranimo lišena
mudrosti?
Što se tiče muslimana, oni su u Kur’anu, u suri Al Bakara (2:210)
podsjećeni o atributu Al Aziz, i naređeno im je da idu putem Njegove
naredbe, da ojačaju svoju vjeru jer su bili osposobljeni da vjeruju u
Mudrog i Moćnog Boga. Ako oni posrnu i odmetnu se možda budu
kažnjeni, no ova kazna neće biti čin tlačenja nego zapravo sredstva za
popravljanje.
Huzur je rekao da je obaveza svakog Ahmadi muislimana da
predstavlja istinski koncept Moćnog i Mudrog Boga da rasprši pogrešna
shvatanja; Bog je bez premca u Svojoj ljepoti i uzvišenosti, Koji, ako
kažnjava grijehe, čini tako s ciljem da utemelji mir i sigurnost. Mi treba
da raspršimo ova pogrešna shvatanja i uz to također treba da ovu poruku
uputimo muslimanima kao vjernicima u Moćnog Boga – da je dio Njegove
poruke da ne posrnemo kad smo vidjeli znakove istine. Da Allah osposobi
muslimane da ovo razumiju i da nas osposobi da ovu poruku dalje
uputimo tako da vidimo pobjedu islama.
Zatim je Huzur tražio da činimo dove i rekao da već neko vrijeme ima
problem sa žučnom kesicom i doktori su odlučili da to operišu. Operacija
je planirana za slijedeću sedmicu. Huzur je tražio da činimo dove da mu
Allah pokloni aktivan život, život koji traži Njegovo zadovoljstvo i da Allah
čuva Huzura na putevima Njegovog zadovoljstva. Amin.