Odlika Mumina (vjernika)

Kratki sadržaj

 

Kratko rezimirarući temu o kojoj je govorio prije serije hudbi o dželsa
salani, Huzur je u svojoj današnjoj hudbi dao izlaganje o odlikama
Mumina (vjernika).
Citirajući ajet 26 iz sure Al Bakara Huzur je rekao da će detaljno
objasniti odlike istinskog vjernika, da vjera vjernika, nakon što ih usvoji,
postaje vjerodostojna i on postaje primalac Božijih blagoslova i dobrote.
Zaista je vjernik onaj ko čini dobra djela, vjeruje u Božije jedinstvo,
Božije Poslanike, Knjige, meleke i Sudnji dan; osoba čije se srce
uzburkava ljubavi prema Bogu pri spominjanju Njegovog imena. Takva
osoba će uvijek voditi računa da se ne upušta u nešto što će navući
Božije nezadovoljstvo i kao rezultat će prije svega biti svjesna da čini
samo ono čemu Allah daje prednost.
Objašnjavajući o tome šta je potrebno da se bude istinski vjernik,
Obećani Mesija a.s. je napisao da prije svega čovjek treba da uloži krajnji
napor da na zemlji utemelji Božije jedinstvo. Jednostavno izgovaranje
riječi vjere nije dovoljno; to treba da bude stavljeno u praksu. Praktičan
korak utemeljivanja Božijeg jedninstva će biti kad čovjek očisti svoje
srce od svega osim Allaha, da ne koristi lukava sredstva i neistinu da
postigne lične ciljeve, da čini napor da u svoju djecu usadi ljubav prema
Bogu kroz svoju praksu i skladnu riječ i djelo, i da svim svojim
mogućnostima propagira Božije jedinstvo u sferi svog života,
Drugo, potrebno je saosjećanje prema drugim ljudima. Istinski vjernik
je onaj ko nije nepošten prema drugoj osobi kroz svoju riječ ili djelo.
Časni Poslanik s.a.v.s. je proglasio da je prepoznatljivost vjernika to da
su drugi sigurni od njegovog jezika i ruke. Huzur je rekao da ovo za
sobom također povlači to da čovjek osjeća bol drugog kao svoj vlastiti;
naravno, samo onda će osoba imati istinsko vjerovanje u Uzvišenog
Boga kad takva osjećanja poprime stvaran ili vidljiv oblik.
Treće, Huzur je rekao, kad čovjek stiže do stadija samilosti, gdje, kao
što je spomenuo, osjeća bol druge osobe kao svoj, on ne treba da ograniči
ovaj osjećaj kao nešto što on osjeća. Zapravo treba da ova osjećanja
prenese nastojeći aktivno da čini dobro drugima, Božijem stvaranju.
Ako treba da bude učinjena neka žrtva za ovo, treba da bude učinjena.
Kao što Časni Kur’an iznosi (sura Al Hašr) da su bili neki (ashabi) koji
su dali prednost drugima nad sobom, Huzur je objasnio da je čak prije
primanja poslanstva, Časni Poslanik s.a.v.s. uživao veliki ugled zbog
sažaljenja i brige za druge. Poslije primanja poslanstva praktični primjeri
ovog ugleda su postali još silniji u svom obilju. Ovaj blagoslovljeni uzor
blagonaklonog dobročinstva i zaista njegove moći pobožnosti je to što
je nadahnulo njegove drugove da poprave svoje živote.
U ovo doba, Obećani Mesija a.s. je bio taj koji je postavio izvanredne
primjere služenja ljudima – bez obzira na rasu ili vjeru; ti primjeri su
vodeće svjetlo za nas. Pored svojih ogromnih učenih poduzimanja da se
bori protiv neistine on je nalazio vremena, u času potrebe, da pripravi i
dadne lijekove siromašnim i onima u nuždi, slušajući ih i tješeći ih.
Onda je tu bilo pitanje zauzdavanja oholosti. Huzur je rekao da ne
treba da se predajemo bilo kakvoj oholosti, čak sa ljudima koji su nam
potčinjeni, nego treba da budemo zahvalni da su nam bili omogućeni
ljudi koji nam mogu pomoći u našim zadacima. Prepoznatljivost je
muslimana – istinskog vjernika, da je, što je njegov ugled i autoritet veći
njegova poniznost i zahvalnost je veća. Citirajući ajet 19 iz sure Lukman
(31:19) Huzur je rekao da ako neko želi da postigne Allahovo
zadovoljstvo treba da ozbiljno razmisli o stvarima objašnjenim u ovom
ajetu. Ako osoba tvrdi da ima strah i strahopoštovanje od Boga onda
treba da se oslobodi svakog načina oholosti. Časni Poslanik s.a.v.s. je
naredio da vodimo računa o samo poštovanju čak sluga i savjetovao da
se na njih treba pozivati sa ‘moj mladić’ ili ‘moja djevojkaž radije nego
po običaju koji prevladava da ih zovete ‘moj sluga’. Zaista Obećani Mesija
a.s. je savjetovao da ne koristimo pogrdne riječi čak iako se druga osoba
upusti u to. Od istinskog vjernika se uvijek očekuje da bude čistog govora,
pogrdan govor je izvan pitanja. Uzdržavanje kad primi pogrdne riječi
čuva čovjekov um čistim. Prirodno je i naglo na pogrdne riječi reagovati
ljutnjom i da je osoba naklonjena da bude uvredljiva ili pogrdna.
Međutim, velika je vrlina imati za cilj da ne koristite riječi koje je Allah
zabranio.To nije lahko i ne može se postići bez duhovnog pregnuća i
borbe. Ovo također omogućava da se razvije i poveća stepen strpljenja.
Vjernik je uvjeren da, kad u takvim uvjetima pokazuje strpljenje, onda
meleki odgovaraju u njegovo ime i zaista Allahovi blagoslovi i milost se
spuštaju na njega. Sprečavanjem eskalacije bilo kakvih loših osjećaja,
vjernik tako omogućava unapređivanje mira u društvu.
Huzur je rekao da sve dotle dok čovjek čini dobra djela on je istinski
vjernik, inače onaj ko se ne usresredi na posvajanje onog što je naređeno
je onaj ko je prihvatio islam ali nije posve posvojio istinsko vjerovanje
kao što je rečeno u ajetu 15 u suri Al Hudžurat (49:15). Huzur je rekao
da ako se stepen vjere kreće u tom pravcu, mi ne možemo izvesti
revolucionarne promjene u svijetu. Za ovu svrhu mi treba da imamo
guruću želju da činimo dobra djela i nastojimo što najviše možemo da
slijedimo blagoslovljeni primjer postavljen od Časnog Poslanika s.a.v.s
Pozivajući se na ajet s kojim je započeo svoju hudbu, Huzur je riječima
Obećanog Mesije a.s. objasnio da je u njemu radosna vijest u Baščama
gdje rijeke teku. Ovdje je vjera objašnjena baščama a dobra djela vrelima;
baš ako što nije moguća da bašča bude zelena bez vode, slično bez
dobrih djela ulazak u Džennet neće biti omogućen. Zadovoljstva obećana
u ovom ajetu su naravno metaforička i to ne ukazuje na to da će, na
primjer, osoba biti nagrađena mlijekom i medom u Džennetu. Nagrade
Dženneta će biti drugačije po svom porijeklu. Naravno, onima koji se
trude i bore da čine dobra djela također je na ovom svijetu pokazan
obris ahireta. Ovo može biti u formi primanje dova, spokoja i mira koji
se jedino mogu postići kroz duhovnost isto tako kao i ovosvjetski i
duhovni blagoslovi. Svako dobro djelo će biti dobro djelo kad je učinjeno
da se traži Allahovo zadovoljstvo jer inače Allah kaže da ima namaza
koje su neki obavili koji će za njih raditi suprotno zato što su obavljeni
samo kao pretvaranje. Dobra djela koja su učinjena za pretvaranje i
pokazivanje bit će ocijenjena saglasno tome.
Huzur je rekao da svi Ahmadi treba da vode računa o ovim stvarima
kad obavljaju namaz i druga dobra djela tako da budu primaoci
Allahovog zadovoljstva. Da Allah omogući svakog Ahmadi mislimana
da svoj život živi u skladu sa ovom misli.
Zatim je Huzur najavio da će poslije džume predvoditi dženazu namaz
za Sahibzadu Amatul Aziz Sahibu, koja je bila Huzurova tetka. Huzur
je odao poštovanje umrloj gospođi, naglašavajući njenu pobožnost i
predanost obožavanju Allaha, njenu strast za one u nuždi i njenu odanost
hilafetu. Pogotovu, Huzur je potvrdio zahvalnost za naslijeđeni mantil
‘zelene boje’ Obećanog Mesije a.s. koji je dala u nasljeđe Halifatu. Mantil
je naslijedio njen rahmetli muž Mirza Hamiid Ahmad Sahib, koji ga je,
zauzvrat, dao Halifatul Mesihu IV r.a. kad je došao u VB. Huzur je rekao
da kad je postao halifa on je svojoj tetki Šahibzadi Amatul Sahibi
spomenuo ‘mantil dat u amanet’ koja je rekla da je to sada postalo
poistovjećeno sa internacionalnim bai’atom, i da ona to poklonila
halifatu. Huzur je molio Boga da joj dadne uzvišeno mjesto u Džennetu.
Druga dženeza je bila za Naimu Said Sahibu, suprugu misionara,
Said Ahmada Rašid Sahiba. Huzur je činio dovu za djecu.