Pritužbe protiv Islama

Kratki sadržaj

 

U ovoj hudbi danas Huzur je odgovorio na nedavno predavanje koje je Papa održao u Njemačkoj u kojem je, u toku svog govora, pozivajući se na drugog pisca, Papa spomenuo islam u nevjerovatnom svjetlu. Huzur je rekao, praveći određene primjedbe, da je Papa nastojao da prikaže pogrešan dojam o islamu, Časnom Kur’anu i Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Dok je ovo, sigurno, stvorilo uznemirenost među muslimanima, to takođe pokazuje njihova lična unutrašnja osjećanja prema islamu. Huzur je rekao da je položaj Pape takav da nije važno uz koji navod je on govorio – on nije trebao napraviti ove primjedbe. U trenutnoj globalnoj klimi antiislamskih osjećanja, ovo je srodno raspaljivanju situacije. Ono što je bilo potrebno je bilo na njemu da tvrdi da neke islamske ekstremne organizacije su posvojile određene negativne puteve, međutim, da su učenja islama protivna ovom, i da za mir i sigurnost svijeta mi treba da radimo zajedno. Nasuprot, on je nastojao da svoje sljedbenike vodi da vjeruju da je učenje islama takvo. Huzur je rekao u svom mišljenju da je Papa učena i oštroumna osoba; međutim, on je ovim pokazao nedostatak svog znanja. Učenje Mesije a.s. za kojeg on tvrdi da mu je nasljednik, je bilo da budemo ljubazni čak prema svojim neprijateljima.  Huzur je rekao da je, pripisujući pogrešne aspekte Časnom Kur’anu i Časnom Poslaniku, s.a.v.s., Papa povrijedio osjećanja muslimana i ovi (među muslimanima) koji nemaju kontrole nad svojim osjećanjima, možda krenu i reaguju na način koji će omogućiti drugima dalju priliku da govore protiv islama i ovo će olakšati povećanje vjerovanja onih koji islam već smatraju ekstremističkom religijom. Huzur je rekao da Ahmadi muslimani treba da uvijek mole Allaha da nas zaštiti od kušnji i iskušenja. Vezano uz dovu, mi takođe treba da odgovorimo na ovo predavanje; ovo su jedina dva oružja koje mi imamo. Huzur je nastavio sa čitanjem isječaka iz Papinog govora i naveo navode u njemu, što je bio dijalog koji se dogodio u 14. vijeku i koji je bio napisan od strane kršćanskog učenjaka – uz priznanje da je autor bio kršćanin, on je u osnovi rastumačio svoj lični stav (kao suprotnom muslimanskom u dijalogu). Dijalog spominje imperatorovo ’prividno’ znanje o Časnom Kur’anu, pogotovu znanje o ajetu 257. sureta Al Bakarah koje spominje da ’nema prisile u vjeri’. Imperator takođe grubim riječima spominje da je Časni Poslanik, s.a.v.s., učio da religija koju je on donio treba da bude širena upotrebom sile. Imperator, koji je bio učen o grčkoj filozofiji, napravio je druge slične primjedbe u dijalogu. Navod takođe spominje da Časni Kur’an uči različit tretman prema nevjernicima i narodu Knjige. Dodatno je bilo navedeno da mudar ne treba moć, silu i oružje. Huzur je rekao da, dok se složio sa ovom izrekom, on se takođe čudio u kojoj moći je njihov vlastiti svijet moći uključen u ovim danima sa zemljama hiljade milja daleko od njihovih granica. Huzur je rekao da oni prvo treba da savjetuju svoje. Huzur je takođe postavio pitanje u pogledu toga, kako bi raniji unutrašnji kršćanski ratovi i španska inkvizicija bili smatrani? Huzur je rekao da za Papu treba da bude pripremljen odgovor tako da, ako on nije upoznat o učenju islama, on može biti upoznat s tim. Ovo je naravno moguće ako on bude čitao odgovor vodeći računa o svom položaju. Huzur je dao primjedbu da uz kršćanski svijet koji gubi svoju popularnost, oni su ograničeni na upotrebu lukavih smicalica protiv islama. Zatim je Huzur dao nekoliko Kur’anskih navoda da objasni učenje islama u pogledu prisile i slobodne volje u stvarima vjere i objasnio je blagoslovljen uzor Časnog Poslanika, s.a.v.s. Huzur je takođe naveo događaje iz života ispravno upućenih halifa Časnog Poslanika, s.a.v.s., koji su, u skladu s tim, i potpuno vjerni učenjima Poslanika držali u životu principe oslobađanja. Huzur je rekao  da je učenje islama bilo to koje je dovelo do revolucionarnih promjena u vrijeme Časnog Poslanika, s.a.v.s., i poslije njegove smrti način kako su se životi njegovih drugova preokrenuli, ne predstavlja vjerovanje koje je nametnuto silom, radije ono je bilo pridobijeno kroz srca i umove sa vrhunskom uljudnošću i visokim moralima. Huzur je naveo događaj vrijeme osvajanja Meke kad je Časni Poslanik, s.a.v.s., imao potpunu nadmoć, a ipak je zadržao apsolutnu poniznost, uzdržanost i saosjećanje. Huzur je onda dao nekoliko širih navoda iz pisanja zapadnih učenjaka i pisaca što pokazuje da je – za osobu poštenog srca, nije važno kojeg su se vjerovanja oni držali – blagoslovljen, miroljubiv i čist uzor Časnog Poslanika, s.a.v.s., očit i nedvosmislen. Pisci koje je Huzur naveo su Thomas Carlyle, Sir William Muir, Edward Gibbon, John Devanport, Count Tolstoy, Bernard Shaw, Rev. Bosworth Smith, Pringle Kennedy i S.P. Scott. Zatim je Huzur pročitao poduži detaljan izvod iz plemenitog pisanja Obećanog Mesije a.s. objašnjavajući blagoslovljeni uzor Časnog Poslanika, s.a.v.s., i učenja islama u pogledu ovog predmeta kao i islamski koncept o Bogu. U zaključku je Huzur savjetovao svakog Ahmadi muslimana da se okrene Bogu još više nego prije; on je rekao da je ovo jedini put da se suočimo sa rastućom opozicijom protiv islama. Huzur je rekao da su danas ovi ljudi u ofanzivi na bazi svog bogatstva i moći, i da će sila naših dova biti to što će slomiti njihovu arogantnost i uobraženost. Huzur je nalagao da pozivamo Boga tako da kraljevstvo jednog Boga, koji nema partnera, može uskoro biti utemeljeno na zemlji. Huzur je nalagao muslimanskim nacijama da se ujedine i promovišu učenja Časnog Poslanika, s.a.v.s., i da odustanu od postupaka koji drugima daju povoda da se rugaju. Huzur je molio da ih Allah omogući da tako čine. Poslije ovoga je Huzur najavio neke dženaze u odsutnosti koje će predvoditi poslije džume. Veselam