‘Onaj ko moli Boga u vrijeme teškoće i uznemirenosti i od Njega traži rješenje za svoje teškoće postiže zadovoljstvo i istinski napredak od Svemogućeg Allaha pod uvjetom da svoju dovu dovede do njene granice. Čak i ako ne postigne cilj za koji je učio dove, od Svemogućeg Boga mu bude data neka druga vrsta zadovoljstva i duševnog i fizičkog i on ne doživljava obeshrabrenost. Uz to, njegova vjera bude ojačana i njegova sigurnost poraste. No, onaj ko se u svojim molbama ne okreće Svemogućem Bogu ostaje slijep cijelo vrijeme i umire slijep. Onaj ko upućuje molbe sa iskrenošću duše nikada nije obeshrabren. Kroz savršenu dovu bude podareno takvo blagostanje koje se ne može steći kroz bogatstvo niti vlast niti zdravlje, koje je u Božijim rukama i On ga daje u kojem god obliku hoće. Ako Svemogući Bog želi, iskrena i bogobojazna osoba usred uznemirenja postiže takvu radost poslije molbe kakvu vladar ne može uživati na vladarskom prijestolju. Ovo je istinski uspjeh koji na kraju bude dat onima koji čine dove.’ (Ayyam-us-Sulh, Ruhani Khaza’in, tom 14, str. 237, Bit islama, tom II, str. 207-208)