Halifatul Masih II: Biseri mudrosti
Kratki sadržaj
Hazreti Halifatul Mesih je nastavio sa serijom svojih hutbi koje se odnose na moralne priče i izlaganja Obećanog Mesije a.s. kako ih je naveo hazreti Musleh Maud r.a.
Obećani Mesija a.s. je pričao djeci priče s moralnim poukama. Jedna takva priča glasi ovako: Poplava hazreti Nuha a.s. je došla zato što je njegov narod postao vrlo nemoralan. Kad ljudi pređu granice u grijehu oni u Allahovim očima izgube svoju vrijednost. Tako je u vrijeme hazreti Nuha a.s. jedno ptiče ostalo samo u gnijezdu na uzvišici, gladno i žedno zato što se njegova majka iz nekog razloga nije vratila kući. Ptiče je drhtalo od žeđi. Bog je naredio Svojim melekima da s kišom spuste toliko vode u tom području da ona stigne do gnijezda na vrh uzvišice tako da se ovo ptiče može napiti. Meleki su odgovorili da spuštanje toliko vode u kiši koja bi bila dovoljna da dostigne uzvišicu, znači da će ostali ljudi biti potopljeni i uništeni. Bog je odgovorio da Ga nije briga. Ostali ljudi nisu Allahu značili ni toliko koliko je značilo ovo ptiče. Moralna pouka u ovome je kad ljudi skrenu s Pravog puta njihov značaj u Božijim očima je manji nego ptičijeg mladunčeta.
Mi trebamo razmišljati o sebi da li poslije prihvatanja Obećanog Mesije a.s. dajemo prednost vjeri nad svjetovnim stvarima, da li odbacujemo zlo i posvajamo li pobožnost. Ako moralno propadamo Bog se neće brinuti o nama. Sadašnja situacija u svijetu je tu za sve da je vidimo. U mnogim zemljama ni vlada niti javnost ne daju jedno drugom njihovo dužno pravo. Tu je rastrojstvo i nered i čak u zemljama gdje neme rastrojstva, ljudi su se okrenuli od Boga, oni psuju i vrijeđaju Njegovo ime. Tu je toliko skretanja s puta da su ozakonjene prakse koje idu protiv prirode. Prirodne nepogode izbijaju svuda u svijetu zato što je obilje grijeha. Ali ove prirodne nepogode su samo upozoravajući znak od Boga. Zadatak je Ahmadi muslimana da svijet upoznaju o tome da ako stvari ne budu postavljene ispravno, Bog može spustiti veliko uništenje. Mnogo se govori o borbi za svoja prava bez obzira koliko štete to možda izazove drugima. Navest ću vam priču koja objašnjava kakav svjetovni izgled u ovom pogledu treba imati istinski musliman.
Neki ashab Časnog Poslanika s.a.v.s. je doveo svog konja da ga proda drugom ashabu i tražio 200 novčanica kao cijenu za konja. Drugi ashab je rekao da nije moguće za njega da kupi konja za tu cijenu jer je bio vrijedan dvostruko više i dodao da možda ovaj ashab nije bio upoznat o cijeni konja na pijaci. Vlasnik konja je rekao: Ne, kako ja mogu prihvatiti više od onoga što znam da je cijena mog konja. Rasprava se nastavila toliko da su tražili od nekoga trećeg da posreduje i odlučili su o cijeni konja na taj način. Oni su obojica pokazali duh islama. Zaista, islam poučava da umjesto da zahtijevamo svoja prava nastojimo i ispunimo prava drugih. Najmanje dobro je da drugima dadnete njihova prava. Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da smo jako naviknuti na neislamski način ne davanja drugima njihova prava, na primjer pravo da se ide u štrajk bez dužne brige i pažnje.
Ovih dana mlađi doktori ovdje u VB idu u štrajk ostavljajući pacijente zabrinute! Ovi mladi doktori ne samo da lišavaju pacijente medicinskog liječenja nego na nekim mjestima se igraju s njihovim životima!
U toku nedavne posjete hazreti Halifatul Mesiha Japanu, jedan vrlo blag kršćanski svećenik ga je pitao o definiciji mira. Rekao je da još nije čuo uvjerljivu definiciju mira i kako da ga zasnujemo. Hazreti Halifatul Mesih mu je rekao da islam kaže da za druge izabiremo ono što izabiremo za sebe. Tako ćemo utemeljiti prava drugih i stvoriti mir. Ovaj svećenik je rekao da mu se zaista dopala ova definicija o tome kako stvoriti mir i rekao je da je prvi put to čuo.
Zaista, mi ne možemo ubijediti svijet o ljepotama islama a da im ne pokažemo u svojoj praksi čak i ako to znači da se moramo odreći svojih prava koja nam pripadaju. Ako je druga osoba istinski vjernik on neće prihvatiti ono što nije njegovo pravo da mu pripada. Žalosno je da određeni slučajevi dođu pred odbor kadija gdje brat otima prava brata i porodice otimaju pravo porodica.
Jedanput se hazreti imam Husein i imam Hasan nisu slagali oko nečega, kao što se braća nekad ne slažu. Imam Hasan je imao vrlo nježnu narav dok je imam Husein imao vatrenu prirodu. U toku ovog neslaganja kojem je prisustvovao drugi ashab, imam Husein je bio malo grub ali je imam Hasan ostao miran. Narednog dana je jedan ashab vidio imama Hasana da žurno ide negdje i pitao ga je gdje ide. On je odgovorio da ide da se izvine imamu Huseinu. Ovaj ashab je bio iznenađen i rekao da je bio prisutan u toku ovog neslaganja i vidio je da je imam Husein bio taj koji je bio grub prema svom bratu, i da on treba biti taj koji se izvinjava. Imam Hasan je rekao da je upoznat da je njegov brat bio grub i da je zato on krenuo da mu se izvine. On je rekao da je čuo kako je Časni poslanik s.a.v.s. rekao ko god bude prvi da se izmiri ući će u Džennet pet stotina godina prije.
On je rekao ako bi njegov brat koji je radio po svojoj volji u ovom neslaganju također započeo izmirenje onda bi imam Hasan izgubio u oba slučaja. To je bio razlog njegove žurbe da počne pomirenje.
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da je čuo Obećanog Mesiju a.s. da je ispričao ovu interesantnu priču: Neki čovjek je otišao u hamman ( kupatilo) da se okupa. Vlasnik hammana je odredio radnicima da obavljaju različite usluge. Dogodilo se da tog dana vlasnik nije bio prosutan. Svi radnici su se počeli prepirati oko toga ko će oprati glavu nekom gostu, svaki je tvrdio ‘to je moja glava, to je moja glava’. Nastala je svađa i jedan od njih je nožem povredio drugog. Došla je policija na mjesto događaja i stvar je završila na sudu. Radnici su na sudu ponovili svoje tvrdnje o vlasništvu nad glavom ovog čovjeka. Kad je sudija ispitivao gosta koji je došao da se okupa on je rekao da je uvidio da su radnici bili glupavi ali je bio iznenađen što njega sudija pita u istom stilu. Rekao je da je glava njegova, ona pripada njemu i nikom drugom osim njemu! Obećani Mesija je pripovijedao ovu priču da objasni kako su besmisleni svjetovni sukobi! Kad istinski musliman kaže da je Abdullah (Allahov rob) on se odriče svih svojih prava i postaje Božiji. Časni Kur’an se također obraća Časnom Poslaniku s.a.v.s. kao Abdullahu: ‘…Allahov rob stane…’ (72:20) Kur’an objašnjava da se istinski vjernici pokoravaju Bogu svojom ličnošću i svojim imetkom. Ovo su dvije stvari kojima je čovjek vlasnik. Ovo ukazuje na to da ne trebamo biti upleteni ni u kakvu svađu zato što oba ova aspekta pripadaju Bogu. Istinski vjernici trebaju uraditi sve što mogu da ostvare svoje ciljeve i ne trebaju se brinuti zašto je tom i tom data određena služba i zašto tome i tome nije! Ili se prepirati nad tim da hoćete da klanjate namaz iza tog i tog imama. Ovo je hazreti Musleh Maud r.a. rekao: Neki ljudi možda misle da ljudi nalik ovima više ne postoje ali nažalost neki još uvijek iznose takve kritike. Zaista, u vrijeme hazreti Musleh Mauda mnogi ashabi Obećanog Mesije a.s. su bili unaokolo i oni su ispravljali ljude gdje je bilo potrebno. Sada, mi smo još dalje od tog vremena i trebamo biti još mnogo više oprezni i pažljivi. Mi sada trebamo razumjeti, mnogo više nego prije, kako da istinski postanemo Abdullah. Mi trebamo napustiti samoljublje i trebamo nastojati i postići Božije zadovoljstvo.
Kad poslije izbora u Džematu budu donesene odluke o dodjeljivanju službe suprotno većini glasova čuju se stvari nalik ovim. Ovo je godina izbora u Džematu. Mi trebamo ispraviti proces svog razmišljanja i prikladno koristiti svoje pravo da glasamo i također prihvatiti odluke koje su donesene. Nedavno su u jednoj zemlji održani leđna izbori i jedna žena od tamo je napisala i pita zašto je tome i tome data služba a tome i tome nije. Treba pokazati potpunu saradnju svakome kome bude data služba.
Istinski vjernici trebaju nastojati i učiniti napore sa čvrstom rješenošću i umjesto da se oslanjaju na druge, trebaju se direktno uključiti u stvari, samo onda stvari budu riješene i završene kako treba.
Obećani Mesija a.s. je navodio priču o nekom bogatom čovjeku koji je otvorio javnu kuhinju. Mnogo ljudi su svakodnevno jeli u ovoj kuhinji ali je njome vrlo loše upravljano i vlasnik nije dobro nadgledao upravljanje kuhinje. Njegovi zaposlenici nisu bili iskreni. Oni, čiji je posao bio da kupuju povrće kupovali su skupo povrće i u manjoj količini nego što je trebalo a drugi su nešto od toga nosili kući. Oni koji su kuhali i pripremali hranu u kuhinji zloupotrebljavali su svoju službu i davali hranu svojim porodicama ili su je lično jeli, ostavljali su ostavu otvoreno i tamo su noću dolazili psi i ptice koji bi isprevrtali i uništili prehrambene proizvode. Kao rezultat toga vlasnik je zapao u dug o kojem je bio obaviješten poslije dvadeset godina lošeg upravljanja. On nije želio da zatvori kuhinju. Savjetovao se sa svojim prijateljima da mu daju savjet ali nije spomenuo svoje vlastite propuste. Njegovi prijatelji su mu istakli da ostava za hranu nije imala vrata i psi su uništavaju zalihe hrane. Rekli su da bi bila mnogo manja šteta ako bi tamo bila stavljena vrata. Tako je ovaj čovjek naredio da se stave vrata tamo gdje se čuva hrana. Kad su uveče psi i ptice vidjeli vrata podigli su galamu šta će sada jesti jer je ovo bilo mjesto gdje su svi psi u ovoj oblasti jeli. Jedan stariji pas među njima ih je umirivao. On je rekao da onaj ko je dozvolio da se njegov imetak pljačka dvadeset godina i nije to opazio, neće nadzirati je li na vrata stavljena brava ili nije. On ih je uvjerio da još uvijek mogu izjedati ostavu.
Moralna pouka je da je velika razlika između moguće želje za nečim da bude urađeno i da zapravo stvarno uradite nešto. Psi i ptice su podigli galamu oko toga: šta ako je ovaj čovjek želio da zaključa vrata? A stariji pas je rekao šta ako on zapravo nije stvarno želio da zaključa vrata, zašto praviti protest!
Druga djetinjasta priča koje se hazreti Musleh Maud r.a. sjeća bila je o Aladinu i njegovoj lampi. Aladin je bio siromašna osoba i našao je lampu. Kad bi protrljao lampu pojavio bi se džin koji bi napravio sve što je Aladin želio da se dogodi. Hazreti Musleh Maud je rekao da je kao dijete mislio da je Aladinova lampa stvarna i kasnije je shvatio da nije. Međutim, kad je stigao do zrelih godina, ocijenio je da je u Aladinovoj lampi postojala prirodna pojava. Ova lampa ne radi na naftu nego na odlučnosti i nastojanju. Kome god od Boga bude data ova lampa učini da radi. Zbog činjenice da su odlučnost i nastojanje božanske odlike jer kad Bog kaže ‘Budi’ to se dogodi. Slično tome, kad čovjek slijeđenjem Boga, u skladu sa principima koje je On postavio, i postupajući po Njegovim naredbama, čineći dove Njemu i tražeći Njegovu pomoć kaže ‘Budi’, to se dogodi. Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da je u djetinjstvu bio uvjeren o svojstvima Aladinove lampe ali ih je odbacio u toku zrelih godinama. Međutim, kad je dostigao starije godine i nakon što je iskusio život dugi period vremena uvidio je da je priča o Aladinovoj lampi bila istinita. Međutim, to je metaforična priča i lampa podrazumijeva odlučnost i nastojanje, koji kad budu protrljani/učinjeni, onda se stvari, nije važno koliko velike, odmah dogode.
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da neki ljudi žele da ponekad urade nešto ali se to ne dogodi. Ovo je zato što je njihova želja malodušna i nema uvjete potrebne da se to dogodi. To je samo želja, misao. To je pogotovu tako u pogledu namaza. Mnogi ljudi kažu da žele da redovno obavljaju namaz ali ne obavljaju. Kad ne koristimo sve svoje mogućnosti i ne tražimo Božiju pomoć, stvari se ne događaju. Ne može biti da neko stvarno želi nešto a nije u stanju da to uradi.
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da je slušao neku priču kao dijete i smijao se, iako je priča namjenjena da bude moralna priča i pisac je to namjerio kao sličnost stanja današnjih muslimana. Neka porodična sluškinja je ustajala u vrijeme sehura ali nije postila. Domaćica kuće je mislila kako sluškinja ustaje da pomogne ali pošto ne posti smatrala je da je nepotrebno da je uznemiravaju. Tako je poslije nekoliko dana rekla sluškinji da ne ustaje na sehur i rekla je da će sama obaviti poslove. Sluškinja je odgovorila iznenađeno i rekla: ‘Gospođo, ja ne klanjam namaz, ja ne postim. Ako još ne budem jela sehur možda budem potpuno nevjernik.’ Naravno ovo je slikovit prikaz stanja muslimana, na primjer njihovo stajalište o prisustvovanju džumi zadnjeg petka ramazana. Smiješno je smatrati obavljanje jednog namaza dovoljnim. Zaista je pet dnevnih namaza obavezno za sve odrasle muslimane zdravog razuma i za muškarce je obavezno klanjanje namaza u džematu.
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da je čuo od Obećanog Mesije a.s. kad neki kralj ili vođa ide negdje njegov pratioc ide s njim i ne treba da traži odobrenje od domaćina da bude u društvu s njim. Bilo koji dostojanstvenik koji posjećuje drugog ima sigurnosno i drugo osoblje sa sobom. Isto tako, on kaže, nije važno koliko je nizak naš duhovni napredak mi trebamo usaditi vezu s melekima na takav način da gdje god oni budu išli i mi ćemo također ići. Mi ćemo biti uključeni u njihovu pratnju. Ako oni budu prožimali srca i umove, i mi ćemo također biti tamo. Naša snaga leži u našoj duhovnosti i s ciljem da je dalje ojačamo trebamo se povezati s melekima u kolikoj god mjeri možemo tako da možemo doseći do srca ljudi. Mi ćemo ići gdje Božije svjetlo bude išlo.
Hazreti Halifatul Mesih je rekao da trebamo zapamtiti osnovni princip kad se okupimo, bilo na đelsi ili ištemi, da smo se okupili da postignemo duhovni napredak. Ako budemo dosljedni u održavanju uticaja duhovnih okupljanja, meleki će nam pomoći. Istinski vjernik je onaj koji čini dobra djela, koji traži da bude u stanju da dalje čini dobra djela sa poniznošću i dok traži oprost od Boga (istighfar).
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da su ashabi Časnog Poslanik s.a.v.s. prenijeli kad bi on molio Allaha da je to zvučalo kao da lonac ključa. Hazreti Musleh Maud je rekao: Usadite čistoću i bogobojaznost i nemojte smatrati da ste pobožni jer element neiskrenosti se može uvući bez obzira koliko je djelo pobožno. Obećani Mesija a.s. se pitao zašto srce ljudi kad se vrate s hadža ima više oholosti i poroka nego prije. Mnogi ljuid ne razumiju značaj hadža ali se ponose samo zato što su obavili hadž. On je pripovijedao jednu zanimljivu priču u ovom pogledu. Neka stara žena je čekala na željezničkoj stanici u hladno predvečerje. Neko joj je ukrao ogrtač. Kad je osjetila hladnoću i željela da stavi ogrtač otkrila je da ga nema. Povikala je: ‘O hadžija, brate, ja imam samo jedan ogrtač kojeg trebam, molim te vrati mi ga.’ Pored nje je sjedio hadžija i čuo ju je. Postiđen, vratio joj je njen ogrtač i pitao kako je znala da ga je on uzeo. Stara žena je odgovorila da u ovo vrijeme samo hadžije mogu uraditi nešto tako bezdušno. Zaista, nikada ne smijemo umišljati da činimo pobožna djela i imamo pobožne planove. Vjerovanje dolazi ali sa Božijom milošću a ne kao rezultat onoga što mi radimo. Uvijek imajte Božiju milost u vidu. Tragač koji ne uzima u obzir ni jedna druga vrata osim Božijih vrata, privlači Božiju milost. Sve dotle dok imamo Boga u vidu bit ćemo sigurni ali ako napustimo Njegova vrata, nije važno koliko mnogo dobrih djela činimo ili dobrih planova imamo, ništa neće biti od koristi.
Obećani Mesija a.s je kazivao da je jednom neki nakit bio pokraden iz kuće ili hazreti Abu Bekira ili hazreti Omera r.a. Sluga kuće je počeo uzvikivati: ko je nevaljala osoba koja je ukrala iz kuće Božijeg Halife! Kasnije je otkriveno da je ovaj nakit bio dat u zalog kod nekog Jevreja i Jevrej je imenovao slugu kao osobu koja je to donijela da bude založeno. Verbalna kletva ili izjašnjavanje poslušnosti nije ništa, ono što se broji je praksa. Onaj ko iznosi verbalnu tvrdnju o poslušnosti može biti najveći licemjer.
Obećani Mesija a.s. je pripovijedao da je vladala zaraza kolere. Jedan čovjek je bio vrlo kritičan na dženazi neke osobe koja je umrla od kolere i rekao je da ovi ljudi sebe ubijaju. Da vlada zaraza kolere a oni ne vode brigu i pohlepni su. Rekao je da on samo jede mali komad hljeba a da se oni prenajedaju i umiru. Narednog dana je bila druga dženaza i neko je pitao čija je dženaza. Osoba koja je dugo bolovala odgovorio je da je ovo dženaza onoga koji je jeo samo mali komad hljeba. Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao: ‘Kakvog ima smisla iznositi prazne tvrdnje kao što je ovaj čovjek iznosio. Zaista, mi možemo govoriti o onom što je Bog proglasio. Na primjer Bog kaže: ‘Sigurno ćemo Ja i Moji poslanici prevladati…’ (58:22) On je rekao: ‘Sada ako neko kaže da će nas skršiti, to nije stvar moje snage, ja ne mogu reći ništa. Međutim, ako oni ovo kažu o Ahmadijatu, onda to nikada ne može biti jer će Ahmadijat pobijediti, što god se desilo.’
Mi imamo čvrsto uvjerenje u ispunjenje Božijeg obećanja više nego što imamo čvrsto uvjerenje o vlastitom životu. Ahmadijat će zaista pobijediti, bilo u toku našeg života ili kasnije. Bogobojaznost je to što je potrebno da bismo bili dio toga.
Obećani Mesija a.s. je govorio da je majčina ljubav najizvanredniji prikaz ljubavi. On je napisao: ‘S jedne strane mala beba plače od gladi a s druge strane majka bude tako dirnuta plačem djeteta i jecanjem da u njenim grudima nadođe mlijeko. Na isti način, svaki tragač treba dokazati svoju duhovnu glad i žeđ svojim jecanjem i plačem tako da bude potaknuto duhovno mlijeko koje će ga zadovoljiti.’ (Suština islama, tom 21, str. 34)
Prema tome trebamo nastojati koliko god možemo – ali ne neiskreno i na licemjeran način, i nakon što učinimo najveće napore trebamo se okrenuti ibadetu koliko god je moguće. Hazreti Musleh Maud r.a. je svjetovao Džemat da dobrovoljno poste i hazreti Halifatul Mesih je također prije nekoliko godina savjetovao da postimo. I to neki u Džematu još uvijek prakticiraju. Barem treba postiti četrdeset dana, znači jedan dan u sedmici. Također treba činiti dove i klanjati dobrovoljni namaz i davati sadaku. Na nekim mjestima Džemat prolazi kroz mnogo proganjanja. Ako budemo molili Boga, baš kao što plač male bebe podstiče majčino mlijeko, Božija pomoć će se spustiti s nebesa, kao što se spustila u prošlosti.
Hazreti Musleh Maud r.a. je rekao da nije u našoj ruci da uklonimo neke teškoće kao što su verbalno vrijeđanje kao i vrijeđanje pisanjem o časnoj osobi Obećanog Mesije a.s. koje se ne mogu podnijeti da ih čitamo ili slušamo. Ne postoji mjesto gdje da se ode da se traži pomoć za ovo i ne ostaje nigdje mjesta zato što niko nije, niti su vlasti posvećivale i ne posvećuju nikakvu pažnju. Barem u prošlosti nije bio donesen zakon protiv nas a sada u Pakistanu postoje zakoni protiv Ahmadi muslimana. Ogromna je potreba da plačemo pred Bogom, pogotovo za Ahmadi u Pakistanu ali također i na drugim mjestima. Oni se trebaju iskreno okrenuti Bogu, klanjati dobrovoljne namaze, davati sadaku i postiti. Mi nemamo drugog puta osim Božije milosti. Da nas Allah osposobi da činimo ibadet na način koji uzdrma sama nebesa!