Suština oprosta

Kratki sadržaj

‘A zlo se može uzvratiti istom mjerom, a ako neko oprosti i to dovede do popravljanja, njegova nagrada je kod Allaha. Zaista, On ne voli prestupnike.’ (Aš Šura 42:41)

Učenje islama u pogledu bilo koga ko čini prekršaj ili povrijedi drugog, bilo da je to na najmanji ili na vrlo žestok način, je naklonjeno popravljanju. Koncept kazne jeste tu ali je on povezan sa naredbom oprosta baš kao što naprijed spomenuti ajet pokazuje. Od glavnog značaja je da bilo kakva kazna treba dovesti do popravljanja prekršitelja.

Imajući popravljanje kao glavni cilj, prije odluke o kazni treba uzeti u razmatranje hoće li to dovesti do popravljanja ili neće. Ako se smatra da će oprost dovesti do popravljanja onda to treba biti izbor, inače u protivnom treba biti donesena odluka o kazni. Osoba koja oprašta bude primaoc Božije nagrade. I naprijed spomenuti ajet se završava u objašnjenju ako bude data pretjerana kazna da će to biti nepravedno i okrutno. Ovaj koncept oprosta i kazne je na samom temelju poštenja u pojedinačnim, zajedničkim i međunarodnim stvarima.

Budući da je stvarni cilj kazne popravljanje i moralno poboljšanje, islam poučava da imamo u vidu da nije dato isticanje samo na kaznu nego je ono određeno prema popravljanju. Bilo kakva kazna koja je data treba biti u skladu sa prekršajem i ako bude neprikladno dodijeljena to navlači Božije nezadovoljstvo.

Najizvanredniji primjeri ovoga se nalaze u blagoslovljenom primjeru Časnog Poslanika s.a.v.s. U primjerima gdje je on smatrao da se dogodilo popravljanje on je opraštao čak najljućim i naokrutnijim neprijateljima. Kad bi kriva osoba pokazala pokajanje i žaljenje, Časni Poslanik s.a.v.s. je opraštao onima koji su počinili teške okrutnosti prema njemu, njegovoj porodici i njegovim ashabima.

Hazreti Zejneb r.a., kći Časnog Poslanika s.a.v.s. bila je divljački napadnuta u toku iseljavanja. Ona je bila trudna u to vrijeme i bila je ranjena i pobacila je; kasnije su se ove povrede pokazale smrtonosnim. Počiniocu je data smrtna kazna ali je on pobjegao. Kasnije, kad se Časni Poslanik s.a.v.s. vratio u Medinu on je došao da vidi Časnog Poslanika i objasnio je da je pobjegao iz straha i priznao je svoje podle prekršaje ali je rekao da je došao nakon što je čuo o popustljivosti Časnog Poslanika s.a.v.s. Priznao je da je slijedio puteve neznanja i prihvatio da je Bog poslao Časnog Poslanika radi upute. On je priznao svoje prekršaje i tražio oprost. Časni Poslanik s.a.v.s. mu je oprostio i rekao mu da je to bila Božija naklonost prema njemu da je bio u stanju da primi islam i iskreno se pokaje.

Ka’b bin Zuhajr je napisao poeziju koristeći vrlo nečist jezik o muslimanskim ženama i napadao je njihovu čast. On je bio prikladno kažnjen. Poslije pobjede nad Mekom njegov brat mu je napisao i rekao mu da treba tražiti oprost od Časnog Poslanika s.a.v.s. On je došao u Poslanikovu džamiju u vrijeme fadžr (sabah) namaza i klanjao namaz u društvu Časnog Poslanika. Bez predstavljanja ko je on je rekao Časnom Poslaniku da Ka’b bin Zuhajr želi da traži oprost za svoje prošle prekršaje i pitao da li se može predstaviti ili ne. Časni Poslanik s.a.v.s. se složio. On je tada rekao da je on bio Ka’b bin Zuhajr. Jedan ashab je ustao da ga ubije kad je Časni Poslanik s.a.v.s., pokazujući iznenađujuću samilost rekao da ga ostavi na miru, jer on traži oprost. Kasnije je Ka’b bi Zuhjr dao Časnom Poslaniku poetičnu pohvalu i Poslanik mu je dao svoj ogrtač kao poklon.

Zaista ima mnogo događaja u životu Časnog Poslanika s.a.v.s. gdje je on oprostio ličnim neprijateljima, neprijateljima svoje bliske rodbine i neprijateljiam islama koji su se popravili. Međutim, on je dao kaznu gdje je smatrao da je potrebna kazna. Suština ove naredbe u islamu je popravljanje a ne traženje odmazde.

Obećani Mesija a.s. je na mnogim mjestima objasnio naprijed spomenuti ajet sure Al-Šura, u možda više od trinaest svojih knjiga kao i u svojim proglasima. On kaže u knjizi ‘Filozofija učenja islama’:

‘Naknada za povredu je kazna u srazmjeri povrede; ali ko god oprosti i time ostvari popravljanje u počiniocu, i ne predosjeća nikakvu štetu, to jest, primjeni oprost u njegovoj prikladnoj prilici, imat će svoju nagradu kod Allaha.’

Ovaj ajet pokazuje da Kur’an ne poučava neopiranju zlu u svakoj prilici ili da oni koji prave smutnje i  prekršitelji nikada ne trebaju biti kažnjeni. Njegovo učenje je da osoba mora uzeti u obzir da li  prilika zahtijeva oprost ili kaznu, i posvojiti put koji će biti najbolji u interesu počinioca i društva.

Ponekad se prekršitelj okrene od činjenja prekršaja zato što mu bude oprošteno, a ponekad ga oprost potiče na dalje prekršaje. Zato Svemogući Bog naređuje da ne razvijamo naviku opraštanja slijepo u svim prilikama. Nego da pažljivo razmotrimo da li će oprost ili kazna biti prikladniji i dakle vrlina u svakom određenom slučaju i treba posvojiti taj put. Neki ljudi su tako osvetoljubivi da imaju na umu prekršaje učinjene njihovim očevima kroz generacije i ima drugih koji imaju strpljenje i opraštaju do krajnosti, ponekad čak do granice bestidnosti. Oni pokazuju takvu slabost, oprost i strpljenje koji su potpuno u suprotnosti sa dostojanstvom, čašću i čestitošću. Njihovo vladanje je mrlja na dobar karakter i rezultat njihovog oprosta i strpljenja je da ljudi osjećaju gađenje prema njima. Zato Časni Kur’an za korištenje svake moralne odlike povezuje stanje prikladnog vremena i mjesta, i ne odobrava pokazivanje moralne odlike izvan njenog mjesta (neumjesno).’ (Filozofija učenja islama, str. 62-63)

Ljudi kojima je Časni Poslanik s.a.v.s. oprostio jasno su se promijenili. Jednom kad su se promijenili, ovi neprijatelji islama koji su počinili prekršaje postali su pobožni i služili su religiji islam.

Islam u svako doba osvjedočuje značaj svojih naredbi. On odobrava da poduzmemo takvu radnju koja je u najboljem interesu počinioca. Danas su zagovarači ljudskih prava zauzeli stajalište koje je naklonjeno jednoj krajnosti. Nije važno kako je velik prekršaj, u ime ljudskog sažaljenja prekršiteljima su date slobodne ruke i mnogi su izgubili osjećaj o pogrešnom. Ovo mogu biti plaćene ubice i ljudi koji nemaju nikakvog obzira za bilo koga. Njima treba biti data smrtna kazna osim u situacijama gdje porodica žrtve oprosti. Međutim, Zapadni svijet je napustio svoje zakone i napustili su smrtnu kaznu u ime ljudskih prava. Pa ipak, dok se ne događa nikakvo popravljanje, prekršaji su u porastu!

Suprotno muslimanski šefovi država budu svrgnuti i umjesto pokretanja zakonskog postupka da ih se privede pravdi lokalni ljudi budu iskorišteni da ih nemilosrdno ubiju. Kad lokalni ljudi postupaju na ovaj način oni imaju podršku drugih sila.

Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘U Evanđelju je napisano da se ne hrvamo sa zlom. Učenja Evanđelja su naklonjena krajnjoj popustljivosti i ne mogu biti stavljena u praksu sa izuzetkom specifičnih situacija. S druge strane učenje Tevrata je nakolonjeno drugoj krajnosti. On samo naglašava jedan aspekt, a to je oko za oko, uho za uho i zub za zub. On čak ne spominje oprost i zaborav. Činjenica je da su ove knjige bile namijenjene za određeni period i određeni narod. Dok nam je Časni Kur’an pokazao čist način koji nema dvije krajnosti i tačno je u skladu sa ljudskom prirodom. Na primjer Časni Kur’an kaže: ‘A zlo se može uzvratiti istom mjerom; a ako neko oprosti i to dovede do popravljanja, njegova nagrada je kod Allaha…’ To jest, naknada za počinjeno zlo treba biti srazmjerna, ali ako bude oprošteno, popravljanje treba biti podupirući aspekt u tom oprostu.  I oprost treba biti u saglasnosti u pogledu vremena i mjesta i treba biti prikladan. Osoba koja na ovaj način oprosti bit će nagrađena od Boga.

Takvo je čisto učenje, bez ikakve krajnosti! Naknada je odobrena ali je tu također podsticaj da se oprosti pod uvjetom popravljanja… Obavezujuće je na poštenoj osobi da uporedi i procijeni koje učenje je u skladu sa ljudskom prirodom a koje učenje je takvo da ga čovjekov osjećaj poštenja i savjesti odbija. (Tafseer hazreti Musleh Mauda, tom V, str. 111-112)

Islam poučava ako nekome oprostite ne smijete imati nikakve zlobe prema njima. U toku Bitke na Uhudu, žena Abu Sufijana, Hinda je počinila krajnju okrutnost. Ona je masakrirala tijelo Poslanikovog amidže Hamze i izvadila njegovu jetru i pojela je. S druge strane, poslije pobjede nad Mekom, Hinda je došla u skup Časnog Poslanika s.a.v.s. sa prekrivenim licem. Ona je dala zavjet odanosti i postala muslimanka. Časni Poslanik je prepoznao njen glas i pitao je da li je ona žena Abu Sufijana. Ona je odgovorila da jeste ali da je cijelim srcem prihvatila islam i tražila da bude oprošteno ono što se dogodilo u prošlosti. Časni Poslanik s.a.v.s. joj je oprostio. Hindin život se preokrenuo. Ona je poslala Časnom Poslaniku s.a.v.s. dvije pečene koze s porukom da njeno stado nije bilo veliko u to vrijeme i zato šalje tako malo. Časni Poslanik s.a.v.s. je činio dove za nju i njeno stado se uveliko povećalo.

Obećani Mesija a.s. je napisao:

‘Naknada za zlo treba biti srazmjerna počinjenom zlu. Ali ako osoba zaboravi i oprosti grijeh i oprost dovede do popravljanja i ni do čega lošeg, s tim Bog bude zadovoljan i On nagrađuje ovaj postupak. Tako u svjetlu Časnog Kur’ana niti svaka situacija poziva na kaznu niti je popustljivost preporučljiva u svakoj situaciji. Zapravo, treba uzeti u obzir prikladnost vremena i mjesta. Kazna ili oprost trebaju biti primjenjeni u skladu s vremenom i mjestom a ne slobodoumno. Ovo je to na što Časni Kur’an ukazuje. (Tafseer hazreti Musleh Mauda, tom IV, str. 105)

Uprava Džemata i vršioci dužnosti trebaju ove stvari imati na umu. Odgovarajuća odjeljenja trebaju nastojati i napraviti preporuke i doći do odluka poslije razmatranja i razmišljanja i na kraju ih bazirati na onome s čim je Bog zadovoljan. Treba tražiti pomoć od Boga kroz dove iza kojih slijede preporuke napravljene Halifi vremena tako da podnosilac prigovora kao i uprava Džemata ostanu zaštićeni od bilo kakvog štetnog dejstva.

Obećani Mesija a.s. je napisao:

‘Ako vas neko povrijedi, slomi vam zub ili vam izvadi oko, kazna je u srazmjeri sa počinjenim zlom. Međutim, ako oprostite grijeh s pogledom da će to dovesti do nečeg dobrog što će voditi popravljanju, na primjer počinioc u budućnosti odustane od takvih postupaka, onda je oprost bolji i nagrada za ovo će biti od Boga.

Sada, vidite da ovaj ajet oslovljava oba aspekta i povezao je kaznu i oprost sa prikladnošću vremena i mjesta. Ovo je zaista mudar princip na kojem svijet funkcioniše. Zaista je razumno upotrijebiti i toplotu i hladnoću u skladu sa prikladnošću vremena i mjesta. Vidimo da ne možemo slijediti samo jednu vrstu dijete nego zapravo sezonski smjenjivati svoju dijetu kao što odijevamo prikladnu odjeću u jesen i u ljeto. Isto tako naše moralno stanje također zahtijeva promjenu u skladu s vremenom i mjestom. Postoji vrijeme kad osoba treba da ulijeva poštovanje. Popustljivost i oprost čini stvari gorim u takvim situacijama. U drugo vrijeme osoba treba biti nježna i popustljiva i pokazivanje ovlasti u takvim situacijama se smatra lošom presudom. Ukratko, postoji vrijeme i mjesto za sve. Tako, osoba koja ne ide po prikladnosti vremena i mjesta je životinja a ne čovjek, on je svirep a ne učtiv. (Tafseer hazreti Musleh Mauda, tom IV, str. 105-106)

U ljeto odjeća ovdje (na Zapadu), pogotovo odjeća žena postaje izuzetno oskudna dok u zimu one odijevaju kapute i šalove. Kad muslimanske žene u ljeto odijevaju neku vrstu šala da pokriju glavu, kažu da su one tlačene. Sada se vlada počela uplitati u ovom pogledu i cilj nije popravljanje nego je to nepošteno i nepravedno. Nedavno je predsjednik rekao da razmatraju da poduzmu dejstvo protiv žena koje se pokrivaju na javnim mjestima ili na radnom mjestu. Svjetovni zakon je uzet do druge krajnosti što će stvoriti nered i uznemirenost. Islam govori protiv odluka koje stvaraju nered i uznemirenost i kaže da odluke trebaju biti bazirane na postizanju poboljšanja pojedinaca.

Obećani Mesija a.s. je rekao. ‘Časni Kur’an ne smatra oprost besmislenim i popusljivost garancijom zato što to izaziva opadanje u ljudskom moralu i stvara opći nered. Zapravo oprost je dozvoljen tamo gdje to vodi nekom popravljanju. (Tafseer hazreti Musleh Mauda, tom IV, str. 108)

Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Naknada za zlo je u skladu sa onim što je učinjeno ali ako se oprosti i oprost bude u skladu sa vremenom i mjestom s ciljem popravljanja, njegova nagrada je kod Allaha. Na primjer, ako kradljivac ostane neuhvaćen on će biti ohrabren i nastavit će krasti. Prema tome za njega je prikladno da ga kaznite. Ako je jedan od dvojice zaposlenih postiđen na mali ukor i zbog toga se on popravi, nije ispravno da ga oštro kaznite.  Ali ako drugom zaposlenom koji namjerno izaziva nevolju bude oprošteno on će postati gori. Sada recite koja naredba je prikladna? Ona koju Kur’an navodi ili ona koju predstavljaju Evanđelja? Učenje zasnovano na oprostu u pogledu popravljanja je učenje bez premca i na kraju ga uljudni ljudi slijede. Rečeno je da na stvar treba gledati iz svakog ugla dokaza i zamisliti se nad  tim sa razboritošću. Oprostite ako je oprost koristan ali ako počinioc izaziva nevolju i zao je onda slijedite: ‘A zlo se može uzvratiti istom mjerom;…’ Naša čista učenja islama su također bazirana  na takvim principima i u svakom dobu su tako jasna kao dan. (Tafseer hazreti Musleh Mauda, tom IV, str. 109)

Najavljena je dženaza u odsustvu za Bilal Mahmood sahiba kojeg su u Rabvi 11. januara ubili dvojica napadača na motorima koji su pucali u njega dok je uveče išao kući. Bilal sahib je rođen 1989 i bio je vakf e nau. Trenutno je radio u odjeljenju za Oporuku. Oženio se u aprilu 2015 i njegova žena očekuje dijete. Da Allah uzdigne njegov položaj i dadne strpljenje njegovoj porodici.