Mahmood Ahmad Bengali: umro je istinski Ahmadi musliman

Kratki sadržaj

Hazreti halifatul Mesih je cijelu današnu hutbu posvetio odavanju poštovanja Mahmood Ahmadu Bengali sahibu, Amiru Džemata Australije, koji je umro prije dva dana. Huzur je rekao:

‘Ja želim da odam poštovanje ovdje vrlo dragoj osobi koji je imao poseban položaj zbog svoje potpune odanosti. On je bio potpuno predan služenju Džematu i umro je prije dva dana. Inna lillahi ve inna illejhi radži’uun. Svaka osoba mora jednog dana napustiti ovaj svijet. Najsretniji su oni koji nastoje i troše svoj život u skladu sa željama Uzvišenog Allaha i nastoje koliko god mogu da ispune svoj zavjet koji su dali. Skupa sa služenjem vjeri, oni su uvijek gorivi da nastoje i također služe ljudima. Ovi ljudi su uključeni među one koje svijet hvali zbog ovoga, u skladu sa riječima Časnog Poslanika s.a.v.s.

Ovo je bio naš dragi brat Mahmood Ahmad Shahid, kojeg mnogi u Pakistanu znaju kao Mahmood Bangali sahiba. On je bio sluga Džemata, izvanredan pomagač halife vremena koji je imao snažan osjećaj časti za halifat. Ovih dana je  služio kao Amir Džemata Australije. Umro je 23. aprila 2014. Inna lillahi ve inna illejhi radži’uun. Prvo pismo ili poruka koju sam primio poslije njegove smrti bila je od jednog rođaka koji kaže da moli Uzvišenog Allaha da nas sve učini predanim halifatu kao što je on bio. Ja sam u odgovoru rekao da je on, zaista, radio skladno kao puls. Nikada nije mislio o tome zašto je data neka naredba i zašto je data na specifičan način. On bi odmah postupao prema tome čak i ako se od njega tražilo nešto što je protiv njegove volje.

Ja ću sada spomenuti njegovu bolest i smrt. On je napustio misionarsku kuću u Sidneju 22. aprila da obavi asr (ikindiju) namaz u džamiji ali se poslije kratkog vremena vratio jer se nije osjećao dobro. Uskoro nakon što je stigao kući imao je jak moždani udar. Bio je šećeraš i imao visok krvni pritisak.  Odvezen je u bolnicu gdje su ga stavili na ventilator. Doktori su bili mišljenja da je udar u toj oblasti mozga smrtnonosan. Međutim, ventilator je ugašen poslije 24 sata i on je umro poslije dvije minute.

Na način predstavljanja Mahmood Ahmada sahiba, on je rođen 19. novembra 1948. u Bangladeškom selu Char Dukhiya u oblasti Chadpur. Njegov otac se zvao maulana Abdul Khair Muhammed MuhibUllah a majka Zebunnisa. Njegov otac je primio Ahmadijat 1943. godine. Na početku je ime njegovog oca bilo samo Abdul Khair Muhammed na što je hazreti Halifatul Mesih II r.a. dodao MuhibUllah. On je bio prvi Ahmadi te oblasti i bio je veliki učenjak. Bio je vrlo goriv za širenje poruke i kroz njegove naporeje dao dobrobit svjetla Ahmadijata svom ocu Khwaja Abdul Mannanu, Mahmood sahibovom djedu. MuhibUllah sahibu je Ahmadijat bio predstavljen u toku života Obećang Mesije a.s. kad je otišao u Saharanpur u UPO, (Utter Pradesh) da studira. Kad je Obećani Mesija a.s. jedanput posjetio Delhi on je želio da se sretne s njim ali mu nije bilo dozvoljeno da prođe pored odgojnih vlasti gdje je studirao. Kasnije, kad je postao Ahmadi musliman govorio je kako su ovi ljudi pokušali da ih drže lišenim ovih blagoslova ali da im je Uzvišeni Allah podario ovaj blagoslov. Na poticanje hazreti Halifatul Mesih II r.a. Mahmood Ahmad Shahidov otac je njegov život posvetio služenju vjeri (vakf), pod pokroviteljstvom vakfa zadjecu1954. Mahmood Shahid sahib je osnovno obrazovanje stekao u svom rodnom gradu i pridružio se Džamiji Ahmadija u Rabvi 1962. vrlo mlad. Stekao je  Shahid diplomu  1974. Oženio se sa Hijira sahibom, kćerkom umrlog maulvi Muhammeda sahiba,Amira Džemata Bangladeš 1977. Imali su tri kćeri i jednog sina, milošću Uzvišenog Allaha svi su oženjeni i aktivno služe Džematu.

Mahmood sahib je svom zetu prenio nekoliko doživljaja iz svog ranog života i tražio da budu zapisani. On kaže da je jednaput u toku svog života u Džamiji zadobio teške povrede koljena dok je igrao fudbal. Bio je bolestan i otišao je natrag u istočni Bengal. Rabva u to doba nije imala mnogo mogućnosti i klima je također bila vrlo oštra. Voda je bila slana a slatka voda nije bila dostupna. Često je patio od bolova u stomaku, njegovi roditelji su bili daleko i nedostajali su mu, jer je bio vrlo mlad i onda se uz to povrijedio, tako da se vratio u Bangladeš koji je u to vrijeme bio istočni Pakistan. Nije imao želje da sevrati u Rabvu. Međutim, direktor Džamije Rabva u to vrijeme Syed Mir Daud Ahmad sahib mu je često pisao pisma i pokušavao da ga nagovori da se vrati u Džamiju i ovo ga je navelo da se vrati. Mahmood sahib je rekao da su dove njegovog oca imale dubok dojam na njegov život. Dok je bio u Rabvi pisao je svom ocu da je vrijeme bilo oštro i vruće, nedostajalo je vode i da je imao probleme u pogledu hrane i pića itd. MuhibUllah sahib je napisao natrag i rekao da je vrijeme u Meki također bilo oštro i naveo je ajet 38 iz sure Ibrahim: ‘Gospodaru moj, ja sam, zaista, nastanio neke od potomaka mojih u neobrađenoj dolini…’ (14:38) i savjetovo ga kroz to i napisao: ‘Ako ne možeš živjeti u gradu u kojem je stanovao Allahov halifa, onda je tvoja veza s ocem beznačajna.’ Mahmood sahib je rekao da je poslije ovoga u njegovom životu nastala duboka promjena.

Mujeebur Rehman sahib, advokat, piše iz Ravalpindija da je Mahmood sahib bio tih, dobro odgojen sluga Džemata koji je svoje obaveze poduzimao sa potpunom odanošću i iskrenošću cijeli svoj život i otišao je da se sretne sa svojim Stavaraocem dok je bio usred služenja. Hazreti Halifatul Mesih III r.a. ga je odredio za predsjednika omladinske organizacije (Khudamul Ahmadija) i s tim su njegove upravljačke vještine došle do izražaja. Mujeebur Rehman sahib piše kako je otac Mahmood sahiba bio određen za misionara u Bengalu i dao je u vakf svoje prvo dijete i dok je Mahmood Ahmad bio posvemlad poslao ga je u Rabvu. Zbog nenavikle okoline on je u ranim danima bio tužan. Mujeebur Rehman sahib je majčin brat Mahmood sahiba. Mahmood sahibov otac je imao snažnu želju (da njegov sin ide u Džamiju) i on bi pisao Mujeebur Rehman sahibu da neda da Mahmood sahib bude tužan tako da može studirati i završiti svoje školovanje u Džamiji. Ovo je bilo u ranim danima, no, vrlo uskoro je Mahmood sahib postao zaokupljen u studiranju cijelim srcem i oni koji su u to vrijeme  živjeli u Rabvi znaju kako se Mahmood sahib uklopio. Mir Daud Ahmad sahib bi ga poslao u Ravalpindi da boravi sa Mujeebur Rehman sahibom u toku ljetnog raspusta.

Mujeeb sahib piše da je ovaj dragi rahmetlija bio tako jednostavan i iskren, i tako prijateljski i društven, kad bi čak neahmadi komšinska djeca i žene postali poznanici s njim i uvijek su ga se sjećali. Mahmood Ahmad sahib je imao vrlo drag odnos sa svojom braćom i skriveno pomagao svojoj siromašnoj rodbini. Uvijek je imao nešto para ostavljenih u Džematu Bangladeš kojim je neprestano pomagao svojoj majci. Sva njegova rodbina kaže da su imali odnos pun ljubavi s njim.

U bilješkama svom zetu rekao je kako je 1979. na šuri održan izborza predsjedika Khudamul Ahmadija u kojem je on po broju glasova bio na petom mjestu. U vrijeme sabah (fadžr) namaza, poslije izbora, hazreti Halifatul Mesih III r.a. ga je dozvao i rekao mu da se obilato zauzme u istighfaru i da uči salavate. Narednog dana ili uveče istog dana Halifa je odobrio njegovo ime kao predsjedika Khudamul Ahmadija iako je po broju glasova bio na petom mjestu.

Misionar Inam Ullah Kausar sahib iz SAD piše da je bio u drštvu Mahmood sahiba u toku Džamija dana u Nasir hostelu. On je bio Zaim hostela i Kausar sahib je bio Mohtamim. On je bio član društva i kasnije predsjednik, i također je postao Raeesul Jamie. Kad je  hazreti Halifatul Mesih III r.a. objavio njegovo postavljenje za predsjednikaKhudamul Ahmadija, Inam Ullah sahib je stajao do njega i želio je da ga zagrli ali mu je Mahmood sahib svojim osobitim akcentom, pomiješanog urdu i Bengali jezika rekao da to ne radi. Onda je Mahmood sahib pitao da li je objavljeno njegovo ime i kad mu je odgovoreno potvrdno on to nije mogao vjerovati. Umjesto da bude radostan, on je izgledao tužan, ali se uskoro oporavio i Inam Ullah sahib ga je zagrlio.

Kahlid saifUllah sahib,  koji trenutno obavlja službu Amira u Australiji piše da mu je Mahmood Bengali sahib rekao kad se održavao izbor za predsjednika Khudamul Ahmadija 1979. godineon je imao toliko glasova da je bio na petom mjestu ali da je Hazreti Halifatul Mesih III r.a. bio  krajnje srdačanprema njemu; dozvao ga je i rekao mu da se obilato zauzme u istighfaru do večeri. Mahmood sahib je bio u strahu i mislio je o tome je li počinio neku grešku, ali kad ga je Halifa odredio za predsjednika, uprkos tome što je prema dobivenim glasovima bio na petom mjestu, shvatio je da Halifa na ovaj način skreće njegovu pažnju na poniznost. U tome je pouka za sve vršioce dužnosti da se trebaju zauzeti u činjenju istighfara i učenjem salavata tako da zadrže poniznost i budu osposobljeni od Uzvišenog Allaha da služe na prikladan način.

Mahmood Mujib sahib koji je inženjer također piše da je Mahmood Bangali sahib bio predan Ahmadi musliman koji je potpuno bio posvećen halifatu. Vjerovatno je 1981. godine hazreti Halifatul Mesih imao broj svih predsjednika Khudamul Ahmadija od 1960. do tada i onda rekao da ih je Mahmood sahib sve nadmašio u poslušnosti i kao primalac dova, i rekao da je ovo bio razlog zbog kojeg ga je on odredio za predsjednika uprkos što je po broju glasova bio na petom mjestu. On je rekao da je želio dati pouku Džematu da je određenje od strane Halife zaista bolje. Napisao je mnoge knjige u toku vremena služenja u Khudamul Ahmadija.

Hazreti Halifatul Mesih III r.a. je ocijenio njegovu službu ovim riječima: ‘Blagoslovi budu dati onima koji iskreno slijede halifat jer su svi blagoslovi povezani s ovim sistemom. I ništa mimo toga ne može steći prihvatanje kod Uzvišenog Allaha.’ On je rekao: ‘Mahmood Ahmad je bio na petom mjestu u pogledu glasova u izboru Khudamul Ahmadija održanom prošle godine. Ja sam želio da dadnem pouku Džematu da zadaci ovih četvorice pojedinaca koji su imali više glasova neće biti blagoslovljeni zbog broja glasova koje su imali. Zapravo, onaj ko slijedi halifat sa iskrenošću je taj koji prima blagoslove.  Zato sam ja odredio Mahmood Ahmada Bengali sahiba za predsjednika. On je vrlo iskrena osoba, da Allah uveća njegovu iskrenost. On je radio vrlo vrijedno i primio mnoge dove.’

Hazreti Halifatul Mesih III r.a. je spomenuo dijagrame o prisustvu na ištemamaiz vremena raznih predsjednika majlis Khudamul Ahmadija od 1960. do tog vremena i sa očekivanjem tačkica koje su pokazivale  postepeni porast i rekao: ‘Ja želim da vam kažem da uspjeh nije sa onima koji prime više glasova nego koji prime dove Halife vremena. Prošli put je predsjednik, čiji je broj glasova bio na petom mjestu, određen za predsjednika. U prvoj godini je bio predstavljen 771 majlis a ove godine je prisutno 818 majlisa.’

U vrijeme kad je Mahmood Bengali sahib bio predsjednik majlis e Khudamul Ahmadija bio je jedan predsjednik za cijeli svijet koji je radio pod centrom a drugi (vođe) su se zvali qaid. Ovaj je sistem prestao raditi u vrijeme Mahmood sahiba i on je bio zadnji predsjednik Khudamul Ahmadija za cijeli svijet. Kad je prošao period ovog postavljenja  on je napisao krajnje ponizno pismo hazreti Halifatul Mesihu IV r.a. koji je u odgovoru rekao: ‘Ti nepotrebno izražavaš zbunjenost. Šta je to zbog čega treba biti zbunjen? MašaAllah, ti si vrlo dobro ispunio dužnost položaja i vrlo dobro si radio i sa mudrošću u vrlo teško vrijeme. Da to Allah blagoslovi! Zato ti je data prilika da služiš uprkos što si postao Ansar Ullah (njemu je dat jednogodišnji produžetak). Da si bio nesposoban i nenadležan ovo nikada ne bi bilo urađeno. Da te Uzvišeni Allah i dalje drži predanim slugom ove misije i da nastaviš biti u stanju da služiš na izvanredan način.’ On je također rekao: ‘Ti si radio mnogo u pogledu brige (Ahmadi) zatvorenika zbog vjere.’ Bili su poslani redovni  izvještaji u vezi ovoga i na jednom je zabilježeno: ‘Primljen je tvoj izvještaj u pogledu brige o zatvorenicima radi vjere. MašaAllah, ti radiš s velikom marljivošću i mudrošću. Da Uzvišeni Allah donese dobar ishod tvog rada.” Zaista, Mahmood sahib je uradio mnogo posla što se tiče zatvorenika zbog vjere u to vrijeme. Na jednom izvještaju je zabilježeno: ‘Obradovan sam tvojom službomza zatvorenike zbog vjere. Ti radiš izvanredno, baš kako sam ja zamišljao da bude urađeno.’ Ovo je bilo vrijeme oko donošenja zakona 1984. kad su stotine bili zatvoreni zbog izgovaranja kelimei šehadeta. Khudamul Ahmadija i predsjednik Khudamul Ahmadija su radili marljivo u ovom pogledu.

U toku ovog vremena Khudamul Ahmadija je napravio istaknut napredak u mnogim odjeljenjima. On je osnovao ‘Aseeraan trust’ za brigu Ahmadi zatvorenika zbog vjere. Ovaj trust je nastojao da zadovolji potrebe i olakša njihovu patnju. Khudamul Ahmadija je vodio ambulantu koja je radila za služenje ljudima da označe stogodišnjicu Džemata.  U ranim stadijima Boyootul Hamd society Khudamul Ahmadija dala je ogroman doprinos a u srcu toga   bio je Mahmood Ahmad sahib. Bila je kupljena zemlja da se izgrade naselja za radnike Khudamul Ahmadija u čemu je pokazao lični interes. Centralni Khudamul Ahmadija su bili u stanju da daju vrijedan doprinos na prevodu Časnog Kur’ana. Mahmood Ahmad sahib je posjetio mnoge zemlje izvan Pakistana radi organizovanog napretka Khudamul Ahmadija. Najcjelovitija od ovih putovanja bilo je putovanje na tri kontinenta, Evropu, Ameriku i zapadnu Afriku u kojima je posjetio jedanast zemalja.  Od 1. juna do 11. oktobra on je obišao Holandiju, Belgiju, Njemačku, VB, SAD, Gambiju, Senegal, Siera Leone, Liberiju i Obalu slonovače itd. Ovo je bila prva posjeta predsjednika Khudamul Ahmadija ovim zemljama. Godine 1989. posjetio je Indoneziju, Maleziju i Singapur. U toku njegove službe izgrađen je gornji sprat Khudam kuće za goste. Izbila je vatra u Khudamul Ahmadija Mahmood holu, koji je poznat kao Awan e Mahmood i njegovo popravljanje i obnova poduzeti su bez traženja ikakvih fondova. Khudamul Ahmadija su bili u stanju da služe u toku izbora hazreti Halifatul Mesiha IV r.a., i izbora petog Halife. Također su bili u stanju da služe u toku osjetljivog vremena preseljenja hazreti Halifatul Mesiha IV r.a. iz Pakistana. Data je dužnost i oni su bili uz Halifu.

Tu su neki historijski momenti u toku ove službe. On je bio u stanju da služi i u četrnaestom i u petnaestom stoljeću prema Hidžretskom kalendaru i također je služio i prvom i drugom stoljeću Džemata. Khudamul Ahmadija je upotpunio svojih pedeset godina u toku njegove službe i ušao u svoju pedesetprvu godinu.

Sultan Mubasher sahib,koji piše historiju Khudama piše kako je Mahmood sahib govorio, dva ili tri dana nakon što je postao predsjednik Khudamul Ahmadija da je bio vrlo zabrinut i mnogo je plakao sjedeći pod stopama hazreti Halifatul Mesiha III r.a. On je rekao Halifi svojim specifičnim akcentom, da ne zna uvijek  koji gramatički rod da upotrebi (na urdu jeziku), da ne može obaviti zadatak. Hazreti Halifatul Mesih III r.a. mu je u odgovoru rekao: ‘Kad Halifa vremena donese odluku i donese je poslije dova, on to ne prepravlja. Moje dove su s tobom. Ti trebaš doći meni kad imaš teškoću. ‘ Mahmood sahib je govorio da je nastavio doživljavati da su dove Halifa uvijek s njim.

On je imao direktnu vezu s Khudamom. Rekao je da mu je hazreti Halifatul Mesih III r.a. savjetovao da manje vremena troši u kancelariji a da više vremena ima direktnu vezu s Khudamom. Uveče bi Mahmood sahib često sjedio na stolici izvan kancelarije i pitao ljude kako su i neslužbeno razgovarao s njima u prijateljskoj atmosferi. U Rabvi imaju kancelarije izgrađene za svrhu Khudama i cijelo ograđeno zemljište pripada Khudamu i ljudi bi dolazili i odlazili u Awan e Mahmood. Mahmood sahib je također sa svima dijelio njihov bol.

Dr. Mubasher dalje piše kako je jedan dan vrlo kasno došao u kancelariju i Mahmood sahib ga je pitao ima li išta za jelo. On kaže da je otišao u kuću za goste da vidi ali hrana koja je bila donesena za pomoćnike iz kuhinje bila je pojedena i samo je ostalo nekoliko komadića (hljeba). On kaže da se vratio praznih ruku i rekao da nema ništa osim nekoliko komadića. Mahmood sahib mu je rekao da ih donese da su oni blagoslovljeni i onda ih pojeo. On nije dao nalog nikome na dužnosti niti radniku u kući za goste niti ih je korio zašto  nisu ostavili hrane za njega. Do tada je imao visok šećer a šećeraši budu gladni ali on nikome nije ništa rekao. Mohtamim sahib i drugi radnici su živjeli unutar ovog dvorišta ali ih on nije uznemiravao. Dr. Mubasher također piše da ga je Mahmood sahib odredio da napiše historiju Khudama i da ga je jako ohrabrivao. Njegov Bengali akcent u govoru se mogao primijetiti i u pisanju. Često je tražio od doktora da napiše njegova pisma. Kad je došao na đelsu VB 2010. doktor kaže da je napisao neka pisma i izvještaje za njega. Dr. Sahib je također došao na đelsu. Ponekad ga je bilo teško razumjeti zbog ovog njegovog akcenta i ja bih se šalio s njim zbog toga ali on nikada nije bio uvrijeđen. Stvar koju sam najviše naučio od njega je da sposobnost osobe dovede do najviše tačke u poslušnosti Halifi vremena i u obavljanju dužnosti (ispunjavanju obaveza).  On je bio povjerljiva osoba Halifa. Akoje bilo neko ispitivanje od strane Halife vremena o nekoj stvari on je uvijek koristio wavl e sadeed (ispravnu riječ) i nikada nije bio malodušan i obeshrabren ako bi Huzur bio nezadovoljan, nego je zapravo bio uvijek željan popravljanja i tražio je uputu Halife za ubuduće. On je činio dove i tražio dove.

Feroz Alam sahib piše da je Mahmood sahib bio blizak drug s njim kad je otišao u Džamiju 1982. U to vrijeme je bio neiskusan novi Ahmadi i Mahmood sahib bi se srdačno brinuo o njemu uprkos svih zauzeća. Pozivao bi ga svojoj kući na Bajram i u drugim prilikama i dao bi mu poklon i nastojao da olakša njegovu čežnju za domom.

Abdul Awwal sahib je također spomenuo slične vrline i najistaknutije od kojih je bila njegova velika blizina i osjećaj žrtvovanja za halifat. Rekao je da je umrli bio tihe prirode, cijenio je vrline drugih i starijih koji su prakticirali učenja islama. Često je podsticao i hrabrio mlade kao on. ‘Kad sam otišao u Džamiju nakon položenih ispita bilo mi je samo šesnaest godina. Primijetio sam iako je živio daleko da ima analitičko oko na situaciju u svojoj domovini i davao bi vrijedne savjete i dove.’ Prošle godine sam Mahmood sahiba poslao u Bangladesh na đelsu kao svog predstavnika. On piše da mu je bilo jako drago i neprestalno je podsticao i ohrabrivao.

Khalid Saif Ullah sahib piše: ‘Amir sahib bi govorio, kad sam ja otišao u Rabvu da studiram da sa sobom povedem i druge dječake. Otišli smo na mulakat sa hazreti Halifatul Mesihom II r.a. Halifa je ležao na krevetu a mi smo sjeli na pod pored kreveta i Halifa nam je rekao o značaju Vakfa i žrtvovanja. Stavio je jednu ruku na mene jer sam bio najbliže krevetu. Allah je tako htio da ostali dječaci nisu mogli podnijeti ošrinu klime i dijetu pa su se vratili svojim kućama, oni koji su došli iz daleka, i s Allahovom pomoći samo sam ja bio u stanju da završim svoj vakf i obrazovanje što je bio blagoslov dodira hazreti Halifatul Mesiha II r.a.

Khalid Saif Ullah sahib piše da je rahmetli Amir sahib bio inteligentna osoba, izuzetno vješt u uspostavljanju kontakata i poštivanju tih kontakata i ovo je koristio za dobrobit Džemata. Kao rezultat ovoga je useljenički proces za Pakistan postao lahak i australijski Džemat, koji je imao nekoliko stotina kad je on prvi put tamo došao, sada broji na hiljade članova i dalje napreduje. Prema uputama hazreti Halifaul Mesiha IV r.a. Ahmadi su se naselili u svim velikim gradovima Australije i sada je tamo snažan džemat u glavnom gradu svake države i osnovane su velike lijepe džamije i misionarske kuće. U Sidniju je Baitul Mahdi džamija kao i hol stoljetnice Halifata i u izgradnji je misionarska kuća. Džamije su izgrađene u Brisbanu i Melburnu i centar u Adelaide. Učinjeni su napori da se kupi zemlja za džamiju u Canberra i nadamo se da će se uskoro kupiti. MašaAllah on je u cjelosti uzeo učešće u napretku džemata u Australiji.

Dao je da seizgradi nekoliko novih džamija poslije posjete 2005. kao i hol stogodišnjice. Baitul selam u Melburnu ima najveće sale i kapacitet od preko 2000 klanjača. Druge džamije su također velike. U toku njegove službe održavani su dobri kontakti sa obje političke partije u federalnoj vladi Australije što je pomoglo napretku useljeničkih predmeta. On je formulisao pomoćne organizacije u Džematu Australije na centralnom uzoru. Njegova moralna obuka je igrala ogroman udio u uzgajanju bratstva među različitim etničkim grupama. Osim Pakistanaca, Austalijski Džemat ima mnogo Fidžijaca, tu su Austrijanci i Afrikanci, i Mahmood sahib je stvorio atmosfetu bratstva među njima. On im je povjeravao dužnosti i odredio ih odgovornim i iskoristio njihove sposobnosti što je zaista odlika dobrog upravljača i trebaju je i drugi također  prakticirati.

Nedavno je predsjedavao na đelsi Australije i dao govor na temu zahvalnosti za Biće Uzvišenog Allaha. Nekada bi bio dobro i niko ne bi mogao ni zamisliti da je dobro zdravlje relativno za njegovu bolest. Njegovo se zdravlje popravljalo i znatno se popravilo ali je onda imao ovaj iznenadni udar.

Predsjednik Džemata Viktorija, Javed sahib piše detaljno pismo da svako zna priče o Amir sahibovoj sposonosti, uputi u svakoj maloj stvari, shvatanje, pronicljivost i dalekovidnost. Amir sahib je imao staro auto. Uprkos insistiranja majlis e Amila kao i moje lične želje on nije uzeo bolje auto i uvijek je omogućavao drugim misionarima dobro auto ali nije brinuo o sebi. Slično tome, njegova kći je napisala o odjeći koju bi kupili za njega ali se on nije mnogo brinuo i samo je želio da oblači udobnu odjeću i nije volio da troši mnogo novca na to. Bio je vrlo pažljiv o troškovima Džemata i imao je vrlo dobro pamćenje. Pamtio je članove Džemata po imenu i imao od Boga datu sposobnost da njihovu sposobnost koristi kako je najbolje. Objašnjavao bi stvari u Majlis e Amila i šura davanjem navoda Halife vremena.

Neko piše da je jedan gospodin trebao letjeti radi turnira u kriketu koji se održavao ovdje ali je let bio otkazan ili je kasnio zbog lošeg vremena i on nije mogao biti uključen u turnir. Amir sahib mu je savjetovao da ipak doputuje i rekao mu: ‘Uredu ako ne možeš učestvovati u turniru, glavna stvar je da se sretneš sa Halifom vemena, ako to možeš uraditi smatraj da je tvoj cilj da učestvuješ na turniru ispunjen.’ U toku moje nedavne posjete tamo, on nije mogao ići u Melburn pošto nije bio baš dobro ovih dana ali je redovno telefonirao da nadgleda sve aranžmane.

On piše da je Amir sahib savjetovao Khudam, Ansar i Leđnu o ispunjavanju njihovih obaveza i da zadovoljavajući dojam ovoga semože vidjeti na njihovim licima. Posebno je brinuo za studente iz inostranstva i davao prednost stvarima u pogledu porodica šehid nad svemu drugom. Govorio je da poduzimanje disciplinskih mjera slama njegovo srce i bio je vrlo brz u oprostu. Amir sahibova ličnost je bila kao stijena za Džemat Ahmadija Australije i njegov rad je bio kao temelj  u utemeljivanju Džemata Australije.

Dr. Syed Ahmad Ahsan  piše da je umrli bio okean ljubavi koju smo svi i ja vidjeli i osjećali. Svaki Ahmadi mlad ili star išao bi njegovoj kući bez ustezanja i razgovarao s njim o običnim stvarima. On bi pogotovu povjeravao zadatke mladima kao da ih obučava da budu vođe. Uvijek je osjećao bol članova Džemata. Usama Ahmad sahib iz Melburna piše da je maulana Mahmood sahib bio kao nježni otac za nas Ahmadi muslimane Australije. Volio je sve Ahmadi muslimane Australije isto i bez bilo kakve razlike i pridobio je svakog, i mladog i starog svojom uljudnošću i visokim moralom. Uvijek je vodio veliku brigu o svim gostima koji dođu u Sidni svakom prilikom i lično  dočekao dobrodošlicom goste izlazeći iz svoje kuće da ih zagrli na ištemi i đelsi. Uvijek smo ga vidjeli nasmijanog lica i ovo bi uklonilo sav naš umor od puta.

Neki ljudi bi ga povrijedili i kad bi stvar bila istražena nikada se nije iznašlo da je on bio direktno odgovoran uprkos negativnim pretpostavkama iznesenim o njemu. Bilo je jedan ili dva slučaja gdje su iznesene negativne pretpostavke o  njemu ali je krivnja ležala sa onima koji su iznijeli prigovore!

Jedna gospođa, Tahira Ather sahiba piše kako seđelsa Australije završila prije samo nekoliko dana kad je on posebno istakao gostoprimstvo iskazano gostima koji borave u džamiji i rekao da treba paziti na goste đelse. Jako je isticao obavljanje namaza.

Naš radnik na dužnosti za štampu, Abid Waheed koji je samnom išao na put piše: ‘Ja sam imao priliku da bliže znam Mahmood Bangali sahiba u toku nedavne posjete Australiji. Premda se nije osjećao dobro u toku cijelog putovanja on je pazio na svaku malu stvar i posvetio punu pažnju. Na primjer, bilo nam je posluženo isto povrće dvije noći u redu za večeru. Iako mi to čak nismo ni primjetili ali kad je to privuklo pažnju Bangali sahiba, uprkos tome što senije osjećao dobro on je lično otišao u kuhinju i tražio od ljudi u kuhinji zar nije bilo drugog povrća na raspolaganju jer su ponovo poslužili isto.Vodio je veliku brigu o gostima na svaki način. Također je bio izuzetno ponizne prirode i bez obzira na svoje znanje i iskustvo Abid kaže, on nije imao teškoće da primi njegov savjet u stvarima štampe i medija. Poštovao je upravu Džemata i imao revnu ljubav prema halifatu.

Zartasht Munir sahib, Amir u Norveškoj piše: ‘Ja sam bio u stanju biti qaid Karači oblasti u danima kad je Mahmood Ahmad sahib bio predsjednik Khudamul Ahmadija. U izuzetno teško vrijeme on je bio izuzetno uspješan predsjednik. Ovo su bile godine 1984. ’85. Do ’86. Kad se situacija pogoršala, Džemat i pomoćne organizacije Sindh i Baluchistana su stavljene na dužnost Karači Džematu. Ako bi se dogodilo ubistvo bilo gdje u Sinhu, Mahmood sahib ili njegov predstavnik bi tamo stigli prije predstavnika iz Karačija. Mahmood sahib je poduzeo vrlo teške stvari u teška vremena s velikom hrabrošću i mudrošću. Jako je volio Halifat i imao veliki osjećaj žrtvovanja za to i nije tolerisao ni najmanji nemar u terminima sigurnosti. Bio je najnježniji i pun ljubavi kad smo išli u Rabvu radi išteme i đelse.

Malik Ikram sahib koji je misionar ovdje piše kako je u toku njegovih studentskih dana u Džamiji obilazio majlis Khudamul Ahmadija Ravalpindi s njim. On je davao različite govore u svakom majlisu. Naučio je napamet ajete Kur’ana, hadise i proglase Obećanog Mesije a.s. i govore Halifa sa cjelovitim navodima. Jedan stariji vršioc dužnosti u Ravalpindiju je rekao poslije jedne đelse da će ovaj mladić biti počašćen u životu iako u to vrijeme Mahmood sahib je bio student treće ili četvrte godine u Džamiji. Ikram sahib piše kako je bio u stanju da služi pet godina u njegovoj amili kad je on bio predsjednik Khudamul Ahmadija. Bio je vrlo pedantna (tačna) i oštroumna osoba, izuzetno ponizan. Bio je izuzetno drag i nježan čovjek koji je radio vrijedno i također očekivao od amile da radi vrijedno. Bio jeizuzetno odvažan. On piše: ‘Sjećam se da je jednom bio nametnut jedan smutljivac službenik i napravio je neke neprikladne zabrane. Mahmood sahib je otišao u njegovu kancelariju u svojstvu predsjednika Khudamul Ahmadija i razgovarao s njim s takvim dostojanstvom da je ovaj bio ispunjen strahopoštovanjem i uklonio je zabranu. On piše da nikada nije vidio Mahmood sahiba da za lične potrebe koristi auto koje mu je dao Džemat ili u porodične svrhe. Često bi išao na skupove u rabvi pješice ili biciklom. Obraćajući se Khudamul ahmadija ištemi rekao je: ”Neki ljudi kažu da Ahmadi mladi ljudi su bolji od neAhmadi ljudi. On je rekao da nije bio cilj Obećanog Mesije a.s. da se poredimo s drugima ili nadmećemo s njima. Obećani Mesija a.s. je rekao da svaki Ahmadi treba napraviti promjene u sebi i imati ovo u vidu.

Zafar Ahmad iz Bangladeša piše da je bio u stanju služiti ga u toku njegovog boravka u Bangladešu prošle godine. Mahmood Ahmad sahib je bio izuzetno jednostavna osoba po prirodi i bio je društven i uvijek prisutan u džamiji u vrijeme namaza. Uprkos bolesti klanjao je redovno tahadžud namaz. U toku svog boravka u kući za goste njegov savjet nije bio da se niko ne zaustavlja ko je želio da se sretne s njim i koristio bi lični novac da plati njhovo gostoprimstvo. Bio je brižan prema svakome i išao je u posjetu bolesnim. Mnogi su napisali njegove takve odlike da je ostao takav do kraja kakav je bio na početku.

Atta ul Mujeeb sahib, imama džamije u Londonu piše da je umrli bio izuzetno iskren, predan, ponizan i nesebičan čovjek. On kaže da je imao priliku da ide u Australiju na mjesec dana 2004. godine i saznao je o njegovim bezbrojnim odlikama čiji je vrhunac bio njegova ljubav i poslušnost halifatu. Ovo je često bila tema diskusije u toku jutarnje šetnje. Mi bismo govorili o napretku Džemata i o učešću i pridruživanju radu Džemata. On bi sa velikim patosom rekao da ostaju mnoge slabosti. Dok smo obilazili druge Džemate on bi me obavijestio na koje stvari im treba skrenuti pažnju.

Khalid Ahmad sahib, na dužnosti Ruskog odjeljenja mi je napisao i kaže da se Mahmood sahibova ljubav, nakon što sam ja preuzeo službu halifata, promijenila u veliko poštovanje i njegovo lice bi zračilo poniženjem i iskrenošću kad bi me spomenuo. On onda kaže da je zapravo ispravno reći, bez preuveličavanja da je vrlo malo onih koji su iskreni, ponizni, bogobojazni, prirode derviša (predani), sažaljivi i potpuno posvećeni halifatu kao što je bio on!

Njegov rođak piše da je sjedio do Amir sahiba kad je jedan član Džemata Australije nazvao i insistirao da bude po njegovom i upotrebljavao je neke grube riječi u izražavanju da je bio u pravu. Kad ga je Mahmood sahib savjetovao postao je još ljući i rekao da će ga prijaviti Halifi vremena itd. Kad se razgovor završio on je izuzetno zabrinuto rekao da ovi ljudi prave greške i onda postanu povod brige za halifu! Baš kao što sam rekao i mnogi drugi su rekli on se nije brinuo što bude prekoren od Halife vremena zbog bilo koje greške i uvijek bi objasnio cijelu stvar pošteno. Često bi govorio mladima: ‘Mi smo samo pijuni; ovo je Božiji Džemat i Onse Lično brine o stvarima. Ako dobijete priliku, iskoristite je da služite Džemat.’

Njegova služba Džematu počela je sa Ziamat Nasir hostela, onda je bio Mohtamim lokalnog Khudamul Ahmadija u Rabvi od 1977. do 1979. data mu je velika odgovornost predsjednika Khudamul Ahmadija central na  godišnjoj ištemi 1979. koju je služio skoro deset godina. Kao što sam ranije rekao on je bio zadnji predsjednik Khudamul Ahmadija za cijeli svijet. Poslije toga su napravljene odvojene organizacije. On je služio u odjeljenju Islah O Irshad. Kad je osnovano centralno odjeljenje za audio i video u vrijeme četvrtog halifata, njemu je data dužnost u novembru 1983. on je služio kao vakeel audio i video Tehrik e Đedid u 1984. Ovo odjeljenje je prestalo biti dio Tahrik e đedid poslije 28. juna, ja mislim. Zapravo, ja vjerujem on nije prestao postojati, zapravo nije radio zato što je bio započet da raznese kasete poslije MTA. Kasnije je MTA preuzeo ovaj zadatak. Od 28. juna do smrti bio je u stanju da služi kao Amir Australije.

Da Uzvišeni Allah ima milosti prema njemu i nastavi uzdizati njegov položaj. Nema sumnje da je on bio nesebičan starješina koji je služio Džemat sa svim svojim sposobnostima. Nije ga bilo briga ni za njegovo zdravlje a kamoli za bilo kakvu prepreku koja bi stala na put Džematskog posla. Iako je imao velike bolove u toku moje zadnje posjete Australiji sve je lično nadgledao. Kad sam ja izašao iz aviona on je stajao tamo. Ja sam bio jako zabrinut kad sam vidio njegovo stanje. Imao je oštar bol u leđima. Njegova kičma je bila jako loše. Medicinski savjet za takve ljude je da odmaraju ali on nije odmarao zato što je to bila posjeta Halife vremena, kako je on mogao odmarati! Na putu natrag sa aerodroma zamjenik Amira Nasir sahib je vozio naše auto i ja sam mu rekao da mislim da je Mahmood sahib vrlo slab i ostario. Ja u to vrijeme nisam znao o njegovoj bolesti i kasnije sam iznašao detalje kad sam razgovarao s doktorom tamo. Iznašao sam kako je ova osoba bila na nogama i o podnošenju teških bolova, on nije samo nadgledao sve stvari ovog putovanja. Jedan danu toku obilaska njegov krvni pritisak je bio vrlo visok i postajala je bojazan da možda dobije kap ili srčani udar. Bio je u vrlo lošem stanju i odveli su ga u bolnicu. Tamo je ostao nekoliko sati i onda mu je bilo dopušteno da dođe kući. I ovaj odvažan čovjek je počeo raditi čim je došao kući. Nije mogao ići samnom u jedan grad i jako je žalio ali uprkos svom slabom zdravlju došao je na naredno mjesto. Iako sam mu rekao da ne ide s nama ali on nije ostao s nama u svim zahtjevnim i aktivnim programima i sve je nadgledao. Zaboravio je vlastite brige i brinuo seo meni da ne bih imao neudobnosti i da ne bio uznemiravan na bilo koji način i također da se svi programi dobro završe. Nije se samo brinuo o meni nego se također brinuo o ljudima moje pratnje i pazio na njih također. Ponavljajući je govorio kako ih nije mogao kako trebapaziti i ova briga je poticala iz činjenice da Halifa vemena ni na koji način ne bi bio uznemiravan zbog ljudi pratnje ni na koji način. Dok sam se ja brinuo o njegovom zdravlju u toku putovanja – njegovo se zdravlje bilo popravilo u toku putovanja i postepeno je bilo posve dobro. U cjelosti je učestvovao u njihovoj đelsi i šuri koji su se nedavno održali.

Ja sam također radio kao njegov potčinjeni u Khudamul Ahmadija. On je bio vrlo velikodušan sa svojim radnicima u pogledu njihovih zadataka. On im je davao priliku da rade i onda je cijenio njihov rad. I bio je izvanredan pomagač halifata rijetke vrste. Ja sam ovo spomenuo na početku. Iako je njegova smrt ostavila prazninu u Džematu Australije ali Uzvišeni Allah Lično pazi na Božije zajednice i Lično ispunjava takve praznine. Da Uzvišeni Allah blagoslovi i uvijek podari takve izvanredne pomagače koji su odani halifatu i koji su mu predani i koji ispunjavaju svoj zavjet. Da Uzvišeni Allah bude zaštitnik i pomagač njegovoj ženi i djeci i također ih osposobi da budu snažni u vjeri kao njihov otac i imaju snažnu vezu sa halifatom. Da Uzvišeni Allah osposobi njegovu djecu da ispune dužnost prema svojoj majci.

Ja ću, inšaAllha, poslije džume namaza klanjati dženazu u odsustvu.