Suština istinske ljubavi prema Allahu
Kratki sadržaj
U današnjoj hutbi petkom hazreti Halifatul Mesih je dao izlaganje o ljubavi prema Bogu navodeći pisanja i objave Obećanog Mesije a.s. Huzur je rekao da je u ovim isječcima Obećanog Mesije a.s. definisana ljubav prema Bogu i objašnjena je njena stvarnost i data je tajna njenog postizanja skupa sa objašnjenjem njene dubine i filozofije. Ovi isječci također objašnjavaju koji trebaju biti naši standardi – onih od nas koji smo ga prihvatili i uključeni smo u njegov Džemat – standardi u pogledu ljubavi prema Bogu, i koja je očekivanja Obećani Mesija a.s. imao od nas. Svaki isječak potiče na razmišljanje i svetiljka je upute, te je važno obratiti pažnju tako da razumijemo suštinu i duh ovog predmeta i da možemo napredovati u tome i popraviti se.
Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘Ljubav nije pretvaranje ili kao obred, zapravo je to sposobnost među ostalim ljudskim sposobnostima. Njena stvarnost je da srce nešto voli i privučeno je tome. Baš kao što su stvarne odlike nečega budu očite kad to dostiže stanje izvanrednosti, takav je slučaj ljubavi. Njene riznice budu očite kad ona dostiže svoj vrhnac i najvišu tačku. Uzvišeni Allah kaže: ‘…njihova srca su bila opijena ljubavi prema teletu…’ (2:94) Zapravo kad osoba potpuno voli nekoga to je kao da ga on prožima ili proguta i bude prožet njegovim moralom i načinima ponašanja. Što je veća ljubav, prirodno je osoba više privučena odlikama svog voljenog u tolikoj mjeri da postaje odraz voljenog. Ovo je također pokazatelj kad čovjek voli Boga da on, prema svojim moćima, stiče Božije svjetlo na temelju odsjaja. A oni koji vole šejtana stiču mrak koji je šejtan.’ (Nur ul Hak, dio II, str. 430; Ruhani Khaza’in, tom 9)
Huzur je objasnio da je poprimanje Božijih atributa izražavanje ljubavi prema Bogu i kao što je Huzur objasnio u svojim hutbama petkom prije nekoliko sedmica koje su bile bazirane na znanju i razumijevanju o Bogu, ukoliko osoba nije upoznata o svim atrubutima ne može imati znanje i razumijevanje o Njemu. Ljubav prema Bogu je naredni korak i kad Božiji atributi budu posvojeni osoba prima Božije svjetlo.
Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘Stvarnost ljubavi zahtijeva da osoba voli sve atribute, moral i divljenje svog voljenog i nastoji svim svojim srcem i dušom da bude potpuno predan njima tako da nakon što bude zaokupljen u njemu, može steći život svog voljenog. Onaj ko istinski voli u cjelosti je predan svom voljenom i to je očito sa izraza lica njegovog voljenog i u svom srcu ima takav prikaz o svom voljenom, kao da ga njegov voljeni prožima. On bude utopljen u voljenom i čini očitim ljudima da je potpuno zaokupljen u ljubavi voljenog.’ (Nur ul Hak, dio II, str. 431; Ruhani Khaza’in, tom 9)
U odgovoru na prigovor koji je iznio jedan svećenik u pogledu islamskog koncepta ljubavi prema Bogu, Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘Neka bude jasno da je u stvarnosti ovaj prigovor primjenjiv za Evanđelja a ne za Časni Kur’an, jer Evanđelja sigurno ne poučavaju da čovjek ima ličnu ljubav prema Bogu i da Ga obožava iz lične ljubavi. Časni Kur’an je pun ovog učenja. Časni Kur’an jasno kaže: ‘…spominjite Allaha (Njegove pohvale) kao što spominjete svoje očeve (njihove pohvale)…’ (2:201) i ‘…vole ih kao kao što se Allah treba voljeti…’ (2:166). To jest spominjite Allaha mnogo više nego što spominjete svoje očeve i da je odlika vjernika da oni najviše vole Allaha; oni ne vole svoje očeve, majke, niti druge drage, ni sebe, kao što vole Allaha. Onda je rečeno: ‘…učinio (vam je) dragom vjeru i ukrasio je (napravio je da izgleda lijepa) u vašim srcima..’ (49:8). Rečeno je: ‘Zaista, Allah naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (što dajete) bližnjim svojima…’ (16:91). Ovaj ajet sadrži Allahova prava i prava ljudi, i njegova vrhunska rječitost je da je Uzvišeni Allah u njemu objasnio oba aspekta. Što se tiče Allahovih prava ovaj ajet znači da budete poslušni Uzvišenom Allahu sa poštenjem ( عدلadla) jer vas je On stvorio, hranio vas i nastavlja vas hraniti cijelo vrijeme. Njegovo je pravo da vi također trebate Njemu biti poslušni. I ako imate veću pronicljivost onda Ga nemojte samo obožavati zbog Njegovog prava da Mu budete poslušni, nego to činite kao činjenje dobra (احسان Ihsan) zato što je Bog Dobrotvor čije su naklonosti neograničene. Razumljivo je da je stanje gdje se ima u vidu činjenje dobra (احسان Ihsan) više od stanja poštenja (عدل adl). Stalno razmišljanje nad (konceptom) činjenja dobra (احسان Ihsan) drži neprestano u vidu izraz i odlike Dobrotvora, zbog toga definicija احسان Ihsana uključuje takvo obožavanje Boga kao da Bog gleda.
Zapravo su tri vrste ljudi poslušnih Uzvišenom Bogu: prvo su oni koji se ne zamisle nad Božijim naklonostima kako treba zato što je Bog nevidljiv dok su materijalni predmeti vidljivi. U njima nije stvorena ljubav koja bude usađena razmišljanjem o veličanstvenosti Božijih naklonosti i u njima nije pobuđena ljubav koja bude pobuđena razmišljanjem nad veličanstvenim dobročinstvima Dobrotvora. Oni površno prihvataju Svmogućeg Boga kao Stvaraoca i uopće ne razmišljaju nad detaljima Božijih dobročinstava, čije bliže pomno ispitivanje donosi pred oči izraz Istinskog Dobrotvora. Zamagljenost materijalizma im ne dopušta da u potpunosti vide Lice istinskog Stvaraoca. Oni nemaju jasan vid potreban da se opazi Istinski Darovatelj. Njihovo krnjavo razumijevanje o Bogu je pomiješano materijalizmom i zbog ovoga oni ne mogu kako treba cijeniti Božije naklonosti. Oni ne vode računa kako treba kad razmišljaju o Božijim naklonostima, a koje donosi pred oči lice Dobrotvora. Njihovo razumijevanje i znanje o Bogu je zamućeno. Razlog za ovo je djelimično zato što se oni oslanjaju na svoje lične napore, puteve i sredstva a djelimično zato što Božije odlike khalkijjat (odlika da stvara) i razzakijjat (odlika da omogućuje i održava) prihvataju samo kao koncept. Zato što Uzvišeni Allah ne opterećuje nikoga više nego što je njegova sposobnost opažanja, zato, sve dotle dok su ovi ljudi na ovom stepenu On samo želi da oni budu zahvalni na Njegovim pravima i, u ajetu ‘Zaista, Allah naređuje pravdu…’ značenje pravde ili poštenja je da Mu oni budu poslušni iz poštenja. Čovjek ima viši stepen znanja i razumijevanja o Bogu gdje je, kao što je ranije spomenuto, potpuno slobodan od očevidnih puteva i sredstava, i cijeni Božiju milost i naklonosti, i izlazi iz mraka drugih puteva i sredstava.
Fraza kao: ‘Moja ljetina napreduje (buja) samo zato što sam je navodnjavao’ ili ‘bio sam uspješan zbog vlastitog truda’, ili ‘moja ta i ta svrha bila je ispunjena zbog ljubaznosti tog i tog’ ili ‘bio sam spašen od uništenja zbog opreza tog i tog’ pokazuje se beznačajnom ili lažnom. Osoba vidi samo Jedno Biće, Jednu Moć, Jednog Dobrotvora i Jednu ruku. Tada je vrijeme kad čovjek vidi naklonosti Svemogućeg Boga s jasnoćom i bez traga mraka oslanjanja na puteve i sredstva. Ova manifestacija je tako jasna i sigurna da čovjek ne smatra da je Dobrotvor Bog odsutan kad Ga obožava, zapravo on sigurno smatra da je Bog prisutan kad Ga obožava. Časni Kur’an je takvo obožavanje nazvao احسان ihsan i Časni Poslanik s.a.v.s. je također u (knjigama hadisa) Sahih Buhari i Muslim objasnio ista značenja riječi احسان ihsan.
Naredni stepen je ‘davanje kao (što dajemo) bližnjima…’ Predmeti ovog stepena su da, kad osoba cijeni Božije naklonosti oslobođen od puteva i sredstava, i obožava Boga razumijevajući da je On prisutan i kao direktnog Dobrotvora, ovaj koncept i shvatanje na kraju dovode do toga da u njega bude usađena lična ljubav prema Bogu. Trajno cijenjenje stalnih naklonosti sigurno stvara ovaj dojam u srcu zahvalne osobe i njegovo srce bude ispunjeno ličnom ljubavi prema Bogu, i u njemu ostavljaju dojam Njegove neograničene naklonosti. U takvom primjeru on ne obožava iz osjećaja احسان Ihsananego zato što je lična ljubav prema Bogu usađena u njegovo srce baš kao što dijete ima ličnu ljubav prema svojoj majci. Sada on vidi Boga ne samo u vrijeme obožavanja nego također izvlači zadovoljstvo kao onaj ko istinski strasno ljubi. Sve sebične želje budu uništene i savladane ličnom ljubavi prema Bogu. Ovo je stepen koji je Svemogući Bog uporedio sa ‘…davanje kao bližnjima…’ i na ovo je ukazao u ajetu: ‘…spominjite (sa pohvalom) Allaha kao što spominjete (s pohvalom) svoje pretke…’ (2:201)
Ukratko, ovo je objašnjenje ajeta. ‘Zaista, Allah naređuje pravdu, i dobročinstvo, i da dajete kao bližnjim svojima…’ (16:91). U njemu Svemogući Bog je naveo tri stepena čovjekovog razumijevanja i znanja o Bogu, i treći stepen je nazvao stepenom lične ljubavi. Ovo je stepen gdje su sebični motivi istrijebljeni i srce je ispunjeno ljubavlju kao što boca napravljena od stakla bude ispunjena parfemom. Samo ovo je stepen na koji ukazuje ovaj ajet: ‘A ima i onaj koji bi prodao sebe da traži Allahovo zadovoljstvo; a Allah je milostiv Svojim robovima.’ (2:208) i također je rečeno: ‘Ne istina je da će, ko god se potpuno preda Allahu, a čini dobročinstvo, imati svoju nagradu kod Gospodara svoga. Oni neće imati straha, niti će tugovati.’ (2:113) To jest, Bog i Božija ljubav postaju predmet njihove želje i Božiji blagoslovi su njegova nagrada. Bog kaže na drugom mjestu: ‘i hrane siromaha, siroče i zatvorenika, za Njegovu ljubav (i kažu): ‘Mi vas samo za Allahovo zadovoljstvo hranimo. Mi od vas ne tražimo ni naknade ni zahvalnosti.’ (76:9-10). Vrijedno je razmišljanja kako jasno ovi ajeti pokazuju da Časni Kur’am smatra izvanrednim položajem obožavanja Boga i dobrih djela kad srce iskreno traži Božiju ljubav i Božije zadovoljstvo.
Međutim, postavlja se pitanje da li Evanđelja također daju ovo izvrsno učenje koje je razjašnjeno u Časnom Kur’anu? Mi sve vas uvjeravamo da Evanđelja to ne navode tako jasno i sa toliko detalja. Svemogući Bog je ovu religiju nazvao islam s ciljem da čovjek obožava Svemogućeg Boga zbog svoje svojstvene ljubavi a ne sebičnih motiva, jer islam je ime napuštanja svih motiva i voljno potčinjavanje volji Božijoj. Nema ni jedne druge religije u svijetu osim islama koja ima ove ciljeve. Nema sumnje, kao znak Svoje milosti Svemogući Bog je obećao sve vrste blagoslova. Međutim, vjernici koji teže za višim položajem poučeni su da obožavaju Boga iz lične ljubavi prema Njemu.’ (Nur ul Hak, dio II, str. 436-441; Ruhani Khaza’in, tom 9)
Obećani Mesija a.s. je napisao slijedeće o znakovima istinske ljubavi:
‘Ljubav je predivna stvar. Njena vatra proždire vatru grijeha i ugasi plamen neposlušnosti. Gdje postoji savršena i istinska ljubav ne može biti pitanja o ‘kazni’. Jedan od znakova istinske ljubavi je da zaljubljenik strahuje od same pomisli da bude otuđen od svog voljenog. On za sebe misli da je osuđen na svoj najmanji propust, i nezadovoljstvo voljenog vidi kao smrtni otrov. On je također opsjednut velikom čežnjom da sretne svog voljenog, i odsustvo i odvajanje oduzima sami život iz njega. Zato on ne smatra samo griješnim postupke koji se od običnih ljudi smatraju takvim – na primjer ubistvo, blud, krađa i lažno svjedočenje – zapravo, on čak i najmanje otuđivanje (razilaženje) od Boga, i najmanje naklanjanje prema bilo čemu drugom osim Njemu, smatra velikim grijehom. On, zato, neprestalno traži oprost (istighfar) od svog vječnog Voljenog. Pošto on nikada ne može za sebe prihvati odvajanje od Njega u bilo koje vrijeme, najmanji nemar – koji možda počini zbog svoje ljudske slabosti – njemu izgleda kao brdo grijeha.
Iz ovog razloga oni koji uživaju uzvišeni i savršen odnos s Bogom uvijek se zauzmu istighfarom. Isitnski zaljubljenik je uvijek zabrinut i u strahu da njegov voljeni ne bude ljut na njega, i njegovo srce je ispunjeno žeđi da On bude savršeno zadovoljan, i ne ostaje zadovoljan čak kad ga Bog Lično obavijesti da je zadovoljan s njim. Baš kao što pijanica nije zadovoljen kad popije jednom i neprestalno traži više, na isti način, kad se izvor Božije ljubavi izlijeva u čovjekovo srce, on prirodno želi da zadobije Božije zadovoljstvo koliko god je moguće. Prema tome, veća ljubav vodi još većem istighfaru.Zato oni koji su savršeni u svojoj ljubavi prema Bogu neprestano traže Allahov oprost, i najsigurniji znak bezgriješne osobe je da on sebe zazima u istighfaru daleko više nego obični ljudi. Istinsko značenje istighfara je da molimo Boga da On ukloni mogućnost bilo kakvog prijestupa ili greške koju osoba možda počini zbog slabosti ljudske prirode, i da On prekrije njegove propuste i da im ne dozvoli da budu razotkriveni. Značenje istighfara također se proteže na obične ljude i, u njihovom slučaju to znači: da mole Boga da On zaštiti molitelja od zlih posljedica i otrovnog uticaja njegovih prijestupa i loših djela i na ovom i na Drugom svijetu.
Zato je izvor istinskog spas lična ljubav prema Bogu, koja, zauzvrat, privlači Njegovu ljubav kroz čovjekovu poniznost, dove i stalni istighfar. Kad osoba vodi svoju ljubav ka savršenstvu i vatra ljubavi proguta njegove tjelesne (svjetovne) strasti, onda, odjednom, plamen Božije ljubavi – koju On ima za Svoje robove – pada na srce i čisti ga od prljavštine njegovog svjetovnog (zemaljskog) postojanja. On onda stiče izgled Božije uzvišenosti, Koji je Hajji i Kajjum, i ima udjela u svim Božijim atributima na način odraza (zill). Onda on postaje manifestacija Božije slave, i sve što je skriveno u Božijoj vječnoj riznici bude kroz njega otkriveno svijetu. Jer Bog – Koji je stvorio svijet – nije škrt, i Njegovi blagoslovi su trajni, i Njegova imena i atributi nikada nisu obustavljeni.’ (Čašma e Masihi, Fountain of Christianity, str. 57-59)
Obećani Mesija a.s. je napisao o uklanjanju grijeha: ‘…Grijeh je otrov koji bude rođen kad čovjek nije poslušan Bogu, ne voli Ga svesrdno i ne spominje Ga s ljubavlju. Osoba čije srce je postalo otuđeno od Božije ljubavi je kao drvo koje se, nakon što je bilo iskorijenjeno iz zemlje, i zato nije u stanju da upija vodu, suši svakim danom koji prolazi i uskoro gubi svu svoju svježinu (zelenilo). Grijeh pustoši čovjeka baš kao što suša ubija drvo. Božiji zakon je propisao tri lijeka za ovo stanje: prvo ljubav, drugo istighfar to jest želju da se nešto ne razotkrije – sve dotle dok korijeni drveta ostanu prekriveni zemljom postoji mogućnost da ostane zeleno – i treće pokajanje, to jest okretanje Bogu u svoj poniznosti da upijemo vodu života, da steknemo blizinu Njemu i kroz ispravna djela budemo izbavljeni iz mraka grijeha. Verbalno pokajanje nije dovoljno; isitnsko pokajanje mora biti propraćeno dobrim djelima koja osobu dovode bliže Bogu. Dova je također oblik pokajanja zato što kroz to tražimo blizinu Bogu.
Zato je Bog udahnuo život u čovjeka i nazvao to ruh (duh), radi njegove istinske sreće i mira u spoznaji (priznavanju) i ljubavi prema Bogu i pokoravanju Njemu. On je to također nazvao nafs (naše ‘ja’) jer to traži jedinstvo s Bogom. Onaj ko voli Boga je kao drvo čvrsto ukorijenjeno u tlo. Ovo je čovjekova konačna radost. Baš kao što drvo sisa i upija vodu iz zemlje i izbacuje štetne sastojke kroz to, kad se srce osobe hrani vodom Božije ljubavi, lahko je da bude u stanju da se oslobodi svih otrovnih uticaja. Nakon što sebe utopi u Bogu ono nastavlja primati čistu hranu koja uzrokuje da ono raste i buja i donosi plod. Ali oni koji nemaju svoje korijene u Stvoritelju ne mogu upiti ovu hranjivu vodu. Oni svakim momentom koji prolazi postaju suhlji i sve njihovo lišće opada i ostvlja gole i neugledne grane. Pošto suhoća proizilazi iz otuđenosti, razumljiv lijek je osnivanje čvrstog odnosa s Bogom, kao što zakon prirode sam svjedoči. Pozivajući se na ovo, Bog, Veličanstveni, kaže: ‘O dušo smirena! Vrati se Gospodaru svom zadovoljna, čineći Njemu zadoovljstvo. Zato uđi među Moje robove, i uđi u Džennet Moj.’ (89:28-31)
Zato je samo revna i strasna ljubav prema Bogu djelotvoran lijek da se oslobodimo od grijeha. Postupak pobožnosti koji proizilazi iz ove ljubavi pomaže da se ugasi vatra grijeha, jer kad čovjek čini dobra djela radi Allaha on time svjedoči svojoj ljubavi prema Njemu. Prvi stepen ljubavi, koji se može povezati sa drvetom koje je zasađeno u zemlju, je da imamo takvu vjeru u Boga da Njega cijenimo iznad svega drugog, čak iznad vlastitog života. Drugi stepen, koji se može uporediti sa drvetom koje se čvrsto ukorijenilo u zemlji, je istighfar, kod čega se čovjek boji da će mu odvajanje od Boga razotkriti njegove ljudske mahane. Treći stepen, koji liči drvetu koji svoje korijene dovodi bliže vodi i sisa kao beba, je pokajanje. Filozofija grijeha je da on prozilazi iz čovjekovog otuđivanja (razilaženja) od Boga i zato se može izbjeći samo osnivanjem odnosa s Njim. Neznalice su zaista oni koji samoubistvo drugog smatraju lijekom za svoje grijehe.’ (Četvrto pitanje jednog kršćanina i odgovori na njih, str. 2-5)
Obećani Mesija a.s. je dalje napisao. ‘U Časnom Kur’anu nam je Bog dao savršeno učenje koje, ako se istinski slijedi, osposobljava nas da Ga spoznamo u samom ovom životu. On kaže: (‘Zato onaj ko želi susret sa Gospodarom svojim neka čini dobra djela, i neka nikog ne pridružuje u obožavanju Gospodara svoga.’) (18:111) to jest, ko god želi da u ovom životu spozna Boga – isitnskog Stvaraoca – treba postupati ispravno. Njegovi postupci trebaju biti oslobođeni smutnje, hvalisanja, samoljublja i oholosti, ne trebaju biti ni s mahanom ni manjkave, niti oprečne ličnoj ljubavi osobe (prema Bogu); i trebaju umjesto toga biti s iskrenošću i vjernošću. On se također treba uzdržati od širka (pripisivanja partnera Bogu) i ne treba obožavati ni sunce, ni mjesec, ni zvijezde, ni zrak, ni vatru, ni vodu, niti bilo šta drugo. On također ne treba staviti svoju vjeru u fizička sredstva kao da su oni Božiji partneri. Niti treba ovisiti o svojoj moći, jer ovo također znači idolopklonstvo – širk. Nakon što je uradio sve što je u njegovoj moći, on treba smatrati da je to nevažno i ne treba se ponositi o svom znanju ili svojim naporima, i treba sebe smatrati neznalicom i bezvrijednim. Njegova duša treba uvijek ležati sagnuta na pragu Svemogućeg, tražeći Njegovu milost kroz ibadet i dove. Zato, trebate postati žedna i nemoćna (nesposobna) osoba koja nalazi fontanu čiste svježe vode i nastoji da je dosegne posrćući i padajući i, kad konačno stavi svoja usta na nju, ne ispušta je iz ruku dok nije u potpunosti zasićen.’ (Predavanje u Lahoru, str. 10-11)
Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Ako pronađete da imate sposobnost da volite kao iskreni i revni poklonik, koji podnosi glad i žeđ kad je odvojen od Voljenog i nije ga briga za hranom ili pićem ili njegovim tijelom, trebate postati sasvim zaokupljeni u ljubavi prema Bogu na takav način da vaše biće bude izgubljeno negdje tim putem. Čovjek je vrlo sretan ako umre u takvom stanju. Mi smo zainteresovani za ličnu ljubav a ne za objave i vizije. Pijanica pije čašu za čašom alkohola i doživljava zadovoljstvo. Slično tome i vi trebate piti punu čašu lične ljubavi prema Bogu. Baš kao što pijanica nikada ne ugasi žeđ, vi također nikada ne trebate biti zasićeni. Čovjek nikada ne treba zastati do takvog vremena kad shvati da je stigao stepen u ljubavi gdje može biti nazvan revnim zaljubljenikom. On treba ići dalje i više da nikada ne ispusti ovu čašu. Budite očajni i zabrinuti radi toga. Ako niste dostigli taj stepen onda ste bez koristi. Ljubav prema Bogu treba biti takva da ništa drugo nije važno u poređenju s tim. Nemojte podleći nikakvom izazovu (iskušenju) i nemojte se bojati nikakvog straha! (Malfuzat, tom 3, str. 134, novo izdanje)
Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Kad je čovjek potpuno u miru s Uzvišenim Allahom i nema nikakvih prigovora, to je vrijeme kad on razvija ličnu ljubav prema Bogu. Ukoliko lična ljubav prema Uzvišenom Allahu ne bude razvijena, vjera je u većoj opasnosti i kad je lična ljubav prema Bogu stvorena čovjek bude u miru od šejtanovih napada. Dok ova ljubav ne bude razvijena čovjek živi pod Nafse Ammarah (‘ja’ koje potiče na zlo) i time je uhvaćen u zamku. Ljudi koji su pod uticajem Nafse Ammarah vole ovaj svijet i smatraju da je Drugi svijet daleko; oni su na vrlo opasnom i pogibeljnom mjestu! A oni koji su pod uticajem Nafse Lavvamah (‘ja’ koje prekorava) su jedan momenat prijatelji Bogu a šejtanovi drugog momenta! Oni ne ostaju isti jer se muče sa svojim ‘ja’ i u toku ove muke ponekad oni nadvladaju sebe a drugi put budu pobijeđeni time. U svakom slučaju, ovi ljudi su na dobrom položaju zato što oni čine čestita djela i imaju strah od Boga. Međutim, oni koji su pod uticajem Nafse Mutma’innah (duše koja je u miru) su pobjednici. Oni ostavljaju sve opasnosti i strah iza, i stižu na mjesto mira i u tom su prebivalištu mira gdje šejtan ne može stići.’ (Malfuzat, tom 3, str. 508, novo izdanje)
Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Vjernik ima pravac onoga koga žarko voli i iskren je u svojoj usrdnoj ljubavi. Njegova strast za svojim Voljenim, to jest za Bogom, je strast potpune predanosti, ljubavi i iskrenosti, i on moli Boga sa poniznošću, smjernom molbom i odlučnošću. Ni jedno svjetovno zadovoljstvo nije za njega zadovoljstvo i njegova duša je hranjena revnom Božijom ljubavlju. On nije zbunjen (uznemiren, uzbuđen) da njegovom Voljenom ne treba briga i ne gubi hrabrost kad doživi tišinu i izostane odgovor od Njega. Zapravo on uvijek korača dalje i više, i usađuje sve veću mehkoću srca. Važno je imati ova dva aspekta da je revni predani vjernik potpuno zaokupljen u Božijoj ljubavi i njegova revna ljubav je izvanrednog stepena. Istinska strast ljubavi i osjećaj rješenosti u njegovom zavjetu ljubavi treba biti tako ugrađena u njemu da ni znog nikakvog usporavanja ne može posrnuti u vrijeme kad je tu tišina i nedostatak pažnje od Voljenog. On treba imati dvije vrste mehkoće. Jedna je mehkoća ljubavi prema Bogu, druga, koja bude potaknuta u srcu na bol druge osobe i doživi zabrinutost zbog njihove dobrobiti i osjeća uznemirenost da im pomogne. Iskrenost i nježnost radi ljubavi prema Bogu skupa sa odlučnošću odvaja čovjeka od ljudskog i stavlja ga u sjenu božanskog. Čovjek je u opasnosti ukoliko njegova ljubav prema Bogu ne dostiže stepen gdje je on neovisan od svih osim Allaha. Teško je savladati ovu opasnost bez okončavanja svih veza osim sa Allahom. Također je teško ući u sferu Negovog zadovoljstva. Čovjek treba da ima mehkoću prema Božijem stvaranju kao što je istinski strasna ljubav koju brižna majka ima za svoje drago, krhko dijete.’ (Malfuzat, tom 4, str. 32, novo izdanje)
Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Snažna veza i čista ljubav sa uzvišenim Allahom je potaknuta kad osoba otkriva o Njegovom Biću. Ljudi su ispunjeni sumnjama. Mnogi su otvoreno postali ateisti dok ima drugih koji nisu postali ateisti ali su pod njihovim uticajem i zbog ovoga su nemarni u pogledu vjere. Rješenje za njih je da nastave moliti Uzvišenog Allaha tako da njihovo razumijevanje o Bogu bude popravljeno. Oni se trebaju držati društva istinoljubivih tako da mogu doživjeti svježe znakove moći i prevlasti Uzvišenog Allaha. On će onda uvećati njihovo razumijevanje kako On želi i na način kako je On zadovoljan i dat će im pronicljivost.
Potpuno je istina da što je veća vjera u postojanje i uzvišenost Uzvišenog Allaha, više se osoba boji i svjesna je o Uzvišenom Allahu. Inače ta osoba postaje besramna u pogledu grijeha u vrijeme nemara. Ljubav Uzvišenog Allaha i strahopoštovanje i strah od Njegove veličanstvenosti su dva osjećaja koja spaljuju grijeh. Stvar je principa da čovjek izbjegava ono čega se boji. Na primjer on zna da vatra prži zato drži svoje ruke dalje od toga, na primjer ako zna da je takvo i takvo mjesto puno zmija on neće ići tamo. Slično tome, ako je uvjeren da će ga otrov grijeha uništiti i boji se veličine Uzvišenog Allaha i uvjeren je da Bog ne voli grijeh i da daje oštru kaznu za to, on neće biti drzak u činjenju grijeha. On ide zemljom kao da u sebi nema života. Njegova duša je uvijek sa Svemogućim Bogom.’ (Malfuzat, tom 4, str. 404, novo izdanje)
Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘Kad čovjek negira svoje cijelo biće padanjem u vatru ljubavi prema Svemogućem Allahu, sama smrt mu ljubavlju poklanja novi život. Zar vi ne možete razumjeti da je ljubav kao vatra a grijeh je također kao vatra? Vatra ljubavi prema Bogu gasi vatru grijeha. I ovo je korijen spasa. (Ariya iz Kadiana i Mi, str. 448, Ruhani Khaza’in, tom 20)
Obećani Mesija a.s. je napisao: ‘Bog spašava od nesreća onoga ko je potpuno ispravan i to ne na običan način nego kao znak. Svaka druga nerazborita osoba tvrdi da je ispravna, ali samo je onaj ispravan ko se dokaže ispravnim kroz Božiji znak. Svako može reći da voli Boga, ali samo onaj voli Boga čija je ljubav dokazana Božijim svjedočenjem. I svako kaže da je njegova religija istinita, ali samo je istinita religija one osobe kojoj je dato svjetlo na samom ovom svijetu. I svako kaže da će mu biti dat spas, ali samo ona osoba je istinita u takvom govoru koja vidi svjetla spasa na samom ovom svijetu. Zato, trebate nastojati i postati Božiji miljenik tako da budete spašeni od svake nesreće.’ (Nuhova lađa, str. 82; Ruhani Khaza’in, tom 19)
Kako je nesretna osoba koja još ne zna da postoji Bog Koji ima moć nad svime. Naš Džennet leži u našem Bogu. Naša najveća radost je u našem Bogu jer smo Ga vidjeli i našli smo svaku ljepotu u Njemu. Ovo bogatstvo je vrijedno sticanja iako možda trebate dati svoj život da to steknete. Ovaj rubin je vrijedan da ga kupite iako možda izgubite sebe da ga steknete. O vi koji ste ostavljeni u očaju (ucvijeljeni)! Trčite ka ovoj fontani i ona će vas zadovoljiti. To je fontana života koja će vas spasiti. Šta treba da uradim, i kako da ostavim dojam na srca s ovim dobrim vijestima, i u koji bubnj da udaram i proglasim da je ovo naš Bog da bi ljudi čuli? Koji lijek da stavim u uši ljudi da poslušaju?
Ako postanete Božiji, budite sigurni da je Bog vaš. On će za vas ostati budan i bdjeti za vas kad vi spavate, vi nećete biti svjesni o neprijatelju a On će paziti na njega i uništiti njegove zavjere. Vi još ne znate o moćima svog Boga. Da ste znali bili bi izuzetno tužni svaki dan radi ovog svijeta! Osoba koja ima nađeno blago sa sobom ne bjesni i ne plače nad gubljenjem feniga. Ako imate znanje o ovom nađenom blagu da vaš Bog ispunjava svaku potrebu, zašto da budete tako zaneseni svijetom! Bog je dragocjeno blago, cijenite Ga jer On je vaš Pomagač svaki korak pređenog puta. Vi ste ništa bez Njega i vaši planovi, i putevi, i sredstva također nisu ništa. Nemojte oponašati druge ljude koji su postali potpuno materijalisti. Oni su požderali prašinu niskih puteva i sredstava kao što zmija jede prašinu. I baš kao što lešinari i psi jedu strvinu, oni su glodali lešinu. Oni su postali vrlo udaljeni od Boga, oni obožavaju čovjeka, jedu meso svinje i piju alkohol kao vodu i bili su uništeni time što su bili previše materijalisti i nisu tražili snagu od Boga. Duhovnost ih je ostavila kao što golub odleti iz svog gnijezda. Oni imaju bolest svjetovnosti koja je uništila njihovu unutrašnjost. Trebate se bojati ove bolesti.’ (Nuhova lađa, str. 21-22; Ruhani Khaza’in, tom 19)
Trebate učiniti veliki napor da prepoznate da u spoznaji Boga leži stvarni spas i stvarno izbavljenje. Taj se Bog također pojavi onima koji Ga traže sa iskrenošću srca i ljubavi. On Sebe pokazuje onome ko postaje Njegov. Čista srca su Njegovo kraljevstvo i jezici koji su slobodni od laži i prostote predstavljaju Njegovu objavu. I svaka osoba koja je potpuno zaokupljena i predana Božijem zadovoljstvu, postaje manifestacija Njegovih čudnih moći!’ (Kashful Ghita, str. 188; Ruhani Khaza’in, tom 14)
Da nas Allah osposobi da postignemo standarde koje je Obećani Mesija a.s. očekivao od nas, da nas On osposobi da se okrenemo Njemu sa iskrenošću i steknemo Njegovu ljubav i da budemo uvedeni u bašče Njegovog zadovoljstva.