Dug prema šehidima Lahora (dio V)

Kratki sadržaj

Huzur a.t. je u svojoj današnjoj hudbi petkom nastavio sa odavanjem poštovanja šehidima (ubijenim) Lahora navodeći kratke biografije njihovih života.

79. Ehsan Ahmad Khan sahib, sin Wasim Ahmad Khan sahiba. Njegov pradjed, Munši Dinayat Khan sahib bio je ashab Obećanog Mesije a.s. On je bio porijeklom iz oblasti Kangra i poticao je iz Jusufzai porodice. Dvojica braće njegovog pradjeda, Šahanat Khan sahib i Imanat Khan sahib r.a. dali su zavjet bai’ata 1890. godine i bili među 313 ashaba. Misionar Džemata, Zaheer Ahmad Khan, koji je trenutno nastanjen u Londonu, je Šahidov amidža a njegov brat, Nadeem Ahmad Khan studira na islamskom fakultetu Đamija Ahmadija Rabva. Ovaj šehid je bio rođen 1984. godine i zadnje dvije godine bio zaposlen na Šezan. Služio je Džemat kao sekretar Vakfi đedid. U vrijeme ubistva imao je 26 godina i ubijen je u Dar-ul-zikr džamiji. Na dan ove tragedije okupao se, klanjao namaz i učio Kur’an, i prije odlaska na posao rekao svojoj ženi da će džumu namaz klanjati u Dar-ul-zikr džamiji. Poljubio je svoju kćer i otišao. Oko 1:35 sati poslije podne nazvao je svoju majku iz Dar-ul-zikr džamije i obavijestio je o terorističkom napadu i umirio je, ali se više nisu mogli čuti s njim. Prvo je bio povrijeđen granatom. Kasnije je, kad se pronijela vijest da su teroristi bili ubijeni, izašao napolje. Onda je ponovo granata eksplodirala i on je bio ubijen. Ukopan je u Rabvi; prije dženaze je njegov amidža klanjao dženazu u svojoj kući kojoj su se pridružili mnogi ljudi izvan Džemata.

Oko mjesec dana prije nego što je postao šehid njegova majka je sanjala da je njen sin ubijen i da je njegovo tijelo stavljeno u dvorište. Ona je pomilovala njegovo lice i pitala: ‘Šta se dogodilo?’ Probudila se iz sna uznemirena i dala je sadaku. Poslije ubistva njegovo tijelo je bilo stavljeno upravo na to mjesto. Nekoliko dana prije ubistva šehid je također sanjao da je bio ubijen. Sve što je rekao svojoj majci je da je imao ružan san i dao je sadaku.

Ehsan sahib je bio vrlo iskren, pobožne prirode koji je druge tretirao sa ljubavlju i naklonošću. Njegov amidža je rekao Huzuru da je s izuzetnom pažnjom pazio na svoje roditelje. Po povratku sa posla prvo bi nazvao selam svojim roditeljima i onda išao svojoj kući. Iza sebe je ostavio četiri mjeseca staru kćer koja je vakf-e-nau. Svake večeri prije odlaska u krevet masirao bi stope svome ocu. Oženio se prije jednu i po godinu. Da Allah uzdigne njegov položaj. Amin

80. Munavar Ahmad Kaiser sahib, sin Mian Abdur Rahman sahiba. Njegova porodica je došla iz Kadiana, odakle su se preselili u Gojra i onda u Lahor. Prva osoba koja je dala zavjet bai’ata u njegovoj porodici bio je Abdul Aziz sahib r.a., ashab Obećanog Mesije a.s. Njegov djed je bio rođak Dost Muhammed Šahid sahiba. Njegov djed i drugi u porodici su dali zavjet bai’ata u toku vremena drugog Halifata. Profesija mu je bila fotografisanje. Imao je 57 godina i zadnjih 20 godina mu je bila data dužnost na glavnoj kapiji Dar-ul-zikr džamije i često je govorio da će napadač morati prvo preći preko njegovog mrtvog tijela. Na dan ove tragedije stigao je na dužnost oko 11 sati prije podne. Bio je u prvom redu kad su teroristi napali i počeli pucati u 1:40 sati, uhvatio je jednog napadača ali je drugi pucao na njega i ubio ga. Nekoliko dana ranije, njegova žena je sanjala tabut koji je bio viši nego što je normalno. U blizini je bila klupa. Jedan njihov rođak je stao nogom na klupu i ušao u tabut. Kad je upitan zašto liježe unutra kad je zdrav… Huzur je rekao da jedan dio izvještaja nedostaje ovdje. žena šehida kaže da mu je na dan ove tragedije za džumu ispeglala odjeću zlatne boje i rekla mu da je obukao odjeću ‘mladoženje’. Otišao je lijepo obučen na džumu. Posjedovao je mnoge vrline; bio je izuzetno svjestan svojih dužnosti, nikada nije prigovarao bilo kome i bio je redovan u obavljanju namaza. Njegov posao je također zahtijevao fotokopiranje. Kad bi studenti sa koledža došli radi fotokopiranja, on bi od njih uzimao novac bez brojanja. Rekao je da nije brojao novac zato što nekad ljudi nemaju dovoljno para da plate za kopiranje. Ponekad su protivnici stavljali neprijateljske postere ispred njegove radnje dok je on bio u blizini. On u to vrijeme nije ništa govorio i bez riječi bi kasnije uklonio postere. Savjetovao je svog sina da ako mu bilo ko učini nepravdu treba da mirno ode, jer će sa bilo kakvim odgovorom završiti stvar. Međutim, ako to prepusti Allahu, Allah će sigurno uzvratiti.
81. Hassan Khuršeed Avan sahib Šaheed, sin Khuršeed Avan sahiba. On je bio iz oblasti Čakval. Njegov otac i djed su bili rođeni Ahmadi muslimani, i prije nekog vremena njegova je porodica pokazala slabost i povukla se. Međutim, Allahovom milošću, Šaheed je bio povezan sa Džematom do vremena kad je postao šehid kao i njegov brat koji živi u Njemačkoj. Imao je 24 godine u vrijeme ubistva, nije bio oženjen i bio je ubijen u Dar-ul-zikr džamiji gdje je otišao radi džume namaza. Nazvao je svoju kuću i porodicu, i rekao im o napadu, i rekao da je bio ranjen. Tada je bio ubijen mecima terorista. Njegova porodica je podigla prigovore o tome što je Ahmadi i njegovi roditelji su bili pod pritiskom. Rekli su da ako Ahmadi budu klanjali njegovu dženazu, u oblasti će izbiti buna pošto je tu bio jak uticaj takozvanih ‘Khatmenebuvat’ (organizacija koja je protiv džemata) ljudi u blizini. Tako Ahmadi muslimanima nije bilo dozvoljeno da klanjaju njegovu dženazu koju su klanjali ljudi izvan Džemata. Međutim, ljudi u ovoj oblasti općenito su izrazili žaljenje nad ovim. Otac šehida je odbio da dadne bilo kakve detalje o njemu zbog opozicije. Utješili su ga da je njegov sin dao svoj život i tako dao poruku da se ne boje ovosvjetskih ljudi čak I ako treba da izgube život, i da prikrivanje žrtve šehida nije bilo pošteno prema njemu. Međutim, otac ipak nije htio da dadne bilo kakve detalje. Da Allah uzdigne položaj ovog šehida i da njegova žrtva postane povod otvaranja očiju njegove porodice.

Amir sahib iz Čakvala prenio je da ovaj šehid nije propuštao ni jedne prilike da ljude poziva Allahu. Kad se njegov otac nedavno povukao iz Džemata, Hassan Khuršeed sahib je ostao vezan za svoju vjeru i ostao čvrst do svog zadnjeg daha. Klanjao bi džumu namaz u Dar-ul-zikr džamiji. Uprkos nekoliko insistiranja njegovih roditelja on je ostao ustrajan u svojoj vjeri.

82. Mahmood Ahmad Šaad sahib šehid, misionar Džemata, sin Ghulam Ahmad sahiba. Njegova porodica je bila iz oblasti Gudžurat. Njegov djed, Fazl Daad sahib je bio prvi koji je dao zavjet bai’ata (u porodici). Otac mu je imao neke predrasude. Jedanput je knjiga ‘Tabligh e hadayat’ bila rasuta svuda po podu i on ju je počeo skupljati. Kad je počeo da je skuplja pročitao je neki dio i zainteresovao se. Nakon što je pročitao cijelu knjigu, rekao je da želi dati zavjet bai’ata. Tako je, sa 11 godina, dao zavjet bai’ata. Otac šehida je bio lokalni vladin službenik i nikada nije uzeo nikakvo mito. Pazio je na imanje u Sindu koje je pripadalo hazreti Halifatul Mesihu II r.a. i bio vrlo pobožan čovjek. Šehid je bio rođen 29. maja 1962. godine i od rođenja bio vakf (posvećen islamu). Diplomirao je na islamskom fakultetu Đamija u 1986. godini, uz to je služio Džemat na lokalnom nivou u mnogim nadležnostima: kao pomoćni urednik mjesečnog lista ‘khalid’, kao misionar na mnogim mjestima u Pakistanu i kasnije, jedanaest godina u Tanzaniji. Prije oko tri mjeseca bio je postavljen u Bait-un-Noor džamiju, Model Town. U vrijeme ubistva imao je skoro 48 godina i potpisao se za program Oporuke. Na dan ove tragedije, obukao je novu odjeću i uzeo novi džepni rupčić, klanjao dva rekata kod kuće i otišao u glavni hol džamije sa svojim sinom radi džume namaza. U toku napada neprestalno je skretao pažnju na učenje dova i kad je napadač ušao u džamiju on je glasno uzviknuo slogan Allahu ekber i nastavio učiti salavat. Pogodila su ga dva metka u prsa i tako je bio ubijen. S Allahovom milošću sin je bio pošteđen u toku tragedije.

Žena ovog šehida prenosi da je noć ranije, 27. maja, ponovio glasno zavjet sa obilježavanja stogodišnjice Halifata, koju je Huzur dao 27. maja 2008. godine pošto je bio prijenos na MTA, i planirao je da cijeli skup ponovi ovaj zavjet narednog dana poslije džume namaza. Ali, Allah je planirao nešto drugo. Njegova žena iznosi da je bio izuzetno neustrašiv. U vrijeme donesenog zakona protiv Džemata, dok je bio na putu sa svojom sestrom, stavio je na košulju bedž sa šehadetom. Sestra se bojala i tražila od njega da bude pažljiv. On je odgovorio: ‘Je li tvoja vjera tako slaba?’. Na kraju putovanja prišao je policajcu na dužnosti, rukovao se s njim i rekao svojoj sestri: ‘Vidiš, upravo sam ga pozdravio.’ Njegovo oslanjanje na Allaha je bilo ogromno. Naišao je na suprotstavljanje još dok je bio u Tanzaniji i također se osvjedočio u znakove Allahove pomoći i potpore. U 1999. godini, jedan neprijatelj Ahmadijata optužio ga je da je dao utočište nekim ilegalcima (imigrantima) u svojoj misionarskoj kući. Policija je došla u misionarsku kuću i nakon pretrage ga odvela u policijsku stanicu. Kad je bio tamo, on se predstavio i predstavio je Džemat, na što se policija izvinula i pustila ga. Kasnije je razvio dobar odnos s policijom. Uskoro poslije toga, ovaj neprijatelj Ahmadijata, Šaikh Saeedi je bio izbačen iz Saudijske Arabije na temelju iste optužbe. Kad je bio u Tanzaniji otišao je na jedno putovanje radi Džematskog posla, njegova žena je rekla da on odlazi a ona je bolesna od malarije. Njegov odgovor je bio: ‘Ja odlazim radi Allahovog posla i također tebe ostavljam Allahu u amanet kad odem.’

žena šehida prenosi da su uskoro nakon njegovog postavljenja u Model Townu počeli dolaziti prijeteći telefonski pozivi. Kad je došao prvi telefonski poziv, on je bio otišao na svadbeni prijem. Bilo je otkriveno da su ga neki ljudi slijedili. Zato su ga omladinci iz Khudam-ul-Ahmadija organizacije bezbjedno odveli kući. Kad je stigao kući rekao je svojoj ženi: ‘Vidi kakav mi divan Džemat imamo. Ovi omladinci nemaju nikakve ovosvjetske veze s nama ali su uvijek spremni da nam pruže sigurnost.’ Šehid je rekao da je molio Allaha da je voljan i spreman, ako Allah želi, na bilo kakvu žrtvu od njega, ali da njegovu djecu uvijek čuva vezanim za Halifat.

Njegove sestre bi ga nazvale i tražile da uzme dopust i dođe u Rabvu. Njegov odgovor bi bio da ako drugi Ahmadi daju žrtve, zašto da se i on ne žrtvuje i zašto da on bježi? Kad bi njegova žena bila uzbuđena nad situacijom on bi joj govorio: ‘Allah ne dozvoljava da propadnu porodice šehida i Lično pazi na njih.’

Umrli je volio da poziva ljude Allahu. Mjesec prije ovog događaja, jedan doktor izvan Džemata koji je tražio neke odgovore i vodio je diskusije sa mnogim učenjacima, ali nije bio zadovoljan. Šehid sahib je imao dva ili tri sjedenja s njim, koja su trajala mnoge sate. U toku ovih razgovora je ovom doktoru na izuzetno emotivan način pročitao riječi i objave Obećanog Mesije a.s. Doktor je rekao da više ne može izbjegavati, da je bio zadovoljan. Kako može biti neistinita zajednica osobe koja prenosi njenu poruku sa suzama u očima? I dao je zavjet bai’ata. Osim njegovih roditelja, cijela njegova porodica su neahmadi. On im je prenosio poruku do zadnjeg daha. Pogotovu bi odvodio svoju djecu rodbini na svako veselje ili žalost da djeca vide razliku između njih i nas. Dok je rodbina bila pritisnuta lošim obredima i novotarijama, mi smo ujedinjeni pod Halifatom.

Neko je napisao Huzuru da je 2006. godine bio obavješten o postavljenju šehida (za murabia-imama) u Baitul Hamd, Murree Road, Ravalpindi i izvještač mu je bio dodijeljen kao nadzornik kuće. Dobio je nalog da uredi za smještaj Mahmood sahiba i on je tu pokazao zadovoljstvo i čvrstinu. Smještaj misionara je bio na trećem spratu kuće, koji je bio izuzetno vruć ali je on tamo stanovao sa izuzetnim strpljenjem i popustljivošću i nikada nije izgovorio ni riječi prigovora. S velikim žarom je gledao hudbe Halife vremena i stalno savjetovao članove Džemata da i oni to čine. Ako bi u nekom džematu satelitska antena  pukla on se ne bi smirio dok ne bi bila popravljena. On je bio izuzetno saosjećajna i vedra osoba i imao je prijateljske, drage odnose sa svakim. On je dobro poznavao (Ahmadi) porodice i razvijao lične odnose s njima. U svojim hudbama petkom obično bi citirao iz pisanja i poema Obećanog Mesije a.s., i često zvučao uzbuđen u toku hudbi.

Prije nekoliko petaka on je održao hudbu u Model Town u kojoj je pročitao upozorenje Obećnog Mesije a.s. koji spominje one u Džematu koji ne uče redovno Časni Kur’an, i nije mogao zadržati svoje emocije u toku govora. Bio je u prvim redovima i uvijek spreman u odbrani Halifata i uprave Džemata, i ušutkao bi svakoga ko bi nešto rekao, bez obzira koliko malo, što bi bilo oprečno (i protivno) o Halifatu ili Džematu i ne bi ostavio stvar dok osoba ne shvati zabludu svog puta. U toku službe on je prisustvovao sastancima Džemata odlazeći tamo na biciklu po izuzetno lošem vremenu. Kad je bio premješten u Lahor bio je vrlo zadovoljan. Azam Siddiqui sahib piše da, kad mu je rekao da je i njemu također bila data dužnost u Lahoru u njegovom vladinom zaposlenju, on ga je u šali pitao: ‘Hoćeš li ti doći sa mnom do Lahora ili dalje također?’ Drugi murabi sahib je napisao o njemu da je bio vedra osoba koja se s osmjehom suočavala sa svim teškoćama, bio je hrabar i neustrašiv i izuzetno revan o prenošenju poruke islam Ahmadijata. Jedanput dok je bio u Tanzaniji, oni su putovali zajedno kad su vidjeli neke hodže. Mahmood sahib je zaustavio auto i počeo im propovijedati. Bilo je vrijeme večeri i put ispred njih je bio opasan. Okupio se skup ljudi i mnogi su se okoristili time što su bili pozvani Allahu, dok su hodže pobjegli, ostajući bez riječi. Rezimirajući svoje putovanje on je rekao svom kolegi: ‘Mi ovdje imamo religijsku slobodu, ne trebamo se bojati i trebamo otvoreno raditi tabligh.’

Ovaj šehid je bio jedini sin, imao je mnogo sestara. On je svoje roditelje služio izuzetno dobro, pogotovu svoju bolesnu majku. Kad je trebao biti premješten u inostranstvo brinuo se s kim će ostaviti bolesnu majku. U toku svog života, njegove službe su bile jedino oko Pakistana. Dok je bio u Tanzaniji sa izuzetnim oduševljenjem je radio tabligh, pomažući se bavio i video kasetama. Organizovao bi tabligh kampove i kao rezultat mu je Allah podario mnoge džemate. U toku boravka u Tanzaniji, opažajući njegov uspješan tabligh, ljudi izvan Džemata su počeli tražiti od arapskih država da im omoguće ono što Šaad sahib ima tako da mogu zaustaviti Ahmadijat. Kad su jedna za drugom njihove tabligh potrebe bile zadovoljene, a nije se mogao vidjeti rezultat – nego je zapravo Ahmadijat nastavio da se naglo širi, lokalne vjerske vođe su pitali zašto je to tako. Njihov odgovor je bio da im nedostaje jedna stvar, a to je da Ahmadija Džemat ima pakistanskog misionara kojeg oni nisu imali i da će i oni, ako im bude dat pakistanski misionar, s njegovom uputom uspjeti. Huzur je rekao da je to bilo njihovo pogrešno razumijevanje, da bi ih svaki njihov pakistanski misionar poučavao smutnjama prije nego o tablighu.

83. Wasim Ahmad sahib šehid, sin Abdul Quddus sahiba. On je bio iz porodice Nazam Din sahiba r.a. koji je svoj zavjet bai’ata dao na ruci Obećanog Mesije a.s. kao i Babu Kasim Din sahib r.a. koji je bio ashab Obećanog Mesije a.s. Babu Kasim sahib je dugo vremena ostao Amir Sialkota. Ova porodica je sa prostora gdje je Obećani Mesija a.s. živio prije svoje tvrdnje i u vrijeme kad je imao zaposlenje. Poslije svoje tvrdnje također je posjećivao i boravio u ovoj oblasti. Wasim Ahmad sahib je završio svoj FSc u Sialkotu i onda otišao na univerzitet u Pendžabu, Lahor, odakle je diplomirao iz nauke o svemiru i kasnije završio magistarski rad o kompjuterima. Radio je kao menadžer u kompjuterskoj kompaniji. Služio je kao Nazim atfal u Allama Ikbal Town oblasti. U vrijeme ubistva imao je 38 godina i bio ubijen u Dar-ul-zikr džamiji, gdje je kao pravilo uvijek klanjao džumu. Na dan tragedije došao je u džamiju sa radnog mjesta koje se nalazi u Mall Road. Često bi sjedio u prvom redu glavnog hola. Tog dana je također sjedio u prvom redu i kad su teroristi napali ostao je tamo na nalog Amir sahiba. Kad su ostali ljudi, da bi spasili svoj život izlazili na stražnja vrata, od njega su također tražili da ide, ali je on rekao: ‘Neka drugi prvo idu, ja ću otići kasnije.’ U to vrijeme je bio ubijen mecima teroriste. Njegove radne kolege su organizovali dvosatni program u sjećanju na njega, cijelo osoblje je došlo u posjetu njegovoj kući da izraze saučešće i spominjali su ga lijepim riječima. Njegove radne kolege su također bili prisutni u bolnici da mu pomognu i također došli u Rabvu radi dženaze. Direktor kompanije je došao iz Karačija u Sialkot i u Rabvu da izrazi svoje saučešće i veliku tugu i žalost. Njegova žena navodi da je on bio izuzetno poslušan svojim roditeljima i starijima, i nikada im se nije obraćao podignutog glasa i svakoga je tretirao s poštovanjem. Izuzetno je predano služio Džemat. Također je pripremio neki kompjuterski program u pogledu kanala za džemat Lahor. Služio je i kao Nazim atfal i imao izuzetno dragu i nježnu vezu s djecom. Poslije ubistva njegova porodica ga je odnijela iz Lahora u Sialkot gdje je klanjana dženaza i kasnije su ga odnijeli u Rabvu radi dženaze. Wasim sahib je želio da bude šehid i govorio bi: ‘Ako takvo vrijeme ikada dođe, moja prsa će biti na samom pročelju.’ Imran Nadeem sahib navodi o njemu da je imao vrlo nježnu narav, bio je veoma pokoran, pažljivo je i mirno slušao i onda postupao prema nalogu. Odvodio bi djecu iz Džemata u svom autu radi sastanaka itd. i odvozio ih kući. Sadr sahib ogranka Allama Iqbal Town navodi o njemu da je bio izuzetno iskren Ahmadi mlad čovjek, veoma zainteresiran za rad Khudam (omladinske organizacije) i bio izvanredan vođa za odgoj dječaka. Bio je najstariji od petoro djece, najsposobniji i vrlo vrijedan mladić. Njegova majka je igrala važnu ulogu u njegovom obrazovanju i obuci. Iako sami nisu bili visoko obrazovani, njegovi roditelji su težili da im djeca steknu visoko obrazovanje i ovo se dogodilo njihovom predanošću.

Njegova žena je u svom pismu rekla Huzuru: ‘Ja možda ne mogu nabrojati njegove vrline. Huzur, ako kažem da je bio kao melek, to ne bi bilo neistina. Cijela porodica kaže da niko nije kao Wasim sahib. Ja smatram da mu je Allah dao ovu čast zbog njegovih izvanrednih i osobitih vrlina. Wasim ne samo da je s ponosom podigao visoko glavu svojih roditelja i moju, nego i cijele porodice. Imao je ogromnu ljubav prema Džematu i dvije godine je bio Nazim atfal Allama Iqbal grada Lahor. Jako je volio djecu. Uprkos velikog zauzeća na poslu on bi organizovao akademsko takmičenje među djecom i pripremao ih, posvećujući pažnju slabijoj djeci. Također bi savjetovao njihove roditelje da im pomognu i ohrabre ih. Često su djeca našeg ogranka dobivala nagrade što bi Wasim sahibu pružalo iskrenu radost. On bi u svom autu odvozio djecu u Dar-ul-zikr džamiju i kasnije ih vraćao kući. Ukratko, on je vrijedno i s predanošću radio na svakom zadatku. Uprkos svojih zauzeća na poslu često je uveče odlazio na sastanke u Dar-ul-zikr džamiju i da klanja namaz u džematu. Također je na poslu obavljao namaz. Ja sam često razmišljala o načinu kako je on obavljao namaz; on je ispunjavao dužnosti prema obavljanju namaza i nikada nije bio ni najmanje pometen. Izgledalo je kao da stvarno klanja u prisustvu Allaha. Također je bio na pročelju u finansijskom davanju i davao jednu desetinu svog prihoda, i s oduševljenjem učestvovao u svim drugim davanjima. Nikada nije nepotrebno trošio na sebe. Nikad pred roditeljima nije govorio podignutim glasom; zapravo nikada nije ni govorio podignutim glasom. Bio je vrlo nježne naravi. U mom cijelom bračnom životu nikada nisam čula da je izgovorio grubu riječ.

Wasim sahib je uvijek imao nasmijano lice i ako bih ja ikada bila uzrujana nad nečim on bi me krajnje milo umirio i ne bi prestao dok više ne bih bila uzrujana. Kad je njegovo tijelo bilo doneseno kući poslije ubistva, na njegovom licu je bio isti osmjeh i mir kakav je uvijek bio. On bi goste pozdravljao na najfiniji način i pazio na svoje roditelje, braću i sestre na svaki način i nikada nije bio uzrujan s porodicom, tako da su ljudi njegovoj kancelariji rekli da Wasim sahib nikada nije govorio grubim tonom čak ni sa svojim mlađim kolegama.

Wasim sahib je bio neustrašiva osoba i jako je volio tabligh. Često bi imao kopije ‘Tašheezul Azan’ u svom autu. Videći ovaj magazin, njegov mlađi kolega s posla, Ahmadi, rekao bi mu da mu neki pojedinac vrste hodža može nanijeti povredu. Na to bi on odgovarao da položaj šehida nije za svakoga. Kod kuće bi također često govorio: ‘Nikada se ne treba bojati. Griješnici kao mi nikada ne dobivaju ovakvu čast.’

Njegov mlađi kolega Asad navodi da su obojica uvijek sjedili u prvom redu. Kad je počelo pucanje svi su se okupili na jednoj strani hola i počeli izlaziti napolje. Asad je pozvao Wasima ali je on rekao: ‘Neka prvo drugi izađu, ja ću poslije njih.’ U toku ovog vremena Wasim sahib je bio pogođen sa osam metaka u stomak i za sat je umro.

84. Wasim Ahmad sahib šehid, sin Muhammed Ašraf sahiba, iz Čakvala. On se obrazovao do fakulteta u svom rodnom selu i onda se pridružio armiji. Poslije penzionisanja iz armije bio je zaposlen kod sigurnosne kompanije u Islamabadu. Kasnije, od 2009. godine radio je kao čuvar bezbjednosti u Dar-ul-zikr džamiji. Njegov punac je bio zaposlen kao vozač od džemata u Rabvi. U vrijeme ubistva imao je 55 godina i bio ubijen na dužnosti obezbjeđenja u Dar-ul-zikr džamiji. Na dan tragedije je bio na dužnosti na glavnoj kapiji. Napadači su počeli pucati sa daljine i on je tako bio ubijen na samom početku ove tragedije. Imao je dva braka. Prva žena mu je umrla 1983. godine i on se ponovo oženio 1990. godine. Njegova žena navodi da je bio izuzetno dobra osoba i da je imao dobar položaj u društvu. Slagao se sa svakim. Pogotovu je bio vrlo ljubazan prema siročadima, bilo da su mu bili rodbina ili ne, bilo da su Ahmadi ili ne. Imao je ogromnu ljubav da služi Džemat i kao rezultat svaki put kad bi iz Lahora otišao kući na odmor govorio bi kako je sretan u Lahoru. Svaki Ahmadi, stari i mladi koji su dolazili u džamiju pozdravljali su ga s velikim poštovanjem. Njegova djeca navode o svom ocu da je bio vrlo dobra osoba i da su imali divan odnos. Poštovao je sve njihove želje. Njegove kćeri navode da bi pogotovo ispunjavao sve njihove želje. Bio je krajnje revan o obrazovanju svoje djece. Govorio bi svojoj kćeri da će je poslati u Rabvu gdje je bila dobra sredina za sticanje obrazovanja, govoreći da onda može služiti Džemat u Rabvi, čak i ako to znači da će on trebati živjeti s njom u Rabvi. Bio je izuzetno nježan i drag otac.

Njegova žena kaže da je nekoliko dana prije ubistva rekao kako je, dok je stajao na dužnosti pored njega prošao predsjednik ogranka džamije. On mu je rekao kako mu je uniforma stara i da bi nova uniforma ostavila dobar dojam na sve. Predsjednik mu je nabavio novu uniformu. Na dan tragedije je nazvao kuću i rekao da ima novu uniformu. Stekao je položaj šehida u novoj uniformi. Njegova žena je prvo čula vijest o njegovom ubistvu na TV. Kad su pokušali da ga kontaktiraju na njegov telefon nisu uspjeli. Kasnije ih je nazvao jedan Ahmadi brat s njegovog telefona i prenio im vijest o ubistvu. Dok su bili izuzetno povrijeđeni i ožalošćeni, imali su ogroman osjećaj ponosa što je stekao položaj šehida dok je štitio klanjače u džamiji. Bio je redovan u obavljanju namaza i oduševljeno učestvovao u svim dobrim poslovima.

85. Nazir Ahmad sahib šehid, sin Mistri Muhammed sahiba, bio je jedini Ahmadi u svojoj porodici i kao takav bio suočen sa velikomopozicijom od cijele porodice. Prema Tajnidu ovaj šehid je bio iz ogrankaKot Lakhpat i dolazio je u Baiut-un Noor džamiju na džumu a ostalenamaze je obavljao u svom lokalnom centru za namaz. U vrijeme ubistvaimao je 72 godine i bio ubijen u Bait-un Noor džamiji, Model Town.Njegova neahmadi porodica je organizovala njegovu dženazu i ukop, i njegova dženaza je bila u Kot Lakhpat groblju. Čim je stigao na džumu teroristi su napali i on je bio ubijen. Tijelo mu je bilo držano u Đinna bolnici odakle ga je neahmadi porodica uzela radi dženaze. Njegova dženaza u odsustvu klanjana je u Dar-ul-zikr džamiji.

Šehid je bio redovan u namazu i u finansijskim doprinosima. Uprkos strašne opozicije od porodice on je do svog ubistva ostao čvrst u Ahmadijatu. Njegov predsjednik kaže da je imao neki vrijedan posjed u glavnom bazaru ali su njegovi sestrići to preuzeli još u toku njegovog života. Kao rezultat toga on je živio vrlo jednostavnim životom. Podnosio je neprijateljstvo svoje porodice ali to nije prekinulo njegovu vezu sa Ahmadijatom. Premda je njegov prihod bio neznatan, redovno je plaćao svoje obaveze. On je bio osoba starinskih nadzora, jednostavne prirode i išao je biciklom do džamije radi džume namaza. Stigao bi na vrijeme i sjeo u prvi red, pozdravljajući sve s izuzetnom toplinom. Trošio je mnogo vremena u džamiji, želeći da potroši s Ahmadi muslimanima koliko god je moguće više vremena. Uprkos opozicije od strane porodice on je u svojoj kući postavio slike Obećanog Mesije a.s. i njegovih Halifa. Imao je veliko poštovanje prema vršiocima dužnosti i veliku revnost za tabligh. Neprijateljstvo se pojačalo u oblasti gdje je stanovao, a on je ipak neustrašivo nastavljao sa svojim tabligh radom.

86. Muhammed Husein sahib šehid, sin Nazam Din sahiba. Njegova je porodica poticala iz oblasti Gurdaspur gdje je on bio rođen. Nije imao svjetovnog obrazovanja, ali je znao učiti Časni Kur’an. U Džemat je došao davanjem zavjeta bai’ata na ruci Fazl Hak sahiba, nekadašnjeg predsjednika. On i njegova sestra su bili jedini Ahmadi u porodici. On je bio dajđa Inamul Hak Kauser sahiba, murabija Čikaga, SAD. Radio je kao radni nadzornik u MES, također je radio kao stolar i poslije je otvorio radnju za namještaj u Kueti. Također je bio u situaciji da služi u Furkan grupi. Imao je 80 godina u vrijeme ubistva i bio ubijen u Dar-ul-zikr džamiji. Bila mu je navika da dadne sadaku petkom i od kuće je odlazio u 11 sati prije podne radi džume. Na dan ove tragedije bio je u glavnom holu džamije. Desna strana tijela mu je bila spaljena, vjerovatno je umro kad je granata detonirala. Njegova neahmadi porodica je uzela njegovo tijelo iz Mayo bolnice i organizovala dženazu. Prema njegovoj porodici, Husein sahib je bio redovan u obavljanju namaza i plaćanju članarine. Iako njegova finansijska situacija nije bila dobra, ipak bi uštedio da pomaže siromašnim bez ikakve razlike zbog religije i porijekla. Često bi sjedio u prvom redu u toku džume namaza. Zbog starih godina nije mogao zapamtiti koji je dan bio u sedmici. Kako cijela njegova porodica nisu bili Ahmadi, nisu mu htjeli reći kad je bio petak. On je zapamtio da petkom dolazi jedan prosjak i po tome je znao kad je petak i ako bi ikada zaboravio, sjetio bi se da je petak kad bi vidio prosjaka. Jedanput prosjak nije došao ali ga je jedna njegova kći podsjetila da je bio petak. On je otišao od kuće bez ručka. Njegov najstariji sin navodi da često noću nije bio u svom krevetu i kad bi pogledali on je bio na sedžadi i klanjao. Govorio je svojoj djeci: ‘Ja volim Ahl-e-Bejt Časnog Poslanika s.a.v.s. a vi ne volite. Ja sam u snu sreo Ahle-e-Bejt.’ Njegov sin navodi da bi često postio deseti dan muharema mjeseca. Često je govorio o posjeti hazreti Halifatul Mesiha II r.a. Kueti kad je boravio u Park House vili. On je tamo radio na održavanju. Kad je Muslih Maud r.a. stigao pitao je ko je uradio taj posao, jer su sami zidovi zračili iskrenošću. Jedanut je u toku boravka curila česma i hazreti Musleh Maud r.a je rekao: ‘Pozovite Muhammed Huseina, on će to napraviti.’ Kad je on to popravio, Huzur je bio vrlo zadovoljan i rekao je: ‘Vidite, rekao sam da će Muhammed Husein to napraviti.’ Da Allah uzdigne njegov položaj i omogući njegovim potomcima da priznaju Ahmadijat islam.

Huzur je rekao da su ova iznošenja takva da ako bi išli u detalje to bi postale dugačke serije, zato ih se Huzur vrlo kratko dotakao. Međutim, pogotovu je iznošenje o jednom šehidu bilo izuzetno kratko. Njegova je žena kasnije poslala neke detalje tako da ga Huzur ponovo spominje. 87. Dr. Umer Ahmad sahib šehid: Njegova žena piše: ‘On i ja smo bili zajedno samo jednu i po godinu ali za to vrijeme sam imala priliku da živim sa izuzetno dragom, nježnom, tihom i jednostavnom osobom. On je od djetinjstva želio da bude šehid. Kad je bio u drugoj ili trećoj godini škole, pisao je pismo zamišljeno majoru Aziz Bhatti šehidu, ubijenom pakistanskom vojnom službeniku koji je bio spomenut u knjizi, da ga mnogo voli i da i on također želi da bude šehid kao on. Njegova majka je čuvala ovo kratko pismo. Poslije ženidbe često je govorio o šehidu. Jednog dana je rekao: ‘Ja sam mnogo razmišljao i došao sam do zaključka da je jedina kratica do Dženneta da budemo ubijeni na Allahovom putu (šehidi), ali to nije u mojoj sudbini.’ Dva puta je pokušao da ode u vojsku ali svaki put nije uspio proći kroz zadnji stepen. On je jako žalio zbog ovoga jer je mislio da je vojska dobar način da stekne položaj šehida.’ Huzur je rekao da je u ovome odgovor onima koji izjavljuju da je Ahmadija Džemat protiv zemlje. U njemu je bila usađena ljubav da služi svojoj zemlji. Njegova žena navodi da je često govorio: ‘Vidi, kad god Džemat treba Umer će biti u samom pročelju i primit će metak u prsa.’ On je kasnije potpisivao svoje pismo iz djetinjstva majoru Aziz Bhattiju kao ‘Major Umer Šehid.’

Njegova navika je bila da magrib (akšam) i iša (jaciju) namaz klanja u džamiji i da poslije iša radi neki posao za Džemat prije vraćanja kući. Bio je izuzetno aktivan među Khudamul Ahmadija, Išao bi na vakf-earzi jedanput ili dva puta godišnje. Bio je hitar u Hizmet-e halk i uvijek dva puta godišnje dobrovoljno davao krv. Na dan kad je bio povrijeđen u Dar-ul-zikr džamiji, na brzinu je otišao do kancelarije, govoreći da kasni. Kako je džamija bila blizu njegove kancelarije on je namaze petkom tamo klanjao. Pazio je na svaku moju potrebu, malu ili veliku. Volio je svoju kćer, koja sada ima osam mjeseci. Po povratku iz kancelarije on bi se s njom dugo igrao i ne bi tolerisao nikakvu nebrigu što se tiče nje; i ne samo svoje kćeri, on je, zapravo, bio vrlo nježan prema svoj djeci.

Dva mjeseca prije ubistva ja sam sanjala da se Umer drugi put ženi i da sam ja puno plakala. Ja sam mu spomenula ovaj san, ali je on to odbacio smješeći se. Bio je vrlo uredan i čist; slično tome je imao čistu savjest. Nikada nikome nije zadao nikakvu teškoću. Kad bi došao kući iz kancelarije po velikoj vrućini poslije podne, on bi izuzetno nježno pozvonio tako da niko ne bude uznemiren. Često bi tiho stajao napolju i do pola sata. Sve njegove radne kolege ga jako hvale – on je bio u vladinoj istraživačkoj organizaciji – i kažu da je jedan njihov vrlo drag mlad čovjek otišao od njih. Cijelo radno osoblje je došlo kući da oda poštovanje i izrazi saučešće.

Kad god bi bila neka teškoća on bi smjesta pisao Halifi vremena i od mene tražio da i ja pišem. Jako je poštovao moje roditelje i svu rodbinu. Također je poštovao svoje prijatelje i uvijek nalazio vremena za njih. Kakav god bi program došao od Halife vremena, bilo o namazu i dovama, postu, tahadžud namazu, sadaki itd., on bi smjesta postupao po tome. Sve svoje članarine je plaćao na vrijeme i uvijek po ispravnom iznosu. Na dan 23. maja platio je zadnju ratu svog ‘Hissa Amad’ u iznosu od 9,500 rupija i rekao nam kod kuće da je bio radostan da je njegova članarina bila isplaćena. Od vremena kad je Sajjidina Bilal fond bio osnovan on je redovno davao doprinos za to. Ako bi kod kuće ikada bila spomenuta proslava rođendan ili darovi, on bi bio izuzetno nezadovoljan i rekao bi: ‘Zar vi ne znate da je Huzur to zabranio?’ I rekao da je zapravo bolje da taj novac poklonimo za jedan od fondova Džemata.

Bio je u bolnici nekoliko dana i onda je umro.’

Huzur je rekao da je ovim završeno spominjanje iznošenja o šehidima. Dodajući, Huzur je rekao da u ovim iznošenjima vidimo neke izvanredne vrline kao zajedničke vrijednosti, na primjer obavljanje namaza. To nije bila samo odlika njihove ličnosti, nego su oni zapravo skretali pažnju porodice na to. Na primjer, da nazovu kuću s posla da podsjete djecu na namaz ili organizovanjem klanjanja namaza zajedno kod kuće vodeći računa da je namaz jemstvo dobra na ovom svijetu kao i na Drugom, i zato što su putevi ka Božijoj blizini određeni jedino klanjanjem. Također, u svima njima vidimo posebnu obavezanost prema namazima petkom i da su mnogi bili redovni u obavljanju tahadžud namaza. Većina mladih šehida kao i onih starijih imali su jaku želju da postanu šehidi. Drugi visoki morali su također vidljivi u njihovim životima, kod kuće kao i izvan kuće. Oni su pokazivali izvanrednu uljudnost sa radnicima Džemata i također dobili divljenje od radnih kolega kroz svoj visoki moral. Huzur je rekao da je zaista žena svjedok morala oženjenog čovjeka, jer su neki ljudi vrlo uljudni u društvu ali nemaju isto vladanje kod kuće. Ako žena potvrđuje uljudnost i predano obavljanje namaza, onda je očito da on ispunjava dužnosti prema Allahu kao i dužnosti prema ljudima (HaqooqUllah i Haqooqul ibad). Zaista je Obećani Mesija a.s. rekao da onaj ko ne ispunjava dužnosti Haqooqul ibad i ne ispunjava prava svoje žene i djece, on također ne ispunjava dužnosti prema Allahu. Čak i ako prividno obavlja namaz, njegovo klanjanje postaje ništavno zbog toga što ne ispunjava Haqooqul ibad. Huzur je rekao da sticanje položaja šehida ovih ubijenih sigurno nosi svjedočenje primanja nihovog klanjanja i ispunjavanja Haqooqul ibad. Opažamo da su oni uz to ispunjavali svoje dužnosti. Oni su posvetili pažnju svojim očinskim dužnostima da budu staratelji nad obrazovanjem i obukom svoje djece i mi ovaj primjer vidimo kod svakog šehida. Oni su imali u vidu kur’anski ajet: ‘Ne ubijajte svoju djecu iz straha od siromaštva.’ (17:32). Huzur je objasnio da ne treba da budemo tako zaokupljeni u svom zaposlenju da zapustimo odgovornosti koje imamo u pogledu svoje djece. Ovi ljudi nisu zaboravili svoj zavjet davanja prednosti vjeri nad ovosvjetskim stvarima, a početak ovog zavjeta je namaz. Jedna djevojčica je navela da bi ih njen otac vodio sa sobom na dugo putovanje radi odmora i na putu bi glasno učio ajete i dove, ponavljajući ih, tako da ih djeca zapamte. Također ih je učio koja je dova bila za koju priliku. Takvi su bili principi onih koji su žrtvovali svoje živote. Mladi među njima su služili svoje roditelje i nikada nisu izrazili ni najmanje ljutnje prema njima. Huzur je rekao da ponekad mladi oženjeni ljudi zanemare prava svojih roditelja vodeći brigu o svojoj ženi ili zanemare ženu dok ispunjavaju prava roditelja. Međutim, ovi mumini (istinski vjernici) su također ispunjavali ove stvari i jednako i izuzetno dobro pazili svoje žene i svoje roditelje. Odatle je pouzdanje i također ispunjavanje dužnosti koje stvara društvo nalik Džennetu. Zaista im je, u odgovoru Allah dao sigurnost vječnog Dženneta. Roditelji i bliža rodbina, zapravo ljudi na koledžu na koji je išao, dali su mišljenje o jednom mladom čovjeku 17 do 18 godina da je bio divan mladić i jedinstvena narav.

Druga zajednička vrijednost među svima njima koja isijava bio je njihov osjećaj časti za Džemat, pokazivanjem primjerene poslušnosti. Davanje prednosti vjeri nad ovosvjetskim stvarima i uprkos ispunjavanja drugih zauzeća, oni su našli vremena za posao Džemata, ne samo u toku urgentnih situacija nego kao pravilo, ponekad zanemarujući svoje osnovne potrebe. Oni su također imali izvanrednu vezu sa Halifatom, izraz ljubavi i pokornosti. Ovaj izraz je bio zato što je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao da će trajni Halifat koji će slijediti Obećanog Mesiju i Mehdija biti učinjen trajnim sa iskrenošću, poslušnošću i molitvama vjernika za Halifat. Tako, sa njihovim obožavanjem i dobrim djelima, oni su do zadnjeg daha nastojali da Halifat učine trajnim. Oni su utemeljili najizvanrednije standarde i u svojim vlastitim sferama bili desna ruka Halifata. Huzur je rekao da su oni bili Sultan e Nasir (izvanredni pomagači) Halifata za koje Halifa moli Allaha da mu budu podareni.

Da Allah uzdigne njihov položaj i pokloni im blizinu Svojim dragim. Ovi šehidi su stekli svoj položaj, ali s njihovom žrtvom oni su također skrenuli našu pažnju da: ‘O dragi!, braćo, sinovi, djeco, majke, sestre i naše kćeri!, mi smo ispunili svoj zavjet bai’ata slijeđenjem uzora ashaba, ali dok odlazimo mi vam izražavamo svoju zadnju želju da uvijek održavate u životu ovaj uzor pobožnosti.

Huzur je rekao da mu pišu mnogi mladi ljudi i žene da ih sadašnje Huzurovo izlaganje o šehidima ispunjava divljenjem o pobožnosti i iskrenosti ubijenih ali također da se stide da nisu dostigli ove standarde. Slušanje njihovih izvještaja povećava bol da su nas napustili takvi dragulji. Huzur je rekao da su ova spoznaja i pogled vrlo dobri, ali da nacije/ljudi koji idu naprijed ne smatraju da je spoznaja dovoljna, nego zapravo, da dalje nose ove vrijednosti, da svaka osoba koja je ostala iza, teži i nastoji da ispuni svrhu žrtava i želja umrlih. Naš zadatak i obaveza je da ispunimo dužnosti prema ovim žrtvama praveći pobožne promjene u sebi. Da ispunimo svoje dužnosti ispunjavajući prava svojih porodica. Dok će uprava Džemata ispuniti svoje dužnosti odgajanja djece, svaka osoba Džemata treba da čini dove za njih. Da Allah sve ožalošćene čuva u Svojoj zaštiti i utočištu i da On ukloni sve njihove teškoće, žalost i probleme i da On omogući rješenje. Bez obzira koliki bili, ljudski napori ostaju manjkavi. Jedini Allah omogućava stvarnu utjehu i spokoj. Da Allah dadne spokoj za njih i da On popravi njihovu situaciju. Huzur je rekao da treba da se sjetimo porodica šehida u molitvama. Članovi Džemata također treba da čine dove za sebe, da nas Allah zaštiti od svakog zla. Ogromna je potreba za dovama ovih dana. Situacija u Pakistanu se pogoršava, ovo (ova tragedija) nije napravilo nikakvu razliku, opozicija se povećava. Da nas Allah zaštiti od svakog zla i da se zlo stvaraoca nereda odbije o njih. Da Allah svakom Ahmadi podari ustrajnost i čvrstinu.

Zatim je Huzur rekao da će poslije džume klanjati dženazu u odsustvu za Nazir Sahfeequl Muradi sahiba, nekadašnjeg Amira džemata Sirije. On je umro 30. juna 2010. godine sa 67 godina. Grad njegovog djetinjstva je bio Damask u blizini gdje je Muneerul Hasan sahib, ondašnji Amir također živio. On ga je znao od djetinjstva. U 1963. Godini on je čuo neka od vjerovanja Džemata i dao zavjet bai’ata. Radio je na dužnosti gradskog prometa u Damasku. U 1986. godini Hazreti Halifatul Mesih IV r.h. ga je odredio za prvog predsjednika Ansarullah u Siriji i 1988. godine poslije smrti Muneerul Hasan sahiba, odredio ga za Amira Sirije. U 1991. godini zbog nepovoljne situacije u Siriji uprava Džemata je bila prekinuta i hazreti Halifatul Mesih IV r.h. je rekao sirijskom džematu da trebaju postati pisci. On je počeo pisati knjige i s Allahovom milošću objavio šest knjiga. Također je pisao jednu knjigu u vrijeme kad je umro. Prisustvovao je đelsa salani VB od 1996. pa nadalje dok je bio živ, govorio je o gostoprimstvu i dobrotvornosti Halife vremena. Imao je vrlo jednostavnu, a ipak šaljivu i veselu ličnost i jako je poštovao vakfeen (koju su posvetili život islamu). Objašnjavajući Huzur je rekao da neko od naših vakf-e- zindagi idu u Siriju radi obrazovanja. Imao je veliku ljubav prema Hilafet e Ahmadija koja je bila vidljiva iz njegovih očiju i glasa kad bi Halifat bio spomenut. Bio je izuzetno ustrajan, uvijek je hvalio Allaha i zahvaljivao Mu, bez obzira s kolikom se teškoćom suočio. On je bio predan prijatelj i odlučan Ahmadi. Sadašnji predsjednik Sirije piše da, kad je on bio određen za ovu službu, umrli je pokazao takvu iskrenost i poniznost da je on bio zapanjen. Da Allah uzdigne njegov položaj i pokloni čvrstinu njegovoj porodici.