Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, hazreti Mirza Baširudin Mahmud Ahmad (ra) je rekao: Jedan od naših prijatelja je upravo učio ruku’ (mali dio) Časnog Kur'ana, čiji posljednji ajet kaže:
[1]قُلۡ مَا يَعۡبَؤُاْ بِكُمۡ رَبِّي لَوۡلَا دُعَآؤُكُمۡ
Što znači da Uzvišeni Allah zapovijeda: ‘O moj Poslaniče, obznani ljudima od Mene: “Koju obavezu ima vaš Gospodar da se brine o vama, ako Mu se neprestano ne molite?”
Ako neko razmišlja o njihovom postojanju, lako će postati jasno da Svemogući Bog uopće ne treba čovječanstvo. Ljudi često pretpostavljaju da Bogu čine uslugu klanjanjem namaza, davanjem milostinje, plaćanjem zekata i obavljanjem hadža (hodočašća u Mekku).
Shodno tome, često se primjećuje da neki neznalice, kada upadnu u neku nevolju, kažu da ne znaju zašto su na ovaj način pogođeni, iako klanjaju namaz i ispunjavaju sve druge vjerske zapovijesti takođe. Drugim riječima, oni osjećaju u svojim srcima da im je Svemogući Bog učinio nepravdu.
Obećani Mesija (as) je pričao da je jednom prilikom sin jedne osobe preselio i da je njegov prijatelj otišao da ga posjeti da mu izrazi saučešće. Ožalošćeni otac je plakao, uzvikujući: ‘Bog je bio veoma okrutan prema meni’.
U svom umu je vjerovao da mu je Svemogući Bog uskratio nešto na što je s pravom imao pravo. Međutim, trebalo bi se zapitati, kakvu bi eventualnu tvrdnju mogao imati prema Bogu?
Uvijek sam zapanjen onima koji se ponose svojim namazama, postom, zekatom, hadždžom (hodočašćem) i tekvom (pravednošću), ali koji, kada su suočeni s kušnjom, viču da je Bog prema njima postupao nepravedno. Ipak, pjesnik Indije, koji je imao naviku da pije i nije bio obaziran na svoju vjeru, u trenutku uvida, uprkos svojoj zavisnosti od alkohola, primio je božansko nadahnuće i izgovorio sljedeće:
جان دی دی ہوئی اسی کی تھی
حق تو یہ ہے کہ حق ادا نہ ہؤا
‘Iako sam dao svoj život za Njega, ‘bio je Njegov u svakom slučaju; Iskreno govoreći, nisam mogao vratiti svoje dugove Njemu.’
Ali, šta god da se izgubi, treba razmisliti: odakle je to izvorno? Razmislite o vlastitom postojanju; postoji li nešto za što možete tvrditi da je vaše s pravom? Na primjer, osoba polaže pravo na svoju ženu, ali odakle je ona došla? Isto tako, ima djece za koje neko tvrdi da su njihova, ali opet, odakle dolaze?
Na isti način, odakle vam kuća, imovina i sva ostala imovina za koju smatrate da je vaša? Ako razmišljamo o stvarnosti svih naših materijalnih dobara, postaće jasno da ih je, u stvari, darovao Svemogući Bog, Onaj Koji nam je dao sve ove stvari, i Koji ima svako pravo da ih uzme nazad kad god poželi.
A u stvari, poklon je nešto što se nikada ne vraća; ali sve što je dato osobi na ovom svijetu na kraju se vraća nazad. To jasno daje do znanja da sve što osoba ima nije im zapravo ni poklonjeno, već im je privremeno pozajmljeno. Pravo je vlasnika da uzme natrag sve što je odobrio, kako i kada želi.
Kao što Svemogući Bog kaže, مَا يَعۡبَؤُاْ بِكُمۡ رَبِّي لَوۡلَا دُعَآؤُكُمۡ
”Ako ne bude vaše dove, moj Gospodar neće se brinuti o vama’ [2]
Na kraju krajeva, šta mislite o sebi i koji je istinski značaj vašeg bića da se Svemogući Bog brine za vas? Sve što postoji na ovom svijetu na kraju vodi Bogu. Kako Svemogući Bog kaže:
إِلَىٰ رَبِّكَ مُنتَهَىٰهَآ
”Konačno znanje o tome je kod Gospodara tvoga.’ [3]
Dakle, ne postoji stvar i nijedno živo biće koje se na kraju ne povezuje sa Svemogućim Bogom. A budući da sve potiče od Boga, zar nije Njegovo dobročinstvo dopiralo do čovjeka, kolika je vrijednost čovjeka da Svemogući Bog bude primoran da se čak i brine za njega?
لَوۡلَا دُعَآؤُكُمۡ
”Ako ne bude vaše dove’ [4]
Ovaj određeni dio ajeta ima dva značenja; prvo, ‘da Bog nije posegnuo za vama’, i drugo, ‘da se niste molili Bogu’. Ako se uzme prvo značenje, onda bi ovaj stih značio da, da Bog nije na Sebe stavio obavezu da dopre do nas i podari nam prosperitet i napredak, ne bismo postigli ništa. Bog je, iz Svog dobročinstva, uzeo na Sebe da udijeli ove usluge, inače kao obična ljudska bića, nemamo vlastito pravo.
U posljednjem značenju ovog ajeta, to bi značilo da Uzvišeni Bog ne mari za nas osim ako Mu se ne poklonimo ponizno i skromno, i zamolimo Ga da nemamo pravo ni na što, ali ako bi nam On dao od Njegove dobrote, ovo bi bila velika usluga za nas.
Dakle, u stvari, ovo su jedina dva sredstva putem kojih se postiže taqwa (ispravnost), napredak i uspjeh. Sav napredak u ovom svijetu postiže se na ova dva načina.
Molba ne znači samo podizanje ruku i reći: ‘O Allahu! Daj mi takav i takav napredak’, ili provesti cijeli život držeći tasbih lančić [perle brojanica] dok uće ‘Allah, Allah’. Naprotiv, molitva znači da neko efikasno koristi sva ta sredstva koja je Bog dao za postizanje njihovog cilja. Na primjer, da bi imali djecu, sredstvo koje je Bog ustanovio je da se treba vjenčati sa nekim kako hoće.
Međutim, ako se osoba ne oženi, a ipak nastavi moliti Svemogućeg Boga da mu se podari djeca, onda ova dova neće biti prihvaćena, jer je sama suština namaza da prvo iskoristi sva potrebna praktična sredstva osnovana za to koja Svemogući Bog ima. Nakon toga, treba se moliti Svemogućem Bogu za uspjeh.
Na primjer, vlada je izdala formulare za novčane uputnice i svako ko želi da prenese novac s jednog mjesta na drugo mora prvo ispuniti tražene formulare. Ovo je odredba koju je vlada uspostavila u korist javnosti da se novac prenosi s jednog mjesta na drugo.
Ali ako osoba odluči da ne koristi ovaj sistem, i umjesto toga usvoji vlastiti metod – na primjer, on stavlja novac u knjigu poezije i daje ga pošti da se pošalje takvima-i -takvo mjesto – onda neće moći imati koristi od sistema koji je uspostavila vlast.
To je zato što mu državni sistem može biti od pomoći samo kada popuni propisanu uplatnicu ili drugu službenu poštansku dokumentaciju. Ili, na primjer, za podnošenje predmeta građanskom sudu određena je određena taksa koja se mora platiti.
Pretpostavimo da je sudska taksa određena na 25 rupija i da osoba, umjesto da plati taksu, spali novčanicu od 50 rupija i tvrdi da, budući da je potrošila dvostruko više novca nego što je potrebno, njegov slučaj bi stoga trebao biti saslušan na građanskom sudu. Njegov zahtjev bi bio u potpunosti odbijen jer nije slijedio sistem koji je vlada uspostavila za pokretanje građanskog postupka.
Slično tome, da bi se bilo šta postiglo, Uzvišeni Allah je propisao određena sredstva i metode koje je potrebno usvojiti. Postoje propisana sredstva za traženje molbe, kao i za moralno obrazovanje djece, za posao i za zapošljavanje – svako ima svoja posebna sredstva.
Među metodama navedenim za molitvu je da kada se osoba moli pred Bogom, On sluša. Drugim riječima, kada neko koristi propisana sredstva koja je Bog uspostavio za napredak, Svemogući Bog to zaista daje u skladu s tim.
Ovaj primjer primjećujemo kod evropskih naroda. Proučavali su različite oblasti znanja, briljirali u istraživanju, naporno radili i objavljivali nove izume. Kao rezultat toga, Svemogući Bog im je dao uspjeh u sekularnom svijetu. Ovo je princip koji je Svemogući Bog uspostavio prema kojem naporan rad i nastojanje mogu dovesti do otkrića nepoznatog.
Narod Evrope je tražio pomoć od Svemogućeg Boga upravo tim sredstvima, a zauzvrat je Svemogući Bog prihvatio njihovu molitvu [u obliku njihovih napora]. To jest, dat im je suverenitet, bogatstvo, slava, uticaj i slava, a sve zato što su usvojili sva ona sredstva koja je Svemogući Bog propisao da postignu ove stvari.
Međutim, oni koji se ne pridržavaju propisanih metoda, ma koliko teškoća izdržali i koliko se mučili, neće imati nikakve koristi. Ulični izvođač, koji cijeli dan provede šetajući okolo paradirajući sa svojim majmunom javnosti, zaista može raditi više od trgovca, ali ne zarađuje onoliko koliko zarađuje. Zašto? Zato što ulični izvođač ne koristi sredstva koja je odredio Svemogući Bog za sticanje bogatstva.
Dakle, jedan od načina da se postigne napredak na ovom svijetu je da osoba treba da se poziva na svog Boga – drugim riječima, da na odgovarajući način koristi resurse koje je Svemogući Bog obezbijedio za nečiji svjetski napredak.
Drugo značenje ovog ajeta je da se Svemogući Bog nije brinuo za čovjeka, kako bi on prošao? Već sam objasnio primjer naroda Evrope i na potkontinentu, primjer Hindusa – da se njihovo pozivanje na Boga zapravo odnosilo na napredak koristeći punu upotrebu resursa koje je dao Svemogući Bog. Nasuprot tome, primjer Svemogućeg Boga koji dopire do čovjeka su Njegovi poslanici.
Časni Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je bio nepoznat svijetu i klanjao je povučeno u pećini Hira. Svi ti putevi svjetskog napretka? On ih je napustio. Međutim, anđeo Svemogućeg Boga pojavio se pred njim i rekao: ‘Ustani, jer te tvoj Bog poziva.’ Svemogući Bog je uzeo Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem od potpuno nepoznatog i nejasnog i učinio ga kraljem.
Dobio je takve visine uspjeha da je njegov utjecaj prožimao religiju, naciju, civilizaciju i društvo, do te mjere da su se njegovi vatreni poklonici istakli u tome da postanu učitelji u svim oblastima znanja, a da nikada nisu kročili na univerzitet ili obavili bilo kakav laboratorijski eksperiment. Kojom god disciplinom su se bavili, nadmašili su ostatak svijeta.
Jedan ashab Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem prenosi da mu je dat jedan ašrafi (zlatnik) da kupi kozu za žrtvu. Palo mu je na pamet da će u Medini moći kupiti samo jednu kozu za taj jedan ašrafi, ali da će u susjednom selu moći kupiti dvije koze za taj isti ašrafi. Tako je otputovao u obližnje selo i kupio dvije koze sa jednim ašrafijem.
Kada se vratio u Medinu, sreo je nekoga ko je pitao da li bi bio voljan da proda jednu od svojih koza, na šta je on pristao. I tako, prodao je kozu za jednu ašrafiju. Zatim se vratio Časnom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i predstavio jarca i jednog ašrafija. Na upit, ashab je ispričao cijeli događaj Časnom Poslaniku (savs).
Primijetivši njegovu inteligenciju, Časni Poslanik (savs) je molio za njega. Iako Arapi nisu bili tako vješti u trgovini kao Perzijanci i Vizantinci, ashab navodi da bi zahvaljujući ovoj molitvi Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, čak i kada bi kupio zemlju, prodao je po cijeni zlata. On navodi da bi ljudi insistirali da mu predaju svoje bogatstvo u svrhu trgovine, a on bi ih morao odbiti. [5]
Ovo je drugo tumačenje: لَوۡلَا دُعَآؤُكُمۡ ”Ako ne bude vaše dove”[6]
Ovo nije uključivalo nikakvu individualnu vještinu ili trud; radije, ovo je bio Bog koji je posegnuo za Sobom. Kroz ovo je Časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napravio ogroman napredak, a oni koji su ga slijedili također su postigli ogroman napredak zajedno s njim, kao što kada osoba uzjaše na konja, njegov kaput, pantalone i druga odjeća također uzjaše na konja s njim.
Ashabi Časnog Poslanika (savs) su dostigli takve visine uspjeha da se navodi da je hazreti Ebu Hurejra (ra) postavljen za guvernera regije u vrijeme kada su muslimani bili pobjednici i stekli bogatstva Hosrova. Nakon osvajanja, hazreti Ebu Hurejri (ra) je data maramica koju je Hosrov držao u ruci na kraljevskom dvoru kao oblik ukrasa.
Jednom prilikom, hazreti Ebu Hurejre (ra) kihnuo je i obrisao nos upravo tom maramicom. Na to se hazreti Ebu Hurejra (ra) prisjetio i rekao: ‘Kakva promjena sreće za tebe, o Ebu Hurejre! Bilo je dana kada biste se onesvijestili od velike gladi, a ljudi bi vas, misleći da patite od napadaja, udarali cipelama po glavi. Ipak, evo vas danas i pljujete u Hosrovu maramicu!’ [7]
Hazreti Ebu Hurejra (ra) je primio islam prilično kasno – samo tri godine prije smrti Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kako bi nadoknadio ovo izgubljeno vrijeme, nikada nije izašao iz džamije kako bi mogao slušati svaku riječ Časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kao rezultat toga, ponekad bi propustio i do sedam uzastopnih obroka.
Ljudi bi pretpostavili da je jeo i zato ga ne bi pitali da li je jeo. Od silne gladi padao je u nesvijest, a pod pretpostavkom da pati od epileptičnog napada, ljudi bi ga udarali cipelama po glavi, kao što je to bio običaj u Arabiji tih dana. Takvo je bilo njegovo prethodno stanje, ali se njegovo bogatstvo toliko okrenulo da je iz ove faze krajnje neimaštine dobio status kojim je dobio ukrasnu maramicu moćnog Hosrova, kojom je kasnije čistio nos.
Ovo je drugi aspekt لَوۡلَا دُعَآؤُكُمۡ ”Ali za vašu molitvu Njemu .’ [8]
Kada je Časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napredovao, oni koji su bili povezani s njim su također dobili napredak. Kao i na dvoru vicekralja, čak ni ugledni aristokrati i plemstvo ponekad ne smiju prisustvovati bez prethodne dozvole, ali njegov pratilac može slobodno ići tamo. Na isti način, oni koji istinski slijede ili stvaraju vezu s poslanicima, doživljavaju ogroman uspjeh. Stoga je Uzvišeni Allah naredio:
كُونُواْ مَعَ ٱلصَّـٰدِقِينَ ”… budite sa iskrenim.’ [9]
To je zato što kada se vrata (uspjeha) otvore za iskrene, tada se uvode i oni u njihovom društvu.
Dakle, da bi se postigao napredak u ovom svijetu, potrebno je ili da se osoba maksimalno trudi i iscrpljuje svoje napore; ili na neki drugi način stvara tako jaku vezu sa Svemogućim Bogom da Svemogući Bog, svojom voljom, utire put njegovom uspjehu.’
(Obraćanje hazreti Mirze Bashiruddina Mahmuda Ahmada (ra), drugog svjetskog poglavara muslimanske zajednice Ahmadija, u Mesdžidu Ahmadija, Sialkot na 12. septembr 1931. Objavljeno u Al-Fazlu, 27. septembra 1931.)
[1] Ti reci: “Ako ne bude vaše dove, moj Gospodar neće se brinuti o vama. – Časni Kur'an, 25:78.
[2] Časni Kur'an, 25:78.
[3] Časni Qu'an, 79:45.
[4] Časni Kur'an, 25:78.
[5] Ime ashaba je Urva (ra) – Sahih al-Bukhari , Kitab al-Manaqib , Hadis br. 3642 (Rijad, Saudijska Arabija: Dar al-Islam, 1999.)
[6] Časni Kur'an, 25:78.
[7] Jami’ al-Tirmidhi , Abwab al-Zuhd & Sahih al-Bukhari , Kitab al-Riqab .
[8] Časni Kur'an, 25:78.
[9] Časni Kur'an, 9:119.