‘Jer je činjenica da islam nikada nije zagovarao prinudu u religiji. Ako detaljno proučavate Časni Kur’an, knjige hadisa i historijske bilješke i ispitate ih i zamislite se nad njima koliko god je to moguće, otkrit ćete da je optužba da je islam svaki put koristio silu i upotrebljavao sablju da širi vjeru, potpuno neosnovana i bestidna. Takvu optužbu iznose ljudi koji nisu bili u stanju da čitaju Kur’an, hadise i vjerodostojne zapise u objektivnom i nepristranom duhu, i koriste klevetu i laži. Ja znam da ubrzo dolazi vrijeme kad će oni koji su gladni i žedni za istinom saznati stvarnost ovih klevetničkih optužbi. Kako možemo islam opisati kao religiju prinude kad njegova Časna Knjiga, Časni Kur’an nedvosmisleno naređuje: ‘Nema prisile u religiji…’ (2:257)? Ovo znači da vam jednostavno nije dozvoljeno da ljude preobraćate silom. Možemo li ikada optužiti ovog velikog Poslanika Muhammeda s.a.v.s. za upotrebu sile, dok je trinaest dugih godina života u Meki nastavio savjetovati svoje ashabe da na zlo ne uzvraćaju zlom nego da podnose i oproste? Kad je smutnja prešla sve granice i svi su se udružili u nastojanju da unište islam, Božija srdžba je zahtijevala da oni koji ubijaju sabljom budu ubijeni sabljom. Osim radi ovoga, Časni Kur’an uopće ne odobrava prinudu. Da je tako bilo, ashabi našeg Časnog Poslanika s.a.v.s. ne bi u momentima kušnje uspjeli dokazati svoju iskrenost kao istinski vjernici. Dok je odanost ashaba našeg Učitelja, Časnog Poslanika s.a.v.s. (poznata) stvar na kojoj se ne trebam zadržavati. (Isus u Indiji, str. 10-11)